REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-30/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Branka Brkića kao predsjednika Vijeća te Damira Kosa i dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog PĆ zbog kaznenog djela iz članka 293. stavka 1. u vezi s člankom 329. stavkom 1. točkom 4. i člankom 52. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu od 15. prosinca 2022. broj K-Us-29/2022. i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 25. rujna 2024. broj I Kž-Us-31/2023- 9, u sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog PĆ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu od 15. prosinca 2022. broj K-Us-29/2022. i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 25. rujna 2024. broj I Kž-Us-31/2023-9, PĆ proglašen je krivim zbog produljenog kaznenog djela primanja mita u sastavu zločinačkog udruženja iz članka 293. stavka 1. u vezi s člankom 329. stavkom 1. točkom 4. i člankom 52. KZ/11., za koje mu je, uz primjenu članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11. , utvrđena kazna zatvora od jedne godine i šest mjeseci te zbog produljenog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti u sastavu zločinačkog udruženja iz članka 291. stavka 2. u vezi s člankom 329. stavkom 1. točkom 4. i člankom 52. KZ/11., za koje mu je, uz primjenu članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11., utvrđena kazna zatvora od dvije godine. Uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., PĆ je za ta djela osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od dvije godine i deset mjeseci. Na temelju članka 57. PĆ je izrečena djelomična uvjetna osuda na način da je određeno da neuvjetovani dio kazne zatvora iznosi jednu godinu i dva mjeseca, a dio kazne zatvora od jedne godine i osam mjeseci se neće izvršiti ako PĆ u vremenu provjeravanja od četiri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 54. KZ/11. PĆ je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme koje je proveo u istražnom zatvoru od 7. prosinca 2016. do 7. ožujka 2017.

2. Osuđeni PĆ je pravovremeno po branitelju, odvjetniku Branku Šeriću, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude i to „…iz razloga jer je pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom i zakonom.“. U zahtjevu se predlaže „da Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdi da je ovaj zahtjev osnovan, te da donese presudu kojom će preinačiti pobijanu pravomoćnu presudu na način da II. okrivljenog PĆ oslobodi optužbe, te podredno da predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.“. Ujedno je predloženo i da se, u smislu članka 518. stavka 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24.; dalje: ZKP), odgodi izvršenje pravomoćne presude.

3. Zahtjev sa spisom je, u skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP-a, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republiku Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev, u kojem je predložilo njegovo odbijanje. Taj je odgovor dostavljen osuđeniku i njegovom branitelju (poleđina l. 1596.).

4. Zahtjev osuđenika PĆ nije osnovan.

5. Osuđenik u zahtjevu, koji najvećim dijelom odgovara sadržaju žalbe podnesene protiv prvostupanjske presude, tvrdi da su mu „…povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje, pravo na obranu, pravo na jednakost pred zakonom, pravo na jednakost oružja, te pravo da svako ograničenje slobode ili prava bude razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju (načelo razmjernosti).“. Nakon toga osuđenik u zahtjevu navodi odredbe članaka 14., 16. i 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst; dalje: Ustav) te zaključuje da su mu pobijanom pravomoćnom presudom „… povrijeđena prava … koja se zajamčena naprijed navedenim člancima Ustava Republike Hrvatske, prvenstveno iz razloga što II. okrivljeniku PĆ nije omogućeno dokazati činjenice kojima bi se nedvojbeno obranio od optužbi.“. Također tvrdi da „…nije znao niti mogao znati za postojanje zločinačkog udruženja pa tako niti za ciljeve kriminalne aktivnosti istog….za tako nešto ne postoje dokazi a niti ih prvostupanjska presuda navodi …. nije nedvojbeno dokazano da je II. okrivljeni počinio kaznena djela za koja je pobijanom presudom osuđen. Također, tijekom postupka ničim nije dokazano koji je navodni iznos II. okrivljeni PĆ primio, a s obzirom da I. okrivljeni poriče da bi dao ikakav novac (mito) II. okrivljenom PĆ. Kako tužitelj u ovom postupku nije dokazao svoju optužbenu tvrdnju izvan svake razumne sumnje, radi poštivanja načela poštenog i pravičnog suđenja, sud je trebao II. okrivljenog osloboditi optužbe primjenom pravila in dubio pro reo … Sud je postupajući na prije opisani način, pogrešno utvrdio odlučne činjenice, odnosno činjenično stanje je na taj način sukladno čl. 470. st. 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku ostalo nepotpuno utvrđeno.“. Nadalje se u zahtjevu ističe da je sud „… propustio … i utvrditi da na strani II. okrivljenog nije ispunjen subjektivni element kaznenog djela ... Ne samo da ih u ovom slučaju nije utvrdio s izvjesnošću, već je iz stanja u spisu sasvim jasno kako namjera za počinjenjem djela ne postoji. …Na strani II. okrivljneog, gledajući subjektivnu komponentu djela koja mu se stavljaju na teret, nema ni vjerojatnosti, a kamoli izvjesnosti, da je isti u vrijeme inkriminacije postupao s namjerom.“.

5.1. Iz navedenog jasno proizlazi da osuđenik, osim uvodnog isticanja da je osuđen u postupku „…na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom i zakonom …“, zapravo najvećim dijelom izražava svoje nezadovoljstvo pravilnošću i potpunošću u tijeku postupka utvrđenim činjeničnim stanjem. Međutim, prema odredbama članka 515. stavka 1. ZKP-a i članka 517. stavka 1. ZKP-a, u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka nije dopušteno pobijati činjenična utvrđenja u pravomoćnoj presudi.

5.2. Jednaka je situacija i s isticanjem bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a, na koju se također upire u zahtjevu. Naime, odredbom članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-a izričito su navedene bitne postupovne povrede zbog kojih se može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, međutim, navedena povreda nije među njima.

6. Jedini navodi iz zahtjeva koji se mogu podvesti pod povredu prava na pravično suđenje tiču se odbijanja dokaznih prijedloga i tvrdnje da prvostupanjski sud zaključak o osuđenikovoj krivnji temelji jedino na obrani suoptuženika iz postupka DĆ. Te je navode osuđenik u žalbi isticao u okviru pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a sada ih podvodi pod povredu prava na pravično suđenje iz članka 468. stavka 2. ZKP-a. No, ti navodi nisu osnovani.

6.1. Prije svega, kod ocjene povrede prava na pravično suđenje treba navesti da je sadržaj ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava i članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17.; dalje: Konvencija) ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). U tom smislu pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.).

6.2. Naime, osuđenik je u tijeku postupka predložio ispitivanje nepoznatih osoba, čiji je identitet najprije trebalo utvrditi, a to je ponovio, kako u žalbi, tako i sada u zahtjevu. Sud je taj prijedlog odbio kao odugovlačeći, obrazlažući da su okolnosti koje bi se trebale utvrditi ispitivanjem tih nepoznatih svjedoka u postupku utvrđene na temelju materijalne dokumentacije.

6.3. Prije svega treba reći da dokazivanje, prema odredbi članka 418. stavka 1. ZKP- a, obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje. To, drugim riječima, znači da sud nije obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože, već je ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima iz članka 421. stavka 1. ZKP-a vodeći računa o okolnostima svakog konkretnog slučaja.

6.4. Premda osuda nakon izvođenja dokaza optužbe, uz odbijanje dokaznih prijedloga obrane, može predstavljati povredu načela pravičnosti proklamiranog člankom 29. stavka 1. Ustava, odnosno konfrontacijskog prava iz članka 29. stavka 3. alineje 6. Ustava, kao i povredu tih prava propisanih člankom 6. stavcima 1. i 3. europske Konvencije, prema standardima ustanovljenima i opisanima u nizu presuda Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) - primjerice, u predmetima Topić v. Croatia, Horvatić v. Croatia, Asch v. Austria, Sevinc v. Turkey, Byikov v. Russia, Barim v. Turkey, Khan v. UK, P.G. i J.K. v. UK, Vidal v. Belgium, do povrede tih načela može doći samo ako su dokazni prijedlozi dovoljno obrazloženi, ako su važni za predmet optužbe, ako mogu pojačati poziciju obrane ili čak dovesti do oslobođenja i ako nisu „dosadni ili tegobni“ te ako sud njihovo odbijanje nije dovoljno obrazložio.

6.5. Iz stanja spisa proizlazi da osuđenik u podnesku kojim je predložio ispitivanje nepoznatih svjedoka, premda je naveo okolnosti na koje bi ih trebalo ispitati, nije naveo osobe koje treba ispitati. Dakle, osuđenik u podnesku kojim predlaže izvođenje dokaza, nije naveo imena svjedoka čijim bi se ispitivanjem njega dovelo u bitno povoljniji položaj. Stoga, bez navođenja o kojim je svjedocima točno riječ, a koje u postupku treba ispitati, i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u konkretnoj situaciji odbijeni dokazni prijedlozi ne bi pridonijeli boljem i potpunijem utvrđenju činjeničnog stanja, s obzirom na to da su okolnosti na koje bi ih trebalo ispitati već utvrđene u tijeku postupka na temelju materijalne dokumentacije. To su pravilno zaključili i jasno i dostatno obrazložili i prvostupanjski i drugostupanjski sud u pobijanim presudama. Slijedom navedenoga, nisu zadovoljeni temeljni kriteriji za ispunjavanje standarda ustanovljenih i opisanih u ranije citiranim presudama ESLJP o ostvarenju teške povrede prava na pravično suđenje.

6.6. Osuđenikovo neprihvaćanje utvrđenja iz pravomoćne presude, predstavlja njegovo neslaganje s utvrđenim činjeničnim stanjem, a iz tog osnova se, kao što je već navedeno, ovaj izvanredni pravni lijek, u smislu odredbe 515. stavka 1. i članka 517. stavka 1. ZKP-a, ne može podnositi.

6.7. Stoga, uz ovom sudu prihvatljive razloge prvostupanjskog i drugostupanjskog suda kojima je obrazloženo odbijanje dokaznog prijedloga obrane za ispitivanjem nepoznatih svjedoka, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP-a koju navedenim tvrdnjama ističe osuđenik u zahtjevu.

7. Daljnju povredu odredaba članka 468. stavka 2. ZKP-a, osuđenik nalazi u tome da „…prvostupanjski sud temelji zaključak da je II. okrivljenik PĆ počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret je obrana I. okrivljenog DĆ, a koja obrana je tijekom postupka mijenjana, te je na raspravi održanoj 12. prosinca 2022. godine I. okrivljeni ZĆ priznao da nije dao mito II. okrivljenom PĆ, te da II. okrivljeni nije znao što se prevozi preko granice, niti je znao za G, niti G za njega.“. Međutim, niti u navedenom osuđenik nije u pravu.

7.1. Ovdje treba napomenuti da su načelo kontradiktornosti i konfrontacijsko pravo osuđenika sastavni dijelovi prava na pravični postupak, prava koje je zajamčeno Ustavom i Konvencijom. Načelo jednakosti oružja, u odnosu na ispitivanje svjedoka, sadržano je u odredbi članka 6. stavka 3. točke d) Konvencije, s time da Europski sud za ljudska prava sadržaj pojma svjedok tumači prošireno, na način da se pojam svjedok odnosi na sve dokaze optužbe. Pravo okrivljenika ispitati i osporavati dokaze optužbe, neizostavan je aspekt načela kontradiktornosti i načela jednakosti oružja, a upravo su to konstitutivni elementi konvencijskog prava na pravični postupak.

7.2. S obzirom na to da konfrontacijsko pravo iz članka 6. stavka 3. točke d) Konvencije nije apsolutno, ograničenje tog prava obrane mora biti dostatno kompenzirano kako bi kazneni postupak kao cjelina bio pravičan. Opseg „činitelja protuteže“, koji bi bili potrebni da postupak u cjelini bude pravičan, ovisi o kompenzirajućoj snazi tzv. potkrjepljujućih dokaza. Što su potkrjepljujući dokazi snažniji, to je manje vjerojatno da će nekonfrontirani dokaz biti odlučujući. Tako npr. Europski sud za ljudska prava utvrđuje da „ ... odlučujući dokaz mora biti usko shvaćen u smislu da označava dokaz takvog značenja ili važnosti koji će vjerojatno biti presudan (determinative) za ishod slučaja ... “ (Predmet Al-Khawaja and Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva, zahtjevi br. 26766/05 i 22228/06 od 15. prosinca 2011.). I naše pozitivno kazneno postupovno pravo uređuje situaciju kada svjedok nije ispitan uz poštivanje načela kontradiktornosti. Naime, članci 234. i 235. ZKP/08. propisuju da se tada može pročitati njegov raniji iskaz ali se, u skladu s odredbom članka 431. stavka 2. ZKP/08., na takvom iskazu ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljiti osuđujuća presuda.

7.3. Razmatrajući stanje spisa predmeta te pobijanu pravomoćnu presudu, jasno proizlazi da na iskazu suosuđenika DĆ koji je samo u prethodnom postupku teretio osuđenika PĆ, a tada je bio ispitan bez prisutnosti stranaka, nije niti isključivo, a niti u odlučujućoj mjeri, temeljena osuđujuća presuda. Taj iskaz potvrđuju prije svega snimke nadzirane komunikacije između osuđenika DĆ i PĆ te ostalih osuđenika za koje su donesene presude na temelju sporazuma stranaka, sadržaja izvješća posebnih dokaznih radnji te podataka iz evidencija o prelascima državne granice, ali i iz iskaza svjedoka JĆ. Osuđenikovo neslaganje s tim argumentima odnosi se ponovno na neslaganje s činjeničnim utvrđenjima u pravomoćnoj presudi. No, kao što je već više puta ovdje navedeno, iz te se osnove ovaj izvanredni pravni lijek, u skladu s odredbama članka 515. stavka 1. i članka 517. stavka 1. ZKP-a, ne može podnositi.

7.4. Prema tome, i ovi su osuđenikovi navodi u zahtjevu neosnovani jer su u potpunosti poštivana načela pravičnog postupka.

8. Slijedom svega navedenog, u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene povrede koje se ističu u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, zbog čega je trebalo osuđenikov zahtjev odbiti kao neosnovan i, na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP-a, odlučiti kao u izreci. S obzirom na ovakvu odluku, nije bilo mjesta za primjenu članka 518. stavka 5. ZKP-a, kako je to predloženo u zahtjevu.

Zagreb, 1. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Branko Brkić