REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2663/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja REAL BEEF d.o.o., Zagreb, Savska opatovina 36, OIB:68924918423, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda dr.sc. Sandra Marković, Sidonija Grbavac i dr. sc. Dino Gliha u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB:52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3859/2022-5 od 14. ožujka 2024., kojom je preinačena međupresuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-421/2019 od 8. srpnja 2022., u sjednici održanoj 1. travnja 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na prvo i drugo pitanje.
II. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na treće i četvrto pitanje.
III. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3859/2022-5 od 14. ožujka 2024., kojom je preinačena međupresuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-421/2019 od 8. srpnja 2022.
2. Prijedlog je podnesen pozivom na čl. 385.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja koja predlagatelj smatra važnim za odluku u ovom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni kao i zbog povrede temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje iz Ustava Republike Hrvatske i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
3. Osim prijedloga za dopuštenje revizije tužitelj je ovom sudu podnio i prijedlog za podnošenje zahtjeva za prethodnom odluku sudu Europske unije o tumačenju prava Europske unije.
4. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženica predlaže prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja odbaciti kao nedopušten.
5. Prijedlog djelomično nije osnovan, a djelomično nije dopušten.
6. Tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije postavlja sljedeća pitanja:
„1. Je li sudska praksa prema kojoj nema odgovornosti javnopravnih tijela za naknadu štete u obliku izmakle koristi u postupcima javnog natječaja primjenjiva na postupak dodjele izravnih potpora poljoprivredi i IAKS mjera ruralnog razvoja?
2. Postoji li odgovornost Republike Hrvatske za nastanak štete u smislu članka 14. Zakona o sustavu državne uprave zbog propusta države u definiranju minimalne poljoprivredne aktivnosti iz članka 4. stavka 1. podstavka c) Uredbe (EU) 1307/2013?
3. Kontrolira li se ispunjavanje uvjeta iz članka 4. stavka 1. podstavka c) točke ii. Uredbe (EU) 1307/2013 kontrolom na terenu prihvatljivosti jedinstvenog zakona u smislu članka 118. stavka 10 Pravilnika/16 o provedbi izravne potpore poljoprivredi i IAKS mjera ruralnog razvoja ili kontrolom na terenu višestruke sukladnosti u smislu članka 118. stavka 11. Pravilnika /16 s obzirom na točku 7. dodatka II. Pravilnika o višestrukoj sukladnosti?
4. Predstavlja li provođenje kontrole na terenu prihvatljivosti iz članka 118. stavka 10. Pravilnika/16, nakon što je predujam potpora i većina potpora isplaćena, nezakoniti ili nepravilni rad državnog tijela, s obzirom na odredbu propisanu stavkom 2. člankom 75 Uredbe (EU) 1306/2013? U tom smislu, postoji li mogućnost retroaktivne provedbe kontrola prihvatljivosti sa znatnim odmakom vremena koje izravno utječu na stanje kontrolirane stvari?“.
7. U odnosu na prvo i drugo pitanje predlagatelj nije određeno naveo razloge važnosti naznačenih pitanja jer u prijedlogu ne navodi da bi o tim pitanjima postojala različita praksa drugostupanjskih sudova, koju bi trebalo ujednačiti, niti ukazuje na nesuglasnost pobijane odluke s nekom drugom odlukom ovog suda, a što je bio dužan prema izričitoj odredbi čl. 387. st. 2. toč. 3. ZPP.
8. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. ZPP ovaj sud je ocijenio da treće naznačeno pitanje nije važno u smislu odredbe čl. 385.a ZPP za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, jer je riječ o pitanju glede kojeg pobijana odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja iznesenog u odlukama C-160/21 i C-217/21 Europskog suda vezano za kontrole na terenu, koje su obavljene nakon isteka kalendarske godine u kojoj je podnesen zahtjev.
9. Revizijski sud je ocijenio da četvrto pitanje naznačeno u prijedlogu za dopuštenje revizije nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pitanju koje polazi od drugačijeg činjeničnog utvrđenja od onog u postupku.
10. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. i čl. 385.a st. 2. ZPP vijeće revizijskog suda je ocijenilo da predlagatelj nije učinio vjerojatnim da su mu u drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda parničnog postupka ili pogrešne primijenjenog materijalnog prava povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a kako to tvrdi u prijedlogu.
11. Naime, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje, ističe se da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva (uz određene iznimke). Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj. Tužitelju se ukazuje da drugostupanjski sud u smislu čl. 375. ZPP treba ocijeniti one žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti. U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je detaljno obrazložio svoju presudu, tako da se ista ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom.
12. Budući da u odnosu na prvo i drugo pitanje nije ispunjena pretpostavka iz čl. 387. st. 2. toč. 3. ZPP za dopuštenje revizije, na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP riješeno je kao u točki I. izreke ovog rješenja.
13. S obzirom da je ovaj sud ocijenio da treće i četvrto postavljeno pitanje nisu važna pitanja u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP, prijedlog za dopuštenje revizije odbijen je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, kao u točki II. izreke ovog rješenja.
14. Nadalje, s obzirom da tužitelj nije učinio vjerojatnim da su mu u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu odredbe članka 385.a stavak 2. ZPP, valjalo je na temelju odredbe članka 389.a stavak 4. ZPP odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije, te odlučiti kao pod točkom III. izreke ovog rješenja.
15. U odnosu na prijedlog da ovaj sud podnese zahtjev za donošenje odluke o prethodnom pitanju Sudu Europske unije o tumačenju prava Europske unije tužitelj postavlja slijedeća pitanja:
„Je li država članica obvezna, putem agencije za plaćanja ili tijela koje ovlasti da djeluju u njeno ime provesti sve provjere uvjeta prihvatljivosti zahtjeva za potporu, uključujući i provjere na licu mjesta, propisane čl. 74. Uredbe (EU) 1306/2013 prije isplate predujma i prije isplate prve rate potpora u skladu s čl. 75. st.2. Uredne (EU) 1306/2013 te koja je posljedica u slučaju kada država članica provede provjeru na licu mjesta uvjeta prihvatljivosti nakon što je već izvršila plaćanja iz čl. 75. st.1. Uredbe (EU) 1306/2013 na temelju provedene administrativne provjere?
Predstavlja li činjenica da je država članica putem Agencije za plaćanje provela administrativne provjere zahtjeva za potpore, uključujući fotointerpretaciju ortofotografija (satelitskih ili zračnih) svih prijavljenih površina te činjenica da je nakon takve administrativne provjere zahtjeva agencija za plaćanje izvršila plaćanja iz čl. 75. st.1. Uredbe (EU) 1306/2013 odobrenje zahtjeva za potporu s obzirom da prema čl. 24. st.4. Provedbene uredbe (EU) 809/2014, čl. 59. st.1. i čl. 74. st.1. Uredbe (EU) 1306/2013 provjera na licu mjesta uvjeta prihvatljivosti predstavlja dopunsko sredstvo administrativnim provjerama zahtjeva za potporu?“.
16. Ovaj sud ocjenjuje da nije osnovan prijedlog tužitelja za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije obzirom predloženo tumačenje u oba postavljena pitanja nije u vezi s činjeničnim stanjem iz ovog postupka. Naime, iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da su tužitelju plaćanja na ime potpore za 2016., 2017. i 2018. izvršena nakon provjere na licu mjesta, pri čemu nije riječ o predujmovima ili prvim ratama.
17. Osim toga, niti jedna odredba Uredbe 1306/2013 ili provedbenih i delegiranih uredbi Komisije izričito ne predviđa da se nakon plaćanja predujma ili prve rate smatra da je donesena prešutna odluka o prihvaćanju zahtjeva za potporu, kao što ne predviđa nikakvu presumpciju odobrenja zahtjeva. Slijedom navedenog nije osnovan niti zahtjev tužitelja za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije.
Zagreb, 1. travnja 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
