REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-208/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Andrej Garić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, OIB 66486182714, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-281/2021-2 od 1. rujna 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-767/2017-20 od 26. siječnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-281/2021- 2 od 1. rujna 2022. i predmet vraća sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima nastalima u postupku provedenom u povodu revizije odlučiti će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-281/2021-2 od 1. rujna 2022., potvrđena je u točki I. presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr- 767/2017-20 od 26. siječnja 2021. kojom je suđeno:

„I. Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju na ime razlike plaće po osnovi prekovremenog rada s dodacima za rad noću, subotom i nedjeljom iznos od 9.088,84 kn bruto s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- za srpanj 2013.g. na iznos od 1.286,70 kn počev od 15. kolovoza 2013.g. do isplate - za travanj 2014.g. na iznos od 549,06 kn počev od 15. svibnja 2014.g. do isplate - za svibanj 2014.g. na iznos od 7.253,08 kn počev od 15. lipnja 2014.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena do 31. srpnja 2015.g., a od 01. kolovoza 2015.g. do isplate po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za 3%-tna poena, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima bruto plaće, u roku od 8 dana.

II. Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor iznos od 1.983,95 kn bruto s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- za siječanj 2012.g. na iznos od 185,48 kn počev od 15. veljače 2012.g. do isplate

- za lipanj 2012.g. na iznos od 105,13 kn počev od 15. srpnja 2012.g. do isplate

- za kolovoz 2012.g. na iznos od 562,07 kn počev od 15. rujna 2012.g. do isplate

- za listopad 2012.g. na iznos od 227,33 kn počev od 15. studenog 2012.g. do isplate

- za siječanj 2013.g. na iznos od 150,94 kn počev od 15. veljače 2013.g. do isplate

- za kolovoz 2013.g. na iznos od 489,55 kn počev od 15. rujna 2013.g. do isplate

- za prosinac 2013.g. na iznos od 88,64 kn počev od 15. siječnja 2014.g. do isplate

- za siječanj 2014.g. na iznos od 148,26 kn počev od 15. veljače 2014.g. do isplate

- za svibanj 2014.g. na iznos od 26,55 kn počev od 15. lipnja 2014.g. do isplate

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena do 31. srpnja 2015.g., a od 01. kolovoza 2015.g. do isplate po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za 3%-tna poena, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima bruto plaće, u roku od 8 dana.

III. Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju na ime razlike plaće po osnovi dodataka za aktivno dežurstvo iznos od 551,88 kn bruto s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- za prosinac 2012.g. na iznos od 61,32 kn počev od 15. siječnja 2013.g. do isplate

- za siječanj 2013.g. na iznos od 61,32 kn počev od 15. veljače 2013.g. do isplate

- za ožujak 2013.g. na iznos od 122,64 kn počev od 15. travnja 2013.g. do isplate

- za svibanj 2013.g. na iznos od 61,32 kn počev od 15. lipnja 2013.g. do isplate

- za listopad 2013.g. na iznos od 61,32 kn počev od 15. studenog 2013.g. do isplate

- za studeni 2013.g. na iznos od 61,32 kn počev od 15. prosinca 2013.g. do isplate

- za prosinac 2013.g. na iznos od 61,32 kn počev od 15. siječnja 2014.g. do isplate

- za siječanj 2014.g. na iznos od 61,32 kn počev od 15. veljače 2014.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena do 31. srpnja 2015.g., a od 01. kolovoza 2015.g. do isplate po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za 3%-tna poena, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima bruto plaće, u roku od 8 dana.

IV. Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju na ime razlike plaće po osnovi dodataka za dežurstvo iznos od 229,89 kn bruto s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- za prosinac 2012.g. na iznos od 153,26 kn počev od 15. siječnja 2013.g. do isplate

- za ožujak 2013.g. na iznos od 76,63 kn počev od 15. travnja 2013.g. do isplate

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena do 31. srpnja 2015.g., a od 01. kolovoza 2015.g. do isplate po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za 3%-tna poena, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima bruto plaće, u roku od 8 dana.

V. Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju na ime razlike terenskog dodatka iznos od 1.470,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- za srpanj 2012.g. na iznos od 85,00 kn počev od 15. kolovoza 2012.g. do isplate

- za kolovoz 2012.g. na iznos od 170,00 kn počev od 15. rujna 2012.g. do isplate

- za studeni 2012.g. na iznos od 850,00 kn počev od 15. prosinac 2012.g. do isplate

- za prosinac 2012.g. na iznos od 220,00 kn počev od 15. siječnja 2013.g. do isplate

- za srpanj 2013.g. na iznos od 70,70 kn počev od 15. kolovoza 2013.g. do isplate

- za svibanj 2014.g. na iznos od 75,00 kn počev od 15. lipnja 2014.g. do isplate

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena do 31. srpnja 2015.g., a od 01. kolovoza 2015.g. do isplate po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za 3%-tna poena, u roku od 8 dana.

VI. Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 11.937,50 kuna, sa zateznom kamatom tekućom od 26. 1. 2021. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućom polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima razlike bruto plaće u t. I., razlike naknade plaće u t. II. , te razlike bruto plaće u t. III. i IV. izreke presude.“.

Ujedno je u točki II. odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

2.1. Protiv te drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica zbog pravnog pitanja zbog kojeg joj je dopušteno podnošenje revizije rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-917/2023-2 od 11. rujna 2024. koje glasi:

„Pripada li tužitelju (djelatnoj vojnoj osobi) pravo na isplatu povećane plaće (dodataka na plaću) za prekovremeni rad za koji je ostvario i iskoristio slobodne dane, a koji slobodni dani su evidentirani u evidencijama rada?“.

2.2. Tuženica predlaže prihvatiti reviziju, preinačiti pobijanu presudu ili podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovan postupak te naložiti tužitelju da joj naknadi troškove revizijskog postupka.

3. U odgovoru na reviziju tužitelj poriče sve navode revizije, predlaže istu odbiti.

4. Revizija je osnovana.

5. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a toga Zakona zbog kojeg je dopuštena.

6. Predmet spora je zahtjev za isplatu razlike u plaći s osnova prekovremenog rada i ostalih dodataka na plaću za vrijeme obavljanja poslova djelatne vojne osobe - Hrvatske kopnene vojske za razdoblje od prosinca 2011. do svibnja 2014. te razlike u naknadi plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora za razdoblje od prosinca 2011. do travnja 2016., a sve primjenom Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 118/09 i 118/12), Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodacima na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09, u daljnjem tekstu: Pravilnik/09), Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (“Narodne novine“, broj 73/13, 75/15 i 50/16, u daljnjem tekstu: ZSOS/13), Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“, broj 33/14, 41/14, 53/14, 114/14 i 72/15, u daljem tekstu: Pravilnik/14), Odluke o rasporedu radnog vremena („Narodne novine“, broj 66/14, 23/15 i 84/15, u daljnjem tekstu: Odluka/14), Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 140/02 i 68/11, u daljnjem tekstu: Pravilnik o godišnjem odmoru/02), Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“, broj 54/14, u daljnjem tekstu: Pravilnik o godišnjem odmoru/14).

7. U revizijskom stupnju postupka i nadalje je sporno na kojoj je od parničnih stranaka teret dokazivanja sporne činjenice je li tužitelj u utuženom razdoblju koristio slobodne dane po osnovi prekovremenog rada ili je koristio slobodne dane po nekoj drugoj osnovi.

8.1. Prvostupanjski je sud u obrazloženju svoje presude naveo:

„Tuženica u spis, a niti vještaku nije dostavila naloge za prekovremeni rad i rješenja za korištenje slobodnih dana o prekovremenog rada za utuženo razdoblje, kao ni podatak na što se iskorišteni slobodni dani odnose.

Nesporno je da tuženica u sudski spis nije dostavila niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je tužitelj koristio slobodne dane s osnove preraspodjele radnog vremena zbog ostvarenih prekovremenih sati rada na terenu.

Tuženica nije dostavila rješenja o preraspodjeli radnog vremena zbog ostvarenih prekovremenih sati rada tužitelja na terenu u utuženom razdoblju, a koja predstavljaju jedini dokument koji bi dao točne odgovore o razmjeni prekovremenih sati za slobodne sate.

Već je navedeno da na temelju raspoložive dokumentacije koju je u spis dostavila tuženica nije moguće utvrditi točan broj po kojoj osnovi su korišteni slobodni dani. Stoga je vještak u varijanti u kojoj prekovremeni rad umanjuje za slobodne dane, slobodne dane ostvarene za stražu i dežurstvo izuzeo iz obračuna, te je uzeo kao da su preostali slobodni dani ostvareni radom na terenu.“.

8.2. Polazeći od navedenog, nižestupanjski sudovi svoju odluku o prihvaćanju tužbenog zahtjeva obrazlažu time da je odredbama čl. 131. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 6/11, 82/12 , 88/12 i 73/13, dalje: ZR/09), odnosno čl. 135. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 i 127/17, u daljnjem tekstu: ZR-/14), propisano da u slučaju spora u svezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz odredbe čl. 4. st. 1. i 2. ZR/09, odnosno čl. 5. st. 1. i 2. ZR/14, teret dokazivanja radnog vremena leži na njemu pa kako tuženica tijekom postupka nije na pravno relevantan način dokazala da su evidentirani slobodni dani koje je tužitelj iskoristio u vezi s odrađenim prekovremenim radom, jer u odnosu na istu nije vodila propisnu evidenciju, tužbeni zahtjev je osnovan, u visini utvrđenoj nalazom i mišljenjem sudskog vještaka financijske struke.

9. Izneseno pravno shvaćanje iz obrazloženja drugostupanjske presude, a koje je također zauzeo sud prvog stupnja, i na koje se odnosi dopušteno revizijsko pitanje, ne može se prihvatiti. Naime, nižestupanjski su sudovi nepravilno primijenili pravila o teretu dokazivanja donoseći odluku u ovoj pravnoj stvari.

10.1. Naime, u odluci ovog suda poslovni broj Rev-4029/2019-2 od 26. siječnja 2021., donesenoj u podudarnoj pravnoj situaciji izraženo je shvaćanje:

„… tuženik je vodio dnevnu evidenciju radnog vremena iz koje su za sporno razdoblje vidljivi oblici rada tužitelja kao i broj ostvarenih slobodnih dana te je tom evidencijom tuženik dokazao koliko je tužitelj u spornom razdoblju ostvario sati odnosno dana rada, a koliko je ostvario slobodnih dana. U takvoj situaciji pravilno je drugostupanjski zaključio da je tužitelj trebao dokazati da je slobodne dane koristio po nekoj drugoj osnovi. Budući da tužitelj evidenciju tuženika nije osporio (već je naprotiv iskazao da se sav rad vodio u "šihterici"), a niti se iz njegovog iskaza moglo zaključiti da je ostvarene slobodne dane koristio po nekoj drugoj osnovi, a ne na ime ostvarenih prekovremenih sati rada, pravilno je drugostupanjski sud prihvatio varijantu knjigovodstvenog vještačenja u kojoj su ostvareni prekovremeni sati rada umanjeni za korištene slobodne dane.“.

10.2. Nadalje, i u odluci poslovni broj Rev-123/2023-2 od 17. siječnja 2024. revizijski je sud, naveo:

„… pa kraj takve, iako u postupku ocjenjenom manjkave, pisane evidencije, sudovi su dužni pažljivo razmotriti sadržaj zakonskih odredbi, poslovnu praksu i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te ocijeniti sadržaj i narav te evidencije, odnosno utvrditi kakva je ta evidencija bila i kakva je trebala biti, te zavisno od toga prosuditi o kvaliteti evidencije radnog vremena, koju je vodila tuženica, a u kojoj su bilježeni kako prekovremeni sati ostvareni radom na terenu (prekovremeno, noću, subotom, nedjeljom pod oznakom RRV, službeni put-Sp, sahrana, straža-STR, dežurstvo-DEŽ, teren-TR i dr.) tako i slobodni dani koji su tužitelju odobravani po više osnova. Pri tomu je nužno imati u vidu jesu li tužitelju davane na uvid tako vođene evidencije radnog vremena, je li je potpisivao i na tu evidenciju tužitelj do pokretanja sudskog postupaka iznosio primjedbe, i je li nakon prijema obračuna plaće kroz utuženo razdoblje imao primjedbu na (ne)obračunate prekovremene sate rada, te je li tužitelj eventualno u upravnom postupku, prije podnošenja tužbe osporavao evidencije o svom radu na terenu podnoseći pisani prigovor, neovisno o tome što se to pitanje može rješavati, kao prethodno pitanje i u ovoj parnici, a sve to posebno imajući u vidu protek vremena nakon kojeg se osporava točnost predmetne evidencije radnog vremena. Ovo stoga, jer je na tužitelju teret dokaza da je slobodne dane koristio po drugoj osnovi od one za koju u evidencijama radnog vremena stoji da je korištena odnosno da mu slobodni dani za prekovremeni rad nisu odobreni (tako i Rev-445/2023 od 12. rujna 2023. te Rev 927/2022-2 od 7. veljače 2023.).

Tuženica kao poslodavac mora dokazati da su tužitelju odobreni slobodni dani, a to što ne postoje rješenja o preraspodjeli radnog vremena ne znači da se ostvareni slobodni dani koji su odobreni i iskorišteni za rad koji se smatra prekovremenim radom ne trebaju umanjiti za slobodne dane koji su po toj osnovi nesporno iskorišteni, jer uz naprijed navedena utvrđenja, i evidencijom radnog vremena tuženica može dokazati da su tužitelju i za prekovremeni rad odobreni slobodni dani.“.

10.3. Naposljetku, i u odlukama poslovni broj Rev-445/2023 od 12. rujna 2023. te Rev-927/2022 od 7. veljače 2023. izraženo je podudarno pravno shvaćanje, dok je u odluci poslovni broj Rev-378/2024-2 od 23. travnja 2024., Vrhovi sud Republike Hrvatske, odgovarajući na dopušteno revizijsko pitanje, izrazio je pravno shvaćanje:

„Ako poslodavac kao dokaz priloži evidencije radnog vremena tužitelja temeljem kojih je utvrđeno da je radnik ostvario i prekovremene sate i slobodne dane i iz koje su vidljivi oblici rada tužitelja kao i broj ostvarenih slobodnih dana te je tom evidencijom tuženik dokazao koliko je tužitelj u spornom razdoblju ostvario sati odnosno dana rada, a koliko je ostvario slobodnih dana, teret dokaza da je slobodne dane koristio po nekoj drugoj osnovi, a ne po osnovi prekovremenih sati, je na tužitelju, neovisno o tome što iz evidencije nije razvidno po kojoj je točno osnovi iskoristio slobodne dane.“.

11. Navedena pravna shvaćanja revizijskog suda primjenjiva su u ovom predmetu i predstavljaju ujedno odgovor na postavljeno revizijsko pitanje.

12. Budući je tužitelj tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji o pogrešno obračunatom prekovremenom radu, odnosno pogrešno vođenoj evidenciji radnog vremena, nepravilno je drugostupanjski sud, s obzirom na prethodno navedeno, primijenio pravila o teretu dokazivanja te posljedično, nije moguće ispitati pravilnost primjene materijalnog prava prilikom donošenja pobijane presude.

13. Kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno i nema uvjeta za preinaku pobijane presude, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuo revizijom pobijanu drugostupanjsku presudu i predmet je vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP.

14. U ponovljenom postupku potrebno je, u skladu s onim na što je ukazano ovim rješenjem, ponovno ocijeniti žalbene navode tuženice te utvrditi pripada li tužitelju i ako da, u kojem iznosu, pravo na isplatu, pa o tužbenim zahtjevima donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu.

15. Odluka o troškovima nastalima u povodu revizije zasniva se na odredbama čl. 166. st. 3. i 4. ZPP.

Zagreb, 1. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić