Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: predsjednice vijeća Kristine Gašparac Orlić, te članova vijeća Roberta Završkog i Goranke Ratković, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog DJ, zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj: 70/17, 126/19 i 84/21), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj po braniteljici Mihaeli Radulović, odvjetnici iz Opatije, protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji od 14. veljače 2025., broj: Pp-2403/2021, na sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2025.,

p r e s u d i o j e :

I. Žalba okrivljenog DJ odbija se kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22.), okrivljeni DJ je dužan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu 70,00 (sedamdeset) eura, u roku 1 (jednog) mjeseca od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljenik je proglašen krivim zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično pobliže opisanog u izreci te presude, za koje djelo mu je izrečena novčana kazna 300,00 eura, te je na temelju članka 139. stavka 3. u svezi s člankom 138. stavak 3. Prekršajnog zakona, obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 40,00 eura.

2. Protiv te presude okrivljenik je pravodobno putem braniteljice podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede materijalnog prava i zbog odluke o sankciji i trošku. Žalitelj u žalbi navodi u bitnom, da nije kriv i da je odluka u cijelosti nezakonita. Ističe da se odluka ne može ispitati, ad je izreka nerazmljiva, proturječna sama sebi i arzlozima, da nema razloga a oni koji su navedeni da su nejasni i proturječni, kao i da postoji proturječnost između onoga što se navodi o sadržaju dokaza i samih tih dokaza. Žalitelj detaljno analizira provedeni postupak, posebno iskaze ispitanih svjedokinja i zaključak suda o tim iskazima, ukazujući da iskazi nisu potkrijepljeni nikakvim drugim materijalom niti kontrolnim dokazima, pri čemu se ne može zanemariti da niti u jednom trenutku nije na nju nasrnuo niti verbalno niti fizički, već je to ona samostalno zaključila. Nejasno je kako je oštećenica zaključila da je bio alkoholiziran i kko je sud takav manjkav iskaz ocijenio uvjerljivim iako je oštećenica donosila neutemeljene zaključke temeljene na bijesu, a kasnije izjavila da se ničega ne sjeća. Nije logično da bi osoba koja je proživjela takav oblik nasilja samo tako zaboravila da se dogodio, a i svjedokinja NJ je potvrdila da on nikada prije a ni tog dana nije počinio nikakav oblik nasilja. Iskazi svjedoka su suprotni obrazloženju presude, sud zaključuje da je izvanbračna zajednica razvrgnuta, pa je očito da postoji proturječnost u vezi razloga o odlučnim činjenicama, pa kako sud nije niti dao razloge zašto ne prihvaća njegovu obranu, a niti razloge za kaznu, predlaže da ga se oslobodi optužbe, podredno odluka ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud nalazi da nisu počinjene povrede odredaba prekršajnog postupka na koje žalitelj upire, da nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, kao i da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji.

6. Što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na proturječnosti u presudi, na nerazumljivost iste i na nedostatak razloga za odluku, kao i navoda koji se općenito odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka ovaj sud nalazi da nije došlo do bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. i stavka 2. Prekršajnog zakona na koje upire žalitelj. Ovaj sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja navoda obrane okrivljenika, kao i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji. Iz spisa je vidljivo da je okrivljenik upoznat s optužnim prijedlogom, da mu je omogućeno da angažira branitelja i da iznese svoju obranu, pa je evidentno da je okrivljeniku bilo omogućeno da se brani i sudjeluje u postupku.

6.1. Također, u odnosu na ostale navode koji se tiču zakonitosti postupka, ističe se da prvostupanjski sud nije imao dvojbi glede činjenica odlučnih za postojanje zakonskog bića djela prekršaja, pa nije došao u situaciju vrednovati činjenice „in favorem“, odnosno primijeniti pravno načelo „in dubio pro reo“, niti je postupio nezakonito, kada je na temelju slobodne ocjene dokaza donio odluku o krivnji žalitelja.

6.2. Sud može temeljiti osuđujuću odluku u bitnom i pretežnom dijelu i samo na iskazu jednog svjedoka (žrtve nasilja – u ovom slučaju bivše izvanbračne supruge) u slučaju kada postoje međusobno protivne obrane okrivljenika i iskaz svjedoka, s obzirom da pravilo koje bi se temeljilo na formalnoj ocjeni dokaza ne postoji, već se činjenice utvrđuju po načelu slobodne ocjene dokaza.

6.3. Promatrajući cijeli postupak s aspekta pravičnosti, ovaj sud je utvrdio da je žalitelju svakako pružena realna i razumna mogućnost kvalitetne obrane, dakle da angažira branitelja, upozna se s optužbom, iznese obranu ako želi i u obliku u kojem želi te sudjeluje u postupku, te ovaj sud, promatrajući postupak i u njegovoj ukupnosti ne nalazi bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka niti povredu jamstva obrane predviđenu Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

7. U odnosu na utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji žalitelja. U postupku je prvostupanjski sud ispitao okrivljenika, svjedoke –bivšu izvanbračnu partnericu ČJ i svjedokinju NJ te pročitao dokumentaciju u spisu.

7.1. Iskaz okrivljenika i provedene dokaze prvostupanjski sud je cijenio slobodnom ocjenom, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima. Analizom i dovođenjem u međusobnu vezu provedenih dokaza, prvostupanjski sud je utvrdio da je žalitelj predmetne zgode postupao na način opisan u izreci pobijane presude, za svoju odluku dao je razloge, koji su po mišljenju ovog suda, opravdani, logični i pravno utemeljeni, te je izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji okrivljenika.

7.2. Oštećenica ČJ pozvana u svojstvu svjedokinje pred sud je na ročištu 21. studenog 2024. navela da se zbog proteka vremena događaja ne sjeća, da je napustila okrivljenika i da nemaju kontakta niti problema, te na izravno pitanje o njegovu ponašanju izjavila da je to zaboravila i da se ne želi prisjećati. Stoga je prvostupanjski sud u postupku proveo dokaz čitanjem zapisnika sastavljenog od strane policijskih službenika prilikom njezina ispitivanja u svojstvu svjedokinje.

7.3. Iz zapisnika o ispitivanju navedene svjedokinje (str. 7. i 8.. spisa) proizlazi da je sastavljen od strane policijskih službenika Policijske postaje Opatija, da je dala svoj iskaz dana 26. travnja 2021. u prostorijama policijske postaje, da je prije ispitivanja propisno upozorena u smislu odredbi Zakona o kaznenom postupku koje se odnose na ispitivanje svjedoka, da je detaljno i opširno opisala događaj na način kako je to činjeničnim opisom djela žalitelju stavljeno na teret u optužnom prijedlogu, te je potpisala zapisnik sukladno odredbama članka 120. Prekršajnog zakona. Isto se odnosi i na svjedokinju NJ.

7.4. Sukladno članku 158. stavku 7. i 8. Prekršajnog zakona, ovlaštena osoba tijela državne uprave, kada postupa u okviru svoje nadležnosti za provođenje nadzora, može ispitati i osobe u svojstvu svjedoka sukladno odredbama Prekršajnog zakona o ispitivanju svjedoka u prekršajnom postupku i takvi se zapisnici o ispitivanju svjedoka mogu koristiti kao dokaz u prekršajnom postupku. Dakle, da bi se ono što policijski službenik sazna prilikom ispitivanja svjedoka moglo koristiti kao dokaz u prekršajnom postupku, to ispitivanje mora biti provedeno sukladno odredbama Prekršajnog zakona o ispitivanju svjedoka u prekršajnom postupku, što u konkretnom slučaju jest učinjeno.

7.5. Činjenica da je prihvaćen iskaz sudionika događaja – oštećenice i svjedokinje NJ, dat policiji na zapisnik, a da nije prihvaćena obrana okrivljenika, ne dovodi do nezakonitosti presude, s obzirom da pravilo koje bi se temeljilo na formalnoj ocjeni dokaza ne postoji, već se činjenice utvrđuju po načelu slobodne ocjene dokaza. Uzimajući dakle u obzir da se oštećenica u svjedočenju pred sudom četiri godine nakon događaja ne sjeća, da spisu prileži zapisnik o njezinom okolnosnom ispitivanju sastavljen neposredno nakon događaja, da je navedeni zapisnik zakonit, valjan i kvalitetan dokaz na kojem se može temeljiti odluka, takav dokaz može predstavljati pouzdan osnov za zaključak o dinamici odvijanja događaja i krivnji počinitelja.

7.6. Žalbeni navod da oštećenica pred sudom iskazuje da se ne sjeća (iskazujući „... da je to zaboravila i da se ne želi toga prisjećati...“), nikako ne dovodi nužno do zaključka na koji upućuje obrana – da ga je ona iz nekog razloga lažno prijavila, dakle da bi se radilo o „namještenom“, izmanipuliranom i dogovorenom lažnom iskazu nje i svjedokinje NJ policiji sa svrhom neistinitog terećenja okrivljenika. Svjedokinje su iskaz u policiji dale kratko vrijeme nakon kritičnog događaja, kada su sjećanja još bila svježa i neopterećena protekom vremena, te su okolnosno opisale događaj i teretile okrivljenika za nasilje.

8. Nadalje, što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na povredu materijalnog prava, ukazuje se da ponašanje žalitelja kako je opisano u optužnom aktu i izreci presude, svakako predstavlja fizičko i psihičko nasilje Slijedom navedenog, žalbeni navodi žalitelja da je uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, su također neosnovani.

9. Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao odgovarajuću kaznu, pravilno utvrdivši sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu na vrstu i mjeru kazne, te mu je izrekao kaznu primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

9.1. Pritom treba istaknuti da je za prekršaj iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji u vrijeme počinjenja djela bila propisana novčana kazna u rasponu od 2.000 kuna do visine općeg maksimuma od 50.000 kuna, odnosno kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju u trajanju do najviše 90 dana. Dakle, prvostupanjski je sud okrivljeniku izrekao blažu vrstu kazne – novčanu kaznu i to u gotovo minimalnom iznosu predviđenom za to djelo.

9.2. Imajući u vidu prirodu i težinu počinjenog djela prekršaja, kao i sve vidove zakonske svrhe kažnjavanja, izrečena novčana kazna za to djelo nije previsoka, te je zadovoljavajuće obrazložena. Vrednujući razmjere i objektivnu težinu djela u smislu cjelovite koncepcije svrhe kažnjavanja i analitičkog postupka pri sudskom odmjeravanju kazne, uzimajući u obzir ukupnost svih okolnosti u njihovoj ukupnosti i kvaliteti, ovaj sud drži da će samo ovako izrečena novčana kazna postići kako opću svrhu kažnjavanja iz članka 6. Prekršajnog zakona, tako i svrhu kažnjavanja iz članka 32. istog Zakona.

9.3. Ovaj sud nije našao opravdanje za primjenu članka 37. Prekršajnog zakona, odnosno za ublažavanje izrečene novčane kazne, jer sve olakotne okolnosti u ukupnosti ne predstavljaju posebno izražene olakotne okolnosti na temelju kojih bi sud mogao okrivljeniku ublažiti novčanu kaznu ispod posebnog minimuma propisanog za to djelo prekršaja.

9.4. Također, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, okrivljenik se upozorava da, ako na način i u roku za plaćanje novčane kazne određenom u izreci pobijane presude, a računajući od dana primitka ove drugostupanjske presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

10. Ispitujući povodom žalbe okrivljenika odluku o dosuđenim mu troškovima prekršajnog postupka, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito, temeljem članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezao istog na platež troškova u paušalnom iznosu, a koji troškovi su predviđeni odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. Prekršajnog zakona, te se mogu odrediti u rasponu od 13,27 do 663,61 eura sukladno Rješenju o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13). Troškovi u paušalnom iznosu 40,00 eura su određeni sukladno trajanju i složenosti postupka, kao i imovnom stanju okrivljenika, te ih u smislu gore citirane odredbe snosi okrivljenik kojeg sud proglasi krivim. Treba istaknuti da okrivljenik uz žalbu nije dostavio nikakve dokaze koji bi upućivali da dosuđene mu troškove ne bi mogao platiti bez štete za svoje uzdržavanje, zbog kojeg razloga bi eventualno bio oslobođen od plaćanja troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu.

11. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/2013.), koja iznosi od 100,00 do 5.000,00 kuna (što je protuvrijednost 13,27 do 663,61 eura ) pa iznos od 70,00 eura predstavlja iznos paušalne svote bliže minimalnom, a time po ocjeni ovog suda, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

12. Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 1. travnja 2025.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v. r

Kristina Gašparac Orlić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Rijeci u 6 otpravaka: za spis, okrivljenika, braniteljicu, oštećenicu i tužitelja.