REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-269/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IF, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koga zastupa punomoćnik Mirko Kovač, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo pravosuđa, OIB 52634238587, Zagreb, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Sisku, broj Gž R-66/2022-3 od 20. ožujka 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj Pr-3279/2019-26 od 16. rujna 2022., na sjednici održanoj 1. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Sisku, broj Gž R-66/2022-3 od 20. ožujka 2024. i predmet vraća sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima nastalima u postupku provedenom u povodu revizije odlučiti će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Presudom Županijskog suda u Sisku, broj Gž R-66/2022-3 od 20. ožujka 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj Pr-3279/2019- 26 od 16. rujna 2022., kojom je naloženo je tuženici da tužitelju isplati 29.685,95 kn/3.939,60 eura bruto, zajedno sa zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos od dospijeća pa do isplate počevši od 16. u mjesecu za prethodni mjesec, izuzev kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, te naknaditi troškove postupka u iznosu od 12.625,00 kn/1.675,63 eur, sve u roku od 15 dana (točka I. izreke) dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu (točka II. izreke).

2.1. Protiv te drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica zbog pravnih pitanja zbog kojih joj je dopušteno podnošenje revizije rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-4307/2024-2 od 8. listopada 2024., a koja glase:

„1. Je li tuženica Republika Hrvatska obvezna voditi evidenciju o korištenju stanke, te ukoliko je kojim je zakonskim propisom to propisano?“

„2. S obzirom da se radi o sporu iz radnog odnosa, primjenjuje li se odredba članka 135. stavak 1. Zakona o radu, pa je teret dokazivanja na onome tko tvrdi da mu je pravo iz radnog odnosa povrijeđeno ili je teret dokaza na tuženoj kako tvrdi sud u presudi Županijskog suda u Sisku, broj Gž R 66/2022?“.

2.2. Tuženica predlaže prihvatiti reviziju, preinačiti pobijanu presudu ili podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovan postupak te naložiti tužitelju da joj naknadi troškove revizijskog postupka.

3. U odgovoru na reviziju tužitelj poriče sve navode revizije, predlaže istu odbiti.

4. Revizija je osnovana.

5. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. - dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a toga zakona zbog kojeg je dopuštena.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom dijela plaće za koju tvrdi da mu pripada jer mu tuženica nije omogućila korištenje odmora (stanke) tijekom radnog vremena u trajanju od 30, odnosno 60 minuta.

7. U revizijskom stupnju postupka i nadalje je sporno na kojoj je od parničnih stranaka teret dokazivanja sporne činjenice je li tužitelj u utuženom razdoblju koristio stanku tijekom radnog vremena te s tim i vezi, je li tuženica u obvezi voditi evidenciju korištenja tih stanki te evidenciju korištenih slobodnih dana na ime možebitno neiskorištenih dnevnih stanki tijekom radnog vremena, te posljedično tome, ima li tužitelj pravo na isplatu po osnovi neiskorištene dnevne stanke.

8. Obrazlažući svoju odluku drugostupanjski sud navodi da je tuženica bila dužna dokazati da je tužitelju bilo omogućeno korištenje dnevne stanke, u skladu s odredbama ranijeg Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09. - dalje: ZR/09.), Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14. - dalje: ZR/14.), te člankom 10. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 104/13.) i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 112/17. - dalje: KU), a što tuženica nije dokazala. To stoga što je vođenje evidencije o prisutnosti tužitelja na radu u utuženom razdoblju obveza je tuženice. Pri tom se drugostupanjski sud pozvao na pravno shvaćanje iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr 1153/13-2 od 19. svibnja 2015. i Revr 428/16-2 od 9. svibnja 2017. Kako tuženica na temelju evidencija o radu tužitelja nije dokazala da je tužitelju u utuženom razdoblju bilo omogućeno korištenje slobodnih dana na ime neiskorištenog odmora tijekom radnog vremena, tužbeni zahtjev je prihvaćen u visini utvrđenoj nalazom i mišljenjem sudskog vještaka financijske struke.

9. Izneseno pravno shvaćanje iz obrazloženja drugostupanjske presude na koje se odnose dopuštena revizijska pitanja, ne može se prihvatiti. Naime, nižestupanjski su sudovi nepravilno primijenili pravila o teretu dokazivanja donoseći odluku u ovoj pravnoj stvari.

10. Prije svega valja reći da su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva mjerodavne odredbe:

- Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13. - dalje: ZR/09), koji je bio na snazi u dijelu utuženog razdoblja od 24. srpnja 2014. pa do 6. kolovoza 2014. te Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14. i 127/17. - dalje: ZR/14), koji je bio na snazi u preostalom dijelu utuženog razdoblja od 7. kolovoza 2014. pa do 24. srpnja 2019.,

- Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 104/13., 104/13., 150/13., 153/13., 71/16. i 123/16. - dalje: KU/13), koji je bio na snazi u dijelu utuženog razdoblja od 1. kolovoza 2013. pa do 31. listopada 2017. te Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 112/17. i 12/18. - dalje: KU/17), koji je bio na snazi u preostalom dijelu utuženog razdoblja,

- Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“, broj 37/11. i 93/14. - dalje: Pravilnik/11), koji je bio na snazi u dijelu utuženog razdoblja do 27. ožujka 2015., Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“, broj 32/15. i 97/15. - dalje: Pravilnik/15), koji je bio na snazi u dijelu utuženog razdoblja od 28. ožujka 2015. pa do 31. kolovoza 2017. te Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“, broj 73/17. - dalje: Pravilnik/17), koji je bio na snazi u preostalom dijelu utuženog razdoblja.

11. Tako je odredbom iz čl. 52. st. 1. ZR/09 propisano je da radnik koji radi najmanje šest sati dnevno ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta, osim ako posebnim zakonom nije drukčije određeno, a odredbom iz čl. 52. st. 3. ZR/09 propisano je, između ostalog, da se vrijeme odmora iz čl. 52. st. 1. ZR/09 ubraja u radno vrijeme. I ZR/14 također sadrži identične odredbe (čl. 73. st. 1. i 4. ZR/14).

12.1. Odredbama iz čl. 10. KU/13 (koje su sadržajno identične odredbama čl. 10. KU/17.) određeno je:

- da službenik i namještenik koji radi puno radno vrijeme ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od 30 minuta, a koristi ga u skladu s rasporedom koji utvrdi čelnik državnog tijela ili osoba koju on ovlasti (st. 1.),

- da službenik i namještenik koji radi u turnusima od 12 sati ima pravo na odmor u trajanju od 60 minuta ili dva puta po 30 minuta, u skladu s naravi i potrebama posla (st. 2.),

- da se vrijeme odmora iz čl. 10. st. 1. i 2. KU 1 ubraja u radno vrijeme i da se ne može odrediti u prva tri sata nakon početka radnog vremena niti u zadnja dva sata prije završetka radnog vremena (st. 3.).

12.2. Odredbom iz čl. 48. KU/13 (čl. 42. KU/17) ugovoreno je da, ako službenik i namještenik radi na poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada, pa iz tih razloga ne može koristiti dnevni odmor (stanku), ima pravo tražiti da vrijeme odmora (stanke) tijekom radnog vremena iskoristi kao slobodne dane.

13. Odredbom iz čl. 8. st. 1. Pravilnika/11, kao i odredbama iz čl. 8. st. 1. Pravilnika/15 i čl. 8. st. 1. Pravilnika/18, propisano je da evidencija o radnom vremenu sadrži, između ostalog, podatke o početku rada, završetku rada, ukupnom dnevnom radnom vremenu, vremenu nenazočnosti na radu, satima korištenja odmora (dnevnog, tjednog i godišnjeg), neradnim danima i blagdanima utvrđenim posebnim propisom, satima spriječenosti za rad zbog privremene nesposobnosti za rad, satima plaćenih dopusta, satima nenazočnosti u tijeku dnevnog rasporeda radnog vremena po zahtjevu radnika, satima nenazočnosti u tijeku dnevnog rasporeda radnog vremena po zahtjevu radnika u kojima radnik svojom krivnjom ne obavlja ugovorene poslove, satima provedenim u štrajku i satima isključenja s rada (lockout).

14. Uz navedeno, a odlučno za odgovor na postavljena revizijska pitanje, ističe se da je odredbom čl. 135. st. 1. ZR/14 propisano da je u slučaju spora iz radnog odnosa teret dokazivanja na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako tim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno. Dakle, primjenjujući navedenu odredbu na konkretnu situaciju, proizlazi da je teret dokazivanja odlučnih činjenica i to da je tuženica kao poslodavac imala obvezu vođenja evidencije korištenja stanke te da je onemogućila tužitelja u korištenju stanke za vrijeme radnog vremena u cjelokupnom utuženom razdoblju, bio upravo na tužitelju.

15.1. I se, prema odredbama iz Pravilnika/11, Pravilnika/15 i Pravilnika/18, ubraja u radno vrijeme, dakle u vrijeme nazočnosti radnika na radu pa se time razlikuje od ostalih odmora na koje radnik ima pravo (dnevni, tjedni i godišnji odmor), a koji se ne ubrajaju u vrijeme nazočnosti radnika na radu, slijedom čega tuženica, kao tužiteljev poslodavac nije bila dužna u sklopu vođenja evidencije o radnom vremenu voditi i evidenciju o korištenju stanke za tužitelja, kao svog radnika.

