Poslovni broj: Usž-2887/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Kristine Senjak Krunić i Senke Orlić Zaninović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Grada Dubrovnika, Pred Dvorom 1, Dubrovnik, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Vukovarska 49, Zagreb, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba HO iz [adresa] NO iz [adresa], koje zastupa opunomoćenica Viktorija Knežević, odvjetnica u Dubrovniku, Dr. Ante Starčevića 45 te JO iz [adresa], ZO iz [adresa] i CO iz [adresa], koje zastupa opunomoćenik Đivo Buconić, odvjetnik u Dubrovniku, Čulića dvori 3, te Županijskog državnog odvjetništva u Dubrovniku, Dr. Ante Starčevića 23 i Ministarstva financija Republike Hrvatske, Zagreb, Ivana Lučića 6, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1918/2022-26 od 25. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništavaju se presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1918/2022-26 od 25. ožujka 2024.

II. Poništava se rješenje Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/17-01/466 URBROJ: 514-04-02-01-01/08-22-04 od 20. srpnja 2022.

III. Odbija se žalba zainteresiranih osoba HO, NO, JO, ZO i CO, izjavljena na djelomično rješenje Ureda državne uprave u Dubrovačko – neretvanskoj županiji, Službe za imovinsko – pravne poslove KLASA: UP/I-943-01/97-01/1079 URBROJ: 2117-04-01-17-63 od 16. listopada 2017.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom i rješenjem prvostupanjskog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/17- 01/466, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-22-04 od 20. srpnja 2022. (točka I.), dok će se o troškovima spora odlučiti posebnim rješenjem (točka II.).

1.1. Rješenjem tuženika je, povodom žalbe zainteresiranih osoba (ovlaštenika naknade), poništeno djelomično rješenje Ureda državne uprave u Dubrovačko – neretvanskoj županiji, Službe za imovinsko – pravne poslove, KLASA: UP/I-943-01/97- 01/1079, URBROJ: 2117-04-01-17-63 od 16. listopada 2017. te se predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

1.2. Prvostupanjskim djelomičnim rješenjem utvrđuje se pravo na naknadu zainteresiranim osobama UO, HO i JO, svakome po 4/24 dijela u iznosu od 2.109,55 kn, a RO, ZO, NO i CO, svakoj za 3/24 dijela u iznosu od 1.582,28 kn, za izgrađeno građevinsko zemljište označeno kao dio čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini od 385 m[2] (točka 1.); obveznikom naknade utvrđen je Fond za naknadu oduzete imovine koji je dužan u roku od 60 dana od dana pravomoćnosti rješenja predati obveznice Republike Hrvatske (točka 2.), svaka stranka snosi svoje troškove (točka 3.), dok će se o zahtjevu za utvrđenje prava na naknadu ili povrat dijela čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] odlučiti posebnim rješenjem (točka 4.).

2. Tužitelj je protiv točke I. izreke osporene presude i rješenja izjavio žalbu kojom pobija njihovu zakonitost u cijelosti iz svih žalbenih razloga. U žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjsko tijelo pravilno utvrdilo da podnositeljima zahtjeva za dio k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini 385 m[2] pripada pravo na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske obzirom da se radi o izgrađenom građevinskom zemljištu koje je privedeno namjeni, što dokazuje nalaz i mišljenje Saliha Hustića, vještaka iz područja graditeljstva iz veljače 2013. godine. Ističe da na navedeni nalaz i mišljenje niti jedna stranka nije iznijela primjedbe niti je bilo sporno da do donošenja Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02.; dalje: Zakon o naknadi) predmetna površina predstavlja izgrađeno građevinsko zemljište privedeno namjeni. Stoga nejasnom smatra uputu tuženika da se utvrdi je li do stupanja na snagu Zakona o naknadi izvršena priprema zemljišta za izgradnju prema planu koji je bio na snazi u trenutku donošenja tog Zakona. Ukazuje da je iz građevinske dozvole, KLASA: UP/I361-03/97-01/13 od 18. rujna 1997. i lokacijske dozvole KLASA: UP/I-350-05/97-01/45 od 28. ožujka 1997., razvidno da oduzeti dio k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] predstavlja izgrađeno građevinsko zemljište. Objašnjava da se navedenim dozvolama odobrila rekonstrukcija, odnosno nadogradnja i dogradnja čestice zgrade označene kao [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Naime, radi se o katastarskoj čestici koja neposredno graniči s oduzetim dijelom k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja je predmet ovog postupka i koja je nekad nosila oznaku [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Upućuje da je lokacijskom dozvolom, u uvjetima načina priključenja parcele na javnoprometnu površinu i komunalnu infrastrukturu, jasno naznačeno da je u okviru parcele potrebno osigurati tri parkirna mjesta, dok je situacijskim planom određeno da se parkirnim mjestima prilazi preko javnog parkinga koji se nalazi na oduzetom dijelu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Također u projektu zaštite od požara navedene građevinske dozvole naznačeno je da je objekt okružen ulicom i parkingom te je intervencija vatrogasnih vozila moguća i s ulice V. Nazora i s parkinga. Skreće pozornost na proturječnost obrazloženja rješenja tuženika, jer traži utvrđenje je li Grad Dubrovnik izvršio pripremu za izgradnju radi privođenja namjeni, a istodobno upućuje na ispitivanje tko je i kada izgradio predmetnu cestu, izvršio radove na rekonstrukciji puta, asfaltiranju kolnika, ugradnji rubnjaka i izgradnji javne rasvjete. Iznosi da je sukladno relevantnim odredbama Zakona o cestama izvršio upis ulice Vladimira Nazora kao nerazvrstane ceste, odnosno javnog dobra u općoj uporabi u neotuđivom vlasništvu Grada Dubrovnika, u čiji sastav je ušla i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a koja je ranije predstavljala dio oduzete [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Stoga zaključuje da bi naturalni povrat bio u suprotnosti s člankom 55. stavkom 2. Zakona o naknadi obzirom da podnositelji zahtjeva ne mogu steći pravo vlasništva na nekretnini koja je izuzeta iz pravnog prometa, a jasno je kako bi naturalni povrat opisanog dijela bitno okrnjio prostornu cjelovitost. Iz sadržaja žalbe je razvidno da predlaže poništenje prvostupanjske presude i usvajanje tužbenog zahtjeva.

3. Tuženik i zainteresirane osobe, iako uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. U skladu s odredbom članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12, 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS), ovaj Sud je ispitao prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na ništavost po službenoj dužnosti.

6. Prvostupanjskom presudom ocijenjeno je zakonitim rješenje tuženika, kojim je poništeno prvostupanjsko rješenje s obrazloženjem da se, za sada, ne može kao pravilno i potpuno prihvatiti činjenično utvrđenje odnosno pravna ocjena iz prvostupanjskog rješenja da je dio k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini od 385 m[2] (sada u naravi rekonstruirana ulica Vladimira Nazora s asfaltiranim kolnikom, ugrađenim rubnjacima i postavljenom javnom rasvjetom), bila izvedena tj. privedena namjeni do 11. listopada 1996., zbog čega je prvostupanjskim rješenjem određena naknada u obveznicama Republike Hrvatske.

7. Ovaj Sud ne nalazi pravilnom takvu odluku prvostupanjskog suda. Naime, suprotno utvrđenjima prvostupanjskog suda i tuženika, podaci spisa predmeta daju dostatnu osnovu za zaključak da se radi o zemljištu koje je privedeno namjeni sukladno prostornom planu koji je bio na snazi do stupanja na snagu Zakona o naknadi.

8. Iz dokaza priloženih spisu predmeta proizlazi da se predmetna čestica nalazi unutar granica građevinskog područja naselja, i to većim dijelom u prometnim površinama. U odnosu na način korištenja dijela predmetne čestice prije 11. listopada 1996., iz očitovanja vještaka od 11. travnja 2016. godine proizlazi da iz arhivske građe područnog ureda za katastar kao i izjava stranaka na terenu proizlazi da je na zelenom otoku predmetnog dijela čestice izgrađeno parkiralište nakon izgradnje ulice Vladimira Nazora, koje se s vremenom širilo nasipavanjem. Međutim, nasip nije izveden prema pravilima struke, već je naknadno uređivan tijekom širenja parkirališta te izradom zelenog otoka uz samu cestu, čija svrha je ograničenje cestovnog prometa i prevencija izlijetanja vozila s ceste. Takvo utvrđenje je dodatno potkrijepljeno aviosnimkom na kojoj je vidljivo da se radi o parkirališnoj površini s izgrađenim pristupnim kolnim putem. Na ročištu održanom 15. ožujka 2023. godine prvostupanjski sud je utvrdio da se radi o snimci iz 1995. godine.

9. Prema ocjeni ovog Suda, okolnost da dio oduzete čestice, u površini od 385 m[2] , ne predstavlja sastavni dio ulice Vladimira Nazora, ne znači sama po sebi da oduzeto zemljište kao cjelina nije privedeno namjeni u vrijeme stupanja na snagu Zakona o naknadi. Ovo osobito u konkretnom slučaju gdje je predmetno zemljište sastavni dio prometne infrastrukture (prostori uređeni za promet u mirovanju i za sigurnost prometa), u koju svrhu je to zemljište upravo i oduzeto prijašnjim vlasnicima rješenjima Skupštine Općine Dubrovnik od 29. prosinca 1970. i 25. lipnja 1980., a što čini zapreku za njegov naturalni povrat. Naime, namjena uporabe oduzete nekretnine određena je prostornim planom, a sporni dio zemljišta nalazi se unutar zone mješovite pretežito stambene namjene s kojim čini prostornu cjelovitost. Takvo stajalište ovaj Sud je zauzeo u nizu svojih odluka (primjerice presude, broj: Us-7052/06, broj: Usž-3848/16, broj: Usž-1414/16 i dr.), u kojima je jasno naveo da nisu ostvareni uvjeti za naturalni povrat zemljišta koje čini sastavni dio izgrađenog naselja s pripadajućim javnim površinama, bez obzira na činjenicu što neki dijelovi oduzetog zemljišta unutar tog prostora nisu izgrađeni/uređeni.

10. Uzimajući u obzir naprijed navedena utvrđenja, ovaj Sud nalazi pravilnom ocjenu prvostupanjskog tijela da dio predmetne čestice predstavlja dio prometne infrastrukture prije stupanja na snagu Zakona o naknadi, odnosno da je bila privedena namjeni koja je bila određena tadašnjom prostorno-planskom dokumentacijom, a koju namjenu ima i prema sada važećoj prostorno-planskoj dokumentaciji.

11. Kraj takvog stanja stvari, valjalo je usvojiti žalbu i poništiti prvostupanjsku presudu i rješenje te usvojiti tužbeni zahtjev i odbiti žalbu izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja.

12. Iz navedenih razloga valjalo je, na temelju članka 74. stavka 2. ZUS-a, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 1. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić