Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-3444/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja JJ /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], kojeg zastupa IŽ, odvjetnik iz [adresa], protiv tuženice Republika Hrvatska /[osobni identifikacijski broj]/, koju zastupa ODO u SB, Građansko-upravni odjel, radi isplate naknade za izvlaštene nekretnine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Pn-78/2019-58 od 22. travnja 2024., u sjednici održanoj 1. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Pn-78/2019-58 od 22. travnja 2024. i sudi:
Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju iznos od 50.944,45 eura na ime naknade za izvlaštene nekretnine (k. č. [katastarska čestica] /stara oznaka 5116/1/ - površine 953 m2, k. č. [katastarska čestica] - površina 1006 m2, koja je cijepana na k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina]) sa zateznim kamatama po stopi od 6,54% godišnje od 3. svibnja 2019. (podnošenja tužbe) do 30. lipnja 2019., 6,30% godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2019., 6,11% godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2020., 5,89% godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2020., 5,75% godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2021., 5,61% godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2021., 5,49% godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2022., 5,31% godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2022., 5,50% godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2023., 7% godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2023., 7,50% godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2024., 7,25% od 1. srpnja do 31. prosinca 2024., a od 1. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.
Odbija se zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u iznosu od 9.431,81 eura sa zateznim kamatama od 22. travnja 2024. do isplate.
Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove predmetne parnice u iznosu od 13.275,67 eura sa zateznim kamatama od 1. travnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu trošak žalbe za daljnji iznos od 566,46 eura (preko iznosa od 1.562,50 eura do iznosa od 2.128,96 eura) sa zateznim kamatama.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 50.944,45 eura / 383.840,97 kuna[1] na ime naknade za stvarno izvlaštene nekretnine - dio k. č. [katastarska čestica] pod novom oznakom 6245 oranica, u površini od 953 m2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. [katastarska čestica] oranica u [adresa] sa 1006 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koja je cijepana na k. č. [katastarska čestica] oranica u [adresa] sa 831 m2 i na k. č. [katastarska čestica] oranica u [adresa] sa 175 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], sa zateznim kamatama od 3. svibnja 2019. (podnošenja tužbe) do isplate, naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama (stavak I. izreke) i naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnične troškove u iznosu 9.431,81 eura sa zateznim kamatama od 24. travnja 2024. (stavak II. izreke).
2. Protiv presude žali se tužitelj iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., u daljnjem tekstu: ZPP-a).
2.1. Tužitelj predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe u iznosu od 2.128,96 eura (sastav žalbe po punomoćniku odvjetniku - 1.562,50 eura, sudska pristojba na žalbu - 566,46 eura)
3. U odgovoru na žalbu tuženica predlaže odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu.
4. Žalba je osnovana.
1 Fiksni tečaj konverzije – 7,53450 kuna za 1,00 euro
5. Predmet spora je zahtjev za isplatu 50.944,45 eura na ime naknade za izvlaštene nekretnine (k. č. [katastarska čestica] /stara oznaka 5116/1/ - površine 953 m2, k. č. [katastarska čestica] – površina 1006 m2, koja je cijepana na k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina]) sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe (3. svibnja 2019.) do isplate i troškovima postupak sa zateznim kamatama (list 228. – 233.).
6. Iz rezultata raspravljana pred prvostupanjskim sudom kao nesporno proizlazi:
- na temelju članka 41. Zakona o građevinskom zemljištu (Narodne novine, broj: 48/1988. - pročišćeni tekst, 16/1990., 53/1990., u daljnjem tekstu: ZGZ-a) i članka 6. Odluke o građevinskom zemljištu Skupštine općine [adresa] (Službeni glasnik Općine Slavonski Brod, broj: 7/1984.), rješenjem od 12. lipnja 1989. (Klasa: 944-05/89-05/34, Urbroj: UP-2178-06-02/89) određena predaja posjeda po dotadašnjem korisniku (JJ) zemljišta u društvenom vlasništvu (dio k. č. [katastarska čestica] - pod novom oznakom 6245, površine 953 m2), novom korisniku Općini Slavonski Brod u svrhu formiranja građevinske parcele za potrebe izgradnje sjeverne vezne ceste u sklopu auto- ceste na dionici SB Z - SB I (točka 1. izreke) i da korisniku (JJ) pripada pravična naknada koja će se odrediti na način i u postupku propisanom Zakonom o eksproprijaciji (točka 3. izreke);
- rješenjem Županije Brodsko-posavske od 12. listopada 1993. donesenom na temelju članka 4 a stavka 2. Zakona o izmjena i dopunama ZGZ-a (Narodne novine, broj: 53/1990.) utvrđeno pravo vlasništva na građevinskom zemljištu (k. č. br. [katastarska čestica] površine 12084 m2 / zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]) - JJ u 116/170 dijela, ĆJ i B od po 27/170 dijela;
- presudom Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-7712/1994-3 od 25. listopada 1995. po tužbi tužitelja (JJ) iz 1994. godine poništeno rješenje Općine Slavonski Brod, Komisije za građevinsko zemljište, Klasa: 944-05/89-05/34, Urbroj: UP-2178-06-02/89 od 12. lipnja 1989.;
- na predmetnim česticama (k. č. [katastarska čestica] /stara oznaka 5116/1/ - površine 953 m2, k. č. [katastarska čestica] - površina 1006 m2, koja je cijepana na k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina]) – 1994. godine izgrađen i puštena u pomet dio državna cesta /sjeverna vezna cesta/ - javno dobro u općoj uporabi - neotuđivo vlasništvo Republike Hrvatske;
- nastavno u upravnom postupku po drugostupanjskom upravnom tijelu (Ministarstvu pravosuđa) poništena sva rješenja prema kojima je bilo određeno plaćanje naknade (HC d.o.o. /8. svibnja 2006./, Gradu Slavonski Brod /7. srpnja 2011./ i druga);
- upravni postupak okončan rješenjem prvostupanjskog upravnog tijela od 26. studenog 2018. tako što je odbijen zahtjev za određivanje naknade za deposedirane nekretnine podnositelja - JJ (tužitelja iz predmetne parnice), a podnositelj zahtjeva (JJ) u obrazloženju rješenja upućen na pokretanje sudskog parničnog postupka (građanskom tužbom protiv države) uz napomenu da se stranku u izreci rješenja prema pravilima o općem upravnom postupku nije moglo uputiti na pokretanje parničnog postupka jer da je to isključivo stranačka dispozicija, a ne pitanje tog predmetnog upravnog postupka;
- u konačnom rješenju od 26. studenog 2018., kao razlog odbijanja zahtjeva za određivanje naknade i upućivanja u parnicu, prvostupanjsko upravno tijelo u bitnome navodi promjenu zakonskih propisa i sudsku praksu - odnosno da su u upravnom postupku koji je prethodio, po drugostupanjskom upravnom tijelu poništena sva prvostupanjska rješenja donesena po zahtjevu za utvrđivanje naknade za zemljište, a presudom Upravnog suda Republike Hrvatske od 25. listopada 1995. uvažena tužba tužitelja (JJ) i poništeno rješenje Općine SB od 12. lipnja 1989. kojim se tužitelju oduzimaju iz posjeda predmetne nekretnine, da nikada nije doneseno novo rješenje o deposedaciji, pokrenut postupak izvlaštenja, niti bivšem vlasniku (JJ) isplaćena naknada za zemljište, da se po članku 46. Zakona o izvlaštenju za stvarno (de facto) izvlašteno zemljište naknada ne može tražiti u postupku pred upravnim tijelom, već po zasebnoj građanskoj tužbi protiv države, a da se u konkretnom predmetu radi de facto o deposediranom zemljištu iz razloga što je rješenje bivše Općine SB od 12. lipnja 1989. poništeno presudom Upravnog suda Republike Hrvatske 1995. godine, čime da su poništeni i svi njegovi eventualni pravni i faktični učinci, a drugo rješenje nije doneseno (nekretnine su oduzete bez naknade - o naknadi se ima odlučiti u parnici).
7. U pravu je tužitelj kada osporavajući prvostupanjsku presudu tvrdi da je prvostupanjski sud iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, vezano za prigovor promašene pasivne legitimacije i prigovor zastare istaknut po tuženici, i na tim činjenicama utemeljio presudu, a što da je rezultiralo i pogrešnom primjenom materijalnog prava.
8. Naime, budući da iz okolnosti konkretnog slučaja kao izvjesno proizlazi da je tužitelj deposediran iz predmetnih nekretnina prije 18. veljače 1994. - stupanja na snagu Zakona o izvlaštenju (Narodne novine, broj: 9/1994., 35/1994., 112/2000., 114/2001., 79/2006., 45/2011., 34/2012., u daljnjem tekstu: ZI-a/1994) i da do stupanja na snagu tog Zakona /18. veljače 1994./, niti kasnije, nije donesena odluka o deposedaciji i odluka o pravičnoj naknadi (sve odluke koje su bile donesene u upravnom postupku su poništene, a tužitelj vezano za pitanje naknade za oduzeto građevinsko zemljište upućen u parnici), to su za pitanje prava tužitelja, odnosno obveze tuženice na isplatu naknade za oduzeta građevinska zemljište, koja su po tuženici privedena namjeni 1994., a time i pasivne legitimacije tuženice u predmetnoj parnici, prema odredbi članka 46. ZI-a/1994 mjerodavne odredbe tog Zakona (i prema odredbi članka 37. stavku 1. ZGZ-a prijašnjem vlasniku građevinskog zemljišta koje je postalo društveno vlasništvo je pripadalo pravo na pravičnu naknadu koja se određivala prema odredbama Zakona o eksproprijaciji, a koja nije mogla biti niža od tržišne cijene takvog zemljišta).
9. Prema ZI-a/1994, izvlaštenjem, nekretnina postaje vlasništvo korisnika izvlaštenja (potpuno izvlaštenje) i prestaju pored prava vlasništva prijašnjeg vlasnika i duga prava na toj nekretnini (članak 3.), a za izvlaštenu nekretninu vlasniku pripada naknada u visini tržišne vrijednosti nekretnine (članak 8.), s tim da korisnik izvlaštenja i vlasnik mogu sklopiti nagodbu između ostalog o obliku i visini naknade (članak 23.), da se naknada, u pravilu, određuje davanjem na ime naknade druge odgovarajuće nekretnine koja odgovara visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se izvlašćuje, u istoj općini ili gradu kojom se vlasniku nekretnine koja se izvlašćuje omogućavaju isti uvjeti korištenja kakve je imao koristeći tu nekretninu (članak 32.), a ako vlasnik nekretnine koja se izvlašćuje, ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nekretninu ili ako korisnik izvlaštenja ne može osigurati takvu nekretninu, naknada se određuje u novcu, u visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se izvlašćuje u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o izvlaštenju, odnosno u vrijeme sklapanja nagodbe s tim da se tržišnu vrijednost izražava u cijeni koja se za određenu nekretninu može postići na tržištu i koja ovisi o odnosu ponude i potražnje u vrijeme njezinog utvrđivanja (članak 33.).
10. Pored navedenog, neodrživ je stav prvostupanjskog suda (i tuženice) da obveznik naknade za oduzeto građevinsko zemljište nije tuženica (čime u biti ocjenjuje osnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije koji je istakla tuženica), već Grad Slavonski Brod kao pravni slijednik Općine SB jer da je on bio obveznik donošenja novog rješenja o deposedaciji i isplati naknade u skladu sa odredbom članka 37. stavkom 1. i 2. ZGZ-a.
10.1. Za pitanje pasivne legitimacije u predmetnoj parnici nije odlučno tko je bio "obveznik" donošenja novog rješenja o deposedacije i o naknadi, već činjenica da su tužitelj kao bivši vlasnik predmetnih nekretnina koje su od njega oduzete bez naknade i tuženica kao korisnica istih nekretnina /sada vlasnica/ na temelju zakona subjekti predmetnog spornog građanskopravnog odnosa, a time i ovlaštenici, odnosno obveznici prava istaknutog u tužbenom zahtjevu.
11. Osim toga, stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 81/2015. – pročišćeni tekst, 94/2017., u daljnjem tekstu: ZVDSP-a) - 1. siječnja 1997. prestao je važiti ZGZ-a i određeno da će se postupci započeti po ZGZ-a dovršiti po odredbama ZVDSP-a, ako su povoljnija za nositelja prava korištenja (članak 394. stavak 2. ZVDSP-a), što znači da nakon 1. siječnja 1997. Grad SB nije niti mogao donositi novu odluku o deposedaciji i o naknadi za izvlašteno građevinsko zemljište, koje je po tuženici privedeno namjeni zbog koje je i oduzeto (izgradnja i puštanje u promet 1994. godine državne ceste - naknadno u zemljišnoj knjizi upisano kao javno dobro u općoj uporabi - neotuđivo vlasništvo Republike Hrvatske), što je u konačnici uslijed promjene propisa, uz stav sudske prakse, i bio razloga zašto je upravno tijelo rješenjem iz 2018. godine otklonilo mogućnost da se o naknadi za predmetne nekretnine odlučuje u upravnom postupku i uputilo tužitelja na pokretanje parnice, i to nakon 24 godine kontinuiranog vođenja upravnog postupka, u kojem je tijelo tuženice poništilo sva rješenja o naknadi koja su bila donesena po prvostupanjskim upravnim tijelima.
12. I pravilima o vlasništvu uopće sadržanim u ZVDSP-a je između ostalog propisano da pravo vlasništva može u interesu Republike Hrvatske biti zakonom oduzeto, u kojem slučaju vlasnik ima pravo na naknadu prema propisima o izvlaštenju (članak 33. stavak 1.) i da namjenu stvari u vlasništvu Republike Hrvatske određuje zakon ili državno tijelo koje je za to nadležno na temelju zakona (članak 35. stavak 3.). Nije sporno da je namjena predmetnih nekretnina određena na temelju Zakona, odnosno da čine državnu cestu /sjeverna vezna cesta/ - javno dobro u općoj uporabi - neotuđivo vlasništvo Republike Hrvatske.
13. Prema tome, kako je nesporno tuženica korisnica (vlasnica) predmetnih nekretnina od 1994. godine, kada je iste privela namjeni zbog kojih su oduzete tužitelju, to je tuženica bila dužna tužitelju ponuditi drugu nekretninu ili isplatiti naknadu u novcu, u visini tržišne vrijednosti nekretnina, u vrijeme njezinog utvrđivanja, a pri čemu naravno treba imati u vidi da odredba članka 32. ZI-a/1994 ima u biti tek značaj instruktivne norme - upućuje stranke, korisnika oduzetog zemljišta i prijašnjeg vlasnika, te tijelo / sud na taj primarni oblik naknade (protiv volje stranaka ne može se odrediti takav oblik naknade), koja kao takva podrazumijeva nastojanje korisnika oduzetih nekretnina da još u pripremi za podnošenje prijedloga o utvrđivanju općeg interesa ili pak pokretanja postupka izvlaštenja pribavi druge odgovarajuće nekretnine koje bi mogao u tijeku postupka o izvlaštenju ili pak postupku o naknadi ponuditi prijašnjem vlasniku na ime naknade, kako bi prijašnji vlasnik znao o kakvoj se konkretno nekretnini radi.
14. Tuženica, u pripremi podnošenja prijedloga o utvrđivanju općeg interesa, tijekom upravnog postupka, a niti tijekom predmetne parnice nije niti pokušala ponuditi tužitelju na ime naknade drugu odgovarajuću nekretninu na kojoj postoji pravo vlasništva, uslijed čega je izostala i mogućnost sporazuma o tom obliku naknade, odnosno ostala je kao jedina mogućnost, pored nesporne činjenice da prije pokretanja ove parnice nije određena novčana naknada za predmetne nekretnine, koju bi tuženica bila dužna platiti tužitelju, da sud odredi naknadu u novcu, u skladu sa odredbom članka 33. ZI-a/1994. (u visini tržišne vrijednosti nekretnine izražena u cijeni koja se za predmetne nekretnine može postići na tržištu i koja ovisi o odnosu ponude i potražnje u vrijeme njezinog utvrđivanja).
15. Iz rješenja Brodsko-posavske županije od 12. listopada 1993., i drugih podataka iz sadržaja priklopljenog predmeta upravnog tijela, a što je potvrđeno i po vještacima u predmetnoj parnici (KJ mag. ing. geod. /list 82. - 92., 99. - 100./, VPS, ing. građ. /list 101. - 112., 142. - 143., 175. - 176., 230. - 231. /) predmetne nekretnine - k. č. [katastarska čestica] - stara oznaka 5116/1, k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] su u vrijeme deposedacije i u vrijeme izrade nalaza i mišljenja bile i jesu građevinsko zemljište (u naravi na tom području nije bilo, niti ima poljoprivrednog zemljište, neovisno o naznačenoj kulturi u zk. ul. /oranica/).
16. Matematički izračun tržišne vrijednosti nekretnina (kao građevinskog zemljišta) po vještakinji VPS ing. građ.) nije sporan i iznosi 383.847,97 kuna / 50.944,45 eura, a niti po vještaku Dubravku Čelebiji pod pretpostavkom da je u pitanju poljoprivredno zemljište, u kojem slučaju bi ukupna tržišna vrijednost nekretnina iznosila 13.805,00 eura / 103.951,64 kuna (k. č. [katastarska čestica] - 55.140,24 kuna + k. č. [katastarska čestica] - 39.509,60 kuna + k. č. [katastarska čestica] - 9.301,80 kuna = 103.951,64 kuna).
17. Dakle, nije riječ o oduzetom poljoprivrednom zemljištu, kako to tvrdi tuženica, neovisno o naznaci kulture u zemljišnoj knjizi, već o oduzetom građevinskom zemljištu, što kao izvjesno proizlazi, kako je navedeno iz rješenja Brodsko-posavske županije od 12. listopada 1993., i drugih podataka iz sadržaja priklopljenog predmeta upravnog tijela (niti na jednom mjestu se ne spominje da bi bilo u pitanju poljoprivredno zemljište), te nalaza i mišljenja vještakinje VPS ing. građ., čija vrijednost određena u novcu, u visini tržišne vrijednosti, koja se može postići na tržištu, ovisno o ponudi i potražnji, u vrijeme utvrđivanja, iznosi 50.944,45 eura.
18. Slijedeće sporno pitanje je pitanje osnovanosti prigovora zastare, na kojem tuženica ustrajava u odgovoru na žalbu, priklanjajući se stavu prvostupanjskog suda da je tužitelju rok zastare od pet (tri) godina počeo teći 1995. godine, kad je zaprimio presudu Upravnog suda Republike Hrvatske, kojom je poništeno rješenje o deposedaciji iz 1989. godine u cijelosti, a u koje vrijeme (1995.) je već bila izgrađena sjeverna vezna cesta i upisano vlasništvo tuženice (nije bilo moguće tražiti povrat nekretnina), da su rokovi zastare istekli prije podnošenja predmetne tužbe, odnosno zahtjeva za mirno rješenje spora (2. siječnja 2019.) i da vođenjem upravnog postupka nije prekinuta zastara, ne samo zato što postupak nije vođen protiv tuženice, već i zbog činjenice da je zahtjev tužitelja u upravnom postupku odbijen, a vezano za koje obrazloženje stava se prvostupanjski sud i tuženica pozivaju na pravno shvaćanje iskazano u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x- 357/2011-2 od 8. lipnja 2011., za koje drže da je primjenjivo i u činjeničnim okolnostima predmetnog spora.
19. Osporavajući ocjenu prigovora zastare (tijekom prvostupanjskog postupka i u žalbi) tužitelj se poziva na pravno shvaćanje iskazano u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1014/1995-2 od 17. veljače 1998. prema kojem "zastarijevanje ne može početi teći do pravomoćnog završetka postupka za određivanje novčane naknade", apostrofirajući da je njegovo postupanje u skladu sa uputom iz rješenja Ureda državne uprave Brodsko - posavske županije od 26. studenog 2018., kojim je upućen na parnicu radi ostvarenja prava na naknadu za oduzete nekretnine, a navedeno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa pravom Europske unije (presuda Europskog suda za ljudska prava od 16. listopada 1998. u predmetu Č protiv Hrvatske - Zahtjev broj 30431/03).
20. Suprotno stavu prvostupanjskog suda i tuženice, prigovor zastare istaknut po tuženici, po ocijeni drugostupanjskog suda nije osnovan, neovisno o djelomičnoj podudarnosti činjenica sa slučajem koji je prethodio presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x-357/2011-2 od 8. lipnja 2011., a na što opravdano ukazuje tužitelj (ne radi se o podudarnim okolnostima relevantnim za ocjenu prigovora zastare u skladu sa zakonskim, ustavnim i konvencijskim pravilima i ciljevima).
20.1. Za razliku od slučaja na koji se poziva prvostupanjski sud i tuženica, u okolnostima konkretnog slučaja po upravnom tijelu je 2018. godine zbog promjene propisa i sudske prakse otklonjena mogućnost određivanje naknade za oduzete nekretnine u upravnom postupku i tužitelj je upućen na pokretanje parnice radi ostvarenja prava na naknadu za oduzete nekretnine od tuženice.
21. Točno jest da zastara predstavlja ograničenje prava pristupu sudu - najvažnijeg jamstva prava na pravično suđenje (članak 29. Ustava[2] i članka 6.1. EKZLJP-a ), bez čijeg ostvarenja nema ostvarenje nijednog drugog jamstva pravičnog suđenja, da pravo na pristup sudu nije i ne može biti apsolutno, odnosno da je podvrgnuto ograničenjima jer po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države koja u tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene i da rokovi zastare imaju više važnih svrha - osigurati pravnu sigurnost i konačnost, zaštititi moguće tuženike od zastarjelih potraživanja koja bi možda bilo teško osporiti i spriječiti nepravdu koja bi mogla nastati kad bi sudovi bili prisiljeni odlučivati o događajima koji su se zbili u dalekoj prošlosti na temelju dokaza koji bi možda postali nepouzdani i nepotpuni zbog proteka vremena (odluku Ustavnog suda broj: U-III-3824/2019 od 21. listopada 2020., www.usud.hr; predmete ESLJP-a Vujnović protiv Hrvatske, br. 32349/16, § 92., presuda od 11. lipnja 2020. i druge).
22. Međutim, točno jest i da takva ograničenja nisu spojiva s pravom na pravično suđenje ako ne teže legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti i da je za način primjene pravila o zastari nužno da su bili i predvidivi s obzirom na mjerodavno pravo, sudsku praksu i konkretne okolnosti pojedinog predmeta (u skladu ne samo sa načelima zakonitosti i pravne sigurnosti izraženima u zahtjevu predvidivosti tumačenja pravila o zastari, već i s načelom proporcionalnosti /Vujnović protiv Hrvatske, § 93./).
23. U slučaju kao što je predmetni - kad je tužitelj od 1994. vodio upravne postupke s ciljem da mu se isplati naknada za oduzete nekretnine, da bi prvostupanjsko upravno tijelo, nakon što su sve odluke poništene po drugostupanjskom upravnom tijelu i odluka iz 1989. po Upravnom sudu Republike Hrvatske, tek 2018. donijelo konačno rješenje kojim odbija tužiteljev zahtjev za naknadu i upućuje tužitelja na pokretanje parničnog postupka protiv tuženice (zbog izmjene zakonski propisa i sudske prakse), ne može se od tužitelja očekivati, a niti stavljati mu na teret predvidivost početka rokova zastare (neovisno o pravnoj osnovi /naknada ili stjecanje bez osnove/), kako je to u biti zaključio prvostupanjski sud po prigovoru tuženice (točka 23. - 26.4.2. obrazloženja prvostupanjske presude).
24. Naime, s obzirom da je postupak pred upravnim tijelima bio u tijeku od 1994. do 2018., da je u sudskoj praksi egzistirao stav da zastarijevanje ne može početi teći do pravomoćnog završetka postupka za određivanje novčane naknade (Rev-1014/1995- 2 od 17. veljače 1998.), nije bilo za očekivati od tužitelja da zna kada će se i na koji način okončati upravni postupak za određivanje naknade.
24.1. Naprotiv, tužitelj je imao opravdano i razumno očekivanje da će pitanje naknade za oduzete nekretnine biti riješeno u upravnom postupku i da za isto potraživanje, u slučaju obraćanja sudu (na što ga je upravno tijelo i uputilo rješenjem iz 2018.) zastara ne može početi teći do pravomoćnog završetka upravnog postupka
2 Ustav Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 5/2014.)
3 Europska Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, broj: 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010., 13/2017.)
za određivanje naknade. Osim toga, upravo je tuženica ta, koja je putem svojih tijela kroz 24 godine pokušala onemogućiti tužitelja da ostvari svoje pravo na naknadu za oduzete nekretnine, što je u konačnici uslijed izmijene zakonskih propisa i sudske prakse rezultiralo upućivanjem tužitelja po prvostupanjskom upravnom tijelu, a po uputi drugostupanjskog upravnog tijela, na pokretanje parnice radi ostvarenja prava na naknadu za oduzete nekretnine protiv tuženice.
25. Dakle, zastarijevanje za predmetno potraživanje nije moglo početi teći do pravomoćnog završetka postupka za određivanje novčane naknade (do 2018. godine), kako to tvrdi i tužitelj, pozivajući se na pravno shvaćanje iskazano u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1014/1995-2 od 17. veljače 1998., a što je u skladu i sa reafirmiranim pravnim shvaćanjem iskazanim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-510/2024 od 30. travnja 2024. i Rev-505/2024-2 od 1. listopada 2024. - "… kad postupak izvlaštenja nikad nije dovršen, odnosno nikad nije doneseno rješenje o naknadi za izvlaštenu nekretninu, to rok zastare za isplatu naknade za izvlaštenu nekretnini nije ni počeo teći."
26. Stoga, u slučaju kao što je predmetni – kad zastara za isplatu naknade za oduzete nekretnine nije niti počela teći prije 2018., nema mjesta primjeni pravila o zastari i prekidu zastare, na koje se poziva prvostupanjski sud u točkama 24. – 26.4.2. obrazloženja prvostupanjske presude.
27. Svako drugačije tumačenje zastare, u okolnostima kao što su predmetne, ne bi bilo u skladu sa ustavnim i konvencijskim zahtjevima predvidivosti i proporcionalnosti ograničenja prava na pristup sudu, te načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti, na kojima se temelji pravni poredak Republike Hrvatske.
28. Prema tome, tuženica je dužna isplatiti tužitelju nesporni iznos od 50.944,45 eura na ime naknade za oduzete nekretnine (k. č. [katastarska čestica] /stara oznaka 5116/1/, k. č. [katastarska čestica], koja je cijepana na k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina]), zbog čega je preinačena prvostupanjska presuda tako što je naloženo tuženici isplatiti tužitelju isti iznos sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe -[4] 3. svibnja 2019. (tijek nije sporan) do isplate (članak 29. stavak 1., 2/2., 7. i 8. ZOO-a ).
29. S obzirom na izmijenjeni uspjeh stranaka u postupku, odlučeno je i o zahtjevu tužitelja za naknadu parničnog troška primjenom odredbe članka 154. stavka 5. u vezi s člankom 151., člankom 155. ZPP-a i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023., u daljnjem tekstu: OT), prema kojima odredbama je tuženica dužna naknaditi tužitelju parnične troškove (tužitelj povukao tužbu za iznos od 1.056,35 eura - razmjerno neznatan dio zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi), koji su bili potrebni u vođenju parnice sa zateznim kamatama od donošenja odluke o troškovima do isplate i sama snositi svoje troškove.
30. Tužitelj je određeno postavio zahtjev za naknadu troškova, u ukupnom iznosu od 21.048,61 eura (prvostupanjski postupak - 19.919,65 eura, drugostupanjski -
4 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. , 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZOO-a)
2.128,96 eura) sa zateznim kamatama od donošenja odluke do isplate (list 226. - 227., 233. i 279.)
31. Troškovi tužitelja na ime nagrade za zastupanja po punomoćniku odvjetniku utvrđeni su osnovom vrijednosti predmeta spora od 50.994,45 eura /članak 35. ZPP- a/, u skladu sa odredbom članka 155. ZPP-a i OT-om i iznose 12.187,50 eura (sastava zahtjev za mirno rješenje spora /list 9. - 10./ - 500 bodova /Tbr. 32/1. OT/, tužbe /list 1. - 3./ - 500 bodova /Tbr. 7/1. OT/, podnesaka od 17. listopada 2021. /list 118. -119./, 11. listopada 2022. /list 214./, 8. prosinca 2023. /list 226. - 227./ od po 500 bodova /Tbr. 8/1. OT/, predmetne žalbe /list 276. - 279./ - 625 bodova /Tbr. 10/1. OT/, zastupanje na ročištu 13. listopada 2020. /list 58./ - 250 bodova /Tbr. 9/2. OT/, 12. veljače 2021. /list 61. - 62./, 10. lipnja 2021. /list 79. - 80./, 29. studenog 2021.
/list 142. - 144./, 17. ožujka 2022. /list 175. – 176./ i 7. ožujka 2024. /list 230. – 232./ od po 500 bodova /Tbr. 9/1. OT/ = 4875 bodova x 2,00 eura /Tbr. 54. OT/ = 9.750,00 eura + 2.437,50 eura na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% /Tbr. 46. OT/ = 12.187,50 eura).
32. Parnični trošak tužitelja je i iznos od 1.088,17 eura koji je predujmio za obavljanje očevida i vještačenje (KJ mag. ing. geod. i VPS ing. građ. (članak 155. stavak 1. u vezi s člankom 151. stavak 1. ZPP-a).
33. Preko iznosa od 12.187,50 eura zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška na ime nagrade za zastupanje po punomoćniku odvjetniku nije osnovan jer nije u skladu sa odredbom članka 155. stavkom 1. ZPP-a (podnesci od 29. svibnja 2019. /list 26./, 12. listopada 2020. /list 56./ nisu pripremni niti dispozitivni i kao takvi nisu bili potrebni u vođenju predmetne parnice - sadržaj istih je tužitelj trebao i mogao poduzeti u radnjama za koje mu je priznata nagrada).
33.1. Iz sadržaja predmete ne proizlazi da bi tužitelj platio sudske pristojbe, između ostalog niti za predmetnu žalbu (566,46 eura), trošak očevida i vještačenja preko iznosa od 1.088,17 eura do iznosa od 1.217,43 eura (i iznos od 129,26 eura), a zbog čega mu na ime troška nisu priznati ti iznosi.
34. Ukupan parnični trošak tužitelja u iznosu od 13.275,67 eura tuženica je dužna naknaditi tužitelju (članak 154. stavak 5. ZPP-a) sa zateznim kamatama od 1. travnja 2025. (donošenje odluke o troškovima) do isplate (članak 151. stavak 3. ZPP-a, članak 29. stavak 1., 2/2., 7. i 8. ZOO-a).
35. Zaključno, tuženica je dužna isplatiti tužitelju iznos od 50.944,45 eura sa zateznim kamatama od 3. svibnja 2019. do isplate, naknaditi troškove predmetne parnice u iznosu od 13.275,67 eura sa zateznim kamatama od 1. travnja 2025. do isplate i sama snositi svoje troškove, zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 373. točka 2., članak 166. stavak 2. ZPP-a).
U Zagrebu 1. travnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Nika Grospić Ivasović
