REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

STALNA SLUŽBA U LABINU

Labin, G. Martinuzzi br. 2

P-2074/2019-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu, po sutkinji Zdenki Raguž Zupičić, u pravnoj stvari tužiteljice UV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Bojanu Zustović, odvjetniku u Pazinu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb, d.d. OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 5. prosinca 2024. u prisutnosti tužiteljice osobno te zamjenika punomoćnika tužitelja Marine Matanović, odvjetnice u Pazinu i zamjenika punomoćnika tuženika Marka Vukića, odvjetnika u Rijeci, 1. travnja 2025., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se u ugovoru o kreditu broj: 9011743631 koji je zaključen između parničnih stranaka dana 1. kolovoza 2006. i koji je solemniziran kod javne bilježnice Rite Udovičić, iz Labina, pod brojem OU. 519/2006-1 dana 3. kolovoza 2006.:

- ništetnom odredba iz točke 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF),

- ništetnom odredba iz točke 4. u dijelu u kojem je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila,

- ništetnom u cijelosti odredba iz točke 5. stavak 2. kojom je propisano da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate,

- ništetnom odredba iz točke 6.2. u dijelu u kojem je propisano da se mjesečni anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora, kao i u dijelu kojom je propisano da u slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, te u dijelu u kojem je propisano da će o izmijenjenom iznosu anuiteta Banka pisano obavijestiti korisnika kredita, te da su stranke suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te da se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest,

- ništetnom odredba iz točke 11.9. u cijelosti koja glasi: „Potpisom ovog ugovora korisnik kredita, solidarni dužnik i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB 02535697732, da tužiteljici UV, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati: a) novčani iznos od 1.067,43 EUR / 8.042,58 KN sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- na iznos od 10,76 eura / 81,05 kn od dana 31.08.2007. pa do isplate,

- na iznos od 10,55 eura / 79,51 kn od dana 30.09.2007. pa do isplate,

- na iznos od 10,47 eura / 78,86 kn od dana 31.10.2007. pa do isplate,

- na iznos od 10,43 eura / 78,59 kn od dana 30.11.2007. pa do isplate,

- na iznos od 10,33 eura / 77,80 kn od dana 31.12.2007. pa do isplate,

- na iznos od 10,67 eura / 80,42 kn od dana 31.01.2008. pa do isplate,

- na iznos od 23,50 eura / 177,03 kn od dana 29.02.2008. pa do isplate,

- na iznos od 23,17 eura / 174,60 kn od dana 31.03.2008. pa do isplate,

- na iznos od 22,34 eura / 168,30 kn od dana 30.04.2008. pa do isplate,

- na iznos od 22,12 eura / 166,67 kn od dana 31.05.2008. pa do isplate,

- na iznos od 21,91 eura / 165,06 kn od dana 30.06.2008. pa do isplate,

- na iznos od 21,36 eura / 160,92 kn od dana 31.07.2008. pa do isplate,

- na iznos od 21,18 eura / 159,56 kn od dana 31.08.2008. pa do isplate,

- na iznos od 21,43 eura / 161,48 kn od dana 30.09.2008. pa do isplate,

- na iznos od 22,11 eura / 166,56 kn od dana 31.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 21,58 eura / 162,61 kn od dana 30.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 22,22 eura / 167,39 kn od dana 31.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 22,16 eura / 166,98 kn od dana 31.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 22,21 eura / 167,33 kn od dana 28.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 21,35 eura / 160,86 kn od dana 31.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 21,13 eura / 159,20 kn od dana 30.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 20,66 eura / 155,66 kn od dana 31.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 20,10 eura / 151,47 kn od dana 30.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 19,80 eura / 149,21 kn od dana 31.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 19,65 eura / 148,04 kn od dana 31.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 19,17 eura / 144,45 kn od dana 30.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 18,91 eura / 142,49 kn od dana 31.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 18,63 eura / 140,34 kn od dana 30.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 18,67 eura / 140,68 kn od dana 31.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 18,61 eura / 140,20 kn od dana 31.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 18,23 eura / 137,37 kn od dana 28.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 18,29 eura / 137,83 kn od dana 31.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 18,12 eura / 136,49 kn od dana 30.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 18,15 eura / 136,74 kn od dana 31.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 18,33 eura / 138,13 kn od dana 30.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 17,50 eura / 131,89 kn od dana 31.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 18,15 eura / 136,76 kn od dana 31.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 17,40 eura / 131,12 kn od dana 30.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 16,54 eura / 124,64 kn od dana 31.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 17,10 eura / 128,87 kn od dana 30.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 17,36 eura / 130,80 kn od dana 31.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 16,51 eura / 124,41 kn od dana 31.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 15,97 eura / 120,36 kn od dana 28.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 15,30 eura / 115,27 kn od dana 31.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 15,39 eura / 115,99 kn od dana 30.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 15,62 eura / 117,66 kn od dana 31.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 15,23 eura / 114,73 kn od dana 30.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 16,18 eura / 121,89 kn od dana 31.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 14,47 eura / 109,06 kn od dana 31.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 13,83 eura / 104,19 kn od dana 30.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 13,11 eura / 98,81 kn od dana 31.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 12,54 eura / 94,51 kn od dana 30.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 12,32 eura / 92,82 kn od dana 31.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 11,95 eura / 90,04 kn od dana 31.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 11,41 eura / 85,95 kn od dana 29.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 10,78 eura / 81,24 kn od dana 31.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 10,27 eura / 77,35 kn od dana 30.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 9,79 eura / 73,76 kn od dana 31.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 9,15 eura /68,93 kn od dana 30.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 8,60 eura / 64,77 kn od dana 31.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 7,94 eura / 59,85 kn od dana 31.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 7,33 eura / 55,25 kn od dana 30.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 6,83 eura / 51,48 kn od dana 31.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 6,24 eura / 46,99 kn od dana 30.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 5,67 eura / 42,70 kn od dana 31.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 4,97 eura / 37,44 kn od dana 31.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 4,38 eura / 32,99 kn od dana 28.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 3,83 eura / 28,83 kn od dana 31.03.2013. pa do isplate,

- na iznos od 3,15 eura / 23,71 kn od dana 30.04.2013. pa do isplate,

- na iznos od 2,53 eura / 19,09 kn od dana 31.05.2013. pa do isplate,

- na iznos od 1,88 eura / 14,13 kn od dana 30.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,27 eura / 9,57 kn od dana 31.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 0,64 eura / 4,85 kn od dana 31.08.2013. pa do isplate,

b) novčani iznos od 2.940,08 EUR / 22.151,75 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- na iznos od 0,47 eura / 3,57 kn od dana 30.09.2006. pa do isplate,

- na iznos od 3,91 eura / 29,43 kn od dana 31.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 6,43 eura / 48,47 kn od dana 31.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 10,20 eura / 76,84 kn od dana 28.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,74 eura / 35,69 kn od dana 31.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 5,77 eura / 43,51 kn od dana 30.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,25 eura / 32,02 kn od dana 31.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 1,83 eura / 13,82 kn od dana 30.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,04 eura / 15,37 kn od dana 31.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,02 eura / 30,30 kn od dana 31.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,43 eura / 18,34 kn od dana 30.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 3,32 eura / 25,05 kn od dana 31.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 3,96 eura / 29,87 kn od dana 30.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 8,66 eura / 65,27 kn od dana 31.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,20 eura / 91,89 kn od dana 31.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 11,97 eura / 90,17 kn od dana 28.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 17,36 eura / 130,79 kn od dana 31.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 20,05 eura / 151,06 kn od dana 30.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 25,55 eura / 192,50 kn od dana 31.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 33,42 eura / 251,81 kn od dana 30.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 27,70 eura / 208,73 kn od dana 31.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 42,52 eura / 320,35 kn od dana 31.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 37,97 eura / 286,05 kn od dana 30.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 31,60 eura / 238,07 kn od dana 31.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 46,57 eura / 350,85 kn od dana 30.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 57,61 eura / 434,09 kn od dana 31.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 51,64 eura / 389,08 kn od dana 31.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 50,51 eura / 380,54 kn od dana 28.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 46,88 eura / 353,22 kn od dana 31.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 56,78 eura / 427,81 kn od dana 30.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 69,58 eura / 524,26 kn od dana 31.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 71,89 eura / 541,64 kn od dana 30.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 100,47 eura / 756,96 kn od dana 31.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 77,72 eura / 585,56 kn od dana 31.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 75,20 eura / 566,56 kn od dana 30.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 71,56 eura / 539,15 kn od dana 31.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 70,62 eura / 532,08 kn od dana 30.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 77,81 eura / 586,25 kn od dana 31.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 82,65 eura / 622,69 kn od dana 31.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 82,92 eura / 624,78 kn od dana 29.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 81,58 eura / 614,64 kn od dana 31.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 83,00 eura / 625,33 kn od dana 30.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 85,96 eura / 647,66 kn od dana 31.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 83,85 eura / 631,75 kn od dana 30.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 85,09 eura / 641,09 kn od dana 31.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 82,63 eura / 622,61 kn od dana 31.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 82,12 eura / 618,71 kn od dana 30.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 86,23 eura / 649,72 kn od dana 31.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 86,48 eura / 651,56 kn od dana 30.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 88,49 eura / 666,73 kn od dana 31.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 83,60 eura / 629,86 kn od dana 31.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 84,48 eura / 636,48 kn od dana 28.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 89,93 eura / 677,59 kn od dana 31.03.2013. pa do isplate,

- na iznos od 85,09 eura / 641,14 kn od dana 30.04.2013. pa do isplate,

- na iznos od 85,60 eura / 644,92 kn od dana 31.05.2013. pa do isplate,

- na iznos od 81,24 eura / 612,11 kn od dana 30.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 84,70 eura / 638,15 kn od dana 31.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 87,23 eura / 657,21 kn od dana 31.08.2013. pa do isplate, a koje sve kamate do dana 31.prosinca 2007. teku po stopi od 15 % godišnje, a od dana 1. siječnja 2008. do dana 31. srpnja 2015. teku po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%, a od dana 1. kolovoza 2015. do dana 31. prosinca 2022. teku po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do dana 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od dana 30. prosinca 2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB 02535697732, da tužiteljici UV, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u visini od 2.924,52 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška kao neosnovan u cijelosti.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je sudu podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu broj 9011743631 od dana 1. kolovoza 2006. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci tuženice i valutna klauzula vezana uz CHF te radi isplate preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog tih ništetnih odredbi uvećano za zatezne kamate od uplate anuiteta do isplate. Predmetnim ugovorom tužiteljici je odobren kredit za kupnju vozila u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 24.616,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, kako je definirano u točki 1. ugovora o kreditu. Točkom 4. predmetnog ugovora propisano je da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,20 % godišnje. Zatim je propisano da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate, kao i da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka da će pisano obavijestiti korisnika kredita, te da su stranke suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te da se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome. Navodi kako tužiteljica i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, a ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. Za vrijeme trajanja ugovora o kreditu tuženik je u više navrata jednostrano povećao kamatnu stopu te je radi toga došlo do povećanja mjesečnih anuiteta kredita. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt 249/14-2, od dana 9. travnja 2015. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž – 7129/13-14 od dana 13. lipnja 2014., te je utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po jednostranoj odluci banke ništetne. Sukladno presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt 249/14-2, od dana 9. travnja 2015. godine neprijeporno je utvrđeno da su odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima, osim u dijelu u kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu bile nepoštene, a time i ništetne. Dalje u tužbi navodi kako prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženik nije tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o posljedicama promjene tečaja valute CHF, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013. presuđeno je da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time, između ostalih, tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13, dalje u tekstu: ZZP/96) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, dalje u tekstu: ZOO/05). S obzirom da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. 26-P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine presuđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u kojima je glavnica vezana za CHF i to u dijelu koji se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke, tužitelj je preplatio mjesečne anuitete obzirom da su se isti povećavali zbog nezakonite promjene kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke i zbog povećanja tečaja. Mjesečna preplata anuiteta ima se izračunati kao razlika između stvarno plaćenog anuiteta i anuiteta koji se utvrđuje kao umnožak iznosa anuiteta u CHF prema otplatnoj tablici (početnom otplatnom planu) i srednjeg tečaja CHF tečajne liste tuženika važećeg na dan korištenja kredita. Tužiteljica je prije podnošenja tužbe zatražila od tuženika dostavu dokumentacije po predmetnom ugovoru o kreditu radi izračuna preplate anuiteta, ali joj tuženik nije dostavio nikakvu dokumentaciju. Radi navedenog, tužiteljica podnosi stupnjevitu tužbu na temelju čl. 186.b st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje u tekstu: ZPP).

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije upuštanja u raspravljanje ističe prigovor mjesne nenadležnosti suda. U članku 11. ugovora o kreditu koji je predmet spora, za sve sporove proizašle iz predmetnog ugovora mjesno je nadležan sud prema sjedištu podružnice Banke (tuženika) u kojoj je sklopljen ugovor o kreditu, odnosno u ovom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu. S obzirom da je sud općemjesne nadležnosti sud sjedišta tuženika Općinski građanski sud u Zagrebu, te da je s tužiteljem zaključila ugovor podružnica tuženika u Poreču, evidentno je osnovan prigovor mjesne nenadležnosti. Tuženik se zatim protivi osnovu i visini postavljenih tužbenih zahtjeva. Navodi da tužitelj nije dokazao da bi bili ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe, pa da se u pogledu dijela tužbenog zahtjeva za isplatu tužba ima smatrati neurednom i podobnom za odbačaj. Tuženik dalje ističe kako je tužitelj svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti zatvoren još 2013. godine. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP/07 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Nadalje, kako u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71 %, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama ZOO-a nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna - kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80% svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije obrazlagati u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Nesporno je da ZOO u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno - pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama, niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. ZOO-a, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisano odredbom čl. 21. ZOO-a. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Također, tuženik navodi odluku Vrhovnog suda Vs-Rev 1990/91 i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17. lipnja 2009. Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala, niti podržava ukidanje valutne klauzule. S obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka, budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik ukazuje kako predmetni ugovor ima snagu javnobilježničkog akta i da predstavlja odraz stvarne volje ugovornih strana, te se u tom pravcu poziva na praksu VSRH Rev 895/2003 od dana 9. veljače 2005. godine. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakvo razjašnjenje svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužiteljica se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenila kako joj, sukladno njezinim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Između ostalog, navodi kako je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, s obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Poziva se na presudu Županijskog suda u Puli Gž- 2658/12. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. U konačnici navodi da je prvenstveno volja ugovornih stanaka bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, te nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Napokon, tužitelj da je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, stoga nije bilo mjesta primjeni bilo koje druge kamatne stope po kreditu izuzev tako ugovorene, odnosno da bi se vraćanjem kamatne stope na prvotnu ugovorenu ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Tuženik je u spis dostavio Opće uvjete poslovanja koji su bili na snazi od 1. studenog 2004. do 14. srpnja 2009. što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi, a koji su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika, kao što su bili dostupni u svim poslovnicama tuženika. Tuženik je u skladu sa zakonskim propisima, u općim uvjetima poslovanja, objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope. Tuženik je učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“ koju je dostavio u prilogu. Pored navedenog, tuženik je, od stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi iz članka 308. st. 1. ZOKI. Prije ovog zakona, HNB je prihvaćao obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a tuženik je ipak dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Tuženik ukazuje da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi o tome da se kamatna stopa mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, te se u konkretnom slučaju primjenjuje izuzeće od ocjene poštenosti propisano odredbom Direktive 93/13. Tuženik da ne ugovora promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Nadalje, tuženik u odgovoru na tužbu detaljno obrazlaže sve ove tržišne kriterije o kojima ovisi promjenjivost kamatne stope. Protivi se provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorene kamatne stope i svih kasnijih izmjena, kao i na okolnost utvrđivanja razlike u tečaju. Zaključno tuženik ističe: - kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna; - konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva; - nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate; - u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom; - valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula, navedeno je nesporno i ne može biti predmet bilo kakvog preispitivanja, te je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare kojeg je dodatno pojasnio u podnesku od 23. rujna 2019. godine. Predlaže sudu tužbu odbaciti kao neurednu i nepodobnu za postupanje, podredno, istu odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. Prema odredbi čl. 186.b st. 3. ZPP-a, u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. Tužbeni zahtjev tzv. stupnjevite tužbe je slojevit i ostvaruje se u dva stupnja, prvo kao manifestacijski zahtjev za polaganje računa, odnosno davanje podataka koje tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a zatim u vidu određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva za ispunjenje.

3.1. Tužiteljica se prije podnošenja tužbe zamolbom od dana 14. svibnja 2019.godine obratila tuženiku radi izdavanja dokumentacije po predmetnom ugovoru o kreditu (kopije svih otplatnih planova, kopije svih uplata i drugo), a kojoj zamolbi tuženik nije udovoljio. Zato je tužiteljica bila primorana podnijeti stupnjevitu tužbu u smislu odredbe iz čl. 186.b ZPP-a.

3.2. Sud je utvrdio da je manifestacijski zahtjev tužiteljice osnovan i da su ispunjeni uvjeti iz čl. 186.b st. 3. ZPP-a jer je zahtijevana dokumentacija zajednička za obje stranke u pogledu njihovog građanskopravnog odnosa iz predmetnog ugovora o kreditu, te je rješenjem na zapisniku od 14. studenog 2019. godine naložio tuženiku da u roku od 15 dana dostavi svu potrebnu dokumentaciju vezanu uz predmetni ugovor o kreditu broj 9011743631 od 1. kolovoza 2006. godine i to početni otplatni plan, plan otplate s promjenama kamatne stope, knjigovodstvenu karticu, pregled uplata po kreditu, podatak o danu korištenja predmetnog kredita, odnosno dan kada je kredit isplaćen tužiteljici i tečajnu listu tuženika (CHF-kune) na dan korištenja odnosno isplate kredita tužiteljici. Ujedno je naloženo tužiteljici da u roku od 15 dana od zaprimanja dokumentacije po tuženiku postavi određeni tužbeni zahtjev.

3.3. Tužiteljica je dana 27. svibnja 2020. primila CD tuženika na kojem se nalazi dokumentacija za predmetni ugovor o kreditu (inicijalni plan – otplatna tablica sa prikazom efektivne stope od 1. kolovoza 2006., pregled uplata po kreditu, plan otplate, knjigovodstvena kartica). Tužiteljica je uz podnesak od 10. lipnja 2020. dostavila izlist navedene dokumentacije te postavila određeni tužbeni zahtjev na način da je na ime isplate potraživala iznos od 26.834,70 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. kolovoza 2006. do isplate, s time da navodi kako će se pojedini mjesečni iznosi preplate precizirati nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka financijske struke.

4. Tužiteljica je po provedenom financijskom vještačenju podneskom od 19. lipnja 2023. postavila konačni tužbeni zahtjev tako da pored utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke i valutne klauzule u CHF, zahtjeva isplatu iznosa od ukupno 4.007,48 EUR / 30.194,33 kn. Po osnovi preplate kamata, koja predstavlja zbroj pozitivnih razlika između stvarno otplaćenih kamata i kamata ugovorenih prema početnom otplatnom planu ugovora o kreditu u CHF potražuje iznos od 1.067,43 EUR / 8.042,58 KN, dok po osnovi preplate tečaja švicarskog franka u otplaćenim anuitetima do 10. travnja 2012. potražuje 2.940,08 EUR / 22.151,75 kn.

5. Proveden je dokazni postupak u kojem je izvršen uvid u ugovor o kreditu (str. 4-13 spisa), plan otplate (str. 78-79 spisa), pregled uplata po kreditu (str. 80-82 spisa), otplatna tablica (str. 83-84 spisa), knjigovodstvena kartica (str. 85-100 spisa), tečajna lista (str. 101 spisa), nalaz i mišljenje vještaka (str. 132-159 spisa), te je saslušana tužiteljica. Preostali dokazni prijedlozi stranaka su odbijeni jer su na osnovi izvedenih dokaza utvrđene sve činjenice potrebne za donošenje odluke.

6. Prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan.

6.1. Stranke su u članku 10. ugovora o kreditu ugovorile da je za eventualne sporove iz ugovora o kreditu nadležan sud prema sjedištu podružnice Banke. Predmetni ugovor o kreditu zaključen je s PBZ d.d., Podružnica Laguna, dok je u ugovoru o kreditu navedeno da je isti zaključen u [adresa] u poslovnici tuženika. Iz navoda tuženika proizlazi da je s tužiteljem ugovor zaključila podružnica tuženika u Poreču. Upravo iz navedenog slijedi da je za postupanje u ovom predmetu nadležan ovaj Općinski sud u Pazinu koji je nadležan i za područje Poreča, a ne Općinski građanski sud u Zagrebu kako to ističe tuženik.

6.2. U svakom slučaju, u skladu s člankom 48. stavak 1. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Prema članku 59. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

6.3. S obzirom da je predmetni ugovor o kreditu zaključen upravo u poslovnici tuženice u [adresa], na području nadležnosti ovog suda, gdje se nalazi i prebivalište potrošača, postoji mjesna nadležnost ovog suda i kao mjesta u kome se nalazi poslovna jedinica tuženice kao pravne osobe, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice jer je tu sklopljen i stavljen na korištenje tužiteljici ugovor o kreditu u pogledu kojeg se vodi spor radi isplate, pa je prigovor mjesne nenadležnosti tuženice odbijen kao neosnovan (točka I. izreke rješenja).

7. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

8. Između stranaka nije sporno da su tuženica, kao kreditor i tužiteljica, kao korisnik kredita, zaključili ugovor o kreditu broj: 9011743631 dana 1. kolovoza 2006. koji je solemniziran kod javne bilježnice Rite Udovičić, iz [adresa], pod brojem OU. 519/2006-1 dana 3. kolovoza 2006. godine. Predmetnim ugovorom tužiteljici je odobren kredit za kupnju vozila u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 24.616,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, kako je definirano u točki 1. ugovora o kreditu. Točkom 4. predmetnog ugovora propisano je da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,20 % godišnje. Zatim je propisano da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate, kao i da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka da će pisano obavijestiti korisnika kredita, te da su stranke suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te da se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome. Točkom 11.9. ugovora propisano je da potpisom ovog ugovora korisnik kredita, solidarni dužnik i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Kredit je konačno otplaćen dana 10. rujna 2013. godine.

9. Sporni su osnova i visina tužbenog zahtjeva, kao i da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženica u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama, poslovni broj: Revt- 249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženica u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristila nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

12. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju članaka 502.a - 502.h ZPP i članaka 131. - 141.b ZZP/07 te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim tužiteljica se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njezini interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

13. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je kredit podigla za kupnju vozila marke Opel Astra. Otplatila ga je u cijelosti, uzela ga je kod PBZ banke u švicarcima jer joj je to bilo najpovoljnije. Nije joj nuđen niti jedan drugi kredit. Ona zna značenje pojmova promjenjive kamatne stope, kao i valutne klauzule, međutim ni u snu se nije nadala da će kamata toliko porasti jer da je znala ili da joj je netko rekao da će doći do takvog povećanja ona sigurno ne bi uzela taj kredit jer je u drugom dijelu otplate utjecao na životnu egzistenciju tako da je morala pozajmiti neke novce. Pročitala je ugovor, ali ništa nije primijetila da bi ukazivalo na katastrofu koju je doživjela. Početna rata kredita iznosila je oko 1.600,00 kn da bi kasnije narasla i do više od 2.300,00 kn. Zaposlena je kao konobar, auto joj je trebao za osobne potrebe, nije vlasnica nikakve firme. Ističe da je i ranije uzimala kredite, ali to su sve bili normalni obroci rata. Ugovor je pripremila banka, te joj nije bilo dopušteno pregovaranje odnosno nije joj ni ukazano ni dana mogućnost pregovarati. Iskazuje da nije bila upozorena na rizičnost valutne klauzule u CHF. Prilikom potpisivanja ugovora sve joj je bilo jasno i nije tražila objašnjenje jer nije očekivala da bi trebalo doći do problema, pročitala je tekst ugovora o kreditu. Uplate je vršila ona osobno, a nakon povećanja iznosa nije dostavljala nikakve prigovore jer je htjela da se to čim prije završi.

14. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit budući da je ona iskazivala vjerodostojno i uvjerljivo, u skladu sa sadržajem ugovora o kreditu.

15. Ugovor o kredit broj: 9011743631 dana 1. kolovoza 2006. predstavlja potrošački ugovor o kreditu te je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Tuženik tijekom postupka tužiteljici nije osporio status potrošača. Stoga se i na taj ugovor odnose utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

16. Vezano za navode tuženice da je dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, valja navesti da je u postupku kolektivne zaštite pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu članka 84. ZZP/03 i članka 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Stoga su takve ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci.

17. Odredbom iz čl. 138.a ZZP/07 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Odredbom iz članka 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st.1. (tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava) toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da su u konkretnom slučaju stranke pri sklapanju ugovora pregovarale o spornim odredbama, te da su tužiteljici kao korisnici kredita bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o načinu promjenjivosti kamatne stope i valuti obveze. Iz provedenih dokaza sud nije utvrdio da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama prilikom zaključavanja ugovora o kreditu, kao ni da bi tužiteljica od tuženika bila informirana o mogućim posljedicama ugovaranja promjenjive kamatne stope i o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF. Iz iskaza tužiteljice, koji je prihvaćen kao istinit, nije utvrđeno da je ona imala mogućnost pregovaranja o sadržaju ugovora o kreditu, niti da bi joj bile jasno, objektivno i argumentirano iznesene moguće posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope, kao ni valutne klauzule u CHF.

20. Nije relevantno što je tužitelj otplatio u cijelosti kredit. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda na ništavost pojedine ugovorne odredbe može se pozivati ugovorna strana i nakon prestanka ugovornog odnosa. U skladu s člankom 328. ZOO/05 pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

21. Slijedom navedenog, budući da tuženik nije uspio dokazati drugačije, u ovom postupku radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom prema jednostranoj odluci banke i s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da na temelju čl. 502. c. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14. i 110/15., dalje: ZZP/14) postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske posl. br. Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl. br. Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. Prema tome ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu koje su visinu obveze vezale uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na temelju članka 81. u svezi članka 87. stavak 1. ZZP/03 nepoštene, a time i ništetne, pa je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

22. Visina potraživanja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Barbare Babić Gobo, mr. oec. od 8. ožujka 2023. godine. Tužiteljica je preplatila kamate, a koja preplata predstavlja zbroj pozitivnih razlika između stvarno otplaćenih kamata i kamata ugovorenih prema početnom otplatnom planu ugovora o kreditu u CHF u iznosu od 8.042,58 kn što u protuvrijednosti EUR, prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 HRK za 1 EUR iznosi 1.067,43 EUR. Preplata tečaja švicarskog franka u otplaćenim anuitetima do 10. travnja 2012. iznosi 22.151,75 kn što u protuvrijednosti EUR, prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 HRK za 1 EUR iznosi 2.940,08 EUR. U Tablici 2. nalaza i mišljenja, stupac o, vještak je pojedinačno prikazao po datumima iznose pozitivne razlike preplate kamata, dok je u Tablici 3. nalaza i mišljenja, stupac r, pojedinačno prikazao po datumima iznos pozitivne preplate tečaja švicarskog franka, sve bez uzimanja u obzir negativne razlike. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao objektivan i stručan.

22.1. Na nalaz i mišljenje vještaka tužiteljica nije imala primjedbe te je podneskom od 19. lipnja 2023. godine precizirala konačni tužbeni zahtjev u skladu s provedenim financijskim vještačenjem, te je zbog promjene službene valute u Republici Hrvatskoj, sve iznose naznačila u valuti euro. Tuženik je podneskom od 5. rujna 2023. godine istaknuo da se protivi navedenoj preinaci tužbenog zahtjeva. U odnosu na raniji tužbeni zahtjev tužiteljica sada za predmetni ugovor o kreditu potražuje ukupno 4.007,48 EUR / 30.194,33 kn što je za 3.359,63 kn više u odnosu na zahtjev iz tužbe, sve zbog toga što je u odnosu na pojedine mjesečne anuitete došlo do njihova povećanja, odnosno proširenja na pojedine mjesečne anuitete koji nisu bili obuhvaćeni tužbom, a sve u skladu s provedenim financijskim vještačenjem.

22.2. S obzirom da je tužiteljica u podnesku od 19. lipnja 2023. kojim je uredila tužbeni zahtjev povećala iznose preplate kamata i tečajnih razlika koje potražuje, a kojoj se preinaci tuženik protivio, valja ukazati da je navedena preinaka dopuštena na temelju čl. 190. st. 2. ZPP-a prema kojem tužiteljica može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogla preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Da je preinaka dopuštena u ovom slučaju jer je tužiteljica kao potrošač uskladila visinu tužbenog zahtjeva nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem u skladu je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH posl. br. Su IV – 162/2021 od dana 26. studenog 2021.: „U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.“.

22.3. Tuženik je podneskom od 25. svibnja 2023. godine prigovorio nalazu i mišljenju vještaka, međutim u istome iznosi prigovore i primjedbe isključivo pravne prirode, dok ne osporava matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka. Tuženikovi se prigovori odnose na osporavanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, posebno u smislu da se nalaz i mišljenje vještaka temelji na premisi da je predmetnim ugovorom o kreditu ustanovljena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, što da nije bila volja ugovornih stranaka. Sud nije prihvatio navedene prigovore i primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka. Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio je u odluci broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kako su odredbe o ugovornoj kamati u predmetnim ugovorima o kreditu sklapani kod tuženih banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, odnosno ništetne.

23. Preostalo je odlučiti o istaknutom prigovoru zastare. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

23.1. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan donošenjem odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (13. lipnja 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina (članak 225. i 241. ZOO) u odnosu na potraživanje po osnovi preplaćenih iznosa anuiteta zbog nezakonitog povećanja kamatne stope te na potraživanje po osnovi preplaćenih iznosa anuiteta na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli.

23.2. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare protiv dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu preplate po osnovi promjenjive kamatne stope, a koji je postavljen podneskom tužiteljice od 19. lipnja 2023. godine, odnosno preinakom tužbenog zahtjeva. Preinakom tog dijela zahtjeva nije došlo do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva, već je tužiteljica povećala postojeći tužbeni zahtjev nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem. U ovom predmetu tužiteljica je već u tužbi utužila razliku preplaćenih kamata i valute, a koji je iznos konačnim zahtjevom nešto veći od onog u tužbi prema naknadnom izračunu financijskog vještaka, te imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, pa kako nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, to u konkretnom slučaju nema mjesta zastari. Takvo je shvaćanje zauzeto na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održanoj 27. svibnja 2024., izvod iz zapisnika broj: Su-IV-123/2024-5: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“. U protivnom, takvo primjenjivanje pravila o zastari predstavljalo bi pretjerani formalizam koji bi naštetio pravičnosti postupka (presuda Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-1369/2022-2 od 18. studenog 2022. i posl. br. 13 Gž-663/2021-2 od 12. srpnja 2022.).

24. U skladu s čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

24.1. Kako je sud utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj: 9011743631 od dana 1. kolovoza 2006. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za švicarski franak kao i zbog nezakonitog povećanja kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika, to je tuženica u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužiteljici na temelju članka 1111. u svezi članka 323. stavak 1. ZOO/05. s kamatom od dana stjecanja na temelju članka 1115. ZOO/05.

25. Tuženik je nesavjestan stjecatelj od dana stjecanja budući da tužiteljica nije mogla utjecati na odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga je on na temelju čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate. Visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini zatezne kamate (NN 91/04, 35/05), za razdoblje od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje. Od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. kamatna stopa se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

26. Slijedom svega navedenog, naloženo je tuženiku da tužiteljici po ugovoru o kreditu broj: 9011743631 od dana 1. kolovoza 2006. isplati po osnovi preplaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope prema jednostranoj odluci tuženika iznos od 1.067,43 EUR / 8.042,58 KN, te po osnovi preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF iznos od 2.940,08 EUR / 22.151,75 kn, sve uvećano za zakonske zatezne kamate kako je pobliže navedeno u t. II. izreke presude.

27. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

28. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu, pa joj je tuženik u skladu s čl. 154. st. 1. ZPP-a, dužan naknaditi cjelokupne troškove postupka.

29. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023. u nastavku: Tarifa) tužiteljici su priznati troškovi zastupanja za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), sastav podnesaka od 12. studenog 2019., od 16. siječnja 2020., od 10. lipnja 2020., od 19. lipnja 2023. i od 10. travnja 2024. u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife), za zastupanja na ročištima 14. studenog 2019., 15. listopada 2020., 13. svibnja 2024. i 5. prosinca 2024. iznos od 200,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife). Tužiteljici je priznato 2.000,00 eura, uvećano za troškove PDV-a, što ukupno iznosi 2.500,00 eura.

30. Tužiteljici je na ime troškova vještačenja valjalo priznati iznos od 397,98 eura, a na ime sudske pristojbe na tužbu iznos od 26,54 eura. U ovom predmetu tužiteljica nije dužna platiti sudske pristojbe za presudu jer je dana 20. svibnja 2023. na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 51-840/23) prema kojem su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa (čl. 6.st.3.), a što je ovdje slučaj.

31. Tužiteljici nije priznata naknada za sastav podnesaka od 22. ožujka 2021., 1. lipnja 2021., 2. studenog 2021., 5. travnja 2022. i 23. kolovoza 2023. jer nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka u smislu čl. 155. ZPP-a.

32. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati troškove postupka u iznosu od 2.924,52 eura, sa zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate, dok je u preostalom dijelu odbijen njezin zahtjev za naknadom parničnog troška.

33. S obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova u cijelosti.

Labin, 1. travnja 2025.

Sutkinja

Zdenka Raguž Zupičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu odluke za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa odluke za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1.Tužiteljici putem punomoćnika

2.Tuženiku putem punomoćnika