REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-17/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Branke Šabarić Zovko, suca izvjestitelja, i Kristine Saganić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. , OIB: 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, zastupanog po punomoćniku Miri Marinoviću, odvjetniku u Zagrebu, Pere Budmanija 5/4, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate (vps: 9.285,11 EUR), odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1373/2023-35 od 8. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1373/2023-35 od 8. studenog 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom u izreci označenom presudom točkom I. izreke utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 3207169763/06 sklopljenog 7. kolovoza 2006. između ZZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s jedne strane, i Zagrebačke banke d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, kao kreditora s druge strane, a kojim je ugovornim odredbama ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku tužitelju platiti iznos od 2.635,11 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.014,74 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom. Točkom IV. izreke utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika u iznosu od 554,92 kn / 73,65 EUR s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta sa zateznom zakonskom kamatom te se tuženikov prigovor radi prijeboja odbija kao neosnovan.

2. Nakon provedenog dokaznog postupka, uvidom u isprave i financijskim vještačenjem, prvostupanjski je sud ocijenio da su odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora o kreditu utvrđene nepoštenima i ništetnima jer potrošač ZZ nije dobio sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne, stoga je tužbeni zahtjev utvrdio osnovanim, pozivajući se na odredbe čl. 80. st. 1., čl. 215., 223., 241., 323., 324. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) i čl. 3. i 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 78/12; dalje: ZZP). Odluka o parničnom trošku temelji se na primjeni odredbe čl. 154. st. 1., čl. 154. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 153/23; dalje: ZPP).

3. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu, pobijajući odluku zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovome sudu presudu preinačiti, podredno je ukinuti i vratiti predmet na ponovan postupak. Žalitelj uglavnom prepričava sadržaj prvostupanjske presude i ponavlja navode već iznesene tijekom prvostupanjskog postupka. U žalbi navodi da je počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, s obzirom da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobni proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima. U bitnom navodi da tužitelj nije potrošač i ne može tražiti zaštitu po osnovi potrošačkih prava te ističe da su utužene tražbine strogo osobne naravi u smislu odredbe čl. 80. st. 1. ZOO-a, a zbog čega je njihov ustup ništetan u smislu čl. 270. ZOO-a. Nadalje, navodi da je nejasno zbog čega prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, s obzirom na to da se poziva na postojanje presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), ovaj sud nalazi da je prvostupanjska presuda pravilna i osnovana na zakonu.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 2.635,11 EUR na ime stečenog bez osnove, koji iznos je ZZ preplatio tuženiku po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu broj 3207169763/06 o valutnoj klauzuli od 7. kolovoza 2006. te utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi.

8. Tužitelj je podneskom od 10. lipnja 2024., nakon provedenog financijskog vještačenja postavio određen tužbeni zahtjev tako da sada zahtijeva (iz iste činjenične i pravne osnove) isplatu iznosa od 2.635,11 EUR. Prvostupanjski je sud na okolnost visine (preplaćenih iznosa) proveo financijsko vještačenje pa tužitelj, nije niti mogao prije izvedenog vještačenja, znati točan iznos koji je isplaćen na temelju ništetne valutne klauzule, tako da se ovdje ne radi o preinaci tužbe određivanjem tužbenog zahtjeva, to sud nije posebno odlučivao o tome.

9. U obrazloženju presude sud kao nesporno navodi da je 7. kolovoza 2006. tuženik sklopio s ZZ, kao potrošačem, Ugovor o namjenskom kreditu za adaptaciju stana u [adresa], Paška 35B (dalje: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit za adaptaciju stana u protuvrijednosti od 15.750,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen.

10. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim tuženikove prigovore kojima osporava da korisnik kredita nije Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je korisnik kredita fizička osoba (bez naznake da se radi o fizičkoj osobi koja obavlja registriranu djelatnost) pa se radi o potrošaču u smislu odredbe čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07; dalje: ZZP/07), kojom je propisano da je „potrošač“ svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. S druge strane, tuženik je pri sklapanju ugovora imao svojstvo trgovca jer se radi o financijskoj instituciji u čiji redoviti predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita.

11. Ugovorom o ustupu tražbine od 7. lipnja 2023., sklopljenog između ZZ (ustupitelja) i tužitelja (primatelja), ZZ ustupio je tužitelju novčanu tražbinu koju ima prema tuženiku, nastalu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Ugovorom je određeno da primatelj ima prema tuženiku ista prava koja je imao ustupitelj prema tuženiku do trenutka ustupanja, te se ustupom glavne tražbine na primatelja prenose i sva sporedna prava, uključujući i dospjele, a neisplaćene kamate.

12. Pravilno je stoga utvrđenje prvostupanjskog suda, s obzirom na činjenicu da je tražbina iz Ugovora o kreditu prenesena na tužitelja, tužitelj aktivno legitimiran zahtijevati od tuženika ispunjenje te tražbine, te u tom dijelu nisu osnovani tuženikovi prigovori nedostatka aktivne legitimacije, pri čemu se sud pravilno pozvao na odredbu čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i dr.; dalje: ZOO/05).

13. Prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke u bitnom navodi da je vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. glede nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, a prema kojoj je tuženik u razdoblju kada je zaključen predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe. Prvostupanjski je sud naveo da su odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora o kreditu utvrđene nepoštenima i ništetnima jer potrošač ZZ, nije dobio sve informacije koje su mu bile potrebne u potpunosti shvatiti što navedene odredbe zapravo podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je nesporno dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

14. Nepoštene su i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja su prema predmetnom Ugovoru o kreditu promjenjive u skladu s jednostranom odlukom banke, pri čemu prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora, tuženik i potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Prvostupanjski sud navodi i da novčana tražbina koja proizlazi iz djelomično ništetnog potrošačkog ugovora, nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina pa takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Pritom se prvostupanjski sud pozvao i na Europski sud koji je također zauzeo takvo pravno stajalište u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 od 23. svibnja 2019.

15. Nadalje, odredbom čl. 138.a ZZP-a („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Stoga, pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda poslovni broj P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Naime, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik – korisnik kredita pa se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

16. Pravilno se sud pozvao i na odredbu čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a ZZP-a, kao i na pravno shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, donesene u postupku povodom kolektivne tužbe, a obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a. Dakle, sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, te zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili korisnik kredita i tuženik.

17. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 7. kolovoza 2006., u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

18. Prvostupanjski je sud nedvojbeno vezan predmetnom odlukom s obzirom na to da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008., u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu. Utvrđenje je prvostupanjskog suda da tuženik u odnosu na konkretnog potrošača nije dokazao da se o spornoj valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, odnosno da su korisnici kredita predočeni svi poznati aspekti odabira takve ugovorne odredbe kako bi ona mogla donijeti razumnu odluku na temelju potpune informacije koju joj je trebao pružiti upravo tuženik jer na navedene okolnosti nije predlagao izvođenje dokaza, stoga su zauzeta pravna stajališta o ništetnosti navedenih odredbi iz potrošačkih ugovora o kreditu sklapanih u navedenom razdoblju između potrošača i, između ostalog, ovdje tuženika, odnose i na predmetni Ugovor o kreditu.

19. Glede visina potraživanja u vidu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule u odnosu na iznos anuiteta bez valutne klauzule utvrđena je financijskim vještačenjem, te na temelju nalaza i mišljenja vještaka, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita iznose 2.635,11 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na niži tečaj za vrijeme otplate do dana prijevremene otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 70,43 EUR. Sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 2.564,69 EUR.

20. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi (čl. 324. st. 1. ZOO-a). Posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala, slijedom čega je sud pravilno ocijenio osnovanim zahtjev za isplatu iznosa od 2.635,11 EUR, s obzirom na to da je vještačenjem utvrđeno da je korisnik kredita preplatio iznos koji potražuje u ovom postupku. U dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe.

21. Pravilno je mišljenje prvostupanjskog suda da tuženik je, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a, dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli. U odnosu na anuitete koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule, to ne predstavlja restitucijski zahtjev tuženika prema korisniku kredita u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a jer se u tom dijelu ne radi o činidbi tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe. Zbog toga sud nije uzeo u obzir negativne razlike. Stoga, od preplaćenih iznosa anuiteta se ne oduzimaju iznosi u kojima korisnik kredita nije platio pojedine anuitete jer je tuženik nepošteni stjecatelj. To što je korisnik kredita pojedine anuitete platio u manjem iznosu primjenom valutne klauzule ne znači da je neplaćeni iznos anuiteta ono što je korisnik primio na temelju ništetne odredbe. Ne radi se o tome da je tuženik na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nešto platio korisniku pa da bi korisnik to morao vratiti u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, već se radi o tome da korisnik kredita nije u cijelosti ispunio ugovornu obvezu plaćanja pojedinih anuiteta jer ih je platio u manjem iznosu. Odredba o valutnoj klauzuli je ništetna pa ona ne predstavlja ugovornu obvezu. Ugovorna obveza korisnika kredita prema tuženiku je platiti anuitete bez primjene valutne klauzule jer je ugovor bez te klauzule na snazi. To što je pojedine anuitete platio u manjem iznosu zbog primjene valutne klauzule predstavlja situaciju da u tom dijelu korisnik nije ispunio svoju ugovornu obvezu u cijelosti, dakle radi se o neispunjenju ugovorne obveze po točno određenim anuitetima prema tuženiku, a ne o restitucijskom zahtjevu tuženika u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a. Restitucijski zahtjev odnosi se samo na povrat onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe, dakle na povrat plaćenog iznosa, a ne na plaćanje daljnjeg iznosa jer pojedini anuitet nije u cijelosti plaćen. U dijelu u kojem anuitet nije u cijelosti plaćen radi se o neispunjenju ugovorne obveze korisnika kredita. Korisnik kredita je svakom uplatom plaćao točno određeni anuitet pa se preplaćenim iznosom kasnijeg anuiteta ne podmiruje manje plaćena obveza po ranijem anuitetu. Odnosno, kada je korisnik kredita platio određeni anuitet u većem iznosu primjenom valutne klauzule tada se ta preplata ne odnosi na plaćanje ranijeg anuiteta kojeg je platio u manjem iznosu od ugovorenog, već se radi o tome da je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga, sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik je dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a u odnosu na anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu od onoga što je ugovorna obveza bez valutne klauzule tuženik bi mogao zahtijevati ispunjenje od ugovorne strane (korisnika kredita), ne od ovdje tužitelja. Dakle, radi se o tome da u dijelu u kojem pojedini mjesečni anuiteti nisu u cijelosti plaćeni postoji tuženikova tražbina prema korisniku kredita (ne prema ovdje tužitelju), za koju je tuženik mogao zahtijevati ispunjenje od korisnika kredita. Do prijeboja tražbine ne dolazi po samom zakonu, već je potrebno da stranka da izjavu o prijeboju sukladno odredbi čl. 196. st. 1. ZOO-a, a tuženik takvu izjavu nije dao prema korisniku kredita. Stoga, od preplaćenih iznosa anuiteta se ne oduzimaju iznosi u kojima korisnik kredita nije platio pojedine anuitete jer bi time došlo do prijeboja tražbina bez davanja izjave o prijeboju u smislu odredbe čl. 196. st. 1.

ZOO-a tuženika prema korisniku kredita.

22. Također je prvostupanjski sud pravilno ocijenio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

23. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.). Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da je u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018., kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna. U ovom parničnom predmetu tužba je podnesena 12. lipnja 2023., dakle prije proteka općeg zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude (14. lipnja 2018.) u kolektivnom sporu (kao ponovnog tijeka zastare). Stoga nisu osnovani tuženikovi navodi da je u odnosu na preinačeni/određeni tužbeni zahtjev nastupila zastara s obzirom da tužitelj nije preinačio tužbu.

24. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je pod točkom 1. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Pravilno je stoga prvostupanjski sud dosudio zatezne kamate tekuće od dana izvršenih plaćanja koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Stopa zatezne kamate određena je za razdoblje od 1. siječnja 2008. prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

25. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje te odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava. Žalbenim navodima žalitelj nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a niti sam žalitelj ne osporava točnost obračuna troška.

26. Slijedom navedenog nisu osnovani žalbeni razlozi koje navodi žalitelj niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 1. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Dubravka Zubović