Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5309/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐŠ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Branko Sewer, odvjetnik iz Ludbrega, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., iz Zagreba radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-156/2023-8 od 4. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 1. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austrija d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-156/2023-8 od 4. srpnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu broj 320-50- 3475421 od 18.5.2006. godine sklopljen između tužitelja ĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, solemniziranog kod javnog bilježnika Biserke Čmrlec-Kišić pod brojem OU-159/2006 19.5.2006., u točci 3 koja glasi:

"Naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita".

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 865,58 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. srpnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećano za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odbija kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 154/23 i 21/24-dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti sukladno navodima žalbe i zahtjev tužitelja odbiti, uz naknadu cjelokupnih troškova postupka sa zateznom kamatom.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

5. Pobijana presude je sastavljen sukladno odredbi čl. 338. ZPP, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tuženika, moguće ispitati i nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju posebno ukazuje tuženik.

6. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Predmet ovog ponovljenog postupka je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu broj 320-50-34758421 od 18. svibnja 2026. (dalje: Ugovor o kreditu) kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje naknadu 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom korištenja kredita, kao i zahtjev za isplatom iznosa od 865,58 eura s osnove navedene ništetne odredbe.

8. Iz obrazloženja presude suda prvog stupnja proizlazi da tužitelj nije imao nikakvog utjecaja i mogućnosti pregovaranja s tuženikom u odnosu na ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita od 3,30% od iznosa kredita, čime je očito tužitelju prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužitelja kao potrošača. Nedvojbeno je tuženik taj koji je sastavio predmetnu ugovornu odredbu (toč. 3. Ugovora) o pravu na naknadu za obradu kredita i o kojoj se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (3,30%), koji je naplatio u trenutku isplate kredita. Osim što u toj odredbi Ugovora o kreditu nije navedeno na što se navedena naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao niti obrazložio koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu pa ostaje nejasnim koji troškovi ili usluge tuženika su obuhvaćeni ugovorenom naknadom za obradu kredita.

9. Nadalje, sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio je na prethodno pitanje koje glasi:֦ 3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba Ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri ", pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi kroz uslugu su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, sud prvog stupnja, pozivom na odredbe čl. 81. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (" Narodne novine ", broj:, 96/03 i 46/07, dalje: ZZP/03) odlučuje kao u izreci.

10. Odluka suda prvog stupnja je pravilna i zakonita, a žalbeni navodi tuženika neosnovani.

11. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelj u predmetnom pravnom poslu ima status potrošača, jer je kao fizička osoba zaključila Ugovor o kreditu, sve sukladno čl. 3. ZZP/03, koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

12. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ujedno, odredbom čl. 81. st. 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Prema čl. 81. st. 4. ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Tuženik to nije dokazao, dok je tužitelj u svom iskazu naveo da se ugovornim odredbama, pa tako i spornoj naknadi nije pregovaralo i da nije imao utjecaja na njegov sadržaj, već da mu je bio ponuđen unaprijed sastavljen Ugovor o kreditu, a sve uvjete kreditiranja komunicirao je s tuženikom predstavnik auto kuće u kojoj je kupio osobno vozilo.

14. Nadalje, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, da je bila unaprijed formulirana od strane tuženika zbog čega tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj, niti su mu sporne naknade bile protumačene, odnosno nije mu bilo, niti mu je moglo biti poznato na što se sporna naknada odnosi. Osim toga, iz toga proizlazi da mu nije bila poznata niti priroda stvarno pruženih usluga niti ih je mogao razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog Ugovora o kreditu.

15. Takvo postupanje ukazuje na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri, jer je tužitelj pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i u odnosu na ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli) iz čega se može zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja.

16. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

17. Nadalje, ovdje treba imati u vidu i presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 i glasi-da li odredba o" naknadi za obradu kredita "kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

18. Kraj utvrđenog činjeničnog stanja-da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita) –sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je sporna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da se isplata odobrenog kredita tužitelju umanjuje za jednokratnu naknadu troškova obrade kredita u visini od 3,30% iznosa kredita ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. st. 1. ZZP, te čl. 322. st 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18,126/21,114/22 i 156/23 i 155/23 dalje:ZOO).

19. Kako je navedena ugovorna odredba ništetna, a čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog suda drugog stupnja, sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo, kada je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnom odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita i naložio tuženiku vratiti tužitelju iznos od 865,58 eura sa zateznom kamatom tekućom od 4. srpnja 2024.

20. Iz navedenih razloga,nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude žalbeni razlozi kojima tuženik ukazuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, kao niti pozivanje tuženika na odredbe ZZP koje mu idu u korist, s obzirom da se radi o subjektivnom i neutemeljenom tumačenju materijalnog prava od strane tuženika. Naprotiv, sud prvog stupnja imao je u vidu narav Ugovora o kreditu (ugovor o potrošačkom kreditu), te okolnost da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade.

21. Pogrešno tuženik, pozivom na odredbu čl. 326. st. 2. ZOO smatra da se u konkretnom slučaju radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se imajući u vidu da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača, ali i drugim zakonima zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja, kako to pogrešno smatra tuženik.

22. Nadalje, pogrešno tužitelj smatra da je pri obračunu parničnog troška, trošak svake pojedine radnje trebalo obračunavati prema Tarifi koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja tih radnji. Naime, kada sud donosi odluku o naknadi parničnog troška nakon stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23-dalje Tarifa), koja se primjenjuje od 25. studenog 2023., a kojom je izmijenjena vrijednost boda koja od tada iznosi 2,00 eura treba primijeniti tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (čl. 54. Tarife). Kako je zahtjev za naknadu parničnog troška stavljen 21. svibnja 2024., dakle nakon stupanja na snagu navedene Tarife to je pravilno sud prvog stupnja dosudio parnični trošak prema vrijednosti boda od 2,00 eura i za radnje poduzete prije izmjene vrijednosti boda.

23. U žalbi kojom pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u točki V. izreke, i to ne samo u svezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, u kojem dijelu žalba nije osnovana, tuženik neosnovano navodi da tužitelju ne pripadaju priznati troškovi za zastupanje na ročištima održanim 18. siječnja 2022., 24. svibnja 2022. (pogrešno navedeno 2012.) i 24. listopada 2023., primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife jer se radilo o ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari (a ne samo o procesnim pitanjima), te se određivalo izvođenje predloženih dokaza. Također je tužitelju osnovano priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 1.500 kn/199,08 eur u cijelosti, neovisno o uspjehu tužitelja u sporu iz razloga što bez izvođenja tog dokaza nije bilo moguće utvrditi odlučne činjenice za donošenje meritorne odluke. Sudska pristojba na presudu je priznata u iznosu koji je doista i plaćen.

24. Stoga je, primjenom odredbe čl. 368. st. 1 ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

25. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripadaju troškovi žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 1. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović