Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1882/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R VA T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. predsjednice vijeća, Gabriele Topić Kordej sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Suzane Radaković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Domagoju Olujiću, odvjetniku u Splitu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3150/2021-20 od 18. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3150/2021-20 od 18. veljače 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev da tuženik tužiteljici isplati iznos od 17.821,51 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a kako je to pobliže navedeno u toj točki izreke te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka.

Pod točkom II. izreke je tuženici dosuđen parnični trošak sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP-a) s prijedlogom da se ista preinači, podredno ukine. Traži trošak žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu odluku u odnosu na ovaj žalbeni razlog, ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu, za svoju odluku je dao jasne i razumljive razloge, a nije počinio niti druge bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Također nije počinjena niti bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju ukazuje žaliteljica.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice, kao vlasnice stana za isplatom iznosa od17.821,51 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa, a na ime naknade štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine u razdoblju od srpnja 2018. do lipnja 2021.

6. Tužiteljica tvrdi da trpi štetu koju predstavlja razlika iznosa između najamnine za predmetni stan koja se može ostvariti na tržištu i zaštićene najamnine koju je primala u utuženom razdoblju i da je za tu štetu odgovoran tuženik, kao zakonodavac, jer su povrijeđena njezina vlasnička prava zajamčena odredbom čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te se poziva na presudu Europskog suda za ljudska prava u Strazburu u predmetu Statileo protiv RH.

7. Tijekom parničnog postupka je u bitnome utvrđeno da je tužiteljica pravo vlasništva predmetnog stana stekla temeljem Ugovora o kupoprodaji od 23. rujna 2002. kojim je tužiteljica od vlasnika kupila neuseljiv stan, opterećen Ugovorom o najmu stana sa zaštićenom najamninom u kojem temeljem tog Ugovora živi zaštićeni najmoprimac sa članovima obitelji.

8. Temeljem naprijed navedenog utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud u bitnom zaključuje da tužbeni zahtjev nije osnovan jer tužiteljica, u trenutku stupanja na snagu Zakona o najmu stanova, nije bila vlasnica stana već je to postala naknadno tek 2002. uz obrazlaže da je tužiteljica, znajući da u stanu živi zaštićeni najmoprimac sa članovima obitelji, istoga odlučila kupiti i na taj način pristala na primanje iznosa zaštićene najamnine. Dakle, da je tužiteljica ograničenje u vidu zaštićene najamnine sama nametnula i na njega pristala zbog čega joj tužena nije dužna nadoknaditi štetu.

9. Suprotno žalbenim navodima i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjene sve propisane pretpostavke iz odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje u tekstu: ZOO) da bi nastao izvanugovorni odnos odgovornosti za štetu.

10. Pri tome treba skrenuti pažnju i na izraženo shvaćanje i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-829/22-2 od 17. listopada 2023. kada je odgovoreno na revizijsko pitanje da: "Vlasnik stana u kojem se nalazi zaštićeni najmoprimac, koji je vlasništvo stana stekao na temelju pravnog posla, znajući da se u istom nalazi zaštićeni najmoprimac, nema pravo na naknadu štete u visini razlike između zaštićene i tržišne najamnine, tj. pravo na primjerenu naknadu zbog ograničenja njegova prava vlasništva na stanu zbog činjenice da u predmetnom stanu živi zaštićeni najmoprimac."

11. Točno je da sustav zaštićenog najma, uveden Zakonom o najmu stanova ("Narodne novine", broj 91/96 i 48/98 u daljnjem tekstu: ZNS), kojim se vlasnicima stanova, u kojima žive zaštićeni najmoprimci, nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimca, predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva i da isto vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, a što je protivno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a kako to proizlazi i iz presude Statileo protiv RH iz čega bi proizlazila osnovanost tužbenog zahtjeva. Međutim navedeno samo u slučaju da je tužiteljica trenutkom stupanja na snagu ZNS-a, već bila vlasnicom stana, u odnosu na koji mu je država nametnula prekomjerni teret i samom tom činjenicom nije imao mogućnost izbora.

12. Dakle, u konkretnom slučaju kada je tužiteljica, nakon stupanja na snagu ZNS-a, znajući da u stanu živi zaštićeni najmoprimac sa članovima obitelji, istoga odlučila kupiti i na taj način pristala na primanje iznosa zaštićene najamnine, a ne tržišne najamnine, nedostaje uzročno posljedična veza između postupanja tuženika i eventualne štete, koju tužiteljica trpi u vidu razlike između zaštićene i tržišne najamnine, te je zbog toga tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan.

13. Neosnovano tužiteljica u žalbi ističe da je prvostupanjski sud donoseći odluku o troškovima postupka počinio povredu prava na pristup sudu, s pozivom na presudu Europskog suda za ljudska prava Bursač protiv RH i Kalauz protiv RH.

14. Parnični trošak obuhvaća sve troškove koji nastaju u parničnom postupku, uključujući troškove odvjetnika, sudskih pristojbi i drugih administrativnih troškova. Sudovi odlučuju o tome tko će snositi parnične troškove na temelju odredbi zakona i na temelju ocjene razmjernosti između stranaka u sporu.

15. U konkretnom slučaju kod činjenice da je tužbeni zahtjev protiv Republike Hrvatske kao tuženice odbijen u cijelosti kao neosnovan, a žaliteljica ne tvrdi da postoje opravdani razlozi zbog kojih nije mogla predvidjeti neuspjeh u sporu, niti tvrdi niti dokazuje da ima tegobnu financijsku situaciju i da bi joj plaćanje troškova predstavljao veliki teret, ne radi se o povredi prava na pristup sudu u smislu odredbe čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Stoga tuženica, suprotno žalbenim navodima, ima pravo na naknadu troška parničnog postupka koji joj je pravilno dosuđen temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

16. Slijedom navedenog temeljem odredbe čl. 368 st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu 1. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sandra Artuković Kunšt univ.spec.iur.