Republika Hrvatska

Gž-214/2025-2

Županijski sud u Šibeniku

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca: Ljudevita Zoričića, kao predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Gorana Stošića i Ane Jeleč Pecirep, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: LČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju po punomoći odvjetnici u OD "Župan, Babić & Antunović" iz Zagreba, protiv tuženice: ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, [adresa], koju zastupaju po punomoći odvjetnici u OD "Metelko, Knežević & Partneri" iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-8783/2023 od 13. prosinca 2024. godine, u sjednici održanoj 1. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o

I. Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženice kao neosnovane, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-8783/2023 od 13. prosinca 2024. godine.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba točke 10. Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160 / 51400607- 5103642288 od 03. kolovoza 2007. godine, sklopljenog između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, kao kreditora i tužitelja AČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koja nosi naziv „NAKNADA“, a koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,800 % (nula cijelih osamdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo, OIB 23057039320, [adresa], isplatiti tužitelju AČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 645,05 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. kolovoza 2007. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 687,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 13. prosinca 2024. do plateža, sve to u roku od 15 dana."

2. Protiv te presude žalbu je podnijela tuženica pobijajući je u cijelosti zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno, ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žali se i tužitelj pobijajući oduku o troškovima postupka iz točke III. prvostupanjske presude, i to u dijelu kojim mu nisu dosuđeni svi zahtijevani troškovi, zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se u pobijanom dijelu odluka (rješenje) o trošku preinači u skladu sa žalbenim navodima.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe nisu osnovane.

Na žalbu tuženice protiv presude:

6. Nije u pravu tuženica kada u žalbi ističe da je pobijana presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), jer pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnost niti s izrekom presude, a niti međusobno, i koji su sukladni stanju u spisu, pa ta presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6.1. Kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to žalba tuženice podnesena zbog navedenog žalbenog razloga nije mogla biti uvažena.

7. Nije u pravu žaliteljica ni kada pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

7.1. Prvostupanjski sud je izvedenim dokazima u pobijanoj presudi utvrdio:

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženicom kao kreditorom dana 3. kolovoza 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103642288 (dalje: Ugovor), kojim je tužitelju odobren stambeni kredit u iznosu od 134.842,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunatom po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita,

- da je u članku 10. Ugovora ugovorena naknada za obradu kredita koja iznosi 0,80% od iznosa odobrenog kredita, koja se naknada naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita,

- da je tužitelju dana 21. kolovoza 2007. godine naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 645,05 eura,

- da se radi o potrošačkom kreditu,

- da se radi o standardnom ugovoru čiji sadržaj je odredila tuženica,

- da se prije sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo vezano za spornu odredbu, kao i da tužitelj na bilo koji način nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe u dijelu kojim ga obvezuje na uplatu troškova obrade kredita, a posebno da nije bio upoznat u čemu se ti troškovi sastoje,

- da navedena odredba nije sadržavala podatke o tome temeljem kojih je parametara tuženica kao banka svojom odlukom odredila visinu naknade za obradu kredita, te koji su to troškovi koji su nastali tuženici radi obrade kredita,

- kao i da tuženica tijekom postupka nije niti predložila dokaze na okolnost da je imala stvarne troškove obrade tužiteljevog zahtjeva za kredit, pa slijedom toga nije dokazala ni visinu troškova koju je eventualno imala.

8. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ujedno, odredbom članka 81. stavka 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok prema stavku 4. istog članka ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

8.1. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

9. Nadalje, ovdje treba imati u vidu i presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 i glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

10. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja - da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita) - prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je sporna odredba članka 10. Ugovora, kojom je ugovoreno da se isplata odobrenog kredita tužitelju umanjuje za jednokratnu naknadu troškova obrade kredita u visini od 0,80 % iznosa kredita, ništetna u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2. i članka 87. stavak 1. ZZP, te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr.; dalje: ZOO).

10.1. Kako je navedena ugovorna odredba ništetna, a člankom 323. stavak 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, kada je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnom odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita i naložio tuženici vraćanje stečenog bez osnova tužitelju temeljem članaka 111. i 1115. ZOO, budući da je tuženica kao novčarska institucija nepošteni stjecatelj jer je sastavila Ugovor s nepoštenom odredbom, pa je tužitelju pravilno dosuđena zatezna kamata od dana stjecanja navedenog iznosa od strane tuženice, po stopi propisanoj člankom 29. ZOO.

11. Neutemeljeno tuženica u žalbi ističe prigovore – da odredba članka 10. Ugovora nije nepoštena ni ništetna, jer da se radi o jasnoj i preciznoj odredbi koja kao takva ne može biti ništetna, da naplata naknade za obradu kredita nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama, da je sporna ugovorna odredba uobičajena u bankarskom poslovanju, te da "nijedna okolnosti ili činjenica utvrđena tijekom postupka ne dovodi do toga da je postupanje tuženika prema tužitelju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja".

11.1. Nije u pravu tuženica ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene novčane tražbine na ime povrata plaćenog iznosa naknade za obradu kredita. Naime, o ovom je pitanju Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela dana 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, a kako je tek u ovom postupku sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom, i po nalaženju ovog suda, prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije prihvatio istaknuti prigovor zastare tuženice, ocijenivši ga neosnovanim.

11.2. Ne stoji ni žalbeni prigovor tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 1115. ZOO, kada je tužitelju dosudio zatezne kamate od dana stjecanja, jer da je tuženica pošteni stjecatelj, pa da tužitelja pripada zatezna kamata na dosuđeni iznos od podnošenja tužbe.

11.3. Konačno, nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima tvrdi da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno dosudio tužitelju zatezne kamate za vrijeme važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj 53/20; dalje: Zakon o interventnim mjerama) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj 83/20), budući su prema članku 1. Zakona o interventnim mjerama tim Zakonom propisane posebne interventne mjere samo u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2, tako da se Zakon o interventnim mjerama ne odnosi na tijek zateznih kamata u ovoj pravnoj stvari.

12. Neosnovano tuženica u žalbi pobija i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III. prvostupanjske presude, koja je, suprotno tvrdnji tuženice, donesena pravilnom primjenom članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP.

Na žalbu tužitelja protiv rješenja:

13. Nije u pravu ni tužitelj kada pobija odluku o parničnom trošku, u dijelu kojim mu nisu dosuđeni svi zahtijevani troškovi, zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

14. Nasuprot neutemeljenim žalbenim tvrdnjama, sud prvog stupnja je pravilno primijenio članak 155. ZPP, kada tužitelju nije priznao kao opravdane – odvjetničke troškove sastava podnesaka od 17. siječnja 2024. godine, od 5. srpnja 2024. godine i od 1. listopada 2024. godine, jer je tužitelj navode iz tih podnesaka mogao iznijeti na sljedećim ročištima za glavnu raspravu, na kojima je bio zastupan po punomoćniku i za koja zastupanja je tužitelju priznat odvjetnički trošak.

14.1. Ujedno, nije u pravu tužitelj ni kada ističe u žalbi da "je u podnesku od dana 05. srpnja 2024. godine naznačio vrijednost predmeta u iznosu od 1.972,28 EUR i to u odnosu na nenovčani dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu od dana 03. kolovoza 2007. godine u iznosu od 1.327,23 EUR, a sukladno odredbi članka 19. Zakona o sudskim pristojbama, a u odnosu na toč. II. tužbenog zahtjeva iznos od 645,05 EUR", slijedom čega da je prvostupanjski sud "bio u obvezi dosuditi tužitelju zatraženi trošak parničnog postupka, nastavno na naznačenu vrijednost predmeta spora". Naime, prvostupanjski sud je pravilno obračunao visinu odvjetničkih troškova tužitelja prema vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj označio u tužbi.

15. Zbog svega navedenog, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovane žalbe tuženice i tužitelja je valjalo odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu te temeljem članka 368. stavka 1. i članka 380. točke 2. ZPP presuditi i riješiti kao u točki I. izreke.

16. Odluka o troškovima žalbenog postupka iz točke II. izreke zasniva se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP, a zahtjeve stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo je odbiti, jer tužitelj ni tuženica nisu uspjeli sa podnesenim žalbama (članak 154. stavak 1. ZPP).

U Šibeniku, 1. travnja 2025. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Ljudevit Zoričić