REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-4893/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja ĆB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i drugotužiteljice IB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], oboje zastupanih po punomoćnicima – odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vizentin Brnabić & Rus iz Rijeke, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, koju zastupaju punomoćnici – odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-67/2018-2 od 27. svibnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1650/2014 od 10. studenoga 2017., ispravljena rješenjem istog prvostupanjskog suda broj P-1650/2014 od 28. studenoga 2017., u sjednici održanoj 1. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

Revizija se odbacuje, kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je:

– utvrđen ništetnim dio odredbe čl. 4.1. Ugovora o kreditu broj 9012885829 od 10. kolovoza 2007. sklopljenog između prvotužitelja i tužene koji glasi: “…sukladno odluci banke o kreditiranju građana…“,

– utvrđen ništetnim dio odredbe čl. 1. I Dodatka ugovora o kreditu broj 9012885829 od 29. veljače 2012. sklopljenog između prvotužitelja i tužene koji glasi: “…sukladno odluci banke“,

– utvrđen ništetnim dio odredbe čl. 1. III. Dodatka ugovora o kreditu broj 9012885829 od 10. ožujka 2014. sklopljenog između prvotužitelja i tužene koji glasi: „…sukladno Odluci banke…“,

– naložena tuženoj isplata prvotužitelju 29.483,24 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose,

– utvrđen ništetnim dio odredbe čl. 4.1. Ugovora o kreditu broj 90113031175 od 9. rujna 2007. sklopljenog između prvotužitelja i tužene koji glasi: „…sukladno Odluci banke o kreditiranju građana…“,

– utvrđen ništetnim dio odredbe čl. 1. I Dodatka ugovora o kreditu broj 90113031175 od 29. veljače 2012. sklopljenog između prvotužitelja i tužene koji glasi: „…sukladno Odluci banke…“,

– naložena tuženoj isplata prvotužitelju 5.210,85 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose,

– utvrđena ništetnom dio odredbe čl. 4.1. Ugovora o kreditu broj 9012999554 od 19. ožujka 2007. sklopljenog između drugotužiteljice i tužene koja glasi: „…sukladno odluci banke o kreditiranju građana…“,

– utvrđena ništetnim dio odredbe čl. 1. I Dodatka ugovora o kreditu broj 9012999554 od 29. veljače 2012. sklopljenog između drugotužiteljice i tužene koja glasi „…sukladno Odluci banke…“,

– naložena tuženoj isplata drugotužiteljici 10.254,22 kune sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose,

– odlučeno o trošku postupka.

2. Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude, reviziju je, u smislu odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), a koja se odredba pri ovome odlučivanju primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19) i čl. 107. st. 1. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22), podnijela tužena.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije dopuštena.

6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

6.1. Prema odredbi st. 3. istog zakonskog članka u reviziji iz st. 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

7. Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu (i njegovih dodataka) koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i, slijedom takovih utvrđenja, isplata preplaćenih iznosa sa osnovu stečenog bez osnove, a bitna činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova su:

– da je Ugovor o kreditu broj 9012885829, sklopljen između tužitelja ĆB kao korisnika kredita i tužene kao kreditora dana 10. kolovoza 2007., potrošački namjenski kredit odobren za kupnju stambenog objekta i adaptaciju u iznosu od 585.000,00 kuna, da se tužitelj obvezao na kredit platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,78 % godišnje, da je kamata sadržana u anuitetu, da je vraćanje kredita ugovoreno u 360 anuiteta, da je ugovoreno da prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od prijenosa kredita u otplatu, da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu, počev od dana dospijeća prvog anuiteta, te da je dodatkom tom ugovoru od dana 29. veljače 2012. utvrđen moratorij na rok od 12 mjeseci za plaćanje nedospjelog iznosa glavnice, a dodatkom od dana 10. ožujka 2014., moratorij u trajanju od 16 mjeseci;

– da je Ugovor o kreditu broj 9013031175 kojeg su tužitelj ĆB kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili dana 19. rujna 2007. potrošački namjenski kredit odobren za konverziju kredita u kune zatvaranjem kredita pod brojem 9012084308 sa iznosom od 125.911,75 kuna, da se tužitelj obvezao na kredit platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,78 % godišnje, da je kamata sadržana u anuitetu, da je vraćanje kredita ugovoreno u 232 anuiteta, da je ugovoreno da prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od prijenosa kredita u otplatu, da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta, te da je dodatkom od dana 29. veljače 2012. utvrđen moratorij na rok od 12 mjeseci za plaćanje nedospjelog iznosa glavnice;

– da je Ugovor o kreditu broj 9012999554 kojeg su tužiteljica IB kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili dana 13. rujna 2007. godine potrošački namjenski kredit odobren za konverziju kredita u kune zatvaranjem kredita pod brojem 9012193844 sa iznosom od 236.343,06 kuna, da se tužiteljica obvezala na kredit platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,88 % godišnje, da je kamata sadržana u anuitetu, da je vraćanje kredita ugovoreno u 353 anuiteta, da je ugovoreno da prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od prijenosa kredita u otplatu, da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta, te da je dodatkom od dana 29. veljače 2012. godine utvrđen moratorij na rok od 12 mjeseci za plaćanje nedospjelog iznosa glavnice.

8.1. Nižestupanjski su sudovi ništetnost konkretnih ugovornih odredbi utvrdili pozivom na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesene po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", podnesenoj sukladno člancima 502.a do 502.h ZPP, kojom je pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima u kojima su banke bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom mijenjale kamatne stope u tom razdoblju nepoštene i stoga ništetne te je u navedenim postupcima utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se jednoj ugovornoj stranci – ovdje tuženoj, daje ovlaštenje da po svojoj odluci i bez sudjelovanja druge ugovorne stranke mijenja stopu ugovorene kamate, ništetne, što da je slučaj i u ovom konkretnom predmetu.

8.2. Osim što su nižestupanjski sudovi izrazili pravno shvaćanje o vezanosti utvrđenjima iz takve odluke, sukladno čl. 502.c ZPP, pa su tako utvrđenja i pravno shvaćanje iz tog spora primijenili na ovaj, sud se u pobijanoj odluci dalje upustio i u izražavanje svog pravnog shvaćanja o razlozima ništetnosti konkretnih ugovornih odredbi, nevezanog uz samu presudu donesenu u spomenutom kolektivnom sporu. Tako je zaključak o ništetnosti donio i na temelju dokaza koji su izvedeni u konkretnom parničnom postupku, saslušanjem svjedoka, te je izrazio svoje pravno shvaćanje o obvezi banke (a što ima utjecaja na osnovanost prvenstveno deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva) ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara, bez obzira što u konkretno vrijeme sklapanja ugovora nije bila izričito propisana obveza banaka da promjenjive kamatne stope nužno moraju biti ugovorene povezivanjem na određenu referentnu kamatnu stopu uvećanu za promjenjivi dio. Tako sud u pobijanoj odluci zaključuje da, iako je tek "Zakonom o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09) uređen niz pitanja kojima se štite posebna prava potrošača (….), te je sveobuhvatno uređena obveza informiranja potrošača prije i nakon zaključenja ugovora u cilju zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, to nije ekskulpiralo tuženu kao novčarsku instituciju od obveze da sukladno načelu poštenja i savjesnosti to predloži kao sadržaj ugovora i u tom razdoblju (…)". Sud je se u pobijanoj odluci pozivao i na druge razloge zbog kojih je ocijenio konkretne ugovorne odredbe ništetnim.

8.3. Prigovor zastare sud u pobijanoj odluci je ocijenio neosnovanim, obrazloživši to time da restitucijski zahtjev iz instituta ništetnosti ugovora zastarijeva u roku od pet godina (čl. 245. st. 1. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine", broj 35/05 i 41/08, 78/15), pa je za donošenje odluke o prigovoru zastare bitna činjenica da je kolektivna tužba bila podnesena prvostupanjskom sudu 4. travnja 2012. i da do dana podnošenja te tužbe nije nastupila zastara utuženih potraživanja dospjelih počev od siječnja 2008. pa nadalje.

9. Nastavno na izražena pravna shvaćanja tužena je u reviziji, kao važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, naznačila sljedeća prava pitanja:

"1. Može li se podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (i kojom se ne traži utvrđivanje, osiguranje ili ispunjenje točno određene individualne tražbine vjerovnika, već je svrha iste zaštita potrošača na općenitoj razini) smatrati vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom/drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja konkretne tražbine, a kojom se radnjom prekida zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a?",

"2. Može li se odredba čl. 502.c Zakona o parničnom postupku koja propisuje da je sud vezan pravnim utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u individualnoj parnici koju pokrene fizička ili pravna osoba pozivajući se na navedenu presudu, primijeniti u situacijama u kojima se predmet tužbenog zahtjeva u individualnoj parnici ne odnosi na istu kategoriju pravnih odnosa o kojima je sud odlučivao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, odnosno je li sud u individualnoj parnici koju potrošač pokrene pozivajući se na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača vezan pravnim utvrđenjima iz takve presude ako se u individualnoj parnici ne radi o istoj kategoriji pravnih odnosa koji su bili predmetom odlučivanja u parnici vođenoj po čl. 502.a ZPP-a?" i

"3.Smatra li se promjenjiva kamatna stopa iz odgovarajuće ugovorne odredbe nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom ako do stupanja na snagu Zakona o izmjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju nije postojalo zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti?".

10. Međutim, tužena u reviziji, iako osporava pravni pristup suda u pobijanoj odluci (ali i revizijskog suda u dosadašnjim odlukama), nije uputila ni na jednu odluku višeg suda (ili drugih sudova u smislu čl. 382. st. 2. ZPP) u kojima bi, u pogledu postavljenih pravnih pitanja, a u okviru činjeničnopravne situacije podudarne s ovopredmetnom, bilo izraženo pravno shvaćanje koje bi bilo drugačije od onog koje je izraženo po drugostupanjskom sudu. To se svakako nije izrazio u odlukama revizijskog suda broj Rev-249/2014, Rev-2245/2017 i Rev-895/2003, na koje se tužena u reviziji poziva, niti u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013.

11. Ovaj sud nije mogao uzeti u obzir, kao relevantne razloge važnosti u smislu čl. 382. st. 2. ZPP, ni pozivanje tužene na pravnu teoriju izraženu kroz citirane znanstvene radove. Tek pravno shvaćanje izraženo u drugostupanjskim odlukama (kao i odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava), potencijalno, u slučaju njihove međusobne nepodudarnosti, zahtjeva intervenciju revizijskog suda radi ujednačenja sudske prakse – osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni – u postupku po izvanrednoj reviziji u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

12. Tako (a niti na ikoji drugi način) tužena nije dokazala važnost postavljenih pravnih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa je revizija ocjenjena nedopuštenom i, na temelju čl. 392.b st. 1. ZPP, je odlučeno kao u izreci.

13. Zaključno, ovaj sud smatra korisnim samo nadodati (iako je, s obzirom na prethodno navedeno, irelevantno):

– u pogledu prvog pravnog pitanja – da, čak i ako bi se ocijenila nemogućnost primjene utvrđenja iz kolektivnog na ovopredmetni slučaj i, posljedično, neutjecajnost tog spora na određivanje tijeka zastare – da bi se dalje valjalo uputiti tuženu na pravno shvaćanje koje je ovaj sud izrazio u odluci poslovnog broja Rev-425/2022-2 od 11. listopada 2023. (koje se naslanja na pravno shvaćanje izraženo na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-4-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. broj 1/20) koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora";

– u pogledu drugog pravnog pitanja – da, čak i ako bi se ocijenila nemogućnost primjene utvrđenja iz kolektivnog na ovopredmetni slučaj – da je sud u pobijanoj odluci svoje pravno shvaćanje utemeljio pozivom na odluku donesenu u kolektivnom sporu, ali i neovisno o njoj, upuštajući se u samostalna utvrđenja utemeljena (i) na dokazima provedenim o ovome postupku (v. toč. 8.2. ovoga obrazloženja);

– u pogledu trećeg pravnog pitanja – da je za uputiti na oduku ovoga suda broj Rev-953/2020 od 11. siječnja 2023., u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da "Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po Odluci banke u ugovorima o kunskom kreditu smatra se nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom neovisno o tome što do stupanja na snagu ZID ZPK/13 nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti.",

iz čega bi, čak i da su se ispunile pretpostavke koje su utvrđene neispunjenim u toč. 12. ovoga obrazloženja, proizlazio zaključak o usklađenosti pravomoćnog dosuđenja u pogledu prvog pravnog pitanja (iako iz razloga drugačijeg od onog navedenog u pobijanoj odluci) i trećeg pravnog pitanja sa pravnim shvaćanjem ovoga suda, odnosno zaključak o neutjecajnosti drugog pravnog pitanja na odluku u sporu, što bi također predstavljalo razlog da se revizija ocijeni nedopuštenom.

Zagreb, 1. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug