Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Posl. br. Gž 1352/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji toga suda Svjetlani Pražić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MB iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ani Petrić odvjetnici iz Nove Gradiške, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata br. 61., OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomić odvjetniku iz Osijeka, radi isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P 717/2019 od 15. svibnja 2024., 1. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika OTP banka d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P 717/2019 od 15. svibnja 2024. u točkama I. i II. izreke.

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 819,92 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.261,99 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke odbijen je tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška, kao neosnovanim, točkom IV. izreke oslobođen je tužitelj plaćanja sudskih pristojbi.

2.Protiv citirane presude, točke I. i II. izreke, žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/92, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u nastavku teksta ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga tuženika, prema prosudbi ovog suda, nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka, sadržanih u čl.354. st.2. t.2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl.365. st.2. u svezi čl. 381. ZPP- a.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točki I. izreke.

7.1.Ponajprije valja istaknuti da nije u pravu tuženik kada ustraje na tome da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, točnije čl. 191. ZPP-a, kada je dopustio preinaku, odnosno izvršio izmjenu istovjetnosti zahtjeva tužbe, iako da to nije smio učiniti.

7.2.Naime, protivno tumačenju tuženika, stajalište je i ovog suda da je iz stanja u spisu razvidno da su prilikom pisana tužbe, točnije historijata iste, omaškom navedene određene pogrešne činjenice (ime tužitelja, broj Ugovora o kreditu, te iznos isplaćenog kredita, kao i podatak o sklopljenom Dodatku Ugovora o kreditu). No, ono što je po ocjeni ovog suda bitno je da je to da je u historijatu tužbe naznačen pravni osnov temeljem kojeg tužitelj traži isplatu, a to su ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojom je ugovorena valutna klauzula, te isto tako da je u petitu tužbe ispravno navedeno ime tužitelja, uz sve ostale navedene podatke, te da je već i prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražena samo isplata.

Osim toga, tužitelj je u podnesku od 4. srpnja 2022., ispravio navode iz historijata tužbe, glede oznake stranaka koje su sporni Ugovor sklopile (tužitelj ČB i HVB Splitska banka d.d.), broja Ugovora o kreditu (72671/05 od 14. veljače 2005.), iznosa koji je tim Ugovorom isplaćen (24.285,37 CHF), iznos koji potražuje (7.000,00 kn), uz napomenu da je predmetni kredit u cijelosti isplaćen 17. veljače 2011., sa time da u tom podnesku nije uz zahtjev za isplatu tužitelj zatražio i utvrđenje ništetnosti ranije spomenutih ugovornih odredaba. Ujedno je uz taj podnesak ponovno dostavio presliku tog Ugovora (koja je već bila dostavljena i uz samu tužbu). Konačno, na ročištu od 14. veljače 2023. je i sama punomoćnica tužitelja pojasnila da je u historijatu tužbe, omaškom ostala prethodna stranka i zahtjev iste, te je tom prilikom ispravila taj dio navoda na prednje naveden način.

Također ovdje valja reći i to da je podneskom od 22. siječnja 2024., nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj postavio konačni tužbeni zahtjev, potražujući iznos dosuđen točkom I. izreke pobijane presude.

7.3.Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, prosudba je ovog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji reguliranoj čl. 191. ZPP-a.

Odredbom čl. 191. st.1. ZPP-a, propisano je da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Iz prethodno navedenog, prema prosudbi ovog suda nije razvidno da je tužitelj u bilo kojom stadiju prvostupanjskog postupka, osim zahtjeva za isplatu postavio bilo koji drugi tužbeni zahtjev, a isto tako ni da je tijekom postupka mijenjao pravni osnov svog tužbenog zahtjeva odnosno umjesto stjecanja bez osnove, a temeljem ništetnosti spornih ugovornih odredaba, istaknuo neki drugi pravni osnov.

7.4.Slijedom toga, ovaj sud drži da time što je tužitelj u podnesku od 4. srpnja 2022. i na ročištu od 14. veljače 2023., ispravio dio navoda iz historijata tužbe, isti nije izvršio preinaku u smislu čl. 191. st.1. ZPP-a, niti je za ovaj ispravak bio potreban pristanak tuženika.

Nastavno rečenom, pogrešno je sud prvog stupnja ocijenio da se ovdje radilo o preinaci, te posljedično tome, da je o tome uopće bilo potrebno odlučivati.

8.Naime iz stanja u spisu proizlazi u bitnome:

-da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor sklopili sporni Ugovor o kreditu, da je čl.1. i 8. st.3. Ugovora, ugovorena valutna klauzula, čl. 4.a. Ugovora da je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,80 %, te ujedno i promjenjiva kamatna stopa,

-da se kamatna stopa tijekom ugovornog razdoblja mijenjala od početne 5,25 % koja je vrijedila do 31. kolovoza 2007., pa 5,50 % koja je vrijedila do 29. veljače 2008., pa 6,20% koja je vrijedila do 30. rujna 2008., pa 6,75% koja je vrijedila do 30. studenog 2010., pa 6,50 % koja vrijedila do 30. rujna 2011., te 6,30% nadalje,

-da je predmetni kredit isplaćen u cijelosti 17. veljače 2011.,

-da je iz provedenog financijskog vještačenja vidljivo da razlika anuiteta uslijed jednostranog povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu redovnu kamatu, te promjene tečaja CHF za kune, odnosno preplaćeno po navedenim osnovama da iznosi ukupno 819,92 eur, dok da manje plaćeno zbog promjene tečaja CHF za kune iznosi 583,72 eur,

-da iz iskaza tužitelja proizlazi u bitnome da je predmetni Ugovor sklopio radi kupovine osobnog vozila u poslovnici u Slavonskom Brodu i to za osobne potrebe, da su djelatnici auto salona sredili sve papire za kredit, da je u banku išao samo potpisat Ugovor, da o samom Ugovoru nije razgovarao sa djelatnikom banke, već je samo potpisao pripremljen i napisan Ugovor, da s u auto salonu predložili da ugovor uzme u valuti CHF, da tada nije razmišljao o tome što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ili valutna klauzula, a da je kasnije prilikom otplate kredita uočio da se mjesečne rate mijenjaju u rastu, te da su mu tada objasnili da je to zbog promjene kamatne stope. Po zanimanju da je konobar, a u spornom razdoblju da je radio u Hrvatskim autocestama na održavanju auto cesta. Prije sklapanja Ugovora se nije konzultirao s nikim tko je ekonomske struke, te da nije primao obavijesti o promjeni kamatne stope, već samo da je uočio da je rata veća.

9.1.U kontekstu ovakvih utvrđenja, pravilno je i prema prosudbi ovog suda, prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu, imao u vidu utvrđenja i stajališta iznesena u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (dalje: P 1401/12), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž 7129/13), kako u dijelu u kojem je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, tako i u dijelu u kojem je utvrđeno da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora, nisu kao trgovci, informirali u cijelosti potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, a što da je suprotno čl. 81., 82. i 90. Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, dalje: ZZP/03), čl. 96. i 97. Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP/07).

Pri tome je osnovano sud prvog stupnja, cijenio čl. 502.a. st.1. u svezi čl. 502.c. ZPP-a, čl. 138.a. ZZP-a/07, te čl. 118. Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/2014 i dr., dalje: ZZP/14).

9.2.Nadalje, ovaj sud prihvaća razloge kojima se rukovodio prvostupanjski sud kada je zaključio i sam da se o ugovornoj odredbi kojom je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije pojedinačno pregovaralo, a da ni tuženik na tvrdi da je tužitelj na iste mogao utjecati.

U svezi toga u bitnome navodi da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati, a iako tuženik tvrdi da je sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), da tuženik ipak ne spori da niti ugovor niti opći uvjeti ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Shodno tome prvostupanjski sud zaključuje da se donošenje odluke o eventualnoj promijeni kamate u skladu s tržišnim uvjetima, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope. Nastavno tome, uvažava sadržaj čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991 i dr., dalje: ZOO-a), te utvrđuje da predmetni Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Što više, smatra da ugovorna odredba kojom se promjena ugovorene kamatne stope čini ovisnom o odluci banke niti je jasna i nije razumljiva.

9.3.Pored toga sud drži da na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pri tome bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, niti odrediva.

Ovo iz razloga jer da promjena kamatne stope ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciji da tuženik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija. Slijedom toga, stav je suda prvog stupnja da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

Pri tome se prvostupanjski sud poziva na čl. 247., 269. st.2., 270., te 272. ZOO- a. Također smatra da ni Zakon o zaštiti potrošača niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje načelo je sadržano u čl. 4 .ZOO-a.

9.4.Pored toga, sud prvog stupnja je iznio razloge i temeljem kojih smatra da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula također nepoštene (koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud), a time i ništetne.

Prema uvjerenju suda prvog stupnja, tuženik je taj čija je bila dužnost da prilikom pregovaranja pruži potrebne informacije, a ne da prepusti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ne raspolaže prosječni potrošač. Također smatra da je upravo tuženik trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga sud drži da je sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik, ali da ga prešućuje.

9.5.Sukladno ovakvim utvrđenjima, sud prvog stupnja zaključuje da su sukladno čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/2005 i dr., dalje ZOO-a), uvodno navedene ugovorne odredbe spornog Ugovora ništetne, te da posljedično tome, tužitelju pripada pravo na povrat onog što je tuženik stekao bez osnove, pa primjenom čl. 1111. ZOO-a, drži osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu.

Otklanja kao neosnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja uz primjenu čl. 225. i 241. ZOO-a, kao i obzirom na datum podnošenja predmetne tužbe (12. lipnja 2019.).

O visini zahtjeva, odlučuje temeljem provedenog financijskog vještačenja, koje je prihvatio u cijelosti. U svezi toga, sud nije prihvatio prigovor radi prijeboja istaknut po tuženiku u odnosu na manje plaćene iznose, iz razloga jer da taj prigovor nije istaknuo do zaključenja prethodnog postupka, već tek nakon toga, pri čemu se poziva na praksu Vrhovnog suda RH (npr. Rev 549/2023), kao i Ustavnog suda RH.

9.6.Slijedom toga, stajalište je prvostupanjskog suda da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke temeljem kojih je valjalo udovoljiti zahtjevu tužitelja za isplatu iznosa od 819,92 eur, kao posljedice ništetnosti spornih ugovornih odredaba, te o pravu tužitelja na zatezne kamate odlučuje pozivom na čl. 1115. ZOO-a, kao i čl. 29. st.1. istog Zakona, a o troškovima postupka primjenom čl. 154. st.1. ZPP-a.

10.1.Nije u pravu tuženik ni kada smatra da je u konkretnoj pravnoj situaciji, prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir tzv. negativnu tečajnu razliku, ističući u svezi sa time da je u podnesku kojim se očitovao na nalaz vještaka, naveo pored ostalog da je jasno naveo da traži da sud prilikom presuđenja prizna i manje plaćene iznose zbog pada tečaja CHF.

10.2.Naime, kao što je pravilno zaključio sud prvog stupnja, tuženik nije do zaključenja prethodnog postupka istaknuo prigovor radi prijeboja (procesnopravni prigovor) u odnosu na moguću tražbinu na ime tzv. negativne tečajne razlike, no tuženik taj iznos nije zatražio ni u vidu protutužbenog zahtjeva, sa tim da tuženik naveden prigovor odnosno zahtjev, ali isto tako ni prigovor prijeboja (materijalnopravni prigovor) nije istaknuo sve do zaključenja glavne rasprave.

Posljedično tome, navod tuženika da smatra da bi se njemu kod presuđenja trebalo priznati i ove manje plaćene iznose, ni ovaj sud ne drži konkretiziranim zahtjevom po kojem bi se moglo postupiti i o kojem je mogao i trebao odlučivati prvostupanjski sud.

Podredno se napominje i to da je stajalište ovog suda da unatoč utvrđenoj tzv. negativnoj tečajnoj razlici, da tuženiku taj iznos u konačnici ne bi pripadao, iz razloga jer da tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost odredbi, već upravo tuženik koji je kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Isto tako treba reći da se radi o tuženikovoj tražbini, da on bira hoće li je ili neće realizirati, a iz ranije opisanog postupanja tuženika prema prosudbi ovog suda proizlazi da isti nije imao namjeru realizirati tu tražbinu.

11.Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tuženik iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u dvojbu.

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanom presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava

12.Obzirom na prednje, nije u pravu tuženik ni kada pobija odluku o parničnom trošku sadržanu u točki II. izreke.

13.Zbog svih iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika, te potvrditi presudu suda prvog stupnja u točki I. i II. izreke, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

14.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

15.Presuda suda prvog stupnja u točkama III. i IV. izreke, kao nepobijana ostaje neizmjenjena.

U Rijeci, 1. travnja 2025.

Sutkinja

Svjetlana Pražić