REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1247/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SLOGA PODRAVSKA TRGOVINA d.o.o., OIB: 82362237153, Đurđevac, Sv. Jurja 6, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Planinić, Šoljić i partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika GKP KOMUNALAC d.o.o., OIB: 41412434130, Koprivnica, Mosna ulica 17, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Krunoslava Kunštića i Zorana Kurcinaka iz Koprivnice, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4000/2024-2 od 5. studenoga 2024. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-42/2023-45 od od 5. rujna 2024., u sjednici održanoj 1. travnja 2025.,
r i j e š i o j e :
I. Odbija se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4000/2024-2 od 5. studenoga 2024. u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.
II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4000/2024-2 od 5. studenoga 2024. odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4000/2024-2 od 5. studenoga 2024. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-42/2023-45 od od 5. rujna 2024. u točkama I i II izreke.
1.1. U prijedlogu naznačuje dva pravna pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
2. Kao razlog važnosti postavljenih pitanja poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2836/1991-2 od 12. travnja 1992., na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6287/2011 od 11. studenoga 2014., Rev 291/14-2 od 7. travnja 2018. te na presude Europskog suda za ljudska prava npr. Trgo vs Republika Hrvatska broj zahtjeva 35298/04 od 11. lipnja 2009., Radomilja i dr. protiv RH broj zahtjeva 37685/10 od 28. lipnja 2016., Jakeljić vs. Republika Hrvatska broj zahtjeva: 22768/12 od 28. lipnja 2016. , uz tvrdnju da je shvaćanje u pobijanoj drugostupanjskoj odluci suprotno shvaćanju revizijskog suda odnosno Europskog suda za ljudska prava.
3. Prijedlog podnosi i na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP uz tvrdnju da mu je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo i to pravo vlasništva zaštićeno čl. 48. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 – dalje: Ustav) i čl. 1. toč. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Konvencija).
4. Predlaže tuženiku dopustiti podnošenje prijedloga za dopuštenje revizije kako na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP u odnosu na dva postavljena pravna pitanja, tako i na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP. Potražuje trošak prijedloga za dopuštenje revizije.
5. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužitelj se protivi navodima sadržanim u prijedlogu, te predlaže odbiti prijedlog za dopuštenje revizije, u odnosu na postavljena pitanja, odnosno odbaciti u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava.
6. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP ovaj sud je ocijenio da postavljena pitanja nemaju značaj pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Odgovor na ovako postavljena pitanja je usko vezan za okolnost konkretnog slučaja, načinu vođenja postupka i provedenim dokazima pa stoga postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Obrazloženjem postavljenih pitanja tuženik izražava zapravo nezadovoljstvo pobijanim nižestupanjskim odlukama ukazujući na pogrešnu primjenu materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.
7. Postupajući revizijski sud je nadalje utvrdio da su u odnosu na postavljena pitanja izneseni neodgovarajući razlozi važnosti u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP jer se shvaćanjem iznesenim u odlukama naznačenim kao razlog važnosti ne odgovara niti na jedno postavljeno pitanje, pa utoliko za postavljena pitanja nisu izloženi odgovarajući razlozi njihove važnosti. Osim toga, iz prijedloga nije moguće nedvojbeno utvrditi zašto bi postavljena pitanja bila važna za odluku u ovom sporu, a osobito zašto bi rješavanje istih pitanja bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Naime, iz sadržaja postavljenih pitanja te navoda iznijetih u prijedlogu proizlazi da tuženik prijedlog podnosi ne zato jer smatra da bi odluka revizijskog suda bila važna za jedinstvenu primjenu prava ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, već isključivo zato što nije zadovoljan odlukom drugostupanjskog suda koja ne ide u njegovu korist.
7.1. Tvrdnje tuženika kojima pokušava dokazati osnovanost (ali ne i važnost) postavljenih pitanja se u potpunosti svodi na preispitivanje vlastitih, ranijih, žalbenih navoda. Ponavljanje žalbenih razloga nedvojbeno upućuje na to da tuženik nije obrazložio zašto bi postavljena pitanja bila važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a posebice razloge zbog kojih bi odluka o postavljenim pitanjima bila važna za razvoj prava kroz sudsku praksu.
7.2. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2836/1991-2 od 12. travnja 1992. izražen je stav o nužnost utvrđenja identiteta spora jer i u tom predmetu nižestupanjski sudovi nisu uopće proveli vještačenje, dok je u osporenoj presudi utvrđen identitet predmeta spora, pa ova odluka ne daje značaj važnosti postavljenom pitanju.
7.3. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6287/2011-3 od 11. studenoga 2014. radi se o drugačijim utvrđenjima nižestupanjskih sudova pa i zaključku suda da je najprije bilo potrebno izvršiti parcelaciju (cijepanje zemljišnoknjižne čestice prema površini koju koristi pa se ova odluka ne može primijeniti na konkretan slučaj, i stoga ne daje značaj važnosti postavljenim pitanjima.
7.4. U presudama Europskog suda za ljudska prava Radomilja i dr., te Jakeljić protiv Republike Hrvatske izraženo shvaćanje da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 22/00
– Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/00,114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 154/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17 – ispravak – dalje: ZVDSP) nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe na utvrđenje prava vlasništva, odnosno nije odlučno je li tužba podnesena nakon 17. studenoga 1999., kao dana nakon donošenja odluke Ustavnog suda U-I-58/97 kojom je ukinuta odredba čl. 389. st. 4. ZVDSP pa iste također ne daju razlog važnosti postavljenim pitanjima.
8. Stoga postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te je iz navedeni razloga valjalo na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP riješiti kao u toč. I. izreke.
9. U prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP valja reći da tuženik ničim nije učinio vjerojatnim da bi mu osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka ili pogrešnom primjenom materijalnog prava bilo povrijeđeno temeljno Ustavom zajamčeno pravo na mirno uživanje vlasništva iz čl. 48. Ustava i čl. 1. Protokola 1. Konvencije.
10. U odnosu na povredu prava vlasništva zajamčenog čl. 48. Ustava odnosno prava na mirno uživanje imovine zajamčeno čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju ovaj sud smatra da odluke nižih sudova ne predstavljaju zadiranje odnosno miješanje u pravo vlasništva tuženika jer iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da su tijela stečajnog postupka u predmetu tog suda poslovni broj St 37/00, postupajući po pravilima ovršnog postupka prihvatila da su predmetne nekretnine, neovisno o tome što u zemljišnoj knjizi bile upisane kao društveno vlasništvo s pravom korištenja treće osobe (tuženika) ulaze u stečajnu masu, a tuženik u stečajnom postupku poslovni broj St 37/00 navedeno utvrđenje (kroz izlučni zahtjev) nije osporio pa se ne može kupcu nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine stavljati na teret da u ovom sudskom postupku dokazuje da je takav predmet opravdano unesen u stečajnu masu. Predmetna je nekretnina u stečajnom postupku prodana kao izvanknjižno vlasništvo stečajnog dužnika, nakon što je stečajni dužnik u tom predmetu u smislu odredbe čl. 79. st. 2. Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj 44/96, 29/99, 129/00 i 123/03 – dalje: SZ) dokazao da predmetna nekretnina, iako upisana kao društveno vlasništvo s pravom korištenja predmeta tuženika spada u stečajnu masu.
10.1. Stoga ništa ne ukazuje da u datim okolnostima nižestupanjski sudovi nisu pravilno primijenili odredbe Zakona i na taj način nametnuli tuženiku nerazmjeran i prekomjeran teret.
11. Kako tuženik ničim nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo povrijeđeno pravo vlasništva odnosno pravo na mirno uživanje imovine to se ukazuju neosnovanim navodi o povredi temeljnog ljudskog prava.
12. Naime, činjenica da tuženik nije uspio u predmetnom sporu ne znači da su mu ujedno povrijeđena temeljna ljudska prava. Isto tako, to što nižestupanjski sudovi zauzimaju drugačija pravna shvaćanja i različito ocjenjuje dokaze od tuženika ne predstavlja povredu temeljnog ljudskog prava.
13. Glede tuženikovih navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo usljed bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava treba istaći, da do te povrede ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava osim u slučaju kada je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.
13.1. Revizijski sud ocjenjuje da je u primjeni čl. 385.a st. 2. ZPP nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnog ljudskog prava jer je funkcija prijedloga za dopuštenje revizije primarno vezana za donošenje presude s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti. Primjenjivo na okolnosti konkretnog slučaja, revizijski sud u prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povrede temeljnog ljudskog prava na pravično i pošteno suđenje i na povredu prava vlasništva odnosno prava na mirno uživanje imovine.
14. Slijedom navedenog ocjena je ovog suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP i dopuštenje revizije pa je odlučeno kao u toč. II. izreke rješenja.
Zagreb, 1. travnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
