REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
Stalna služba u Poreču - Parenzo
Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo
Posl. br. P-47/2024-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču – Parenzo, po sucu toga suda Sanji Oroz, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja: 1. RA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]. UA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oboje zastupani po punomoćnicima Alenu Kalčiću i dr., odvjetnicima u Poreču, protiv tuženika RAIFFEISENBANK MITTLERE SUDOSTSEIERMARK EGEN, OIB: 25376204437, iz Austrije, A-8341 Paldau, Paldau 40, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima OD Remenar & Remenar, radi utvrđenja, nakon javne glavne rasprave zaključene 27. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 01. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"II. Utvrđuje se da su
- Ugovor o jednokratnom kreditu br. 523.464 sklopljen dana 13. ožujka 2006. g. između ČA i RA, kao zajmoprimca i pravnog prednika tuženika, kao vjerovnika;
- Sporazum o zasnivanju založnog prava radi osiguranja novčane tražbine sklopljen dana 24. ožujka 2006. između ČA i RA, s jedne strane i pravnog prednika tuženika s druge strane ništetni.
III. Nalaže se uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, prije sklapanja Ugovora o jednokratnom kreditu br. 523.464, sklopljenog dana 13. ožujka 2006. g. između ČA i RA, kao zajmoprimca i pravnog prednika tuženika, kao vjerovnika te prije sklapanja Sporazuma o zasnivanju založnog prava radi osiguranja novčane tražbine, sklopljenog dana 24.ožujka 2006. g. između ČA i RA, s jedne strane i pravnog prednika tuženika s druge strane, a sve to za nekretnine opisane kao k. č. br. zgr. [katastarska čestica], označena kao kuća, površine 47 m2 i k. č. br. zgr. [katastarska čestica], označena kao kuća i dvorište, površine 107 m2, obje upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina].
Nalaže se nadležnom zemljišnoknjižnom odjelu Poreč-Parenzo, Općinskog suda u Pazinu, a za nekretnine opisane kao k. č. br. zgr. [katastarska čestica], označena kao kuća, površine 47 m2 i k. č. br. zgr. [katastarska čestica], označena kao kuća i dvorište, površine 107 m2, obje upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], izbrisati sljedeće upise i to:
„1.1 Zaprimljeno 29.03.2006. broj Z-1726/06
Na temelju solemniziranog Sporazuma o zasnivanju založnog prava radi osiguranja novčane tražbine od 24. ožujka 2006. godine, uknjižuje se pravo zaloga na nekretnine u A, radi osiguranja novčanog potraživanja založnog vjerovnika - kreditora prema korisniku kredita UA za iznos od = 120.000,00 EUR (slovima: stodvadesettisućaeura) sa ugovorenim kamatama, rokom otplate te svim ostalim sporednim potraživanjima i uvjetima prema Sporazumu, u korist založnog vjerovnika - kreditora:
RAIFFEISENBANK , ST. STEFAN - JAGERBERG - WOLFSBERG D.O.O. SA SJEDIŠTEM U [adresa] IM ROSENTAL
2.1 Zaprimljeno 11.12.2019. g. pod brojem Z-18408/2019
ZABILJEŽBA, POKRETANJE POSTUPKA, Na temelju Rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba Poreč-Parenzo, posl.br.: 33 Ovr-1521/2019-2. od 10. prosinca 2019., na nekretnini RA, OIB: [osobni identifikacijski broj]., [adresa], koja se sastoji od k. č. br. ZGR [katastarska čestica], kuća sa 47 m2
3.2 Zaprimljeno 11.11.2021.g. pod brojem Z-20100/2021
ZABILJEŽBA, OVRHA, RJEŠENJE O OVRSI OPĆINSKOG SUDA U PAZINU, STALNA SLUŽBA POREČ-PARENZO, POSL. BR. 33 OVR-766/2021-2 09.11.2021, zabilježuje se ovrha i to na mjesto upisa zabilježbe odbijenog prijedloga učinjene temeljem ovosudnog rješenja posl. br. 33 Ovr-1521/2019-4 od 19. svibnja 2020. godine pod red. br. 3.1. (sa poslovnim brojem Z-6283/2020).“
IV. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljima parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu od presuđenja pa do isplate, a koja se kamata određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a sve to u roku od 15 dana."
II Dužni su tužitelji naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 500,00 eura, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od dana presuđenja pa do isplate po stopi određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO), u roku 15 dana., i
r i j e š i o j e
Odbacuje se tužba u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi:
" I. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo posl. br. 33 Ovr – 766/2021-2 od 09.11.2021. godine."
Obrazloženje
1. Tužitelji su podnijeli tužbu u kojoj navode da su, kao zajmoprimci, sa pravnim prednikom tuženika (RAIFFEISENBANK ST. STEFAN - JAGERBERG – WOLFSBERG, R. Austrija, [adresa], OIB 11609308792 ), kao zajmodavcem, dana 24. ožujka 2009. sklopili Sporazum o zasnivanju založnog prava, a to radi osiguranja novčane tražbine, predmet kojeg su bile nekretnine opisane kao k. č. br. zgr. [katastarska čestica], označena kao kuća, površine 47 m2 i k. č. br. zgr. [katastarska čestica], označena kao kuća i dvorište, površine 107 m2, obje upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] (nastavno: predmetne nekretnine). Prethodno da su tužitelji, kao zajmoprimci, sa pravnim prednikom tuženika, kao zajmodavcem, i to dana 13. ožujka 2006., sklopili Ugovor o jednokratnom kreditu br. 523.464 (nastavno: ugovor). Predmet ugovora da je bio zajam od 80.000,00 €, dok je založno pravo osnovano radi osiguranja iznosa od 112.000,00 €. U ugovoru (t. A Predmet kredita i uvjeti, alineja druga i trinaest) da je određeno da je aktivna kamatna stopa 6,75 % godišnje, a da je zatezna kamata 5 %. Vlasnik predmetnih nekretnina da je tužiteljica ad2 UA. Na teret predmetnih nekretnina da postoje sljedeći upisi kako je citirano u točki III izreke presude, uz još i slijedeće upise:
"3.3 Zaprimljeno 30.11.2021.g. pod brojem Z-21277/2021
ZABILJEŽBA, ODBIJENOG PRIGOVORA, Temeljem Rješenja Općinskog suda u Pazinu od dana 12. svibnja 2023., posl. br. Z-21277/2021 zabilježuje se odbijeni prigovor koji se odnosi na nekretnine upisane u A.
