Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4806/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ivice Veselića, predsjednika vijeća, Tihane Marije Miladin, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlatke Paškvalin Bošković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Borisu Šolaji, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Leko i partneri, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj P- 1974/2019-23 od 30. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 1. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Ukidaju se presuda i rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj P-1974/2019-23 od 30. listopada 2023. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 35.438,24 kn, kao i tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 97.632,63 kn, sve sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke presude). Tužitelju je naloženo da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.611,88 eur/19.679,17 kn sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka odbijen ako neosnovan (točka II. izreke presude).

2. Rješenjem suda prvog stupnja odbačen je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između stranka 24. svibnja 2007. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF.

3. Protiv presude i rješenja žalbu je podnio tužitelj iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže presudu i rješenje preinačiti, podredno iste ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja a utvrđenjem ništetnima odredbi ugovora o kreditu broj 9012531779 sklopljenog između stranaka 24. svibnja 2007. u dijelu kojim su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, te restitucijski zahtjev za povratom preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i valutnoj klauzuli u CHF.

6. Nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 9012531779 od 24. svibnja 2007. kojim je tuženik tužitelju odobrio namjenski stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 95.000,00 CHF uz rok otplate od 240 mjeseci. Također, nije sporno da je predmetnim ugovorom ugovorena kamatna stopa od 4,15% koja je promjenjiva i koja se određuje odlukom kreditora (tuženika). Nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 9. prosinca 2015. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu o kreditu broj 9012531779 (dalje u tekstu presude: Sporazum o konverziji) kojim je provedena konverzija tužiteljeva kredita u kredit denominiran u EUR.

7. Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev tužitelja na temelju pravnog shvaćanja da je nakon provedbe konverzije i sklapanja Sporazuma o konverziji, ugovorni odnos tužitelja i tuženika u bitnim elementima izmijenjen jer su izmijenjeni valuta obveze i iznos preostale neotplaćene obveze kredita, kako u pogledu glavnice, tako i zateznih kamata. S obzirom na navedeno, sud prvog stupnja zaključuje da je nakon konverzije za stranke obvezujući Sporazum o konverziji, pa kako tužitelj nije osporavao da bi izračun konverzije bio suprotan odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nema pravnog interesa na utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te primjenom odredbe čl. 187. st. 2. ZPP u tom dijelu tužbenog zahtjeva tužbu odbacuje, dok zahtjev za isplatu odbija kao neosnovan.

8. Pravna shvaćanja suda prvog stupnja su pogrešna. Tužitelj u postupku tvrdi da su odredbe Ugovora o kreditu kojeg je sklopio sa tuženikom, a kojima je ugovoreno da se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom tuženika nepoštene, i posljedično tome, ništetne. Ugovor o kreditu je sklopljen 24. svibnja 2007. pa su za donošenje odluke u ovom predmetu mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora.

9. U konkretnom slučaju, sporno je pravno pitanje ima li tužitelj nakon konverzije kredita i sklapanja Sporazuma o konverziji pravo isticati nepoštenost i ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te je li osnovan restitucijski zahtjev za povratom iznosa koji su plaćeni na osnovi nepoštenih odredbi o jednostranom mijenjanju kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF.

10. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

12. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

13. Iz citiranih odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 323. st. 1. ZOO jasno proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju, odnosno subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i tako ponovno uspostavi pravno i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

14. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude navodi da su sklapanjem Sporazuma o konverziji prestale obveze ugovornih stranaka iz osnovnog ugovora o kreditu iz čega proizlazi da sud prvog stupnja očito smatra, iako to jasno u presudi ne navodi, da se tužiteljev zahtjev za isplatom temelji na ugovornom odnosu. Međutim, takvo pravno shvaćanje suda prvog stupnja je pogrešno. Naime tužiteljev zahtjev ima pravnu osnovu u nepoštenosti ugovornih odredbi i, posljedično tome, ništetnosti tih ugovornih odredbi. Naime, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP/03, pravna posljedica ništetnosti je nastanak obveze restitucije, odnosno vraćanja onog što je na temelju ništetne odredbe primljeno. Obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

15. U tom smislu potrebno je navesti da odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje. ZPK), kao i odredbe Zakona o izmjeni dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br.102/2015, dalje: ZID ZPK/15) na koje ukazuje sud prvog stupnja, reguliraju drugačiji obvezni odnos od onog koji je u ovom postupku sporan tj. reguliraju ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu i nakon toga sklapanjem Sporazuma o konverziji. Međutim, tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se pravno osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, pa je stoga pogrešno pravno shvaćanje suda prvog stupnja prema kojem je tužitelj sklapanjem Sporazuma o konverziji izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Osim toga, odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

16. Valja naglasiti i da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, prema stavu ovog drugostupanjskog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju mora biti restriktivno.

17. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

18. Osim toga, predmet reguliranja ZID ZPK/15 je konverzija, a ne restitucija, pa ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK/15 jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

19. Sud prvog stupnja u pobijanoj presudi navodi i da se tužitelj suglasio s izračunom konverzije i utvrđenom visinom pretplate koja se treba koristiti za namirenje budućih anuiteta. Međutim, predmet spora nije nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi sporazuma o konverziji, već nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Stoga okolnost što se tužitelj suglasio s izračunom konverzije i visinom preplate ne znači i da je izgubio pravo isticati da su pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te da je njegov restitucijski zahtjev neosnovan.

20. Sklapanjem Sporazuma o konverziji stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja Ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

21. Ukazuje se da je prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

22. Odlukom Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG od 23. studenoga 2017. pod toč. 85. Navodi se da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

23. Isto tako, odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 VK protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto je načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

24. Slijedom naprijed iznijetog, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je nakon sklapanja Sporazuma o konverziji te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu VK protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

25. Nadalje, u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu N protiv Republike Hrvatske od 1. rujna 2022. Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

26. Stoga se prema pravnom shvaćanju ovoga drugostupanjskog suda sklapanjem Sporazuma o konverziji sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

27. Što se tiče iznosa preplata koji će se nakon konverzije koristiti za namirenje budućih anuiteta (čl. 2. Sporazuma o konverziji) potrebno je navesti da navedeni iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugoj valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

28. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica bilo kakve restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedna valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti. Naime, prema stavu ovog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).

29. Kako sud prvog stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa nije utvrđivao da li su odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika nepoštene, te posljedično tome, ništetne, što predstavlja prethodno pitanje u postupku o kojem ovisi odluka o tužiteljevom novčanom zahtjevu, činjenično stanje je nepotpuno i pogrešno utvrđeno čime je ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP.

30. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje isplatu preplaćenoj iznosa zbog povećanja kamatne stope i valutne klauzule u CHF, sud prvog stupnja treba imati u vidu da potrošaču, u slučaju ništetnosti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom kreditora i valutne klauzule u CHF, pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštenih ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev- 308/2022 od 19. travnja 2022., Rev-871/2022 od 13. rujna 2022., Rev-610/2022 od 29. kolovoza 2023., Rev-540/2022 od 21. ožujka 2023. i dr.). Dakle, ako bi se utvrdilo da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu ništetne u odnosu na promjenjivost kamatne stope i valutne klauzule, tada nema osnove da se početno ugovorena kamatna stopa supstituira primjenom nekog drugog parametra, što sud prvog stupnja mora imati u vidu u nastavku postupka, pa tako i prilikom odlučivanja o tom dijelu tužbenog zahtjeva.

31. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 370. ZPP i čl. 380. toč. 3. ZPP, prvostupanjsku presudu i rješenje ukinuti u pobijanim dijelovima i u tim dijelovima vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

32. S obzirom da obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u presudi i rješenju u dijelovima u kojima istu pobija tužitelj.

33. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

34. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će imajući u vidu pravna shvaćanja izražena u ovom rješenju ponovno ocijeniti sve dokaze koji su izvedeni tijekom postupka te će primjenom odredbi ZZP/03 utvrditi da li osnovni ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule u CHF. U tom smislu sud će ocijeniti da li se u sporu primjenjuju odluke koje su donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih pravnih interesa i prava a koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012.

35. U slučaju ako bi sud prvog stupnja utvrdio da osnovni ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF, utvrdit će je li provedenom konverzijom ostvarena potpuna restitucija, odnosno je li uspostavljeno stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu nije bilo. Pritom će posebice imati u vidu da se iznos preplate koji je utvrđen prilikom konverzije ne može kumulirati sa iznosom koji tužitelju pripada temeljem restitucije zbog nepoštenosti i ništetnosti odredbi u potrošačkom ugovoru, već da u tom slučaju tužitelj ima pravo na razliku koja se utvrđuje financijskim vještačenjem.

U Zagrebu, 1. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić