REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-340/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja HS i II. tužiteljice LS, oboje iz [adresa] te III. tužitelja SS iz [adresa], koje sve zastupa punomoćnik Krešimir Škarica, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje d.d. OIB: 38922958547 iz Zagreba, Martićeva 73, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Špehar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Špehar i Špehar u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji I., II. i III. tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1746/18-4 od 30. travnja 2019., kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-436/17-62 od 14. prosinca 2017., u sjednici održanoj 1. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e :

I. Prihvaća se revizija I., II. i III. tužitelja te se preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1746/18-4 od 30. travnja 2019. u dijelu toč. II. 1. kojim je odbijanjem tužbenog zahtjeva I. tužitelja preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-436/17-62 od 14. prosinca 2017. u dijelu toč. I. izreke kojim je prihvaćen zahtjev za naknadu štete I. tužitelja u iznosu od 19.909,74 eura/150.000,00 kn i u tom dijelu sudi:

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-436/17-62 od 14. prosinca 2017. u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev I. tužitelja za naknadu štete u iznosu od 19.909,74 eura/150.000,00 kn.

i

r i j e š i o  j e :

I. Prihvaća se revizija I., II. i III. tužitelja te se ukidaju presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1746/18-4 od 30. travnja 2019. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-436/17-62 od 14. prosinca 2017., u dijelu kojim je odbijen zahtjev I. tužitelja za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade neimovinske štete, te u dijelu kojim su odbijeni u cijelosti tužbeni zahtjevi II. tužitelja i III. tužitelja kao i u odluci o parničnom trošku te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupanja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženiku da I. tužitelju isplati iznos od 150.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. veljače 2009. do isplate, te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 46.915,25 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. prosinca 2017. do isplate. Pod toč. II. izreke odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva I. tužitelja za isplatu iznosa od 2.013,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. siječnja 2009. do isplate kao i s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos od 150.000,00 kn tekućih od 3. do 4. veljače 2009. Pod toč. III. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev II. i III. tužitelja za isplatu iznosa od po 75.000,00 kn za svakog, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. veljače 2009. do isplate, uz naknadu parničnog troška, dok je pod toč. IV. izreke naloženo II. i III. tužiteljima da tuženiku naknade parnični trošak u iznosu od 35.937,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. prosinca 2017. do isplate.

2. Drugostupanjskom presudom pod toč. I. izreke odbijena je žalba II. tužiteljice i III. tužitelja kao djelomično neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod toč. III. i IV. izreke te u dijelu pod toč. IV. izreke kojim je II. tužiteljici i III. tužitelju naloženo tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 33.203,12 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 12. prosinca 2017. do isplate. Pod toč. II. izreke preinačena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke i u preostalom dijelu pod toč. IV. izreke u kojem je II. tužiteljici i III. tužitelju naloženo da tuženiku naknade parnični trošak preko iznosa od 33.203,12 kn do iznosa od 35.937,50 kn ili za iznos od 2.734,38 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. prosinca 2017. do isplate na način da je pod toč. 1. odbijen tužbeni zahtjev I. tužitelja; pod toč. 2. izreke naloženo je I. tužitelju naknaditi tuženiku daljnji parnični trošak u iznosu od 33.203,12 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. prosinca 2017. do isplate, dok je pod toč. 3. izreke odbijen zahtjev II. tužiteljice i III. tužitelja za naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 2.734,38 kn. Pod toč. III. izreke odbijen je zahtjev II. tužiteljice i III. tužitelja za naknadu troška sastava žalbe dok je pod toč. IV. izreke naloženo I. tužitelju, II. tužiteljici i III. tužitelju naknaditi tuženiku troška sastava žalbe u iznosu od 3.906,25 kn.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) podnose I., II. i III. tužitelji zbog pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni, pobijajući je u cijelosti, s prijedlogom da se revizija prihvati, a pobijana presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva podredno ukidanjem drugostupanjske presude i vraćanjem na ponovno suđenje uz naknadu troška revizijskog postupka.

4. U odgovoru na reviziju tuženik je osporio navode iz revizije i predložio reviziju I., II. i III. tužitelja odbaciti kao nedopuštenu.

5. Revizija I., II. i III. tužitelja je dopuštena i osnovana.

6. U slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju iz članka 382. st. 1. ZPP, stranka ima pravo, prema stavku 2. istog članka, podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

6.1. Prema stavku 3. istog članka u reviziji iz stavka 2. stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje radi kojeg se revizija podnosi, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na reviziju odnose te treba izložiti razloge zbog kojih revident smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

6.2. Sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

7. Revidenti u reviziji naznačuju najprije jedno pravno pitanje, i to:

„1. Primjenjuje li se u ovom konkretnom slučaju, kao i u svim činjenično i pravno usporedivim situacijama s međunarodnim elementom kakav je u ovom slučaju, kao mjerodavno pravo radi naknade štete članovima uže obitelji zbog smrti putnice (njihove pravne prednice) stradale u prometnoj nezgodi na području Republike Hrvatske, odredba članka 3. Haške konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nezgode na cestama iz 1971., pravo države na čijem se području dogodila prometna nezgoda, kao što je to primijenio Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 744/11-3 od 13. rujna 2016. (a koje shvaćanje je zauzeto i u ranijim odlukama revizijskog suda broj Rev 452/09-2 od 20. ožujka 2012., Rev 878/08-2 od 18. veljače 2010., Rev 1166/04-2 od 14. lipnja 2006., Rev 1000/09-2 od 28. travnja 2010., Rev 218/08-2 od 13. svibnja 2009., Rev-x 802/13-2 od 26. ožujka 2014.) ili se primjenjuje odredba članka 4. stavka 1.a alineja 2., odnosno pravo države registracije vozila (kao iznimke od primjene članka 3. Haške konvencije)?

Za slučaj da se revizijski sud opredijeli za primjenu prava države registracije vozila, revidenti naznačuju slijedeća pitanja:

2. Ako nacionalno pravo države članice EU koje se primjenjuje (u konkretnom slučaju pravo Slovačke Republike) dopušta članovima obitelji žrtava prometne nezgode zahtijevati naknadu pretrpljene neimovinske štete od štetnika, mora li ta naknada u ovakvim činjenično i pravno usporedivim situacijama biti pokrivena obveznim osiguranjem motornog vozila, kao što je u svojim odlukama C-22/12 i C- 277/12 Katarina Haasova/Ratislav Petrik i Blanka Holingova te Vitalij Drozdov/Baltikus ASS obrazložio Sud EU i obuhvaća li u takvim slučajevima zaštita iz Prve direktive (Direktiva vijeća 72/166 EEZ od 24. travnja 1972. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu uporabe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti) sve osobe koje na temelju nacionalnog prava o građanskopravnoj odgovornosti imaju pravo na naknadu štete uzrokovane motornim vozilima i to sve imajući u vidu da se konkretna nezgoda dogodila u vrijeme kad je Slovačka

Republika već bila članica EU;

3. U situaciji kada odredbe Direktive vijeća 72/166 EEZ od 24. travnja 1972. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu uporabe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (konkretno se radi o članku 3. stavku 1. te Direktive) i odredbe Druge direktive Vijeća 84/5/EEZ od 30. prosinca 1983. o usklađivanju zakona država članica na području osiguranja odgovornosti motornih vozila (konkretno članka 1. stavaka 1. i 2. Druge direktive) nisu implementirane u nacionalno pravo koje se primjenjuje u konkretnom slučaju (slovačko nacionalno pravo) te su im odredbe nacionalnog prava koje se konkretno primjenjuju čak i u suprotnosti, primjenjuje li se načelo estoppel i je li sud koji sudi u ovom činjenično i pravno usporedivom predmetu, dužan interpretirati to nacionalno pravo na način da nacionalnoj normi dade onaj značaj koji zahtijeva europska norma (dakle, direktiva) sukladno klauzuli lojalnosti iz članka 4. stavka 3. Ugovora o Europskoj uniji kao što je obrazložio Europski sud u odlukama 6/64 Costa v.s. E.N.E.L, 106/77 Simmenthal II, 14/83 Von Colson i Kammen, C-106/89 Marleasing, C-105/03 Pupino, C-62/00 Marks&Spencer), odnosno da pronađe kompatibilno rješenje koristeći se cjelokupnim nacionalnim pravom?“

8. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev I., II. i III. tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog smrti bliske osobe, majke I. tužitelja, bake II. tužiteljice i sestre III. tužitelja činjenično utemeljen na tvrdnji da je tužiteljima šteta nastala kao posljedica prometne nezgode koja se dogodila **.**.2008. na autocesti A1 u Republici Hrvatskoj (na području grada [adresa]) u kojoj je prednica tužitelja smrtno stradala kao putnica u autobusu marke "Renault Karosa" LC956 slovačkih registarskih oznaka [registarska oznaka].

9.1. Sporno je i u revizijskom stupnju postupka koje je pravo mjerodavno za rješenje spora te u slučaju primjene materijalnog prava Slovačke, sporna je pravilna primjena tog prava za slučaj kad u nacionalno pravo nisu implementirane direktive EU koje uređuju pitanje odgovornosti osiguratelja na temelju obaveznog osiguranja od građanskopravne automobilske odgovornosti za neimovinsku štetu u vidu povrede prava osobnosti (duševnih boli) zbog smrti bliske osobe.

9.2. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće činjenice:

- da je I. tužitelj sin, II. tužiteljica unuka, a III. tužitelj brat pok. JS,

- da je pok. prednica tužitelja pok. VS imala redovno prebivalište u Republici [adresa],

- da svi tužitelji imaju redovno prebivalište u Republici [adresa],

- da je autobus reg. oznake [registarska oznaka] u kojem je pok. prednica tužitelja stradala bio registriran u Republici Slovačkoj,

- da je do štetnog događaja u kojem je preminula pok. prednica I., II. i III. tužitelja došlo krivnjom vozača autobusa oznake [registarska oznaka], a koji vozač je državljanin Republike Slovačke,

- da je smrću pok. prednice prekinuta bliska i dugotrajna obiteljska zajednica u odnosu na I. tužitelja kao njezinoga sina.

9.3. Prema shvaćanju prvostupanjskog suda mjerodavno je slovačko pravo, prema u spisu priloženom sadržaju Građanskog zakona – zbirka zakona 47/1992 (dalje u tekstu: Građanski zakon) koji u čl. 11. regulira zaštitu osobnosti na način da fizička osoba ima pravo na zaštitu svoje osobnosti, prvenstveno života ili zdravlja, građanske časti i ljudskog dostojanstva, kao i privatnosti, svoga imena i prikazivanje karakternih osobina, te u čl. 15. kojim je regulirano da po smrti fizičke osobe pravo na zaštitu osobnosti pripada supružniku i djeci, a ako oni ne postoje, to pravo pripada roditeljima fizičke osobe.

9.4. Stoga u odnosu na I. tužitelja kao sina pok. JS, putnice koja je smrtno stradala, zaključuje da je isti aktivno legitimiran u ovom postupku potraživati primjerenu naknadu zbog povrede prava osobnosti gubitkom majke te u odnosu na njega prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva I. tužitelja prvostupanjski sud se pozvao na praksu nižestupanjskih slovačkih sudova u istovrsnim predmetima te čl. 13. Građanskog zakonika zaključujući da bi I. tužitelju pripadala pravična novčana naknada neimovinske štete koju je pretrpio zbog smrti majke u iznosu od 240.000,00 kn, ali s obzirom da je I. tužitelj potraživao manji iznos naknade od iznosa koji bi mu pripao, prihvaća tužbeni zahtjev u iznosu od 150.000,00 kn koliko je I. tužitelj i zatražio uz zakonsku zateznu kamatu koju teče od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tj., od dana 4. veljače 2009. pozivajući se pritom na hrvatsko pravo kao mjerodavno pravo i to odredbu čl. 12. st. 1. i 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, dalje: ZOOP), prema kojoj I. tužitelj u odštetnoj parnici protiv odgovornog osiguratelja na iznos naknade imovinske štete ima pravo na zateznu kamatu od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

9.5. Nadalje, prvostupanjski sud polazi od zaključka da II. tužiteljica kao unuka i III. tužitelj kao brat pok. JS, nemaju pravo na zaštitu osobnosti povodom smrti iste, te je primjenom odredbe čl. 15. Građanskog zakonika njihove tužbene zahtjeve odbio u cijelosti.

10.1. Drugostupanjski sud je ocijenio:

- da nacionalno slovačko pravo dozvoljava članovima obitelji žrtve prometne nezgode zahtijevati naknadu pretrpljene neimovinske štete, i to samo od štetnika,

- da slovačko pravo o obveznom osiguranju za štetu počinjenu korištenjem motornih vozila ne pokriva nematerijalnu štetu vezanu uz pretrpljene boli zbog smrti bliske osobe, odnosno članovi obitelji žrtve prometne nezgode nemaju pravo po nacionalnom propisu zahtijevati naknadu pretrpljene neimovinske štete.

10.2. Drugostupanjski sud polazeći od zaključka da policom obveznog osiguranja od odgovornosti na kojoj se temelje zahtjevi I., II. i III. tužitelja nije pokriveno pravo na naknadu neimovinske štete zbog smrti bliskog člana obitelji, te da nije moguća ni izravna horizontalna primjena prava iz Direktiva, ističe da je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u pogledu odluke o zahtjevu I. tužitelja te stoga preinačava odluku prvostupanjskog suda primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP u vezi odgovarajuće primjene čl. 4. st. 2. Zakona broj 381/2001 Republike Slovačke te odbija tužbeni zahtjev I. tužitelja kao neosnovan (toč. II. izreke).

10.3. Primjenom čl. 368. st. 2. ZPP u vezi čl. 4. st. 2. Zakona broj 381/2001 Republike Slovačke drugostupanjski sud odbio je žalbu II. i III. tužitelja kao neosnovanu te je potvrdio prvostupanjsku odluka u dijelu kojim su odbijeni tužbeni zahtjevi II. i III. tužitelja uz zaključak da je i uz odgovarajuću primjenu mjerodavnog prava iz čl. 4. st. 2. Zakona broj 381/2001 Republike Slovačke, u okolnostima u kojima ni II. i III. tužitelji nisu dokazali pokriće prava na naknadu neimovinske štete zbog smrti bliskog člana obitelji predmetnom policom osiguranja, potrebno jednako odlučiti kao što je odlučio i sud prvog stupnja.

11. S Obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 3160/2019-5 od 22. listopada 2024., navedena pitanja ovaj sud ocjenjuje važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer je prvo pitanje u vezi s tumačenjem Haške konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nezgode od 4. svibnja 1971. ("Narodne novine – MU", broj 4/94 - dalje: Haška konvencija), dok se druga dva pitanja odnose na primjenu europskog prava u stranom mjerodavnom pravu, s aspekta promjene pravnog sustava vezanog uz članstvo pojedinih država članica Europske unije i njihovih obveza u vezi s primjenom europskog prava potrebno preispitati sudsku praksu u konkretnoj pobijanoj presudi.

12. Revizijski sud je u odluci poslovni broj Rev-3160/2019-5 od 22. listopada 2024. izrazio pravno shvaćanje u odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje:

„Prema tome, u slučaju kada se prometna nezgoda s međunarodnim elementom dogodi u jednoj državi pri čemu u toj nezgodi sudjeluje samo jedno vozilo koje registrirano u državi različitoj od države u kojoj se dogodila nezgoda, tada se na zahtjeve za naknadu štete nastale u toj nezgodi neposrednim i posrednim oštećenicima čije je redovno boravište u istoj državi, i to državi registracije vozila, primjenjuje unutarnje pravo države registracije vozila. U konkretnom slučaju to znači da se na zahtjev tužitelja za naknadu štete koji su pretrpjeli zbog smrti supruge, odnosno majke u predmetnoj prometnoj nezgodi koja se dogodila u Republici Hrvatskoj primjenjuje slovačko i njemu nadređeno pravo Europske unije, jer je u trenutku nesreće 2008. Slovačka Republika već bila članica EU.“

13. I u odnosu na drugo i treće pitanje revizijski sud se očitovao u citiranoj odluci poslovni broj Rev-3160/2019-5 od 22. listopada 2024., na slijedeći način: „…Međutim, slovački je Vrhovni sud u odluci broj 6MCdo/1/2016 od 31. srpnja 2017., naslanjajući se na praksu Ustavnog suda Slovačke Republike iznesenu u odluci broj 666/2016-36 od 11. listopada 2016., odstupio od svoje ranije prakse izražene u odlukama broj Cdo 168/2009 i Cdo 301/2012, te zauzeo pravno shvaćanje prema kojem izraz „šteta“ („škoda“) iz Zakona broj 381/2001 (o obveznom osiguranju) treba tumačiti ekstenzivno tako da ovaj pojam uključuje i nematerijalnu štetu čija naknada pripada bliskim osobama smrtno stradalih osoba u prometnim nezgodama i to zbog građanskopravne odgovornosti za povredu prava na privatni i obiteljski život. Pritom je ocijenjeno da kada postoji građanskopravna odgovornost za štete nastale uporabom motornih vozila, tada ta odgovornost mora biti pokrivena i obveznim osiguranjem (odjeljci 28. i 29.).Štoviše, u odnosu na razloge odstupanja, ocijenjeno je da je ranije određena zadrška u pogledu mogućnosti da društvo za osiguranje može biti utuženo za naknadu neimovinske štete na temelju odgovornosti propisane nacionalnim pravom, očito bila posljedica nesklonosti poštovanju činjenice da pravo EU ne pravi razliku između pojmova „šteta“ (škoda“) i „šteta“ („ujma) ili između imovinske štete („materianymi škodami“) i neimovinske štete („nemajetkpvymi ujmami“) i s time povezane nespremnosti interpretiranja nacionalnog prava u duhu europskog prava (odjeljak 36.).

Ovakvom praksom je slovački najviši sud ocijenio kakav učinak na ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva ima činjenica što Slovačka Republika u svoje nacionalno zakonodavstvo nije pravilno odnosno potpuno implementirala direktive o obveznom osiguranju i da zbog toga naknada neimovinske štete zbog smrti bliske osobe nije pokrivena obveznim osiguranjem od automobilske odgovornosti. Pritom je prihvatio interpretirati slovačko nacionalno pravo u duhu europskog prava koristeći, dakle načelo interpretativnog, odnosno neizravnog učinka neimplementiranih direktiva, otklanjajući mogućnost primjene izravnog učinka neimplementiranih direktiva. Valja podsjetiti da interpretativni učinak svojstva prava Europske unije na temelju kojeg su nacionalni sudovi dužni interpretirati nacionalno pravo u svjetlu europskog prava jer se nacionalno pravo interpretira u svjetlu cjelokupnog prava EU, uključujući i direktive, dok je izravni učinak prava EU svojstvo normi europskog prava da izravno dodjeljuju subjektivna prava pojedincima na koja se oni mogu pozivati pred nacionalnim sudovima…

…Međutim, u konkretnom slučaju slovački sudovi, prihvatili tumačenje Suda EU iz spomenutog predmeta Haasova, kako se značenje pojma „štete po zdravlje“ („ujmu na zdravi“-slovački, „personal injures“-engleski), mora tumačiti u skladu sa svrhom direktive, a to je ojačati zaštitu žrtava u prometnim nesrećama te kako je pojam „tjelesna ozljeda/osobna šteta“ iz direktiva dovoljno širok da obuhvaća svaku štetu koja je nastala povodom integriteta osobe, što uključuje kako fizičke, tako i duševne bolove“(Haasova, paragraf 47, Drozdovs, paragraf 38.). K tome su prihvatili široko tumačenje odredbe direktiva o ovlaštenosti članova obitelji na naknadu štete koja je prouzročena smrću osobe, putnika u prometnoj nesreći u kojem je navedeno: „ni na temelju jednog elementa Prve, Druge i Treće direktive nije moguće zaključiti da je zakonodavac Unije zaštitu zajamčenu tim direktivama želio ograničiti samo na osobe koje su izravno uključene u događaj koji je doveo do štete (Haasova paragraf 54.Drozdovs paragraf 46) kao i da direktive nalažu da obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti pokriva i neimovinsku štetu koju su pretrpjeli članovi bližnje obitelji žrtava prometne nesreće“. U takvim okolnostima kada se sudska praksa najvišeg suda Slovačke Republike koja se, k tome, naslanja na praksu slovačkog Ustavnog suda, tumači u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem europskog prava i u duhu europskog prava, ne može se zaključiti da su unaprijed navedenim interpretativnim tumačenjem prekoračene dopuštene granice interpretacije uspostavljanjem odgovornosti za štetu osiguravajućeg društva.“

14.1. Stoga je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio žalbu tuženika i ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan u odnosu na I. tužitelja (sina poginule pok. putnice JS), dok je prvostupanjski sud, pravilno ocijenio da postoji odgovornost tuženika za štetu koju I. tužitelj trpi, jer je pravilno utvrdio da I. tužitelju pripada pravo na naknadu neimovinske štete zbog smrti bliske osobe, i to zbog smrti majke, kojom je prekinuta njihova bliska i dugotrajna obiteljska zajednica što je na I. tužitelja ostavilo duboke i trajne posljedice.

14.2. Na temelju sadržaja slovačkog prava kao stranog mjerodavnog prava, a koje je sadržano u navedenim presudama slovačkih sudova revizijski sud ocjenjuje da je tuženik u obvezi naknaditi I. tužitelju neimovinsku štetu zbog smrti bliske osobe, majke I. tužitelja jer se, prema mjerilima sadržanim u presudama slovačkih sudova, taj iznos smatra primjerenim duševnim bolovima koje tužitelji trpe zbog smrti bliske osobe.

15. Stoga je reviziju I. tužitelja, u dijelu odluke o glavnom zahtjevu valjalo prihvatiti i presuditi kao u toč. I. izreke presude na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.

16. S obzirom da sudovi trebaju primijeniti strano mjerodavno (slovačko) pravo na način kako bi ga primijenili i slovački sudovi, imajući u vidu činjenicu da je II. tužiteljica u konkretnom predmetu unuka, a III. tužitelj brat poginule pok. putnice JS, a nije raspravljeno prema slovačkom pravu pripada li, i pod kojima uvjetima, unuci i braći pravo na naknadu neimovinske štete zbog gubitka bliske osobe, kao i o eventualnoj visini iste, pa stoga nije bilo uvjeta za preinaku pobijane odluke u tom dijelu.

17.1. U odnosu na dio pobijane presude kojim je odlučeno o sporednom zahtjevu I. tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade neimovinske štete, valja reći da iz dostupnog sadržaja stranog mjerodavnog prava koji je sastavni dio predmetnog spisa nema obavijesti o sadržaju slovačkog prava u odnosu na pitanje kamate na ovu tražbinu, niti su nižestupanjski sudovi tu obavijest tražili, a prvostupanjski je sud na kamatu pogrešno primijenio hrvatsko pravo.

17.2. U smislu svega navedenoga valjalo je prihvatiti reviziju I., II. i III. tužitelja te ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.

18. Temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP odlučit će o troškovima revizijskog postupka u konačnoj odluci.

19. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovog Zakona (1EUR=7.53450).

Zagreb, 1. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil