Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5021/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenka Grgić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Vedranu Pajiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv dijela presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-2293/2019-40 od 19. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-2293/2019-40 od 19. rujna 2024. u točkama I. i II. izreke te u dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.759,72 eura sa zateznom kamatom od 19. rujna 2024. do isplate.

II. Djelomično se preinačava presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-2293/2019-40 od 19. rujna 2024. u dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 53,09 eura na način da se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u tom iznosu odbija.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova nastalih u povodu podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

- u točki I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe:

- iz čl. 2. st. 1. Ugovora o [broj kredita] od dana 30.05.2006. g., ovjeren kod javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka pod br. OU-539/06 dana 31.05.2006. godine u dijelu odredbe koji glasi:

"... u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."

- iz čl. 7. st. 1. Ugovora o [broj kredita] od dana 30.05.2006. g. ovjeren kod javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka pod br. OU-539/06 dana 31.05.2006. godine, u dijelu odredbe koji glasi:

"... po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...".

- u točki II. izreke naloženo je tuženiku

na ime preplaćenog iznosa kamata zbog promjene kamatnih stopa i na ime preplaćenog iznosa tečajne razlike zbog promjene tečaja isplati iznos od 1.332,74 eura, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate

- u točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 2.812,81 eura sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate,

- u točki IV. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa troškova od 2.812,81 eura.

2. Protiv dijela prvostupanjske presude u točkama I., II. i III. izreke žalbu je podnio tuženik iz svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te odrediti da je tužiteljica dužna tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od ukupno 418,68 eura.

3. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog 30. svibnja 2006. i to u dijelu ugovornih odredbi o ugovornoj promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 2.), te u dijelu ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak (čl. 1. i čl. 7.) te zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 1.332,74 eura na ime preplaćenih iznosa kamate i na ime razlike tečaja valute CHF u odnosu na dan zaključenja ugovora o kreditu i isplaćenih iznosa, sve s pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos kako je to navedeno u izreci pobijane presude.

4. Prvostupanjski sud je postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da su stranke 30. svibnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu, kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 12.275,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja;

- da je ugovorena kamatna stopa od 5,95 % godišnje, određena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora;

- da je predmetni kredit odobren za kupnju rabljenog vozila;

- da je citiranim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca;

- da razlika u otplati kredita koja se odnosi na rast tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita te na ime razlike između početno ugovorene kamatne stope i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadim Odlukama banke o promjenama kamatnih stopa u razdoblju od prosinca 2007. do svibnja 2011. iznosi 1.332,74 eura,

5. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivajući se na pravna shvaćanja izražena u odlukama Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP), ocijenio da se o pojedinačnim ugovornim odredbama o promjeni stope ugovorene kamate i kojima je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora informirao tužitelja o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, slijedom čega su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, te je pozivom na odredbu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje: ZOO) i odredbu čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/2003, 46/2007, 79/2007 – dalje: ZZP/03), prihvatio tužbeni zahtjev (točka I. i II. izreke).

5.1. U točkama III. i IV. izreke sud je primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155.

ZPP odlučio o troškovima postupka.

6. Prema odredbi čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Žalba tuženika je neosnovana u pogledu odluke o glavnoj stvari, a djelomično osnovano u pogledu odluke o troškovima postupka sadržanoj u točki III. izreke prvostupanjske presude.

8. Ovaj sud je ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Neosnovani su žalbeni navodi u kojima tuženik u žalbi navodi kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje sa aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku, a koje od sudova zahtijeva da za svoju odluku, s obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja, daju dostatne i relevantne razloge.

9.1. Naime, pobijana presuda sadrži dostatne i pravno relevantne razloge za donesenu odluku što strankama pokazuje da je njihov predmet zaista ispitan te jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih tijela javne vlasti. Obrazloženje odluke suda prvog stupnja sadrži ozbiljne, relevantne i dostatne razloge te se ne može govoriti o arbitrarnosti u odlučivanju i povredi prava na pravično suđenje. Također, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koji u žalbi ističe tuženik.

10. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP ukazujući na pogrešnu odluku o mjesno nadležnosti u ovoj pravnoj stvari.

10.1. Naime, u ovoj pravnoj stvari valja poći od toga da tužiteljica ima status potrošača, a tuženik status trgovca i da je Ugovorom o kreditu sklopljenom između stranaka u ovom postupku ugovorena nadležnost suda u Zagrebu, pa je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP, budući da se u konkretnom slučaju radi se o odredbi ugovora o kojoj stranke nisu pregovarale, već je ta odredba sastavni dio tipskog ugovora tuženika, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i predstavlja nepoštenu ugovoru odredbu, budući da bi radi ostvarenja svojih prava i obveza tužitelj bio u obvezi putovati u Zagreb, što bi, budući živi u [adresa], uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu i neravnotežu u procesno ravnopravnom položaju ugovornih strana, a kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud.

10.2. S obzirom na to da prema odluci Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C- 240/98 do C-244/98), treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

11. Pri tome valja dodati da je tužiteljica iz Osijeka podnijela tužbu 12. lipnja 2019. Općinskom sudu u Osijeku, kada je na snazi bio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., kojim je dodana odredba čl. 19.l. st. 1. koja glasi:

(1) U sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

12. Prema odredbi čl. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 – dalje: ZPK) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010., tim se Zakonom uređuju ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje ovaj Zakon.

12.1. Sudska nadležnost (apsolutna, stvarna, mjesna) se prosuđuje s obzirom na činjenično stanje kakvo je postojalo u vrijeme podnošenja tužbe sudu, ali po propisima koji vrijede u vrijeme odlučivanja o nadležnosti.

12.2. Dakle, pitanje nadležnosti suda je pretpostavka za postupanje nadležnog suda zbog čega se nadležnost ispituje primjenom procesnih zakonskih odredbi koje su na snazi, tj. koje se primjenjuju, u vrijeme odlučivanja o nadležnosti.

13. Polazeći od sadržaja citirane odredbe čl. 1. ZPK, taj zakon uređuje materijalnopravne odnose koji se zasnivaju na ugovoru o potrošačkom kreditu.

13.1. Međutim, citirani čl. 19.l. st. 1. ZPK je procesna odredba kojom je određena sudska nadležnost u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu i koja odredba je na snazi od 30. rujna 2015., što imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 90. st. 1. i 3. Ustava Republike Hrvatske, znači da se od tog dana ta odredba koja određuje mjesnu nadležnost suda u slučaju spora koji nastane u vezi ugovora o kreditu, mora primijeniti u svim postupcima u kojima se nakon stupanja na snagu ZID ZPK/15 odlučuje o sudskoj mjesnoj nadležnosti.

13.2. Svako drugo tumačenje u primjeni odredbe čl. 19.l. st. 1. ZPK kada se radi o sporu u vezi potrošačkog ugovora o kreditu koji je sklopljen prije 1. listopada 2010. kada je stupio na snagu ZPK, a obzirom na čl. 29. st. 1. ZPK kojim je propisano da se taj zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu tog zakona, dovelo bi do pretjeranog formalizma u odlučivanju kao posljedice primjene pozitivnog prava bez sagledavanja pravnog problema u cjelini s aspekta da potrošač kao slabija ugovorna strana treba biti zaštićen pravilima o nadležnosti koja su povoljnija za njegove interese.

14. Obzirom na to da je ocijenjeno da je ništetna ugovorna odredba koja sadrži prorogacijsku klauzulu, tužiteljica koja ima prebivalište u [adresa] je pravo izbora nadležnog suda koji će odlučiti u ovom sporu nastalom u vezi potrošačkog ugovora o kreditu je iscrpio podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Osijeku, kao mjesno nadležnom prema njegovom prebivalištu, a sukladno čl.19.l. st. 1. ZPK.

15. Neosnovano tuženik u žalbi ukazuje na počinjenu bitnu povredu iz članka 338. st. 4. ZPP obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio. Iz spisa je razvidno da je tuženik na ročištu održanom 15. ožujka 2023. odustao od dokaza saslušanjem svjedoka OS. Stoga je razvidno da je tijekom postupka tuženik bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje pa stoga u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja.

16. U odnosu na žalbene navode tuženika kojim osporava odluku prvostupanjskog suda kojom je dopustio preinaku tužbe isticanjem povećanog tužbenog zahtjeva kao u podnesku od 5. rujna 2024., valja reći da time što je sud postupao po preciziranom i usklađenom tužbenom zahtjevu po provedenom vještačenju, koji predstavlja povećanje zahtjeva u odnosu na zahtjev iz tužbe, pa time i preinaku tužbe, prvostupanjski sud je pravilno postupio.

16.1. To iz razloga, jer prema odredbama čl. 193. st. 1., 2. i 3. ZPP, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a iznimno od odredbe st. 1. toga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe, potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Iznimka se prema Noveli iz 2019. primjenjuje na sve postupke u tijeku.

16.2. Tužiteljica je tek po provedenom vještačenju, određenom prema zadatku od strane suda, mogla znati visinu svog potraživanja, s obzirom na taj zadatak. Nedopuštanjem preinake tužbe tužiteljici bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06), pri čemu valja dodati da tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagala svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa nedopuštanje preinake tužbe koje je uslijedilo ovdje odmah nakon provedenog vještačenja ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo, te i ovaj sud cijeni da tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Stoga tuženik neosnovano ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 190. st. 1. ZPP.

17. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik osporava u ovom postupku pravna utvrđenja i presuda donesenih u kolektivnom sporu, valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenje, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ista materija jednako je bila regulirana u čl. 96. i čl. 99. ZZP/07), dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

17.1. Prvostupanjski sud se pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. i Revt-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici.

17.2. Naime, odredba čl. 502.c ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Stoga je sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine ", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP, i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019.

17.3. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 30. svibnja 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku dokazati da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

17.4. Stoga, obzirom na to da pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke vežu sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost utvrđenja djelomične ništetnosti predmetnog ugovora.

18. Suprotno žalbenim navodima pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se ne mogu uzeti u obzir iznosi koje je tužiteljica platila po nižem tečaju od onoga koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita, jer se ne radi o djelomičnom ispunjenju koje bi se moglo uračunati obzirom na utvrđene „negativne iznose“ obzirom na razdoblje kada je tužiteljica platila manje nego što bi platila u odnosu na početno ugovoreni tečaj, odnosno plaćanjem tih anuiteta tužiteljica ništa nije stekla bez osnove, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa stoga niti ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio.

18.1. U tom kontekstu valja dodati da je sveukupna pretplata po kreditu zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja, pa kako je tuženik isplatio tužiteljici iznos glavnice kredita po srednjem tečaju kreditora na da korištenja, a predmet ovog postupka je upravo isplata iznosa sveukupne pretplate po kreditu, to neosnovano tuženik ističe da je tužiteljica dužna isplatiti tuženiku razliku manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja, tj. kada je tečaj bio niže od tečaja na dan korištenja kredit, zbog čega žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u tom dijelu.

19. Neosnovano je shvaćanje tuženika o isključenju prava na isticanje ništetnosti obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen.

19.1. Naime, u situaciji u kojoj je, kao u predmetnom slučaju, tuženik u ugovor unio djelomično ništetne odredbe o valuti obveze i načinu promjene kamatne stope, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravim i obvezama stranaka, nema riječi o nekoj zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. ZOO, slijedom čega ni ovim navodima zakonitost pobijane odluke nije dovedena u sumnju.

20. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema Objedinjenom pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

20.1. Stoga, imajući u vidu navedeno, da je ništetnost ugovorne odredbe u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu utvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu utvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2012., to je sud prvog stupnja pravilno odbio prigovor zastare jer je tužba podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225. ZOO.

21. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

21.1. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, to je tuženik nepošten stjecatelj te u smislu odredbi čl. 1111. ZOO i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pa do isplate.

21.2. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

22. Stoga je slijedom navedenog, žalba tuženika protiv prvostupanjske presude o glavnoj stvari u točkama I. i II. izreke, neosnovana, pa je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP valjalo u tom dijelu odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke.

23. Neosnovano tuženik osporava odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III. izreke, jer je prvostupanjski sud pravilno odlučio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP, budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovoj parnici.

24. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik ukazuje na dosuđeni trošak za podneske od 19. rujna 2022. i 6. prosinca 2022., jer tužiteljica nije uopće tražila taj trošak niti je pobijanom presudom tužiteljici dosuđen trošak za sastav tih podnesaka.

25. U odnosu na dosuđeni trošak zastupanja na ročištu za objavu presude koji trošak tuženik osporava u žalbi, valja reći da je odredbom čl. 335. ZPP propisano je da će se ročište na kojem se presuda objavljuje održati neovisno o tome jesu li stranke o njemu uredno obaviještene, odnosno jesu li pristupile na to ročište. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. U slučaju iz stavka 9. ovoga članka sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova. Presuda mora biti istaknuta na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova osam dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

25.1. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da u slučaju kad stranka pristupi ročištu za objavu presude, kao u konkretnom predmetu, sud prema odredbi čl. 335. st. 8. ZPP stranci mora uručiti presudu, jer joj od navedenog dana počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koji ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela je u parnici.

25.2. Stoga je prvostupanjski sud pravilno priznao i dosudio tužiteljici trošak za pristup njezinog punomoćnika na ročište za objavu, jer je takav trošak bio potreban za vođenje parničnog postupka.

26. Tuženik u žalbi osnovano osporava dosuđeni trošak tužiteljici u visini pristojbe na presudu od 53,09 eura.

26.1. Naime, Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 51/23 – dalje: ZID ZSP) stupio je na snagu 20. svibnja 2023., a prema kojem je izmijenjen čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/2018) te su prema toj odredbi od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa«.

26.2. U konkretnom slučaju prvostupanjska presuda je objavljena i dostavljena punomoćniku tužitelja 19. rujna 2024., a prema odredbi čl.4.toč.4. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/2018, 51/2023), obveza plaćanja pristojbe, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano, nastaje za sudske odluke kada se stranci ili njezinu zastupniku dostavi prijepis odluke.

26.3. S obzirom na to da je obveza plaćanja pristojbe na prvostupanjsku presudu nastala nakon stupanja na snagu ZID ZSP, dakle tužiteljica je u trenutku dostave prvostupanjske presude od 19. rujna 2024. bila oslobođena plaćanja sudskih pristojbi na tu presudu, pa kako je tužiteljica tu pristojbu nije niti platila, osnovano tuženik osporava dosuđeni trošak tužiteljici u iznosu od 53,09 eura za sudsku pristojbu na presudu.

27. Stoga je slijedom navedenog na temelju čl.368. st. 1. ZPP valjalo odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsko rješenje u dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.759,72 eura, a na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 53,09 eura i u tom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbiti.

28. S obzirom na to da je tuženik djelomično uspio samo u neznatnom dijelu odluke o troškovima postupka, na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u vezi odredbe čl. 154. st. 5. ZPP, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova za sastav žalbe.

U Zagrebu, 1. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić