Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2780/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dragice Samardžić kao predsjednice vijeća, Ankice Matić kao sutkinje izvjestiteljice i Vesne Kuzmičić kao članice vijeća, na temelju nacrta odluke više sudske savjetnice- specijalistice Ivane Hrkać, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, protiv tuženika BN, vlasnika obrta „[obrt]“, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Franjo Šebijan, odvjetnik u Varaždinu, Pavlinska 8, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj P-190/2021-23 od 25. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 20. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj P-190/2021-23 od 25. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud donio presudu kojom je naložio tuženiku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 2.383,38 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je navedeno u izreci pobijane presude.

2. Protiv te presude žali se tuženik i pobija ju u cijelosti iz svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu preinaku pobijane presude sukladno žalbenim navodima, a podredno predlaže ukinuti ju i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je tužiteljev regresni zahtjev za isplatu iznosa od 2.383,38 eura na ime troškova liječenja VN, tužiteljevog osiguranika i tuženikova radnika, kao i zahtjev za isplatu pripadajućih zateznih kamata.

6. Tužitelj temelji tužbeni zahtjev na odredbi čl. 139. st. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" br. 80/13., 137/13., 98/19., 33/23. , dalje: ZOZO) kojom je propisana tužiteljeva obveza zahtijevati naknadu prouzročene štete od pravne ili fizičke osobe ako su bolest, povreda ili smrt osigurane osobe nastale zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu ili druge mjere za zaštitu građana; s tim da naknada štete koju tužitelj ima pravo zahtijevati obuhvaća troškove za zdravstvene i druge usluge te iznose novčanih naknada i drugih davanja koje tužitelj plaća (čl. 143. ZOZO-a).

7. Između stranaka tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo sporno da je VN radnik tuženikova [obrt]“ iz [adresa], da je 24. kolovoza 2015. radeći na poslovima šumskog radnika- sjekača pretrpio ozljede glave (otvorenu ranu glave) i lijeve noge (frakturu srednje trećine dijafize fibule), da su ozljede priznate kao ozljede na radu, kao što nije sporno bilo da je troškove njegova liječenja i privremene nesposobnosti za rad snosio tužitelj upravo u utuženoj visini.

8. Sporna je i u žalbenoj fazi osnova tužbenog zahtjeva, budući da tuženik osporava da je do ozljeđivanja VN došlo zbog propusta u poduzimanju mjera zaštite na radu.

9. Sud prvog stupnja u dokaznom postupku utvrdio je sljedeće odlučne činjenice:

- da je na mjestu ozljede neposredno po ozljeđivanju VN proveden inspekcijski nadzor Inspektorata rada, te su utvrđeni brojni propusti u provedbi mjera zaštite na radu: radnici su ostavljali nesrušene i neobilježene ustave, koje predstavljaju opasnost na radilištu, ozlijeđeni VN je izvodio radove ispod ustave iako je ispod ustave zabranjeno raditi; radnici nisu pokazali znanje niti su raspolagali opremom za ručno rušenje ustava; koristili su neispravna sredstva rada (motornu pilu neispravnog kućišta i bez zaštitne navlake, šljem bez vezice protiv ispadanja); radilište nije bilo prijavljeno Inspekciji rada; poslodavac nije imao potvrdu stručne osposobljenosti ozlijeđenog radnika, te iako je to obvezan, poslodavac radnicima nije osigurao pružanje prve pomoći na radilištu,

- da je radnik VN bio osposobljen za sigurno obavljanje poslova sjekača drvnih sortimenata (Zapisnik o provjeri Zaštita- Inspekt 045-04-2014 od 7. srpnja 2014.) ali u trenutku provođenja nadzora nije raspolagao ispravom kojom bi dokazao da je stručno osposobljen za poslove s posebnim uvjetima rada- kakav je bio predmetni posao,

- da je vještačenjem po vještakinji zaštite na radu Biljani Kolaković utvrđeno da VN nije bio stručno osposobljen za poslove koje je obavljao, da je koristio neispravan šljem, da tuženik nije uredio zaštitu na radu internim aktima kao što je Pravilnik o zaštiti na radu za radnike koji obavljaju poslove kod tuženika, nije propisao uputama za rad na siguran način radne procese pri sječi i izradi drveta, nije osigurao prisutnost nadređenog rukovoditelja ili ovlaštenog radnika koji se mora nalaziti na radilištu sve vrijeme obavljanja poslova niti je na bilo koji način upoznao radnike s opasnostima koje utječu ili bi mogle utjecati na njihovu sigurnost i zdravlja na radu, da tuženik nije izvršio prijavu privremenog gradilišta, da nije bio nazočan radnik koji rukovodi sjekačkim grupama, te

- da vještakinja zaključuje da je velika vjerojatnost kako do ozljede ne bi došlo, odnosno, da bi vjerojatnost nastanka ozljede bila svedena na najmanju moguću mjeru da je poslodavac poduzeo sve mjere zaštite na radu.

10. Na temelju navedenog, prvostupanjski je sud izveo pravilan zaključak da tužitelju pripada pravo zahtijevati regresnu isplatu onoga što je platio na ime troškova liječenja radnika VN i naknada plaćenih na ime njegove privremene nesposobnosti za rad; budući da je do ozljeđivanja radnika došlo zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu.

12. Ovaj zaključak prvostupanjskog suda tuženikovim žalbenim navodima nije doveden u sumnju.

13. Tuženik u žalbi iznosi stajalište da je tužbeni zahtjev neosnovan jer iz stanja spisa proizlazi da je do ozljede došlo krivnjom radnika. Ističe naime, da je VN bio iskusan radnik i da je bio osposobljen za sigurno obavljanje poslova sjekača drvnih sortimenata, o čemu svjedoči i njegov iskaz u predmetu Općinskog suda u Gospiću poslovnog broja K-122/2016 (koji je vođen protiv tuženika). Navodi da je tada, u svojstvu svjedoka, VN točno odgovorio na sva postavljenja pitanja koja se odnose na zasjek, prijelomnicu i obaranje stabala, te je iskazao kako je položio zaštitu na radu.

14. Zbog toga tuženik drži da eventualni propusti poslodavca u poduzimanju mjera zaštite na radu ne dovode automatski do zaključka da je uzrok ozljedi u tom propustu. Tuženik naglašava da sama vještakinja zaključuje kako je radnik: "iz krajnje nepažnje odnosno neznanja pridonio nastanku povrede ne poštivajući pravila struke jer je prilikom osposobljavanja za rad odgovorio točno na pitanja koja se odnose na zasjek, prijelomnicu, obaranje stabala, a isto nije primjenjivao na radilištu".

15. Na koncu, tuženik ukazuje na odredbe čl. 67. – 69. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" 71/14., 118/14., 154/14., 94/18., 96/18, dalje: ZZR) prema kojima je radnik, ako je stanje na radilištu zaista bilo tako konfuzno, bio dužan upozoriti poslodavca na to, a čak i odbiti raditi.

16. Prema odredbama čl. 25. st. 1. i 2. ZZR-a, ozljeda na radu koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

17. Iz citiranoga proizlazi da je preduvjet oslobođenja ili umanjenja odgovornosti poslodavca okolnost da je on mjere zaštite na radu uistinu i proveo, a taj preduvjet u ovom slučaju nije ispunjen. Štoviše, u vještačkom mišljenju naveden je niz povreda pravila o provođenju mjera zaštite na radu počinjenih od strane poslodavca (str. 135. spisa). Točno je da vještakinja navodi da je radnik "iz krajnje nepažnje odnosno neznanja pridonio nastanku ozljede", ali se u tom navodu ne radi o ocjeni krivnje kao subjektivnog odnosa radnika prema štetnoj radnji i posljedici, o kojoj ionako odlučuje sud, a ne vještak.

18. Odredbama čl. 19. st. 1. i st. 5. ZZR-a je propisano da je poslodavac odgovoran za organiziranje i provođenje zaštite na radu radnika u svim dijelovima organizacije rada i u svim radnim postupcima, te da na njegovu odgovornost ne utječu propisane obveze radnika u području zaštite na radu. Zbog toga nije od utjecaja tuženikov žalbeni navod da je radnik u opisanim okolnostima konkretnog slučaja bio dužan odbiti izvoditi radove.

19. Konačno, na tužiteljevo pravo regresa ne utječe ni okolnost da je tuženik radove izvodio kao kooperant za naručitelja Hrvatske šume d.o.o. jer je odredbom čl. 139. st. 1. ZOZO-a propisano da tužitelj ima obvezu i pravo regresa prema poslodavcu radnika. Zbog toga je tuženik kao poslodavac dužan tužitelju platiti utuženi iznos, neovisno o tome je li, i kakav je ugovor imao sklopljen s naručiteljem.

20. Slijedom svega navedenog trebalo je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

Split, 20. ožujka 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Dragica Samardžić