Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-3872/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlatke Fresl Tomašević, predsjednika vijeća, Tomislava Aralice, člana vijeća i suca izvjestitelja te Vlaste Feuš, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Mersiha Mulalić, odvjetnica iz Siska, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knežević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d., iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku, Stalne službe Petrinji, poslovni broj P-364/2021-35 od 24. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 1. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, Stalna služba Petrinji, poslovni broj P-364/2021-35 od 24. svibnja 2024.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., kao slijedniku Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., da tužiteljici VS, po osnovi preplate anuiteta vezanih uz tečaj CHF, isplati iznos od 4.511,14 EUR sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na iznos od:
- 3,03 EUR od 07.10.2008.god. do isplate
- 5,90 EUR od 10.12.2008.god. do isplate
- 7,97 EUR od 09.01.2009. god. do isplate
- 8,90 EUR od 06.02.2009. god. do isplate
- 6,33 EUR od 10.03.2009. god. do isplate
- 6,82 EUR od 09.04.2009. god. do isplate
- 2,88 EUR od 07.05.2009.god. do isplate
- 0,75 EUR od 09.07.2009.god. do isplate
- 2,28 EUR od 10.08.2009.god. do isplate
- 2,14 EUR od 09.09.2009.god. do isplate
- 0,60 EUR od 07.10.2009.god. do isplate
- 4,10 EUR od 09.11.2009.god. do isplate
- 5,83 EUR od 08.12.2009.god. do isplate
- 9,14 EUR od 08.01.2010.god. do isplate
- 8,38 EUR od 08.02.2010.god. do isplate
- 12,87 EUR od 08.03.2010. god. do isplate
- 12,02 EUR od 09.04.2010. god. do isplate
- 13,68 EUR od 07.05.2010. god. do isplate
- 28,06 EUR od 09.06.2010. god. do isplate
- 25,10 EUR od 08.07.2010. god. do isplate
- 34,14 EUR od 09.08.2010. god. do isplate
- 31,02 EUR od 08.09.2010. god. do isplate
- 25,99 EUR od 07.10.2010. god. do isplate
- 36,59 EUR od 08.11.2010. god. do isplate
- 49,74 EUR od 09.12.2010. god. do isplate
- 40,25 EUR od 07.01.2011. god. do isplate
- 43,90 EUR od 07.02.2011. god. do isplate
- 39,67 EUR od 07.03.2011. god. do isplate
- 40,44 EUR od 08.04.2011. god. do isplate
- 58,36 EUR od 06.05.2011. god. do isplate
- 60,11 EUR od 08.06.2011. god. do isplate
- 75,09 EUR od 07.07.2011. god. do isplate
- 67,40 EUR od 09.08.2011. god. do isplate
- 58,97 EUR od 08.09.2011. god. do isplate
- 57,79 EUR od 07.10.2011. god. do isplate
- 57,15 EUR od 07.11.2011. god. do isplate
- 61,14 EUR od 08.12.2011. god. do isplate
- 64,63 EUR od 09.01.2012. god. do isplate
- 65,10 EUR od 07.02.2012. god. do isplate
- 62,69 EUR od 08.03.2012. god. do isplate
- 64,31 EUR od 06.04.2012. god. do isplate
- 65,43 EUR od 08.05.2012. god. do isplate
- 63,55 EUR od 08.06.2012. god. do isplate
- 64,05 EUR od 07.07.2012. god. do isplate
- 62,64 EUR od 08.08.2012. god. do isplate
- 59,65 EUR od 07.09.2012. god. do isplate
- 62,88 EUR od 05.10.2012. god. do isplate
- 64,44 EUR od 08.11.2012. god. do isplate
- 63,31 EUR od 07.12.2012. god. do isplate
- 57,20 EUR od 09.01.2013. god. do isplate
- 62,39 EUR od 22.02.2013. god. do isplate
- 62,84 EUR od 11.03.2013. god. do isplate
- 60,81 EUR od 10.04.2013. god. do isplate
- 54,49 EUR od 08.05.2013. god. do isplate
- 54,32 EUR od 07.06.2013. god. do isplate
- 55,88 EUR od 09.07.2013. god. do isplate
- 58,37 EUR od 09.08.2013. god. do isplate
- 61,82 EUR od 10.09.2013. god. do isplate
- 60,04 EUR od 09.10.2013. god. do isplate
- 61,30 EUR od 08.11.2013. god. do isplate
- 62,72 EUR od 11.12.2013. god. do isplate
- 60,97 EUR od 13.01.2014. god. do isplate
- 62,77 EUR od 10.02.2014. god. do isplate
- 62,18 EUR od 10.03.2014. god. do isplate
- 60,19 EUR od 09.04.2014. god. do isplate
- 59,55 EUR od 12.05.2014. god. do isplate
- 59,84 EUR od 10.06.2014. god. do isplate
- 62,10 EUR od 09.07.2014. god. do isplate
- 64,00 EUR od 11.08.2014. god. do isplate
- 63,61 EUR od 09.09.2014. god. do isplate
- 1.476,54 EUR od 02.10.2014.god. do isplate koja kamata se obračunava od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da tužiteljici VS naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.776,77 eura sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od dana 24. svibnja 2024. pa do isplate, po stopi, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.".
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 148/11 - pročišćeni tekst 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22 i 115/23 - dalje: ZPP) te predlaže da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine.
3. Žalba nije osnovana.
4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
5.1. Suprotno žalbenim razlozima tuženika da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku, za navesti je da je sud prvog stupnja sastavio presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u svojoj žalbi.
5.2. Na žalbene navode tuženika da je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo kontradiktornosti, jer sud prvog stupnja nije uzeo u obzir navode tuženika potkrijepljene dokazima, kojima je osporio da bi valutna klauzula bila nerazumljiva tužiteljici te da bi prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, valja odgovoriti da, po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo kontradiktornosti i načelo jednakosti svih pred zakonom, a tuženiku nije onemogućeno raspravljanje u ovom predmetu.
5.3. S obzirom da prvostupanjska presuda nije donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka koja strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama i da u bitnome sadrži razborite i objektivne razloge, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika u dijelu pozivanja na povredu zajamčenog prava na pravično suđenje (članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj: 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010./, članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske - Narodne novine, broj: 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010.,5/2014., u daljnjem tekstu: Ustav), povredu načela razmjernosti (članak 16. stavak 2. Ustava) i jednakosti pred zakonom (članak 14. stavak 2. Ustava), a niti da se radi o arbitrarnoj presudi.
5.4. Glede potrebe provođenja testa poštenosti za navesti je da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća EU 93/13/EEZ koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u ugovoru o kreditu tužiteljici morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice. Odredba o valutnoj klauzuli je odlučujuća ugovorna odredba pa tako ova odredba u čl. 3. Ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužniku, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamata, što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a, koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, odredba čl. 2. predmetnog Ugovora suprotna je odredbi čl. 12. ZOO-a, kojom je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti, s druge strane.
6. Prvostupanjski je sud utvrdio, a među strankama i nije sporno da je tužiteljica s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. sklopila Ugovor o kreditu 8. rujna 2005., kojim joj je odobren kredit u iznosu od 30.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s time da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu u CHF u protuvrijednosti u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.
7. Među strankama je i dalje sporno je li u predmetni Ugovor o kreditu inkorporirana odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništetna te postoji li obveza tuženika na isplatu preplaćenih iznosa, na ime stečenog bez osnove.
8. Tuženik svojim žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi također sadržajno ističe tuženik.
9. Naime, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima ističe da su presude iz kolektivnog spora neprimjenjive na konkretan slučaj. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03 - dalje: ZZO/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 - dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu: ZOO).
10. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14, 110/15) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a sadržajno identično propisivala je i odredba čl. 138.a ZZP/07.
11. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
12. Sukladno navedenom, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP. S obzirom na sadržaj pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženika, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP i ZZP (identično pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.).
13. Neosnovano tuženik smatra i da Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena kolektivnom tužbom. Naime, u trenutku kada je pokrenut kolektivni postupak za zaštitu potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 bilo je izvršeno spajanje Slavonske banke d.d. i Hypo Alpe Adria Bank d.d., te je tuženik pravni sljednik Hypo Alpe Adria Bank d.d., zbog čega je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se tužiteljica u ovom sporu može pozvati na pravno utvrđenje iz presuda donesenih u sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 u kojem je ovdje tuženik sudjelovao kao V. tuženik Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe Adria bank d.d. Zagreb, pravni prednik tuženika i pravni sljednik Slavonske banke d.d.), sve u smislu odredbe članka 502c. ZPP u vezi sa čl. 502a. st. 1. ZPP.
14. Sudovi su u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o promjenjivim elementima (valutna klauzula), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.
15. Kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, ugovorna valutna klauzula sadržajno izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u tom dijelu ništetne, a što tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju.
16. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, proizlazi iz čl. 323., čl. 1011., čl. 1015., te čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08,125/11 i 78/15, 29/18).
17. Odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 93/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, propisane su pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Osim toga, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo (1), mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama (2), i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja (3).
18. Protivno žalbenim navodima, prema pravilnom stavu suda prvog stupnja, u konkretnom su slučaju ispunjeni svi navedeni kriteriji nepoštenosti u odnosu na sporne odredbe predmetnog Ugovora. Naime, iste su nesporno bile određene u tipskom ugovoru od strane tuženika, na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužiteljica, nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj.
19. Dalje, činjenica jest da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju, riječ je o nepoštenim ugovornim odredbama jer prednik tuženika kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice. Naime, sporne ugovorne odredbe su nerazumljive iz razloga jer tužiteljici nisu na valjan način objašnjene posljedice ugovaranja takovih odredbi, iako je tuženik bio i morao biti svjestan tog rizika. U ovom je postupku, iskazom tužiteljice, utvrđeno da je pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje jer joj je takav kredit ponuđen kao akcijski i najpovoljniji dok joj pri tom pojedine odredbe nisu bile tumačene ili objašnjene radi čega se takvo postupanje tuženika protivi načelu savjesnosti i poštenja.
20. Predmetne odredbe Ugovora o kreditu možda i predstavljaju ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasno napisan i lako uočljiv, ali ne i da je njihov sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03. Kako takve ugovorne odredbe ne predstavljaju lako razumljive ugovorne odredbe, to se na takve odredbe ne mogu primijeniti niti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocjene njezine poštenosti.
21. Tužiteljičina obveza je nesumnjivo rasla zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita, a kako joj je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen kao najpovoljniji, i prihvaćajući sklapanje upravo takvog ugovora, tužiteljica je dovedena u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika, na koju je ovaj Ugovorom prebacio sav rizik rasta tečaja CHF, to je sud pravilno utvrdio da je sporna ugovorna odredba u dijelu kojim je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica i visina anuiteta sadržana u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene temeljem čl. 81. i 82. ZZP/03, a sukladno čl. 87. st. 1. istog Zakona i ništetna.
22. Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO). Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
23. Kako su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule utvrđene ništetnim, tuženik je dužan vratiti sve što je stekao na temelju ništetnih odredbi.
24. Glede visine tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje te je vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju utvrdio da plaćena razlika koja je nastala zbog promjene tečaja iznosi 4,511,14 eur-a.
25. Sud prvog stupnja pravilno je postupio kada je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, kao stručan i obrazložen, dan sukladno zadatku suda i u skladu s pravilima struke.
26. Zbog izloženog, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom spornu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli i prihvatio tužbeni zahtjev za isplatom iznosa utuženog iznosa sukladno izračunu vještaka, a koji čini razliku više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF tijekom čitavog razdoblja otplate kredita primjenom čl. 1111. ZOO-a.
27. Pravilno su priznate i kamate u skladu sa zatraženim, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. ZOO-a, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.
28. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava stajalište prvostupanjskog suda da nije uzeo u obzir tzv. negativnu razliku nisu pravno relevantni. Tzv. negativna razlika predstavlja iznose tečajne razlike kada je tužiteljica plaćala anuitete po nižem tečaju CHF no što je bio u vrijeme plasiranja kredita i za to potraživanje tuženika ne postoji pravni osnov, time da isti u vezi navedenog niti nije istaknuo prigovor radi prijeboja niti je podnio protutužbu. Naime, odredba čl. 323. st. 2. ZOO propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužiteljice, to tuženik nema pravo na isplatu tražbine s osnove tzv. "negativne" tečajne razlike.
29. Sud prvog stupnja pravilno nije prihvatio ni tuženikov prigovor zastare. Naime, objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela VSRH 31. siječnja 2022. izraženo je Mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., te ono glasi: "Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe". Zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja nadalje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.". Kako se zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja (prema sadržaju točke 5.) odnosi upravo na tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka a pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača glede ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak je nastupila 14. lipnja 2018., tužba tužiteljice podnesena dana 20. kolovoza 2021. je podnesena unutar roka propisanog odredbom čl. 225. ZOO., kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja.
30. Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj sud smatra da je tijekom postupka prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti koje su važne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju postignutih rezultata valjano utvrdio potrebno činjenično stanje, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo.
31. Slijedom izloženog, sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, da se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe. To s obzirom na to da je cilj zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Tako i u predmetu C 421/14 Banco Primus, Sud je protumačio odredbu članka 6. stavak 1. Direktive 93/13 na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koje proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. U tom tumačenju je izraženo načelo i zabrane revizije nepoštene odredbe. To znači da sud ne može kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa koji treba platiti na temelju neobvezujuće odredbe, već sud treba u potpunosti izuzeti tu odredbu iz primjene. Stoga drugačija pravna shvaćanja tuženika koja izlaže u svojoj žalbi nisu prihvatljiva.
32. Odluka o parničnom trošku pravilno je donesena temeljem čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155 ZPP a na žalbene navode vezano uz primjenu koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. i prema kojoj je vrijednost boda iznosi 2,00 eur valja reći da je Tbr. 52. st. 3. Tarife (Narodne novine, broj: 138/23) propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. S obzirom da je u trenutku donošenja pobijane presude 24. svibnja 2024. ova "nova" Tarife bila na snazi, sukladno kojoj je tužiteljica zatražila troškove za sve radnje u postupku, to je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je primjenom Tarife koja je bila na snazi u trenutku donošenja odluke o troškovima postupka.
33. Ujedno valja navesti da je odredbom iz čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 51/23; ZIDZPP) izmijenjen čl. 11. ZSP-a na način da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, da predmetni postupak pripada kategoriji postupaka pokrenutih na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a da je tužba u ovom predmetu podnesena prije stupanja na snagu ZIDZPP 20. svibnja 2023., vidljivo je da je tužiteljica bila u obvezi platiti sudsku pristojbu na tužbu tako da ista osnovano potražuje naknadu troška plateža te pristojbe. Iz stanja spisa proizlazi da je sudska pristojba na tužbu plaćena.
34. Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 386. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.
U Zagrebu, 1. travnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Vlatka Fresl Tomašević