3.4 Zaprimljeno 15.06.2023.g. pod brojem Z-11565/2023
ZABILJEŽBA, ŽALBA, Temeljem čl. 148. Zakona o zemljišnim knjigama zabilježuje se žalba RA, [adresa] izjavljene protv ovosudnog rješenja posl. br. Z-21277/2021 od 12.05.2023." Na temelju gore navedenih isprava da je pokrenut pred ovim sudom ovršni postupak protiv 2. ovršenika (spis posl. br. 33 Ovr-766/2021, ranije 33 Ovr-1521/2019 ). U ugovoru (t. A Predmet kredita i uvjeti, alineja druga i trinaest) da je određeno da je aktivna kamatna stopa 6,75 % godišnje, a da je zatezna kamata 5 %. Osim toga, a u pogledu kamata, da nisu navedeni ostali bitni elementi na temelju kojih je tuženik mogao mijenjati, i mijenjao je, ugovornu kamatnu stopu i marže. Tuženik da je, za vrijeme otplate kredita, vršio izmjene kamatnih stopa, a sve to u suprotnosti sa kretanjima tromjesečnog EURIBOR-a, odnosno tuženik da je očito to činio jednostrano i bez ikakve pravne osnove. Tuženik da se nije pridržavao Ugovornih odredbi o promjenama kamatne stope te istu da nije usklađivao s promjenama tromjesečnog EURIBOR-a u pojedinim razdobljima otplate kredita. Osobito u razdobljima kada je tromjesečni EURIBOR počeo padati. U ugovoru, tuženik da nije definirao fiksni dio kamatne stope odnosno vlastitu maržu izraženu u postotnim poenima. Na taj način da je onemogućio korisnicima kredita, tužiteljima, da prate da li su promjene kamatne stope u skladu s kretanjima tromjesečnog EURIBOR-a, budući se bez poznavanja kamatne marže kreditora navedeni podatak ne može utvrditi. S obzirom da se tuženik nije pridržavao ugovornih odredbi o promjenama kamatne stope, već ju je u određenim razdobljima povećavao usprkos padu tromjesečnog EURIBOR-a, korisnici kredita da su uslijed netransparentne promjene i rasta kamate preplatili iznos redovnih kamata, uslijed čega da je i nedospjela glavnica kredita viša od nedospjele glavnice koja bi bila realizirana da su se poštivali uvjeti iz ugovora. Naglašavaju da je tuženik, osim što se nije držao obračuna kamatne stope, u osnovnom ugovoru propustio definirati način obračuna kamatne stope. Da su korisnici kredita, kredit otplaćivali prema odredbama iz ugovora, nedospjela glavnica kredita da bi bila bi manja od one koju potražuje tuženik. S obzirom da je tuženik vršio kapitalizaciju zateznih kamata, naknada i troškova u nedospjelu glavnicu kredita, obračun zateznih kamata da nije ispravan s obzirom na netočno obračunate redovne kamate. Stoga da je za precizno i u potpunosti točno utvrđenje obračuna stvarnog dugovanja korisnika kredita u pogledu redovnih i zateznih kamata, a time i utvrđenja nedospjele glavnice kredita, potrebno od tuženika zatražiti:
- iznos kreditne marže izražene u postotnim poenima;
- točne datume na koje se utvrđivao tromjesečni EURIBOR za cijelo vrijeme razdoblje otplate kredita te tablicu s datumima i iznosima primijenjenog tromjesečnog EURIBOR- a;
- precizirana razdoblja (od kada do kada) obračuna zateznih kamata tijekom cijelog razdoblja otplate kredita,
- potpunu knjigovodstvenu karticu kredita iz koje će biti razvidan obračun redovnih i zateznih kamata i nedospjele glavnice na koje su se obračunavale redovne i zatezne kamate. Iz ugovora da proizlazi očigledna neravnopravnost u pravima i obavezama ugovornih strana, i to na štetu korisnika kredita, a dostavljeni obračun o dospjelom dugovanju po tuženiku da nije ispravan. Prema odredbi čl. 27 Zakona o obaveznim odnosima da je određena zabrana anatocizma, odnosno, nije dozvoljeno da kreditor, ovdje tuženik, ugovara dospjele zatezne kamate i iste kapitalizira ih u nedospjelu glavnicu kredita. Da je korisnica kredita otplaćivala kredit prema ugovornim kamatnim stopama i važećim zakonskim propisima u kojem se nedospjela glavnica kredita ne uvećava kontinuirano za troškove i zatezne kamate, predmetna tražbina da bi bila manja. Posljedica svega navedenog da je ta da je ugovor ništetan. Dalje, rješenjem o ovrsi donesenom u predmetu posl. br. Ovr-766/2021, da je određena ovrha, ali kamate da nisu obračunavane u skladu s kretanjem tromjesečnog EURIBOR-a. U razdobljima kada je EURIBOR padao, kamatna stopa da je ostajala ista ili rasla, što znači da je tuženik povećavao svoju profitnu maržu. Istovremeno, s obzirom da se prema obračunu tuženika kamata kapitalizira, nedospjela glavnica kredita korisnice kredita da je kontinuirano rasla usprkos uplatama. Namjera tužitelja da je bila ta da sve kredite podignute kod tuženika pojedinačno zatvore, međutim tuženik da nije dozvolio da se pojedinačno prodaju određene nekretnine ni da tužitelji vraćaju kredite koji su uzimani u različitim iznosima i u različito vremensko razdoblje sa različitim hipotekama, a tuženikova „dozvola“ da je bila potrebna s obzirom da je isti na nekretninama tužitelja, pa tako i na predmetnim nekretninama, imao upisano založno pravo i bio založni vjerovnik. Tuženik da je „zbrojio“ sve kredita, koji međusobno nisu povezani ni jednim ugovorom i zahtijevao jednokratan povrat svi tako zbrojenih kredita, pri tome da nije dozvolio da se išta od nekretnina tužitelja proda. Navedeno da je bilo u suprotnosti sa zakonom, potpisanim ugovorima, a naposljetku za same tužitelje i nemoguće. Tužiteljica ZA da je 19. travnja 2018. poslala dopis preporučenom pošiljkom i vratila tuženikovo „pismo namjere (koje se odnosi na tuženikovu namjeru da izda brisovno očitovanje po vraćanju tužitelja ukupnog iznosa 350.000,00 eura)“ s obrazloženjem da to nije pismo namjere te da očekuje pismo namjere po svakom kreditu koji bi se deponirao kod javnog bilježnika. Odgovor da nije nikada stigao, osim e-maila. Tužitelji da nisu nikad tražili jednokratno zatvaranje svih kredita, već su tražili dozvolu prodaje pojedinačnih nekretnina kako bi kredite isplatili odvojeno, kako su ti krediti i uzimani, a izloženo da proizlazi iz e-mail od 08. veljače 2018. proslijeđenog LA, predstavniku tuženika. Nadalje, tužitelji da su putem odvjetničkog ureda Krsnik i partneri predložili prodaju nekretnina označenih kao k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina] te k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], budući da su postojali zainteresirani kupci te predložili da se svi krediti podmire (zatvore), kao i da se u zemljišnoj knjizi izbrišu založna prava upisana u korist tuženika. No, tuženik da je emailom od 27. ožujka 2018. odbio takov prijedlog. S obzirom na navedeno, Ugovor o jednokratnom kreditu da je ništetan jer isti predstavlja:
- zabranjeni pravni posao koji je protivan propisima (protivan je čl. 4., 5., 6., 7., 8. i 322. Zakona o obveznim odnosima) i
- nemoralni pravni posao koji je nastao suprotno čl. 4., 5., 6., 7., 8. i 322. Zakona o obveznim odnosima). No također, razlozi ništetnosti da su i sljedeći: U konkretnoj pravnoj stvari da je ugovorena zatezna kamata, ali i kamata na kamatu, no vjerovnik (tuženik) da nema pravo zateznu kamatu obračunati i na tako dobiveni iznos ponovno zahtijevati kamatu, a upravo to da se dogodilo. Odredba čl. 400. st. 3. Zakona o obveznim odnosima bankama i drugim bankarskim organizacijama dopušta obračunavanje ugovorne kamate i ako ne bude isplaćena na ugovoreni način banke ovu kamatu mogu uglavničiti te na iznos ugovorne kamate zahtijevati zateznu kamatu. Međutim, kada je riječ o zateznoj kamati da vrijedi pravilo zabrane anatocizma za sve pa tako i za banke (čl. 279. st. 1.ZOO-a), a u konkretnom slučaju da je, na štetu tužitelja, povrijeđeno navedeno pravilo. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž. - 6632/17 od 14. lipnja 2018. da je pravomoćno utvrđeno da su tužene kreditne ustanove povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a upravo to da je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. U skladu s odredbom članka 60. Zakona o kreditnim institucijama, Hrvatska narodna banka da izdaje kreditnoj instituciji odobrenje za rad kao banka, štedna banka ili stambena štedionica. S obzirom da tuženik nema takovo odobrenje za područje RH, predmetni ugovor i sporazum da su ništetni. Navedeno da proizlazi i iz Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj sa neovlaštenim vjerovnikom (NN broj 72/17 - dalje: Zakon o ništetnosti). Naime, u smislu odredbi čl. 2. Zakona o ništetnosti, ugovor o kreditu s međunarodnim obilježjem da označava ugovor o kreditu, ugovor o zajmu ili drugi ugovor kojim je neovlašteni vjerovnik odobrio dužniku određeni iznos novčanih sredstava, a dužnik da se obvezao plaćati ugovorene kamate, dok neovlašteni vjerovnik označava pravnu osobu koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem imala upisano sjedište izvan Republike Hrvatske, a koja nudi ili pruža usluge odobravanja kredita u Republici Hrvatskoj bez propisanih odobrenja i/ili suglasnosti nadležnih tijela RH. Glede navedenog nije sporno da su predmetni ugovori zaključeni s davateljem kredita koji je strana pravna osoba - pravna osoba sa registriranim sjedištem u [adresa], koja nije imala odobrenje nadležnih tijela RH za obavljanje kreditnog poslovanja u Republici Hrvatskoj. Nadalje, odredbom čl. 3. st. 1. navedenog zakona da je propisana ništetnost ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih vjerovnika, a čl. 4. i ništetnost javnobilježničkog akta sklopljenog na osnovi ili u vezi s ništetnim ugovorom. O pitanju retroaktivnosti Zakona o ništetnosti i njegovoj usklađenosti sa člancima 56. i 63. UFEU (Ugovor o funkcioniranju Europske unije), kojima je propisano slobodno pružanje usluga i slobodno kretanje kapitala, Sud Europske da je unije u predmetu C-630/17 (ŠA protiv Raiffeisen bank St. Stefan-Jagerberg-EGEN) donio presudu povodom zahtjeva u vezi odluke Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Rabu. U navedenoj presudi, Sud Europske unije da utvrđuje da čl. 56. UFEU-a treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, učinak kojeg da je, među ostalim, to da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika s poslovnim nastanom u drugoj državi članici koji ne raspolažu odobrenjem koje nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinu državnom području ništetni od dana svojeg sklapanja, čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa. Pravna shvaćanja Suda EU u tumačenju prava EU zauzeta u presudi donesenoj povodom zahtjeva za prethodnu odluku da su obvezujuća za sve nacionalne sudove svih država članica, pa tako i za sudove RH. Budući tuženik kamate ne obračunava prema EURIBOR-u, to da postupa protivno čl. 272 stavku 2. Zakona o obveznim odnosima, predmetna promjena kamatnih stopa da nije ugovorom bila određena niti je trećoj osobi bilo povjereno da ju odredi pa da su s toga jednostrane odluke tuženika ništetne. Nadalje, kako spornim ugovorima nije precizno predviđen način utvrđivanja promjene kamatne stope, to odredba ugovora o kamatnoj stopi nije razumljiva, te je kao takva nepoštena i ništetna, a sve to temeljem odredbe čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača. Sporni ugovor da ne sadrži podatke na temelju kojih se predmet obveze (kamata/cijena) može odrediti, a niti podatke o marži. Također, da ne sadrži nikakve podatke i obavijesti u svezi mogućih promjena varijabilnog dijela kamatne stope. Ukoliko sud smatra da sporni ugovor i sporazum nisu ništetni iz gore izloženih razloga tužitelji ističu da su tužiteljima dane tipizirane isprave na potpis (predmetni ugovori i sporazum) bez ikakve mogućnosti pregovaranja, a sve to principu „uzmi ili ostavi“. Odredba čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a s obzirom na sve gore izloženo to da je i slučaj u vezi spornih ugovora. S obzirom da je predmetni ugovor ništetan, posljedica navedenog da je i ništetnost predmetnoga sporazuma. Naime, ništetan ugovor da ne proizvodi pravne učinke, a primarna dužnost ugovornih strana u slučaju ništetnosti ugovora da je dovođenje u prijašnje stanje (restitutio in integrum), tj. stanje prije sklapanja ništetnog ugovora. Prethodno da je obrazloženo da su ugovor i sporazum ništetni zbog toga što su po svojem sadržaju protivni prisilnim propisima. Posljedica svega izloženog da je ništetnost sporazuma. Naposljetku, odredbom čl. 129. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama da je propisano da je nositelj knjižnoga prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe, ovlašten radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja, a u pravo to da je slučaj u ovoj pravnoj stvari. Ovrha određena na temelju spornih isprava (ovrha određena u predmetu ovog suda posl. br. Ovr-766/2021) da je nedopuštena iz gore navedenih razloga, no nedopuštena da je iiz sljedećih razloga. U skladu s odredbom članka 60. Zakona o kreditnim institucijama Hrvatska narodna banka da izdaje kreditnoj instituciji odobrenje za rad kao banka, štedna banka ili stambena štedionica. S obzirom da ovrhovoditelj nema takovo odobrenje za područje RH, to da prijedlog za ovrhu čini neosnovanim, jer ga podnosi stranka koja nema procesni i stranački legitimitet, a takvo što predmetne sporazume o zasnivanju založnoga prava radi osiguranja novčane tražbine, kao i ugovore o jednokratnim kreditima, da čini ništetnim. Predlažu donošenje presude sadržaja citiranog u točki I izreke, te sadržaja citiranog u izreci rješenja.
2. U svom odgovoru na tužbu tuženik poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu parničnog troška u cijelosti. Prije upuštanja u raspravljanje tuženik je istaknuo prigovor prenisko naznačene vrijednosti predmeta spora. Naime, tužitelji da zahtijevaju od suda proglašenje nedopuštenim ovršnog postupka koji je tuženik kao ovrhovoditelj pokrenuo radi naplate potraživanja u iznosu od 201.469,44 EUR kao i utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditu na temelju kojeg je tužiteljima isplaćen iznos od 80.000,00 EUR, a koji je osiguran Sporazumom. Iz navedenog da je nejasno kako su tužitelji utvrdili vrijednost predmeta spora u iznosu od 5.000,00 EUR. Označavanjem vrijednosti predmeta na način kako to čine tužitelji, isti da zlorabe tijela sudbene vlasti (u konkretnom slučaju naslovni sud) nastojeći na taj način izbjeći i plaćanje stvarnog iznosa sudske pristojbe koji bi u ovom predmetu s obzirom na pravilno navedenu vrijednost predmeta spora tužitelji morali platiti u znatno višem iznosu. Tuženiku da nije jasno niti na temelju kojeg kriterija su tužitelji uopće platili sudsku pristojbu, ukoliko su je uopće platili. Tuženik smatra da je ovakvo postupanje tužitelja nedopustivo budući da se na taj način u konačnici oštećuje i državni proračun iz kojega se financiraju sudovi i plaće sudaca. Prema tome, ukoliko su tužitelji već odlučili protiv tuženika ustati predmetnom tužbom čija je osnovanost bez sumnje neutemeljena, onda je tuženik mišljenja da tužitelji moraju platiti sudsku pristojbu kao i sve ostale troškove koji odgovaraju vrijednosti pravne zaštite koju traži u ovom postupku. Slijedom svega iznesenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da sukladno članku 40. stavku 3. Zakona o parničnom postupku na brz i prikladan način odredi visinu vrijednosti predmeta spora u visini 201.469,44 EUR koji predstavlja iznos radi čije naplate je pokrenut ovršni postupak čije proglašenje nedopuštenim zahtijevaju tužitelji, a podredno u iznosu od 80.000,00 EUR koji iznos predstavlja iznos koji je tužiteljima isplaćen na temelju kredita čije utvrđenje ništetnosti zahtijevaju u ovom postupku. Nadalje, tužbeni zahtjev da je usmjeren na proglašenje nedopuštenim ovršnog postupka u ovom konkretnom slučaju da je pravno nedopušten budući da nisu ispunjene procesne pretpostavke za odlučivanje o navedenom tužbenom zahtjevu prema članku 48. i članku 51. stavku 3. Ovršnog zakona koji se na odgovarajući način primjenjuje. Tužitelji da mogu podnijeti tužbu kojom zahtijevaju utvrđenje ovrhe nedopuštenom:
(i) samo ukoliko ih je sud uputio u parnicu;
(ii) samo ukoliko su povodom rješenja ovršnog suda o upućivanju u parnicu podnijeli tužbu unutar zakonskog roka;
(iii) samo iz razloga koje su istaknuli u žalbi u povodu koje su upućeni u parnicu i to temeljem činjenica i predloženih dokaza koje su naveli u žalbi. Navedene pretpostavke da moraju biti ispunjene kumulativno. Međutim, u ovom konkretnom slučaju da nije ispunjena niti jedna navedena pretpostavka. Naime, u ovršnom postupku koji se vodi pred naslovnim sudom sud da uopće nije donio rješenje kojim se ovršenici ovdje tužitelji upućuju na pokretanje parnice radi proglašenja nedopuštenom predmetne ovrhe. Slijedom toga, tuženik predlaže da izvrši uvid u spis naslovnog suda poslovni broj Ovr-766/2021 te utvrdi jesu li i kada tužitelji zaprimili rješenje o upućivanju u parnicu. Ukoliko tome nije slučaj, predlaže sudu odbaciti tužbu kao nedopuštenu i prije održavanja pripremnog ročišta. Da je upućivanje ovršnog suda na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom bitna procesna pretpostavka za podnošenje tužbe u rubriciranom predmetu da su potvrdili i drugi sudovi (ukazuje na presudu i rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici od 02. siječnja 2024. posl. br. Gž-910/2022, presudu i rješenje Županijskog suda u Zagrebu od 09. siječnja 2024. posl. br. Gž- 3502/2023). Nadalje, tuženik ističe i prigovor primjene hrvatskog prava. Sastavni dio sklopljenog Ugovora o kreditu da predstavljaju i Opći uvjeti poslovanja prednika tuženika. Navedeno da je razvidno iz točke C Ugovora o kreditu. S tim u vezi, tuženik ističe kako je točkom Z 20 Općih uvjeta poslovanja određeno kako se na sve pravne odnose tužitelja i tuženika, pa tako i na Ugovor o kreditu primjenjuje austrijsko pravo. Slijedom navedenog, o eventualnoj ništetnosti Ugovora o kreditu da je potrebno odlučivati na temelju mjerodavnih odredbi austrijskog prava. Naime, nadležnost suda i mjerodavno pravo da su posve različiti pojmovi. Stranke da su u cijelosti slobodne izabrati pravo koje će se primjenjivati na njihov ugovorni odnos te su u navedenom smislu stranke Ugovora o kreditu ugovorile primjenu austrijskog prava. Ističe kako tužitelji nisu naveli niti jednu odredbu austrijskih zakonskih propisa protivno kojoj je sklopljen Ugovor o kreditu da bi se utvrdila njegova ništetnost u cijelosti ili ništetnost pojedine njegove odredbe. Prema tome, pozivanje tužitelja na razloge ništetnosti prema hrvatskom pravu da je neosnovano. Budući da su stranke slobodne u izboru prava koji žele da se primijeni na njihov eventualni spor, meritornu odluku o tužbenim zahtjevima postavljenim u ovom postupku da je potrebno donijeti temeljem austrijskih pravnih propisa. S obzirom na navedeno, predlaže sudu da službenim putem od nadležnog tijela u Republici Austriji pribavi podatke o mjerodavnom austrijskom pravu koje valja primijeniti u ovom sporu. Također, u prilogu odgovora na tužbu dostavlja i mjerodavno austrijsko pravo koje je u činjenično i pravno identičnom predmetu poslovni broj P-120/2017 pribavio Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici. Međutim, čak i u slučaju da u ovoj pravnoj stvari ne postoji sporazum o primjeni mjerodavnog prava, primjena mjerodavnog prava Republike Austrije da se nameće sama po sebi budući da:
(i) je kreditni posao realiziran preko austrijske kreditne institucije;
(ii) se cjelokupna obrada kredita odvijala u Republici Austriji;
(iii) su svi obrasci, zahtjevi i ostala popratna dokumentacija na temelju koje je odobren kredit sastavljeni u skladu s austrijskim propisima i podliježu nadzoru nadležnih austrijskih državnih agencija;
(iv) su kreditna sredstva isplaćena u Republici Austriji;
(v) već iz samih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu jasno proizlazi da su se stranke izričito sporazumjele o primjeni austrijskog prava budući da se u samom ugovoru na nekoliko mjesta poziva isključivo na austrijske propise (primjerice JN, KSchG itd.). Ukazuje da je primjena austrijskog prava ugovorena Ugovorom o kreditu i to člankom C Ugovora o kreditu. Naime, u članku C Ugovora o kreditu da je navedeno da vrijedi važeća verzija Općih uvjeta poslovanja prednika tuženika te da se posebno upućuje na točke 2,9,11,19,20,21,38, i 59 istih uvjeta čije tumačenje potvrđuje zajmoprimac. Točkom Z 20 Općih uvjeta poslovanja prednika tuženika da je regulirano da se na sve pravne odnose između klijenata i banke primjenjuje austrijsko pravo. Posebno ističe da, čak i u slučaju da primjena austrijskog prava nije bila ugovorena, ono bi se svejedno primjenjivalo na sporni Ugovor o kreditu budući da je riječ o ugovoru s međunarodnim elementom. Naime, kolizijske norme sadržane u članku 19. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima da propisuju da je mjerodavno pravo što su ga izabrale ugovorne strane, ako tim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije određeno drugačije. Ugovorne strane su kao mjerodavno pravo ugovorile pravo Republike Austrije, na što su tužitelji pristali potpisom predmetnog Ugovora o kreditu koji u članku C upućuje na Opće uvjete poslovanja prednika tuženika, koji u točki Z 20 propisuju da se na pravne odnose između klijenta i banke primjenjuje austrijsko pravo. Također, člankom 20. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima kojim je propisano da se na ugovor o zajmu, a što se odnosi i na ugovor o kreditu kao posebnu vrstu tih ugovora, primjenjuje pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo sjedište zajmodavca (kreditora), a to je Republika Austrija. Navedeno znači da je ništetnost Ugovora o kreditu bilo moguće dokazivati samo unutar eventualnih razloga za ništetnost koje propisuje austrijsko pravo. Pritom ukazuje na to da je o primjeni austrijskog prava odlučio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama povodom prijedloga za dopuštenje revizije i revizija primatelja kredita u drugim činjenično i pravno identičnim predmetima pokrenutim protiv tuženika (presuda VSRH posl. br. Rev-1564/2018; rješenja VSRH posl.br. Rev-1651/2018, Revd-3557/2020, Revd-3598/2021, Revd-5124/2021, Revd-5417/2021, Revd-2126/2022, Revd- 3073/2022, Revd-1274/2023). Ukazuje da je iz tužbe razvidno da se tužitelji pozivaju isključivo na odredbe hrvatskog prava primjenom kojih bi predmetni Ugovor o kreditu bio ništetan, dok ne navode niti jednu odredbu austrijskog prava. Ističe, međutim, i to da predmetni Ugovor o kreditu nije ništetan niti kad bi se na isti primjenjivalo hrvatsko pravo. S tim u vezi, posebno ukazuje da je bespredmetno pozivanje Tužitelja na odredbe Direktive 93/13 EEZ-a kao i Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: „ZZP“), jer je preduvjet za primjenu ZZP-a sklapanje potrošačkog ugovora u Republici Hrvatskoj što u ovoj konkretnoj pravnoj stvari nije slučaj. Naime, Ugovor o kreditu je sklopljen i potpisan u mjestu [adresa] u Republici Austriji. U predmetnom Ugovoru o kreditu da je jasno i nedvojbeno navedeno kako je isti sklopljen u mjestu [adresa], Republika Austrija. Osim što mjesto sklapanja Ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi iz samog Ugovora o kreditu i cjelokupne dokumentacije koja je prethodila odobravanju kredita u Austriji, tuženik posebno upućuje na članak 252. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima. Naime, predmetni članak da propisuje kako se smatra da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u trenutku davanja ponude. Tužitelji da su se prvi javili predniku tuženika sa zahtjevom za sklapanje Ugovora o kreditu, a prednik tuženika da je njihov zahtjev razmotrio te ponudio mogućnost kreditiranja pod uvjetima navedenim u Ugovoru o kreditu. Budući da tuženik ima sjedište u [adresa], nedvojbeno da je kako je Ugovor o kreditu sklopljen u [adresa] odnosno u Republici Austriji, slijedom čega se na predmetni Ugovor o kreditu ne može primijeniti ZZP. Iz svega navedenog proizlazi kako je nesporna činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u Republici Austriji slijedom čega se eventualna ništetnost pojedinih odredbi istog treba prosuđivati isključivo temeljem mjerodavnih austrijskih pravnih propisa. S tim u vezi, posebno ističe kako je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti usklađen s odredbama mjerodavnog austrijskog prava, konkretno s odredbama austrijskog Zakona o bankarstvu. Naime, paragrafom 33 navedenog Zakona o bankarstvu da su propisani uvjeti kojima moraju udovoljavati ugovori o potrošačkom kreditiranju te je iz Ugovora o kreditu razvidno sljedeće:
a) da je isti sklopljen u pisanom obliku,
b) da su u njemu u apsolutnom iznosu navedeni ukupni teret kreditiranja potrošača te zbrojevi relevantnih kreditnih troškova i drugih iznosa,
c) da je efektivna godišnja kamatna stopa navedena u arapskim brojevima te istaknuta na vidljivom mjestu,
d) da isti na zakonom propisani način upućuje na fiktivnu godišnju kamatnu stopu za kašnjenje u plaćanju,
e) da je klauzula o promjenjivoj kamatnoj stopi vezana za objektivna mjerila, f) da su navedeni broj, visina i vrijeme dospijeća rata ukupnog duga koji je potrebno vratiti. Iz navedenog da proizlazi kako je tuženik odnosno prednik tuženika prilikom sastavljanja te sklapanja Ugovora o kreditu ispoštovao relevantne odredbe austrijskih propisa koje uređuju zaštitu potrošača u vezi kreditiranja. Međutim, opreza radi, a podredno naprijed navedenom prigovoru, tuženik ističe kako tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu nije osnovan niti kad bi u konkretnom slučaju bilo mjesta primjeni ZZP-a, jer su netočni navodi tužitelja da predmetnim ugovorom nije bila određena promjena kamatnih stopa niti je trećoj osobi bilo povjereno da je odredi, a netočno da je i da predmetnim ugovorom nije precizno predviđen način utvrđivanja promjene kamatne stope te da odredba o kamatnoj stopi nije razumljiva te je kao takva nepoštena i ništetna. Ističe i kako sukladno članku 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz Ugovora o kreditu da je razvidno kako su ugovorne odredbe koje se odnose na iznos odobrenog kredita i iznos ugovorenih kamata jasne te lako razumljive. Naime, tužitelji da su s prednikom tuženika ugovorili kredit u iznosu 80.000,00 EUR s kamatnom stopom od 6,75 % godišnje. U odnosu na ugovorenu kamatnu stopu da valja napomenuti kako se ista mijenjala prema objektivnom kriteriju, odnosno tromjesečnom EURIBOR-u slijedom čega je ista bila u cijelosti u skladu s odredbama ZZP-a. Ugovorena kamatna stopa da je iznosila 6,75 % godišnje, a zatezna 5 %. Iz odredbe B4 predmetnog Ugovora o kreditu da je razvidno sljedeće: „Vjerovnik ima pravo promijeniti uvjete iz ugovora u skladu s novčanim i kreditnim prilikama ili prilikama na tržištu kapitala, ili ekonomskim prilikama zajmoprimca. Kod korisnika dolazi do prilagođavanja smanjenjem ili povećanjem uvijek početkom tromjesečja u skladu s razvojem srednje vrijednosti ukupne dobiti na tržištu vrijednosnih papira i prema tromjesečnom EURIBOR-u sa srednjeg mjeseca u tromjesečju, a nakon što je provedena posljednja prilagodba na srednji mjesec posljednjeg tromjesečja. Promjene ispod 0,25 % bodova ne provode se. Na 1/8 % bodova iznos se trgovački zaokružuje.“ Tuženik ističe kako naprijed formulirana odredba o načinu formiranja (inače dopuštene) promjenjive kamatne stope, čak ukoliko bi bila ništetna zbog neravnopravnosti stranaka (jednostranog određivanja po tuženiku po moguće nedovoljno jasnim kriterijima, iako su navedeni određeni parametri), sama po sebi ne dovodi do ništetnosti pojedine njegove odredbe. Naime, davanje mogućnosti pružatelju usluge (tuženiku) da jednostrano izmijeni ugovor u pogledu načina izmjene promjenjive kamatne stope jer drugi uvjeti nisu mijenjani uz nastupanje razloga određenih ugovorom, odnosno odredbom B4 Ugovora o kreditu ne dovodi do neravnopravnosti stranaka. Tužitelji da su prihvatili aktivnu kamatnu stopu koja je bila uočljivo, jasno i razumljivo određena odredbom A Ugovora o kreditu, a prilagođavanje EURIBOR-u na spomenuti način odredbom B4 da predstavlja samo njezin ugovoreni korektiv, uz ostvarenje nekog od jasno navedenih razloga odnosno uvjeta prema odredbi B4 Ugovora. Za vrijeme postojanja ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika EURIBOR da se nesporno smanjivao kao i kamatna stopa načinom određenim B4 Ugovora o kreditu, što je išlo u prilog tužiteljima, a ne na njihovu štetu. Također, tuženik smatra bitnim ukazati kako su vjerovnici ovlašteni samostalno definirati parametar promjenjivosti promjenjive kamatne stope izborom između zakonom definiranih i taksativno navedenih parametara. Izbor između zakonom propisanih parametara te ovisnost promjene kamatne stope isključivo o promjeni izabranog parametra da jamči transparentnost objema ugovornim stranama. Dakle, evidentno da je kako se radi o ugovornim odredbama koje banke uobičajeno koriste u svom poslovanju prilikom kreditiranja te su iste lako razumljive svima, uključujući i prosječnim potrošačima za koje se uzima da su dobro informirane, razumne, pažljive i oprezne osobe. Iz navedenog da proizlazi da su tužitelji od samog početka bili upoznati sa svim ključnim uvjetima kredita te su mogli predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih eventualno proizlaze iz predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga, iznova napominje kako s obzirom na sve navedeno nije dopušteno ispitivati jesu li ugovorne odredbe o iznosu odobrenog kredita i iznosu ugovorenih kamata poštene. Promjenjiva kamatna stopa da je određena sukladno pravilima europskog međubankarskog tržišta te je zavisna o referentnoj kamatnoj stopi, tzv. EURIBOR-u što predstavlja uobičajenu praksu kod kreditiranja od strane banaka. Promjenom EURIBOR-a mijenja se i kamatna stopa, što proizlazi iz sadržaja Ugovora o kreditu. U potpunosti da su neosnovani navodi tužitelja da su nepoštene odredbe ugovora jer su im dane tipizirane isprave na potpis bez ikakve mogućnosti pregovaranja i to po principu „uzmi ili ostavi“ te da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, navodi tužitelja da nisu mogli utjecati na niti jednu odredbu Ugovora o kreditu, da su neistiniti, obzirom da je tuženik o odredbama predmetnog Ugovora vodio pregovore s tužiteljima te su isti mogli u svakom trenutku odustati od sklapanja Ugovora o kreditu. Pritom navodi kako su tužitelj ad1 PA i/ili tužiteljica ad2 UA s prednikom tuženika zaključili sveukupno šest ugovora o kreditu (Ugovori o jednokratnom kreditu Br. 512.160, 516.336, 519.090, 523.464, 531.707, 545.079), od čega Ugovor o kreditu koji je predmet spora nije prvi u nizu, dakle tužitelji da su već sklapali ugovore o kreditu s prednikom tuženika slijedom čega da nije životno niti logično da bi tužitelji sklopili toliko kredita s prednikom tuženika ukoliko isti nisu mogli utjecati na odredbe ugovora o kreditu kao i pregovarati o istima. Dakle, tužitelji da su već iz ranije sklopljenih Ugovora o kreditu bili upoznati s ključnim odredbama. Sukladno članku 96. ZZP-a da bi se ugovorna odredba smatrala nepoštenom moraju biti kumulativno ispunjena sljedeća dva uvjeta kako bi se ugovorna odredba smatrala nepoštenom:
1. da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te
2. da ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovorom o kreditu prednik tuženika da je preuzeo obvezu isplate kredita u iznosu 80.000,00 EUR, dok su tužitelji preuzeli obvezu otplate istog do 30. lipnja 2008. Kao što je već istaknuto, radi se o Ugovoru o kreditu koji banke uobičajeno koriste u svojoj poslovnoj praksi te kojim svaka ugovorna strana preuzima na sebe određeni rizik. Ukazuje na presudu Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-51/2021 od 22. veljače 2021. donesenu u činjenično identičnom predmetu. Dodatno ističe da je iz članaka A i B Ugovora o kreditu vidljivo da je promjenjivost ugovorene (aktivne) promjenjive kamatne stope vezana za EURIBOR, a što ju čini predvidivom i određenom. EURIBOR da sadrži objektivne podatke pomoću kojih se određuje obveza primatelja kredita – tužitelja te promjenjivu kamatnu stopu čini određenom odnosno odredivom. Mijenjanje ugovorene (aktivne) kamate nije ovisno isključivo o odluci prednika tuženika, bez da se istovremeno ne odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena. S obzirom na vezanost promjenjive kamatne stope na EURIBOR da ne dolazi do situacije da prednik tuženika jednostrano određuje obvezu korisnika kredita, a da korisnik kredita tu promjenu ne može predvidjeti niti pravilnost promjene provjeriti. Iz naprijed navedenog da je razvidno da je promjenjiva kamatna stopa određena sukladno pravilima europskog međubankarskog tržišta te je zavisna o referentnoj kamatnoj stopi tzv. EURIBOR-u što da predstavlja uobičajenu praksu kod kreditiranja od strane banaka. Takva odredba Ugovora o kreditu o načinu usklađivanja (promjene kamatne stope) da je bila jasna i razumljiva tužiteljima kao što je takva bila i ugovorna odredba o efektivnoj godišnjoj kamatnoj stopi od 8 %, dok se prema odredbi B Ugovora o kreditu usklađivanje kamatne stope obavlja sukladno tromjesečnim promjenama povećanjem ili smanjenjem EURIBOR-a pa je formulirana odredba o načinu formiranja inače dopuštene promjenjive kamatne stope, čak i ukoliko bi i bila ništetna zbog neravnopravnosti stranaka odnosno jednostranog određivanja od strane prednika tuženika po moguće nedovoljno jasnim kriterijima, iako su navedeni parametri koji su određeni, samo po sebi ne dovodi do ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu. Posebno ističe da se pod efektivnom kao i fiktivnom kamatnom stopom ne vrši otplata kredita nego su u odredbi o efektivnoj kamatnoj stopi sadržani svi troškovi u vezi s kreditom koji se naplaćuju korisnicima kredita koji se moraju ukalkulirati i koji moraju biti navedeni u ugovoru o kreditu da bi korisnici kredita znali koliko isti ukupno iznose kad se uzme u obzir otplata kredita uvećana za troškove koje ima banka ovdje prednik tuženika, a u koje se uračunavaju npr. osiguranja kredita i sve što banka naplaćuje prema svojem cjeniku. U odnosu na fiktivnu kamatnu stopu, ističe da upravo navedena odredba Ugovora o kreditu ukazuje na to da je na plakatu na šalteru kod tuženika moguće vidjeti na koji način se obračunava kamatna stopa u slučaju da primatelj kredita dođe u zakašnjenje s otplatom kredita. Riječ je o odredbi informativnog karaktera o tome na koji način korisnik kredita, između ostalog, može doći do informacije o obračunu kamatne stope u slučaju zakašnjenja te ista nipošto ne predstavlja bitan sastojak Ugovora o kreditu. Razlozi ništetnosti da ne postoje niti u pogledu ugovorene ili zatezne kamate, budući da je odredbom paragrafa 1333. Općeg građanskog zakonika Republike Austrije propisano da je dužnik koji je uzrokovao štetu svom vjerovniku uslijed zakašnjenja s plaćanjem novčane tražbine dužan istu nadoknaditi putem zakonskih kamata (paragraf 1000. Austrijskog Općeg građanskog zakonika). Odredbom paragrafa 1000. st. 2. Austrijskog Općeg građanskog zakonika Republike Austrije određeno je da se mogu utužiti i kamate na kamatu ukoliko su stranke to ugovorile, a temeljem odredbe paragrafa 6. stavka 1. točke 13. Zakona o zaštiti potrošača Republike Austrije propisano je da se kamate na zakašnjenje moraju platiti uvećano za pet postotnih bodova godišnje, tako da i kada se primjeni austrijsko materijalno pravo, predmetni Ugovor o kreditu nije ništetan. Ukazuje da se na sporna pitanja načina ugovaranja, obračuna kamata i visine kamatne stope zateznih kamata primjenjuje austrijsko materijalno pravo. Navedeno je osobito potvrđeno i u ovršnim postupcima koje je tuženik kao ovrhovoditelj pokrenuo protiv drugih korisnika kredita kao ovršenika i to odlukama županijskih sudova kao i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ukazuje na odluku VSRH od 01. lipnja 2022. posl. br. Rev- 3888/2019, rješenje ŽS u Šibeniku od 24. studenog 2021. posl. br. Gž Ovr-345/2021, rješenje ŽS u Varaždinu od 12. travnja 2022. posl. br. Gž Ovr-326/2021. Dalje, iz dostavljene zamolnice Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici u predmetu P-120/2017 da je razvidno da je isti Saveznom ministarstvu pravosuđa postavio, između ostalog, sljedeća pitanja:
“Koja je najviša dopuštena stopa ugovornih i zakonskih zateznih kamata u pravnim odnosima između trgovačkih društava i fizičkih osoba (potrošača);
Je li dopušteno ugovaranje kamate na kamatu u ugovorima između pravnih osoba i fizičkih osoba i u kojem slučaju, a ako nije dopušteno ugovaranje kamate na kamatu koje su posljedice takvog ugovaranja, odnosno dovodi li ugovaranje kamate na kamatu do djelomične ili potpune ništetnosti ugovora o kreditu.“ U odgovoru Saveznog ministarstva pravosuđa da je navedeno:
„Pitanja 10 i 11
U općem građanskom pravu, zakonska zatezna kamata iznosi 4% godišnje (§ 1000, st. 1 ABGB). Prema § 6. st.1 red 13 KSchG (Zakon o zaštiti potrošača), kamatna stopa zatezne kamate koju plaća potrošač ne smije premašiti kamatnu stopu ugovorenu za ugovornu uslugu za više od pet postotnih bodova godišnje. Zatezne kamate počinju na dan nakon dospijeća predmetnog novčanog potraživanja. Dužnik još uvijek ima cijeli rok dospijeća da izvrši svoj dug (§ 903 ABGB). Međutim, treba napomenuti da se zakonska zatezna kamata primjenjuje samo ako ugovorne strane nisu dogovorile drugačiji iznos zateznih kamata. U skladu s § 879 st. 2 red 4 ABGB ugovor o kamatama može biti nemoralan i stoga ništetan. U odluci iz 1968. međutim Vrhovni sud je odlučio da se nevaljanost ugovora o kamatama ne može izvesti samo iz iznosa ugovorene kamatne stope (u ovom slučaju 36% godišnje) ako ostali elementi činjeničnog stanja lihvara navedeni u § 879. st.2 red 4 ABGB nisu dani. Međutim, 2005. godine Vrhovni je sud odlučio da se ugovor o kamatnoj stopi od 0,2 % dnevno ili 73 % godišnje s dnevnom kapitalizacijom (što odgovara efektivnoj godišnjoj kamatnoj stopi od 107,35 %) smatra protivnim temeljenim vrijednostima austrijskom pravnom sustavu - a samim time i dobrom običaju. Daljnje ograničenje privatne autonomije može se vidjeti u zabrani skraćivanja više od polovice (laesio enormousis) prema § 934 ABGB. U slučaju ugovora o zajmu, procjena ima li skraćenja za više od polovice morat će se temeljiti na tome kolika bi kamatna stopa (uzimajući u obzir kreditnu sposobnost zajmoprimca) bila na općem kreditnom tržištu. Odredbe Zakona o bankama o obračunu kamata primjenjuju se bez obzira na državljanstvo korisnika kredita: Ako je za ugovor o kreditu prema pravilima međunarodnog privatnog prava odlučujuće austrijsko pravo, tada se primjenjuju i odredbe Zakona o bankama o obračunu kamata. Međutim, Zakon o bankama ne regulira iznos kamate na kredit koji se može obračunati već samo način na koji se ona izračunava za prikaz u ugovoru o kreditu. Prema § 1335 ABGB (Opći građanski zakonik) zaostale kamate ne mogu prijeći iznos glavnog duga. Daljnje kamate mogu se zahtijevati samo kada se tuže zaostale obveze (ovo se ne odnosi na novčana potraživanja od poduzetnika). Kamate na dospjele kamate mogu se zahtijevati pod uvjetima § 1000. st. 2. ABGB (Opći građanski zakonik), tj. uz izričit dogovor, pa čak i bez dogovora – nakon utužbe dospjele kamate od dana spornosti tražbine, tj. dan dostavljanja tužbe tuženoj strani.“ Iz navedenog da je razvidno da su Ugovori o kreditu u rubriciranom predmetu i u pogledu odredbi o kamatama u cijelosti usklađeni s odredbama austrijskog prava. U odnosu na navode tužitelja kojima ističu da su Ugovor o kreditu i Sporazum ništetni temeljem odredbi od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske ukinutog Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (NN 72/2017, 131/2020, dalje u tekstu: „ZNUKMO“), ističe da s obzirom na to da je Ustavni sud RH svojom odlukom posl. br. UI/3678/2017 navedeni zakon ukinuo te je on prestao važiti 03. studenoga 2020. da je nevjerojatno da se tužitelji pozivaju na njegovu primjenu. No, čak i uz takvu, mada potpuno pravno promašenu argumentaciju, s obzirom na to da je Ugovor o kreditu sklopljen u Republici Austriji te tuženik nikada nije bio neovlašteni vjerovnik u smislu tog zakona, ZNUKMO se nije uopće mogao ni primijeniti na predmetni Ugovor o kreditu. Tuženiku da nije bilo potrebno odobrenje Hrvatske narodne banke za obavljanje bankarskih usluga budući da isti svoje poslovanje nije obavljao na području Republike Hrvatske nego isključivo na području Republike Austrije gdje je kao kreditna ustanova imao koncesiju za sklapanje ugovora o novčanim kreditima i davanje novčanih zajmova sukladno austrijskom Zakonu o bankama. Interpretacija izložena u tužbi da su pravni poslovi koji temeljem samog ZNUKMO ništetni od dana svojeg sklapanja čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu ZNUKMO-a i nakon navedene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske u postupnosti da su besmisleni. Predmetni Ugovor o kreditu kao i svi drugi ugovori o kreditu sklopljeni od strane drugih dužnika s tuženikom kao kreditorom da su valjani te samim donošenjem ZNUKOMO-a nisu bili ništetni već je bilo potrebno da sud u parničnom postupku svaki pojedini predmetni ugovor proglasi ništetnim. A s tim u vezi, ukazuje da je općepoznata činjenica da iz razdoblja važenja ZNUKMO-a (dakle od dana stupanja na snagu 29. srpnja 2017. do dana ukidanja istog 03. studenog 2020.) ne egzistira niti jedna pravomoćna presuda kojom se bilo koji ugovor o kreditu sklopljen s ovdje tuženikom proglašava ništetnim. Dalje, da su netočni navodi tužitelja da su predmetni Ugovori o kreditu ništetni primjenom Zakona o obveznim odnosima. Naime, sukladno članku 322. Zakona o obveznim odnosima, ugovor da je ništetan ako je isti protivan Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva. Zaključak tužitelja da je Ugovor o kreditu ništetan jer tuženik nije imao potrebno odobrenje za pružanju bankovnih usluga na području Republike Hrvatske da je neosnovan iz sljedećih razloga: a. tuženik ne pruža niti je ikada pružao bankovne usluge na području Republike Hrvatske;
b. podredno, sve i da se tuženik bavio pružanjem bankovnih usluga na području Republike Hrvatske, ugovori o kreditu ne bi se mogao utvrditi ništetnim odgovarajućom primjenom članka 322. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor valjan ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, a strana koja je povrijedila zabranu snosit će određene posljedice;
c. ne može se pozivati na ništetnost ugovora ona strana koja je bila nesavjesna pri sklapanju ugovora budući da je takvo postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja. Zakonom o bankama da se uređuju uvjeti za osnivanje, poslovanje i prestanak rada banke. Budući da u konkretnom slučaju tuženik posluje i ima sjedište na području Republike Austrije, to da je razvidno kako ne mora imati osnovanu podružnicu u Republici Hrvatskoj niti bilo kakvo posebno odobrenje Hrvatske narodne banke za zaključivanje ugovora o kreditu s državljaninom Republike Hrvatske kao korisnikom kredita. Naime, prema propisima Republike Hrvatske građani i pravne osobe sa sjedištem u [adresa] da su se smjeli zaduživati u inozemstvu, s tim da su do dana 31. prosinca 2010. bili obvezni prenositi sredstva kredita primljenih u inozemstvu na račune u bankama sa sjedištem u [adresa] i prijaviti kreditni posao s inozemstvom Hrvatskoj narodnoj banci. Navedeno da je razvidno iz mišljenja Hrvatske narodne banke, Sektora za bonitetne regulative i supervizije, Ur. broj: 500/2013-1232/1-VFR-ŽJ od 09. listopada 2013. Osim što takav nedvojben zaključak proizlazi već iz same zakonske norme, tuženik ističe kako se i Hrvatska narodna banka u svom mišljenju od 21. lipnja 2013. očitovala na isti način, navodeći kako „…prema odredbama Zakona o bankama i Zakona o kreditnim institucijama nije propisana tj. ne postoji potreba za izdavanjem odobrenja Hrvatske narodne banke…“ u konkretnom slučaju. Pritom također ukazuje i na članak 28. stavak 3. Zakona o deviznom poslovanju prema kojem rezidenti (u konkretnom slučaju tužitelji) mogu kreditne poslove s nerezidentima (u konkretnom slučaju s tuženikom) ugovarati u svoje ime i za svoj račun. Imajući u vidu tu odredbu također ukazuje i na Mišljenje Hrvatske narodne banke, Sektora bonitetne regulative i supervizije Ur. broj: 500/2014-1791/1- VFRŽJ od 25. studenog 2014. kojim je utvrđeno da zaduživanje hrvatskih građana u inozemstvu nije bilo zabranjeno. Iz navedenog da je stoga razvidno kako za sklapanje predmetnih ugovora o kreditu nije bilo potrebno odobrenje Hrvatske narodne banke niti je bilo potrebno osnovati podružnicu u Republici Hrvatskoj iz razloga što tuženik ne pruža bankarske usluge u Republici Hrvatskoj već u Republici Austriji. Naime, kao što je naprijed već utvrđeno, cjelokupna obrada kredita odvijala se u sjedištu tuženika u Republici Austriji, i to od provjere podataka naznačenih u kreditnom zahtjevu, provjere kreditnog rejtinga kreditnih nositelja pa do same isplate iznosa kredita. Dakle, po osnovi činjenice sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom tužitelji da izvode potpuno neosnovan zaključak da je za navedeni kreditni posao bilo potrebno pribaviti bilo kakvo odobrenje Hrvatske narodne banke. Iz odredbi Zakona o deviznom poslovanju i spomenutih mišljenja Hrvatske narodne banke da jasno proizlazi kako je prema hrvatskim propisima dopušteno sklapati kreditne poslove s inozemstvom. Tužitelji da su iskoristili spomenutu zakonsku mogućnost i ugovorili kredit sa stranom kreditnom institucijom. Tuženik da ne obavlja djelatnost kreditiranja na području Republike Hrvatske (za koju djelatnost je potrebno odgovarajuće odobrenje Hrvatske narodne banke) već obavlja djelatnost kreditiranja hrvatskih državljana (za koju djelatnost nije potrebno nikakvo posebno odobrenje). Iz do sada navedenog da je razvidno da za sklapanje Ugovora o kreditu s tuženikom nije bilo potrebno ishoditi nikakvo odobrenje od Hrvatske narodne banke u Republici Hrvatskoj. Međutim, čak i da je temeljem mjerodavnih pravnih propisa postojala neka od naprijed navedenih obveza predmetni Ugovor o kreditu da ne bi se mogao utvrditi ništetnim niti odgovarajućom primjenom članka 322. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. Naime, navedenom zakonskom odredbom da je propisano da je ugovor valjan ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, a strana koja je povrijedila zabranu snosit će određene posljedice. Slijedom toga, zbog nedostatka eventualno potrebnog odobrenja Hrvatske narodne banke, sklapanje ugovora o kreditu da bi bilo zabranjeno samo tuženiku, ali ne i tužiteljima. Iz navedenog razloga Ugovor o kreditu da ne može biti ništetan već je isti valjan. Dakle, ukoliko bi sud kojim slučajem usvojio stajalište tužitelja da tuženik zbog nepostojanja odobrenja Hrvatske narodne banke nije bio ovlašten isplatiti kredit tužiteljima, iz toga da proizlazi zaključak da je upravo tuženiku bilo zabranjeno sklapanje Ugovora o kreditu. Međutim, s druge strane, tužiteljima da nije bilo zabranjeno sklapanje predmetnog ugovora o kreditu s tuženikom budući da tome ne postoje nikakve pravne zapreke (čak naprotiv, prema spomenutom članku 28. stavku 3. Zakona o deviznom poslovanju istima da je sklapanje ugovora o kreditu s tuženikom izričito dopušteno). Iz navedenog da je razvidno da u slučaju da sud kojim slučajem usvoji stajalište tužitelja da je primjenjiva bi bila upravo spomenuta odredba članka 322. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima budući da tužiteljima nije bilo zabranjeno sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu. Pravne posljedice takvog postupanja jasno da su vidljive iz samog zakona:
1) ugovori su valjani (dakle, nisu i ne mogu biti ništetni);
2) strana koja je povrijedila zabranu (u ovom slučaju tuženik) snosit će određene posljedice. Slijedom toga, Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika da nikako se ne može utvrditi ništetnim upravo zbog primjene spomenute odredbe Zakona o obveznim odnosima. Tuženik ističe kako je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim Sporazuma obzirom da tužitelji nisu iznijeli niti jedan razlog zbog koje bi predmetni Sporazum bio ništetan. Sukladno članku 52. Zakona o zemljišnim knjigama (dalje u tekstu: „ZZK“) zemljišnoknjižni sud da će dopustiti uknjižbu samo na temelju javnih isprava ili privatnih isprava na kojima je istinitost potpisa ovjerovljena na način propisan posebnim zakonom. Naime, u članku 55. stavku 1. ZZK izrijekom da je propisano da su javne isprave na temelju kojih se može dopustiti uknjižba isprave koje su o pravnim poslovima sastavili za to nadležno tijelo ili javni bilježnik u granicama svoje ovlasti i u propisanom obliku, ako sadrže sve ono što se zahtjeva za uknjižbu na temelju privatnih isprava. Prema članku 54. ZZK privatna isprava na temelju koje se traži uknjižba hipoteke da mora sadržavati točnu oznaku zemljišta ili prava glede kojeg se uknjižba traži i clausulu intabulandi. S tim u vezi, ističe kako je predmetno založno pravo upisano na temelju solemnizirane privatne isprave – Sporazuma. Iz predmetnog Sporazuma da je razvidno kako je javni bilježnik potvrdio da je ispitao predmetni Sporazum i utvrdio da on po svojem obliku odgovaraju propisima o javnobilježničkim ispravama, a po sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Dakle, predmetni Sporazum je potvrđena privatna isprava koja ima snagu javnobilježničkog akta. Obzirom da je isti sastavljen sukladno članku 54. Zakona o javnom bilježništvu odnosno na način da je u njemu utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i sadrži izjavu tužitelja da se na temelju tog akta može radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obveze, neposredno provesti prisilnu ovrhu, isti ima snagu i ovršnog javnobilježničkog akta. Solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, da je izjednačena s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj, dakle da predstavlja javnu ispravu. Dakle, nesporno je da predmetni Sporazum ima snagu javnobilježničkog akta. S tim u vezi, ukazuje na članak 54. stavak 2. ZJB koji propisuje da se na temelju javnobilježničkog akta koji sadrži obvezu da se osnuje, prenese, ograniči ili ukine koje zemljišnoknjižno pravo, može neposredno provesti upis u zemljišne knjige ako je obveznik izričito na to pristao u tom aktu. Iz sadržaja Sporazuma da jasno proizlazi da isti sadrži obvezu da se osnuje založno pravo u korist tuženika i da je založni dužnik izričito na to pristao. Imajući u vidu navedeno, ističe kako Sporazum sadržava sve što je potrebno prema ZZK za uknjižbu hipoteke na temelju javnobilježničkog akta, i to budući da: a. Sporazum sadrži točnu oznaku zemljišta glede kojeg se uknjižba traži; b. Sporazum sadrži clausulu intabulandi odnosno izričitu izjavu založnih dužnika kojom isti dozvoljavaju tuženiku da bez ikakvog daljnjeg pitanja ili privole ishodi upis založnog prava na nekretninama u zemljišnim knjigama;
c. Sporazum ima snagu javnobilježničkog akta. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu prvenstveno odbaciti tužbu, a podredno odbiti tužbene zahtjeve i obvezati tužitelje da tuženiku naknade troškove ovog parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
3. Vezano za prigovor prenisko naznačene vrijednosti predmeta spora valja istaknuti da je prema odredbi čl. 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP) propisano da u drugim slučajevima, a kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. U konkretnom su slučaju tužitelji kao vrijednost predmeta spora naznačili iznos 5.000,00 eura, a stajalište je suda da tako naznačena vrijednost predmeta spora nije naznačena suviše nisko, kako to tvrdi tuženik, jer se istom ne postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, budući da tužitelji u postupku prije svega tvrde da je ništetan ugovor o jednokratnom kreditu, a posljedično tome da je nedopuštena i ovrha pokrenuta na temelju tog ugovora. Slijedom navedenog, taj je prigovor tuženika odbijen na ročištu 27. siječnja 2025.
3.1. Vezano za prigovor tuženika da je tužbeni zahtjev usmjeren na proglašenje ovrhe nedopuštenom u konkretnom slučaju pravno nedopušten, stajalište je suda da je isti osnovan. Naime, odredbom čl. 52. st. 3. Ovršnog zakona (NN 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022, 6/2024, dalje OZ) propisano je da će sud u povodu žalbe ovršenika, koja je izjavljena zbog razloga iz čl. 50. st. 1. t. 7. i 9. - 11. toga Zakona, koje razloge je ovrhovoditelj osporio ili se o njima nije očitovao u roku od osam dana, zaključkom uputiti ovršenika da u roku od 15 dana od dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga zbog kojeg je izjavio žalbu. Dalje, odredbom čl. 55. st. 3. OZ-a propisano je da tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen, ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu. Prema odredbi čl. 282. st. 1. ZPP-a nakon prethodnog ispitivanja tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje, ako utvrdi da rješavanje o tužbenom zahtjevu ne ide u sudsku nadležnost ili da je tužba podnesena nepravovremeno, ako je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe ili ako prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ili drukčijeg ostvarivanja prava, a zakonom je propisano da će se u tom slučaju tužba odbaciti ili da se bez toga ne može zahtijevati zaštita povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Stoga, a kako je zapravo tužba radi proglašenja ovrhe nedopuštenom predviđena kao put pravne zaštite samo u okviru i u svezi pravnih lijekova podnesenih u ovršnom postupku, i to kad ovršni sud zaključkom uputi ovršenika na parnicu, u slučaju da ovršni sud ne odluči uputiti ovršenika na parnicu, takav put pravne zaštite nije dopušten. Slijedom navedenog, a kako među strankama nije sporno da u ovršnom postupku koji se kod ovog suda vodi pod posl. br. Ovr- 766/2021 nije doneseno rješenje kojim se ovršenici, ovdje tužitelji, upućuju na pokretanje parnice radi proglašenja nedopuštenom predmetne ovrhe, jer takvo što tužitelji u tužbi niti ne tvrde, odlučeno je kao u izreci rješenja.
4. Tijekom postupka pročitano je: izvadci iz zemljišne knjige (str. 12-15, 23-29), ugovor o jednokratnom kreditu broj računa 523-464 (str. 16-19), sporazum o zasnivanju založnog prava rado osiguranja novčane tražbine (str. 20-22), Opći uvjeti poslovanja – verzija 2003. (str. 70-91), dopisi HNB od 09. listopada 2013., 21. lipnja 2013. i 25. studenog 2014. (str. 251-253), spis predmeta posl. br. Ovr-766/2021, te dopis tuženika upućen tužiteljici ad2 UA **.**.2018. (str. 257-259), mail prepiska (str. 260-270), dok su svi preostali dokazni prijedlozi odbijeni, budući je stajalište suda da su sve odlučne činjenice utvrđene iz provedenih dokaza, odnosno da se provođenjem istih ne bi utvrdile činjenice odlučne za ovaj postupak.
5. Tužbeni zahtjevi koji se odnose na utvrđenje da su ugovor o jednokatnom kreditu broj 523.464 sklopljen 13. ožujka 2006. i sporazum o zasnivanju založnog prava radi osiguranja novčane tražbine sklopljen 24. ožujka 2006. ništetni, te kojima se nalaže uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja prije sklapanja navedenih ugovora u odnosu na nekretnine k. č. br. zgr. [katastarska čestica], zgr. 82/2, obje k. o. [katastarska općina], su u cijelosti neosnovani.
6. Naime, prije svega valja istaknuti da tužitelji u ovom postupku nisu isticali razloge ništetnosti primjenom austrijskog prava, a u konkretnom slučaju je ugovor o jednokratnom kreditu konto br. računa 523.464 koji je predmetom ovog postupka (str. 16-19), sklopljen u Republici Austriji, stranke su se usuglasile u bitnim sastojcima ugovora (čitanjem predmetnog ugovora utvrđeno je da je tuženik, kao vjerovnik, s tužiteljima, kao zajmoprimcima, 13. ožujka 2006. u St. Stefan i. R. sklopio ugovor o jednokratnom kreditu na iznos 80.000,00 eura), tuženik je isplatio tužiteljima predmetni kredit (jer tom među strankama nije sporno), a tužitelji nisu ispunili svoju obvezu za povratom istog, iako je način povrata kredita i dospijeće jasno ugovoren (kako to stoji u čl. A predmetnog ugovora o jednokratnom kreditu "kredit za jednokratno korištenje - otplata kredita završava 30. lipnja 2008."), kao i uvjeti (aktivna kamatna stopa 6,75% godišnje, vezano za EURIBOR 3 mjeseca, na dan prilagodbe dodatak 4,25% apsolutno, s tromjesečnom prilagodbom počevši od 01. travnja 2006. i trgovinskim zaokruživanjem na cjelinu 1/8, uz zateznu kamatu 5% godišnje, jednokratne troškove obrade 1.600,00 eura, jednokratnu naknadu 640,00 eura, završne troškove po završnom terminu 6,00 eura, na završne termine 31.03., 30.06., 30.09. i 31.12., pri čemu kamate i sporedna davanja treba platiti na zaključene termine, ukupno opterećenje prema zakupu o bankarstvu da iznosi 92.660,00 eura, efektivna godišnja kamatna stopa 8,00%, instrumenti osiguranja da su založno pravo u k. o. [katastarska općina], životno osiguranje, a namjena kredita da je kupnja i adaptacija kuće u [adresa]).
6.1. Čitanjem predmetnog ugovora o jednokratnom kreditu je također utvrđeno da su se stranke usuglasile (B ostali kreditni uvjeti) da se aktivne kamate obračunavaju naknadno prema saldu kreditnog računa; u slučaju kašnjenja da se uračunavaju zatezne kamate na dospjeli iznos, a u slučaju kratkoročnog proširenja okvira kredita da se uračunavaju kamate na prekoračenje na povećani iznos. Ugovorena je među strankama klauzula o promjenjivosti kamata, pa je tako ugovoreno da vjerovnik ima pravo promijeniti ugovore iz ugovora u skladu s novčanim i kreditnim prilikama ili prilikama na tržištu kapitala ili ekonomskim prilikama zajmoprimaca, pa da kod korisnika dolazi do prilagođavanja smanjenjem ili povećanjem uvijek početkom tromjesečja u skladu s razvojem srednje vrijednosti ukupne dobiti na tržištu vrijednosnih papira i prema tromjesečnom EURIBOR-u, sa srednjeg mjeseca u tromjesečju, nakon što je provedena posljednja prilagodba na srednji mjesec posljednjeg tromjesečja, pri čemu se promjene ispod 0,25% bodova ne provode, a na 1/8% bodova da se iznos trgovački zaokružuje. Utvrđeno je i to da su stranke u odjeljku C Opći uvjeti poslovanja, ugovorile da vrijedni trenutno važeća verzija Općih uvjeta poslovanja, a posebno da se upućuje na brojeve 2, 9, 11, 19, 20, 21, 38 i 59, čije tumačenje zajmoprimci (ovdje tužitelji) da potvrđuju.
6.2. Uz svoj odgovor na tužbu tuženik dostavlja Opće uvjete poslovanja – Verzija 2003. (str. 70-91) gdje je u odredbi Z20 propisano da se na sve pravne odnose između klijenta i Banke primjenjuje austrijsko pravo, pa kako tužitelji u postupku ne osporavaju da su predmetni Opći uvjeti poslovanja vrijedili u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o jednokratnom kreditu, sud zaključuje da je tužiteljima u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila poznata ta odredba kojom su stranke zapravo ugovorile primjenu austrijskog prava.
6.3. Slijedom navedenog, sve činjenice na koje ukazuju tužitelji u tužbi nemaju za posljedicu ništavost prema odredbama §1000 st. 1. Općeg građanskog zakonika (Allgemeines bürgerliches Gesetzbuch (ABGB), zadnje izmjene BGBI I Nr. 59/2017), jer su utanačenja iz predmetnog ugovora sukladna odredbi §6 st. 1. broj 13 austrijskog Zakona o zaštiti od otkaza, a za posljedicu nemaju ništavost ni prema odredbama §879. ABGB kao pozitivnom propisu koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti, koja odredba određuje da je ništav ugovor protivan zakonskoj zabrani ili moralu, a na koje se činjenice sukladno toj odredbi zakona tužitelji zapravo i ne pozivaju. Doduše neko utanačenje kamata može biti protivno društvenim normama i time nevažeće, ali se iz visine kamatnog utanačenja ne može izvesti ništavost ako preostale činjenične karakteristike nisu lihvarske. Daljnja granica privatne autonomije se treba sagledati u skraćivanju za preko polovice prema §934 ABGB, pa tako kod ugovora o kreditu za donošenje odluke postoji li mogućnost skraćenja za više od polovice treba razmotriti koliko bi iznosila kamatna stopa na općem kreditnom tržištu. Niti na te činjenice se tužitelji ne pozivaju, kao ni na činjenice koje se mogu podvesti pod §1335 ABGB-a kojim je propisano da zaostale kamate ne mogu prelaziti iznos glavnog duga, nego se tek po utuženju zaostataka mogu tražiti daljnje kamate.
7. Slijedom svega iznijetog, tužbeni zahtjevi tužitelja kako su citirani u točki I izreke presude, su neosnovani, te su kao takvi odbijeni i suđeno je kao u točki I izreke presude.
8. Odluka o parničnom trošku (točka II izreke presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi parnične troškove.
8. 1. Tužitelji su izgubili ovu parnicu, pa su dužni tuženiku naknaditi parnične troškove.
8.2. Tuženiku su priznati slijedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu u iznosu 250,00 eura (tbr. 8/1 i 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarife)), te za zastupanje na ročištu 27. siječnja 2025. u iznosu 250,00 eura (tbr. 9/1 i 46 Tarife), odnosno sveukupno 500,00 eura.
U Poreču, 01. travnja 2025.
S u d a c:
Sanja Oroz
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave.
Dna:
1. Tužitelji p.p.,
2. Tuženik p.p.