15.2. Prema tome, činjenica da tuženica nije vodila evidenciju o korištenju stanke za tužitelja ne može se tumačiti na njezinu štetu jer takva njena obveza nije propisana niti jednim od ranije citiranih, mjerodavnih propisa. Stoga, neevidentiranje korištenja stanke od strane tužitelja u službenoj evidenciji radnog vremena ne znači samo po sebi da ista nije i korištena, pri čemu valja dodati da odredbama ZR/09 ni ZR/14 nije propisano da se radniku mora omogućiti korištenje stanke izvan njegovog radnog mjesta.

16. Naposljetku, pravno shvaćanje revizijskog suda primjenjivo i u ovom predmetu izraženo je u odluci poslovni broj: Rev-300/2023 od 23. svibnja 2023., donesenoj u usporedivoj pravnoj situaciji, prema kojem je na tužitelju teret dokazivanja da nije iskoristio stanku za dnevni odmor, u situaciji kada tuženica nije imala obvezu unosa podatka o dnevnom odmoru u evidenciju radnog vremena, a prema općim pravilima o teretu dokazivanja u smislu čl. 7. st. 1. ZPP, prema kojem su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

17. Za napomenuti je da iz odluka ovog suda na koje se poziva drugostupanjski sud u svojoj presudi uopće ne proizlazi da bi teret dokazivanja spornih činjenica bio na tuženici. Naime, rješenjem Revr-1153/13 od 19. svibnja 2015. odbačena je revizija tužitelja te uopće nije iznesen stav o obvezi vođenja evidencije dok je u odluci Revr- 428/16 od 9. svibnja 2017. također odbačena revizija tužitelja pri čemu je predmet spora bio plaćanje prekovremenog rada, a ne nemogućnost korištenja stanke, a kako je to već i ukazano u rješenju ovog suda kojim je dopušteno podnošenje revizije u ovoj pravnoj stvari.

18. Stoga, a imajući na umu sve ranije navedeno, odgovor na postavljena revizijska pitanja glasi:

1. Nije bila propisana obveza poslodavca - Republike Hrvatske da vodi evidenciju o korištenju radnikovih odmora tijekom radnog vremena pa činjenica da korištenje stanke od strane radnika nije evidentirano u službenoj evidenciji radnog vremena ne znači samo po sebi da ista nije i korištena.

2. U radnom sporu je, prema odredbi čl. 135. st. 1. ZR/14 kojom je propisano da je u slučaju spora iz radnog odnosa teret dokazivanja na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, na tužitelju teret dokazivanja činjenice da nije iskoristio stanku za dnevni odmor tijekom radnog vremena, u situaciji kada tuženica nije imala obvezu unosa podatka o korištenju te stanke u evidenciju radnog vremena. Isto proizlazi i iz općih pravila o teretu dokazivanja u smislu čl. 7. st. 1. ZPP, prema kojima su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

19. Budući je tužitelj tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji o neiskorištenim dnevnim stankama i pogrešno vođenoj evidenciji radnog vremena tijekom utuženog razdoblja, nepravilno je drugostupanjski sud, s obzirom na prethodno navedeno, primijenio pravila o teretu dokazivanja te posljedično, nije moguće ispitati pravilnost primjene materijalnog prava prilikom donošenja pobijane presude. Pritom, iz utvrđenja da pojedini pravosudni policajci zbog prirode posla nisu mogli koristiti stanku za vrijeme radnog vremena, ne znači da nisu koristili niti jednu stanku tijekom cijelog utuženog razdoblja pa je potrebno utvrditi broj takvih neiskorištenih stanki te, s tim u vezi, i je li tužitelj tražio da mu se u zamjenu za neiskorištenu stanku omogući korištenje slobodnih dana, na što je imao pravo u smislu ranije citiranih odredbi kolektivnih ugovora.

20. Kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno i nema uvjeta za preinaku pobijane presude, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuo revizijom pobijanu drugostupanjsku presudu i predmet je vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP.

21. U ponovljenom postupku potrebno je, u skladu s onim na što je ukazano ovim rješenjem, ponovno ocijeniti žalbene navode tuženice te utvrditi pripada li tužitelju i ako da, u kojem iznosu, pravo na isplatu, pa o tužbenom zahtjevima donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu.

22. Odluka o troškovima nastalima u povodu revizije zasniva se na odredbama čl. 166. st. 3. i 4. ZPP.

Zagreb, 1. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić