REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-539/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, te Nevenke Baran, suca izvjestitelja i Davora Pustijanca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ASA CENTRAL OSIGURANJE d.d. iz Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, Trg međunarodnog prijateljstva 25, OIB: 87999838237 (ranija tvrtka ASA osiguranje d.d.), kojeg zastupa punomoćnik Mladen Golojuh, odvjetnik u Zagrebu, Mažuranićev trg 8, protiv 1. tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. iz Zagreba, Širolina ulica 4, OIB: 57500462912, uz sudjelovanje umješača na strani 1. tuženika TRIGLAV OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Antuna Heinza 4, OIB: 29743547503, kojeg zastupa punomoćnica Maja Masnec, odvjetnica u Jastrebarskom, Kralja Tomislava 1, 2. tuženika EUROHERC osiguranje d.d. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnik Damir Salahović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282 i 3. tuženika Allianz Hrvatska d.d. iz Zagreba, Heinzelova 70, OIB: 23759810849, kojeg zastupa punomoćnik Ruđer Anić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Anić i partneri j.t.d. u Zagrebu, Gajeva 53, radi isplate, odlučujući o žalbama svih tuženika i umješača na strani prvotuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-374/2020-66 od 8. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-374/2020-66 od 8. studenoga 2024. u točkama I. i II. izreke i sudi:

1. Nalaže se drugotuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 4.609,82 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. lipnja 2017. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

2. Nalaže se trećetuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 6.914,73 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. lipnja 2017. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

3. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Nalaže se prvotuženiku da solidarno s drugotuženikom i trećetuženikom isplati tužitelju iznos od 11.524,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. lipnja 2017. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

4. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana umješaču na strani prvotuženika naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.812,50 EUR, dok se preostali zahtjev za naknadu troška umješača u iznosu od 312,50 EUR odbija kao neosnovan.

5. Nalaže se drugotuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.355,26 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. studenog 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i trećetuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.032,90 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. studenog 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 290,42 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski je sud naložio prvotuženiku, drugotuženiku i trećetuženiku da solidarno isplate tužitelju iznos od 11.524,55 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 21. lipnja 2017. do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci presude (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud obvezao sve tuženike da solidarno tužitelju naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 3.388,16 EUR s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 8. studenoga 2024. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci te presude (točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka, a osobito nakon provedenog prometnog vještačenja po sudskom vještaku Srećku Hlišću, ocijenio da, osim što je osiguranik tužitelja odgovoran za nastanak prometne nezgode u kojoj je smrtno stradala LF, za nastanak te prometne nezgode u omjeru od 50% su odgovorni prvotuženik (jer prije nailaska vozila kojim je upravljao osiguranik drugotuženika nije uklonio predmet koji se nalazio na autocesti), drugotuženik (jer je njegov osiguranik upravljajući motornim vozilom s priključnim vozilom srušio privremenu prometnu signalizaciju) i trećetuženik (jer se njegov osiguranik nailaskom na polomljenu prometnu signalizaciju od strane osiguranika drugotuženika, umjesto da se zaustavi na zaustavnom traku zaustavio na lijevom prometnom traku s time da pri tome nije uključio sve pokazivače smjera, nije postavio sigurnosti trokut niti obukao reflektirajući prsluk kao ni njegove putnice koje su izašle iz vozila, a zbog čega je osiguranik tužitelja vozilom udario LF koja je preminula). Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli svi tuženici i umješač na strani prvotuženika. Prvotuženik žalbom pobija prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalitelj ističe da je prometnim vještačenjem utvrđeno da je lijeva vozna traka sjevernog kolnika autoceste A3 ispred čvora Novska bila zatvorena za promet sukladno pravilima za preusmjeravanje prometa s lijeve na desnu traku kao i da je nepridržavanje privremene prometne signalizacije od strane osiguranika tužitelja, osiguranika drugotuženika i osiguranika trećetuženika u uzročno posljedičnoj vezi s prometnom nesrećom u kojoj je smrtno stradala LF. Premda je nalaz i mišljenje prometnog vještaka prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio, zaključuje da je postojao propust u održavanju autocesta jer okolnost da su od strane prvotuženika bili postavljeni prometni znakovi koji su najavljivali zonu radova, smanjenje brzine, sužavanje lijeve prometne trake i preusmjeravanje prometa u desnu, ne znači da je samim time prvotuženik poduzeo sve mjere koje mu stoje na raspolaganju, a kako bi ispunio svoju zakonsku obvezu održavanja autoceste za siguran i nesmetan promet. Nadalje, sud navodi da činjenica što se na autocesti našao jedan ili više predmeta koji je stvorio ugrožavajuću situaciju za sigurno i nesmetano odvijanje prometa, a da predmetnu dionicu ophodari prvotuženika nisu obišli u razdoblju od 17:00 sati pa do 20:05 sati, ukazuje na propust prvotuženika u održavanju prometnice. Zaključak suda o postojanju propusta u održavanju autoceste je u tome što je prošlo više od 2,5 sati od izvršene ophodnje pa do trenutka naleta osiguranika drugotuženika ĐF na privremenu prometnu signalizaciju oko 19:40 sati. Žalitelj smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer iz iskaza svjedoka ĆF je razvidno da je prvotuženik zakonsku obvezu ophodnje predmetne dionice obavio i više puta od propisane učestalosti, a svjedok je izjavio i da je pregledao prometnu signalizaciju kao i da je mijenjao akumulatore na svjetlosnom nizu. Zbog navedenog, kao i zbog činjenice da se ophodarska služba odmah nakon dojave u 19:43 sati uputila na predmetni dio autoceste ne može se tumačiti na način da prvotuženik nije ispunio svoju zakonsku obvezu poduzimanja primjerenih mjera radi osiguranja i nesmetanog odvijanja prometa. Nadalje, žalitelj ukazuje na to da prije naleta vozila osiguranika drugotuženika ĐF na privremenu prometnu signalizaciju oko 19:40 sati prvotuženik nije zaprimio dojavu o srušenom prometnom znaku predmetne prometne signalizacije; pri tome, žalitelj se poziva na članak 12. stavak 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama koji propisuje da su svi sudionici u prometu dužni držati se ograničenja, zabrana i obveza izraženih pomoću postavljenih prometnih znakova. Žalitelj smatra da je neosnovan zaključak prvostupanjskog suda o doprinosu prvotuženika za nastanak prometne nesreće u kojoj je osiguranik drugotuženika ĐF porušio privremenu prometnu signalizaciju kojom je lijeva traka bila zatvorena za promet obrazlažući to da je i on naletio na srušeni prometni znak ili više njih. Žalitelj u nastavku žalbe ukazuje da ni provedenim prometnim vještačenjem nije utvrđen doprinos prvotuženika za nastanak (prve) prometne nesreće te ističe da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da se osiguranik tužitelja mogao zaustaviti da se kretao brzinom od 100 km/h, a ne brzinom od 131 km/h što mu je naloženo znakom ograničenja brzine postavljenim na udaljenosti od čak 700 m ispred zone radova. Osim toga, žalitelj ukazuje da je iskaz ĐF u suprotnosti sa Zapisnikom o očevidu Županijskog državnog odvjetništva u Sisku broj KR-DO-418/14 od 13. listopada 2014. kao i provedenim prometnim vještačenjem prema kojim dokazima je razvidno da su svi prometni znakovi koji čine privremenu prometnu signalizaciju uredno postavljeni osim onih prometnih znakova koje je nesporno porušio ĐF kako je navedeno u činjeničnom opisu osuđujuće presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj K-467/2015. Zato je nejasno na koji je to srušeni znak uopće mogao naići osiguranik drugotuženika ĐF. Žalitelj stoga predlaže Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske da preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti u odnosu na prvotuženika, podredno da ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

2.1. Umješač na strani prvotuženika žalbom pobija točke I. i II. izreke prvostupanjske presude zbog netočno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Žalitelj u žalbi u bitnom navodi da upravo prometni vještak u postupanju prvotuženika nije utvrdio povredu propisa koji se odnose na održavanje javnih cesta, a niti je postojao propust u odnosu na prometnu signalizaciju postavljenu zbog izvođenja građevinskih radova ispred čvora Novska, niti da bi ista bila postavljane suprotno propisima. Žalitelj posebno navodi da je vještak naveo kako je zbog građevinskih radova bila zatvorena lijeva prometna traka te je 800 m prije zone radova bio postavljen znak „radovi na cesti”, a nakon tog znaka su bili postavljeni znakovi postupnog ograničenja brzine i preusmjeravanja prometa. Iz navedenog proizlazi da prometni vještak čiji nalaz sud u cijelosti prihvaća ne ukazuje na odgovornost prvotuženika za nastanak štetnog događaja. Vještak posebno navodi da nije došlo do rušenja postavljenih ploča za označavanje zapreka s treptačima i znakovima obveznog obilaženja s desne strane, ne bi bila stvorena opisana prometna situacija za vozača NF pa onda ni za TF. Nesporno je da se sve dok prometna signalizacije nije porušena od strane sudionika prometne nezgode promet uz prilagođenu vožnju ograničenja brzine i poštivanja prometne situacije odvijao bez poteškoća i upravo je zbog neprilagođene brzine i poštivanja prometne signalizacije došlo do štetnih posljedica i naleta na pješakinju LF. Žalitelj posebno navodi da kad je KF (osiguranik tužitelja) reagirao kočenjem kretao se brzinom od oko 131 km/h, a ne bi naletio na pješakinju LF da mu je brzina bila do 100 km/h, kako je naloženo znakom ograničenja brzine postavljenim 700 m ispred zone radova, u odnosu na ograničenih 60 km/h na 200 m ispred zone radova. Do naleta ne bi došlo i da se pješakinja nije zadržavala u blizini osobnog vozila [registarska oznaka], već da se nalazila na bankini, to jest površini sa strane zaustavne trake. Zato je nejasno zašto sud smatra da je u istom omjeru odgovoran prvotuženik kao i osiguranici tužitelja i drugotuženika. Žalitelj smatra, pozivajući se pri tome na nalaz vještaka, da je do štetnog događaja došlo uslijed radnji trećih osoba, a ne prvotuženika. Umješač posebno navodi da je ophodarska služba prvotuženika postupala sukladno propisima, te da je upravo ĐF svojim teretnih skupom vozila oko 19:40 sati prešao lijevom stranom teretnog vozila na lijevu voznu traku i udario u prometnu signalizaciju koja je označavala radove na cesti, a koji su znakovi pali na kolnik te su na dijelove oštećene signalizacije kasnije naišla ostala vozila, a u 19:50 sati NF te oko 20:00 sati KF s posljedicama kako su utvrđene. Prema nalazu vještaka, da se ĐF zadržao u desnoj voznoj traci i po potrebi koristio zaustavnu traku za prolaz pored znakova koji su fizički preusmjeravali prolaz s lijeve trake, ne bi došlo do rušenja prometne signalizacije i kasnije prometne nesreće. Zbog svega navedenog, sud je u postupku u odnosu na prvotuženika pogrešno utvrdio činjenično stanje, pogrešno primijenio materijalno pravo te počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Zato žalitelj predlaže ukinuti presudu u odnosu na prvotuženika, odnosno istu preinačiti uz naknadu troškova žalbe u iznosu od 312,50 EUR uvećane za sudsku pristojbu na žalbu.

2.2. Drugotuženik također pobija točke I. i II. izreke presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalitelj se poziva na odredbu članka 1109. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 155/22 i 156/23) te smatra da zajednica tuženika ne može odgovarati solidarno za zajednički utvrđeni omjer solidarne odgovornosti u šteti već prema stavku 2. tog članka samo u okviru svog udjela u šteti koji se određuje s obzirom na težinu i posljedicu koje su proistekle iz djelovanja odnosno propuštanja. Nadalje, žalitelj navodi zbog čega prvostupanjski sud smatra da su svaki tuženik pojedinačno odgovorni za štetni događaj te da su oni suodgovorni u omjeru od 50% prema dinamici nastanka štetnog događaja. Međutim, sud prvog stupnja nije utvrdio visinu udjela svakog od solidarnih dužnika u ukupnoj šteti, a pri tome ne navodi zbog čega nije mogao utvrditi visinu udjela u šteti svakog od tuženika pa žalitelj smatra da nema razloga ni za primjenu članka 1109. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima. Žalitelj u nastavku žalbi smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da postoji solidarna odgovornost drugotuženika. Naime, sud ocjenjuje da je osiguranik tužitelja kriv za nastanak štetnog događaja u omjeru od 50%, a sve tužene osobe u omjeru od 50% te ističe da sud nije savjesno i brižljivo ocijenio pravomoćnu presudu Općinskog suda u Sisku poslovni broj Kov-225/2015 od 11. ožujka 2016. kojom je osiguranik tužitelja proglašen krivim te smatra da je prvostupanjski sud trebao presuditi primjenom članaka 1072. i 1092. Zakona o obveznim odnosima. Prema mišljenju žalitelja, vozač vozila osiguranog kod tužitelja je kriv u omjeru od 80%, a osiguranik trećetuženika u omjeru od 20%, dok drugotuženik odnosno njegov osiguranik nije odgovoran za predmetni štetni događaj te da je njegov propust u tome što je porušio samo mali i beznačajni dio prometne signalizacije, a te se radnje ne mogu dovesti u vezi s nastankom prometne nezgode sa smrtnom posljedicom. Zato je tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na drugotuženika valjalo odbiti kao neosnovan. Žalitelj pobija i odluku o troškovima postupka te predlaže da se njegova žalba uvaži, a prvostupanjska presuda preinači; drugotuženik potražuje trošak drugostupanjskog postupka u iznosu od 474,19 EUR.

2.3. Trećetuženik žalbom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpunu utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Žalitelj ukazuje na povredu odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku smatrajući da su razlozi o odlučnim činjenicama nerazumljivi odnosno da postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o dokazima te zapisnika o iskazima danim u postupku i samih zapisnika. Trećetuženik posebno navodi da je sud propustio odnosno pogrešno interpretirao odlučne činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke, posebno u dijelu doprinosa pješakinje LF za nastanak štetnog događaja; pri tome, sudski vještak za promet Srećko Hlišć je prilikom davanja usmenog očitovanja na raspravi naveo da bi se sigurnost pokojne LF značajno povećala da je odmah nakon zaustavljanja vozila reg. Oznake [registarska oznaka] iskoristivši predah između nadolazećih vozila napustila vozni dio kolnika i prešla preko desne vozne trake i zaustavne trake na bankinu s desne strane autoceste. Zbog navedenog, žalitelj smatra da postoji doprinos oštećenika vlastitoj šteti u smislu članka 1092. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. To prvostupanjski sud nije cijenio. Nadalje, nejasno je zbog čega je sud po slobodnoj ocjeni utvrdio postojanje suodgovornosti svih tuženika te osiguranika tužitelja za nastanak štetnog događaja, a iz presude nije razvidno ni temeljem kojih činjenica i provedenih dokaza je sud utvrdio da je suodgovornost tužiteljeva osiguranika 50%, što sud prihvaća na temelju svojevoljne izjave tužitelja. Žalitelj osporava utvrđenu činjenicu od strane suda prvog stupnja o nepostojanju ispravnog prometnog treptača, a k tome sud bez obrazloženja navodi da ne poklanja vjeru svjedoku JF glede prometnog treptača koji je i nakon štetnog događaja ispravno funkcionirao samo zato što tu činjenicu nisu uočili svjedoci BF, NF i SF. Osim toga, žalitelj smatra da je sud prvog stupnja pogrešno tumačio pravno pitanje zastare jer smatra da se primjenjuje trogodišnji zastarni rok – dakle, rok koji vrijedi i za osiguranika. Nadalje, sud je pogrešno donio presudu pozivajući se na odredbe članka 1107. stavaka 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima koji se u predmetnom slučaju ne primjenjuje, već se prema mišljenju žalitelja primjenjuje odredba članka 1072. istog Zakona. Prema mišljenju žalitelja nužno je utvrditi omjere suodgovornosti svih sudionika ovog postupka, a kad bi sudovi prihvatili shvaćanje prvostupanjskog suda, onda bi u budućnosti tuženik koji je isplatio štetu po pobijanoj presudi mogao od preostalih tuženika potraživati solidarno daljnju isplatu svog regresnog potraživanja. Žalitelj predlaže Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske da preinači pobijanu presudu te dosudi trećetuženiku trošak žalbenog postupka, podredno da ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje; žalitelj potražuje trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 474,58 EUR.

2.4. Sve žalbe su dostavljene tužitelju na odgovor. Tužitelj u odgovoru na žalbe svih tuženika i umješača u bitnom navodi što je prvostupanjski sud utvrdio tijekom postupka, a osobito da je ĐF počinio kazneno djelo oštećenja znakova koji služe za sigurnost prometa i time izazvao opasnost za život ili tijelo ljudi, a radi čega je pravomoćno osuđen u postupku pred Općinskim sudom u Sisku poslovni broj K-467/15 presudom od 10. rujna 2015. Nadalje, tužitelj osporava sve žalbene navode te predlaže drugostupanjskom sudu odbiti žalbe tuženika i umješača u cijelosti kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu, a tužitelju dosuditi trošak odgovora na žalbu sa sudskom pristojbom u ukupnom iznosu od 290,42 EUR.

3. Sve žalbe su osnovane.

3.1. Ispitavši pobijanu presudu u smislu odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud u odnosu na odgovornost prvotuženika za nastanak prometne nezgode pogrešno ocijenio posredno izveden dokaz (iskaz ĐF iz kaznenog spisa Općinskog suda u Sisku poslovni broj K-467/2015), a prvostupanjska odluke je u odnosu na odgovornost prvotuženika donesena isključivo na tom dokazu. Nadalje, u odnosu na odgovornost drugotuženika i trećetuženika prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer nije primijenio odredbu članka 1109. Zakona o obveznim odnosima, a k tome počinio je i bitnu povredu odredaba parničnog postupku iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, no primjenom odredbe članka 373.a stavka 3. Zakona o parničnom postupku prvostupanjsku je presudu valjalo preinačiti.

4. Iz spisa proizlazi nespornim da je ĐF, upravljajući teretnim vozilom osiguranim kod drugotuženika kojem je pridodano priključno vozilo na dan 12. listopada 2014. oko 19:40 sati krećući se sjevernim kolničkim trakom autoceste A 3 udario u postavljenu privremenu prometnu signalizaciju kojom je promet autocestom reguliran (samo) desnim prometnim trakom budući da su se na lijevoj prometnoj traci izvodili radovi. Tom prilikom došlo je do oštećenja tih znakova koji su popadali po kolniku autoceste, a na te su porušene dijelove prometnih uređaja i znakova udarili svojim vozilima ZF, VF, BF, FF, MF i UF; uostalom, to proizlazi i iz pravomoćne presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj K-467/2015 od 10. rujna 2015. (str. 137.-138. priklopljenog spisa Općinskog suda u Sisku poslovni broj K-467/15 i, preslike te presude sa str. 57.-58. spisa) kojim je ĐF proglašen krivim.

4.1. Nadalje, nesporno je i da je NF upravljajući motornim vozilom osiguranim kod trećetuženika krećući se oko 19:50 sati pretjecajnim prometnim trakom naletio na razasute dijelove oštećene prometne signalizacije te mu je tom prilikom oštećen pneumatik pa je on vozilo zaustavio na toj prometnoj traci te pristupio promjeni pneumatika; tom prilikom su iz tog vozila izašle putnice LF i IF. Jednako tako, između stranaka je nesporno da je oko 20:00 sati HF upravljajući motornim vozilom osiguranim kod tužitelja izbjegavajući nalet na zaustavljeno vozilo osigurano kod trećetuženika skrenuo ulijevo kojom prilikom je naletjčeo na LF koja je od zadobivenih ozljeda preminula. Nesporno je i da je tužitelj kćeri preminule LF GF isplatio ukupno po osnovi neimovinske i imovinske štete te trošak sudske pristojbe iznos 23.049,10 EUR od čega tužitelj u ovom sporu potražuje od svih tuženika da mu solidarno isplate iznos od 11.524,55 EUR s pripadajućim kamatama smatrajući da su oni odgovorni za nastanak prometne nezgode u omjeru od 50%.

4.2. Tužitelj je smatrao da prvotuženik odgovara za štetu zbog toga što nije održavao autocestu te uklanjao stvari s autoceste kao i obavljao ophodnju, drugotuženik zbog toga što je njegov osiguranik porušio prometne znakove, a trećetuženik zbog toga što njegov osiguranik nije prilagodio brzinu kretanja na način da sigurno može zaustaviti vozilo pred svakom zaprekom na cesti tako što je naletio na polomljene prometne znakove, nakon čega nije svoje vozilo sklonio na zaustavni trak ceste i propisno označio već je promjenu pneumatika započeo na pretjecajnom traku autoceste. Nasuprot tužitelju, svi tuženici su osporavali svoju odgovornost (odgovornost svojih osiguranika) za nastanak prometne nezgode. Prvostupanjski je sud proveo prometno vještačenje po sudskom vještaku Srećku Hlišću (str. 378.-383. i 395.-396. spisa). Prvostupanjski je sud također proveo dokaz uvidom u priklopljeni kazneni spis Općinskog suda u Sisku poslovni broj K-467/15, kao i spis Croatia Osiguranja d.d. broj 99 MS 2011/14 te je saslušao svjedoke ĆF (str. 375. spisa) i JF (str. 375.-376. spisa). Na temelju tako provedenog postupka, prvostupanjski je sud donio pobijanu presudu.

5. Prethodno, ovaj sud napominje da se prvostupanjski sud u točki 36. obrazloženja pobijane presude (str. 16.-17. presude odnosno str. 440.-441. spisa) pogrešno pozvao na odredbu članka 1107. stavaka 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima. Naime, iz tih zakonskih odredba proizlazi da je propisana solidarna odgovornost više osoba koje su prouzročile štetu oštećeniku. Međutim, kada jedna od tih osoba podmiri oštećeniku štetu kao što je to u konkretnom predmetu učinio tužitelj, tada ta osoba kao solidarni dužnik može prema članku 1109. Zakona o obveznim odnosima od preostalih solidarnih dužnika-štetnika potraživati novčani iznos kojeg je isplatio oštećeniku, a koji je viši od njegovog udjela u šteti s time da od svakog pojedinog dužnika može potraživati iznos koji „odgovara” težini krivnje tog solidarnog dužnika i težini posljedica koje su proistekle iz njegova djelovanja odnosno propuštanja, a ako se to ne može utvrditi na svakog solidarnog dužnika pada jednak dio osim ako razlozi pravičnosti zahtijevaju da se drugačije odluči.

5.1. Prema tome, budući da ovaj spor nije pokrenuo oštećenik protiv svih osoba (njihovih osiguratelja) koje su prouzročile štetu, ne dolazi do primjene odredba članka 1107. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje solidarnu odgovornost više osoba koje su zajedno prouzročile štetu. Naprotiv, upravo zbog toga što je jedna od više osoba koje su prouzročile štetu (tužitelj) podmirio štetu oštećeniku (kćeri preminule LF), ta osoba-tužitelj može regresno potraživati iznos kojeg je isplatio oštećeniku, a koji je viši od njegova udjela u šteti i to od svakog od preostalih solidarnog dužnika koji pada na svakog od njih s time da se taj udio određuje s obzirom na težinu krivnje svakog tog solidarnog dužnika i težini posljedica koje su proistekle iz njegova djelovanja.

5.2. Upravo zbog navedenog, sud prvog stupnja nije mogao sva tri tuženika obvezati da solidarno isplate tužitelju iznos od 11.524,55 EUR s pripadajućim kamatama, već je sukladno odredbi članka 1109. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima morao utvrditi koliki iznos je svaki pojedini tuženik dužan isplatiti tužitelju i to prema težini krivnje i težini posljedica koje su proistekle iz djelovanja svakog tuženika odnosno njegova osiguranika. Međutim, zbog pogrešne primjene materijalnog prava prvostupanjski sud nije utvrđivao težinu krivnje osiguranika drugotuženika i trećetuženika zbog čega prvostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, no budući da je te činjenice moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, to ovaj sud može utvrditi težinu krivnje i težinu posljedice tih tuženika – njihovih osiguranika. Međutim, premda bi i prvotuženik mogao biti odgovoran za štetu prema odredbi članka 26. i 81. stavka 3. točke 4. Zakona o cestama („Narodne novine” broj: 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21, 114/22, 4/23 i 133/23) zbog propusta u održavanju javnih cesta, ovaj sud suprotno mišljenju prvostupanjskog suda smatra da u konkretnom predmetu prvotuženik nije počinio nikakve propuste zbog kojih bi bio odgovoran za štetu.

6. Naime, prvostupanjski sud smatra da je propust prvotuženika u održavanju javnih cesta zbog toga što se na kolniku autoceste nalazio predmet ili predmeti, a radi izbjegavanja tog/tih predmeta je došlo do skretanja vozila kojim je upravljao ĐF te je time došlo do rušenja prometnih znakova koji su bili postavljeni radi najave sužavanja ceste i zone radova, a samu činjenicu da se na kolniku nalazio predmet/predmeti sud je utvrdio isključivo iz iskaza ĐF kojeg je dao prilikom obavijesnog razgovora na policiji 9. prosinca 2014. i prilikom ispitivanja pred Općinskim državnim odvjetništvom 3. lipnja 2015. (točka 31. obrazloženja pobijane presude). Međutim, taj iskaz odnosno iskazi ĐF su međusobno suprotni, a k tome i protivni preostalim dokazima iz kojih ne proizlazi da su se prije nailaska vozila (s priključnim vozilom) kojim je upravljao ĐF na kolniku autoceste nalazili predmeti koji bi utjecali na (ne)sigurnost odvijanja prometa.

6.1. Upravo suprotno mišljenju prvostupanjskog suda koji iskaze ĐF smatra uvjerljivim i iskrenim (točka 31. obrazloženja pobijane presude), ovaj sud te iskaze smatra međusobno kontradiktornim. Naime, iz službene zabilješke I. postaje prometne policije Zagreb od 12. studenoga 2014. (str. 20.-21. priklopljenog spisa Općinskog suda u Sisku poslovni broj K-467/15) proizlazi da je ĐF tom prilikom izjavio da je za vrijeme vožnje smanjivao brzinu s obzirom na znakove ograničenja brzine te se cijelo vrijeme kretao desnim prometnim trakom, no u jednom trenutku je primijetio oštećenu prometnu signalizaciju ploču za obilježavanje mjesta izvođenja radova na cesti ili oštećenja kolnika i markere za razdvajanje smjerova vožnje koja se nalazila i u desnom prometnoj traci kojim se on kretao pa je lijevim kotačima prešao preko oštećene prometne signalizacije te je tom prilikom (iako nije siguran) malo izgubio kontrolu nad vozilom uslijed čega je prešao preko dvije oznake koje su razdvajale lijevu i desnu prometnu traku. Osim toga, on je u svom iskazu izričito naveo da je „vozilom, lijevim kotačima, naletio na već srušenu prometnu signalizaciju najvjerojatnije ploču za obilježavanje mjesta izvođenja radova na cesti ili oštećenja kolnika koji su već bili srušeni jer nije vidio dolazeći prema mjestu događaja trepćuću signalizaciju koja je uobičajena za označavanje radova koji se izvode na autocesti” (str. 21. priklopljenog spisa Općinskog suda u Sisku poslovni broj K-47/15). Prema tome, iz tog iskaza ĐF proizlazi da je on vozilom kojim je upravljao već naletio na srušenu prometnu signalizaciju te da to prilikom nije vidio trepćuću signalizaciju. Međutim, iz službene zabilješke Postaje prometne policije Kutina od 9. prosinca 2014. (str. 45.-46. spisa Općinskog suda u Sisku poslovni broj K-47/15) proizlazi da je on dolaskom u samu zonu radova vidio dva-tri žuta treptača, ali je na sredini kolnika na isprekidanoj uzdužnoj crti koja dijeli lijevu i desnu prometnu traku uočio nepoznat predmet koji leži na cesti dijelom na lijevoj, a dijelom na desnoj prometnoj traci pa je pomislio da je nekom kamionu nešto ispalo na cestu i lagano je skrenuo u lijevo te je tako prošao preko tog predmeta koji je ostao između kotača, no neposredno nakon toga je prednjim lijevim dijelom teretnog vozila udario u prometnu signalizaciju.

6.2. Slijedom navedenog, iz tih kontradiktornih iskaza ĐF proizlazi da je on vidio, ali i da nije vidio trepćuću signalizaciju, ali i da je prilikom nailaska vozila kojim je upravljao on prešao preko srušene prometne signalizacije da bi u kasnijem iskazu naveo kako nije prešao preko srušene prometne signalizacije nego da je (između kotača) prošao preko nepoznatog predmeta koji se nalazio na cesti zbog čega je zapravo lagano skrenuo ulijevo i neposredno nakon toga udario u prometnu signalizaciju. Međutim, da je ĐF prešao preko (ranije) srušene prometne signalizacije, tada bi se i na njegovu vozilu kao i na vozilima kojima su upravljali BF, VF, FF, ZF i MF probušile gume zbog kojih ti vozači prema Zapisniku o očevidu od 12/13. listopada 2014. Županijskog državnog odvjetništva u Sisku (str. 11. spisa) nisu mogli dalje nastaviti kretanje (kao ni vozač NF koji je upravljao motornim vozilom osiguranim kod trećetuženika). Međutim, prema oba iskaza ĐF, on je nakon što je srušio prometnu signalizaciju (i kraćeg zaustavljanja na zaustavnoj traci) nastavio dalje s vožnjom, no nije obavijestio cestare o porušenoj signalizaciji. Osim toga, da se na predmetnom dijelu autoceste uz porušenu prometnu signalizaciju nalazio i neki nepoznat predmet zbog kojeg je ĐF skrenuo ulijevo, tada bi se taj predmet zatekao na kolniku autoceste prilikom uviđaja, no prema preostalim dokazima u spisu (uključujući policijske zapisnike) nije vidljivo da se na kolniku autoceste nalazio neki nepoznat predmet osim predmeta koji su se odnosili na porušenu prometnu signalizaciju i predmeta za koje je naknadno ustanovljeno da su predmeti s vozila kojim je upravljao ĐF - tako na primjer fotografija F-51 iz dokumentacije očevida Policijske postaje Kutina od 16. listopada 2014. sa str. 240. spisa prikazuje rupičasti metalni dio nalik na crvenu boju, a ta ista fotografija F-11 iz fotodokumentacije Policijske postaje Kutina od 11. ožujka 2015. sa str. 90. priklopljenog spisa Općinskog suda u Sisku poslovni broj K-467/15 prikazuje aluminijsku mrežicu (perforirani lim) crvene boje prednje maske teretnog vozila marke „Scania” kojim je upravljao ĐF (kao i predmeta koji su otpali s vozila kojima su upravljali BF, VF, FF, ZF i MF, te osiguranici trećetuženika i tužitelja).

6.3. Prema tome, upravo zbog toga što su izjave ĐF međusobno kontradiktorne te u suprotnosti s preostalim dokazima u spisu, ovaj sud smatra da se prije nailaska vozila kojim je upravljao ĐF na kolniku autoceste nije nalazio nepoznat predmet zbog kojeg je ĐF skrenuvši ulijevo porušio prometnu signalizaciju, a kako to smatra prvostupanjski sud.

6.4. Nadalje, iz provedenih dokaza u spisu, a osobito iz nalaza sudskog vještaka Srećka Hlišća proizlazi da su radovi na autocesti bili uredno označeni prometnom signalizacijom. Naime, iz tog nalaza prometnog vještaka sa str. 379. spisa proizlazi da su znakovi koji označavaju radove na cesti bili obostrano postavljeni 800 m prije zone radova, zatim na 700 m su postavljeni znakovi ograničenja brzine na 100 km/h, na 600 m su bili postavljeni znakovi zatvaranja lijeve prometne trake, na 500 m su bili postavljeni znakovi ograničenja brzine na 80 km/h te iza njih na 400 m znakovi zabrane pretjecanja svih motornih vozila. Osim toga, na 300 m su bili postavljeni znakovi zatvaranja prometne trake s naznakom 300 m, a na 200 m znakovi ograničenja brzine na 60 km/h te iza njih na 100 m znakovi radovi na cesti. Osim toga, na 55 m ispred zone radova je bio postavljen znak obveznog obilaženja s desne strane, da bi na 50 m započelo postupno fizičko zatvaranje lijeve vozne trake postavljanjem ploča za označavanje zapreka s treptačima i znakova obveznog obilaženja s desne strane. Slijedom navedenog, svi sudionici u prometu su mogli pravovremeno biti upoznati s činjenicom da su se izvodili radovi na lijevoj traci autoceste te da je bilo potrebno postupno smanjiti brzinu vožnje na 60 km/h te se prestrojiti u desnu prometnu traku koja je jedina bila namijenjena za promet na predmetnom dijelu autoceste. Dakle, prvotuženik je uredno označio radove na cesti i to prema iskazu svjedoka ĆF još 15-20 dana prije nezgode. Nadalje, iz iskaza svjedoka JF proizlazi da je on kao ophodar zaprimio dojavu u 19:43 sata da je na prometnu signalizaciju naletjelo vozilo te se odmah po dojavi uputio na mjesto događaja gdje je stigao u 20:05 sati s time da je u međuvremenu zaprimio drugu dojavu da je tamo više vozila i treću dojavu da ima teško stradalih. Prema tome, sama činjenica da je ophodar prvotuženika AF zadnji put prije prometne nezgode obišao predmetnu dionicu oko 17:00 sati odnosno oko 2,5 sati prije nego što je oko 19:40 sati ĐF porušio prometnu signalizaciju, nije u uzročno-posljedičnoj vezi s nastankom prometne nezgode u kojoj je smrtno stradala LF.

6.5. Upravo zbog navedenog, prvotuženik svojim postupanjem nije prouzročio štetnu radnju koja bi bila u uzročno-posljedičnoj vezi s nastankom štetnog događaja pa stoga prvotuženik nije odgovoran za štetu tužitelju, a kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud. Zato je neosnovan kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da tom tuženiku naloži da (solidarno s preostalim tuženicima) isplati iznos od 11.524,55 EUR s pripadajućim kamatama. Slijedom navedenog, žalbe tuženika i umješača na strani tuženika je valjalo uvažiti kao osnovane i u tom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 373. točke 1. Zakona o parničnom postupku.

7. Nadalje, prvostupanjski sud pravilno smatra da su drugotuženik i trećetuženik dužni naknaditi tužitelju štetu za koju su odgovorni njihovi osiguranici. Međutim, osim doprinosa nastanku štete njihovih osiguranika kao i doprinosa tužiteljeva osiguranika (na što u žalbi ukazuje drugotuženik), nastanku štete je doprinio i sam oštećenik – preminula LF, na što u žalbi osnovano ukazuje trećetuženik. Naime, iz usmenog iskaza vještaka Srećka Hlišća s ročišta za glavnu raspravu od 18. lipnja 2024. proizlazi da sigurnost za LF „bi se u svakom slučaju povećala da je napustila vozni dio kolnika na način da je u predahu od nadolazećih vozila odmah nakon zaustavljanja vozila [registarska oznaka] prijeđe preko desne vozne trake i zaustavne trake na bankinu s desne strane kolnika” (str. 396. spisa) odnosno prema pisanom nalazu vještaka Hlišća sa str. 382. spisa nalet na nju se ne bi dogodio da se nije zadržavala u blizini osobnog vozila već da se nalazila na bankini to jest površini sa strane zaustavne trake. Međutim, preminula LF nije tako postupila već se ona prema pravomoćnoj presudi na temelju sporazuma stranaka Općinskog suda u Sisku poslovni broj Kov-225/15 od 11. ožujka 2016. (str. 303. spisa), nakon što je izašla iz navedenog vozila nalazila uz lijevi rub kolnika sjeverne kolničke trake bez reflektirajućeg prsluka. Slijedom navedenog, time što LF nije imala reflektirajući prsluk radi bolje uočljivosti u noćnim uvjetima vožnje i što nije odmah nakon izlaska iz vozila (u predahu od nadolazećih vozila) napustila vozni dio kolnika te prešla preko desne vozne trake i zaustavne trake, ona je tim svojim postupanjem doprinijela nastanku štete u smislu odredbe članka 1092. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima i to prema ocjeni ovog suda 20%.

7.1. Jednako tako, i osiguranik tužitelja KF je doprinio nastanku prometne nezgode. Naime, on je unatoč svim vidljivim prometnim znakovima koji su ukazivali na postupno smanjenje brzine vožnje zbog izvođenja radova na autocesti (najprije na 100 km/h, zatim na 80 km/h i naposlijetku na 60 km/h) prema nalazu i mišljenju prometnog vještaka Srećka Hlišća sa str. 383. spisa vozio brzinom od oko 131 km/h u trenutku kada je reagirao kočenjem, s time da ne bi naletio na pješakinju LF da mu je brzina bila do 100 km/h. Slijedom navedenog, time što je osiguranik tužitelja vozio brzinom znatno višom od dopuštene te što se nije prestrojio na desnu prometnu traku unatoč postavljenim znakovima, on je doprinio nastanku štete s time da prema mišljenju ovog suda taj njegov doprinos šteti iznosi 30%. Zbog navedenog, budući da su preminula oštećenica i osiguranik tužitelja ukupno doprinijeli nastanku štete s 50%, to je u konkretnom predmetu potrebno utvrditi za koji dio preostale štete u omjeru od 50% je u smislu odredbe članka 1109. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima odgovoran osiguranik drugotuženika, a za koji dio osiguranik trećetuženika.

8. Naime, osiguranik trećetuženika je doprinio nastanku štete time što se unatoč uredno postavljenim prometnim znakovima (i to još od 800 m prije zone izvođenja radova) nije (pravovremeno) prestrojio na desnu prometnu traku neovisno od toga što je prethodno osiguranik drugotuženika porušio postavljene ploče za označavanje zapreka s treptačima i znakovima obveznog obilaženja s desne strane koji su postupno fizički zatvarali lijevu voznu traku (nalaz vještaka Srećka Hlišća sa str. 382. spisa). Osim toga, osiguranik trećetuženika ŽF je doprinio nastanku štete i time što nakon zaustavljanja vozila nije uključio sva četiri pokazivača smjera i označio vozilo sigurnosnim trokutom jer bi se time prema usmenom iskazu vještaka povećala mogućnost uočavanja i zapažanja prepreke (zapravo, zaustavljenog vozila osiguranog kod trećetuženika, a koje je bilo zaustavljeno budući da je tom vozilu bilo potrebno promijeniti pneumatik – prednju lijevu gumu na vozilu). Slijedom navedenog, mišljenje je ovog suda da udio osiguranika trećetuženika u šteti jednak kao i osiguranika tužitelja, to jest da on iznosi 30%.

8.1. Nadalje, i osiguranik drugotuženika je doprinio nastanku štete upravo zbog činjenice da je prema nalazu sudskog vještaka Srećka Hlišća stvorena opasna prometna situacija za vozača NF, pa onda i za TF koja se ne bi dogodila da prethodno osiguranik drugotuženika ĐF nije porušio postavljene ploče za označavanje zapreka s treptačima i znakovima obveznog obilaženja s desne strane koji su postupno fizički zatvarali lijevu voznu traku (str. 383. spisa). Osim toga, prema iskazu ĐF pred I. postajom prometne policije Zagreb od 12. studenoga 2014. (str. 20. priklopljenog spisa Općinskog suda u Sisku poslovni broj K-467/15) ĐF je, nakon što je prešao preko oštećene prometne signalizacije vozilo zaustavio na zaustavnoj prometnoj traci i nazvao L ili EF te im rekao da je prešao preko srušene prometne signalizacije, a da kamion nije oštećen na što su mu rekli da može nastaviti dalje s time da se na mjestu događaja zadržao 1-2 minute. Prema tome, umjesto da je ĐF obavijestio o srušenoj prometnoj signalizaciji prvotuženika i/ili policiju te poduzeo mjere koje bi omogućile da drugi sudionici u prometu pravovremeno uoče da su porušene prometne oznake (na primjer, da je sam postavio reflektirajući trokut na lijevoj prometnoj traci), a što nesporno nije učinio nego je unatoč svom znanju da je porušio postavljenu prometnu signalizaciju napustio mjesto nesreće što je kasnije uzrokovalo nalet vozila osiguranika tužitelja na LF te njezinu smrt, to je prema mišljenju ovog suda osiguranik drugotuženika doprinio nastanku štete u omjeru od 20%.

8.2. Slijedom navedenog, sukladno odredbi članka 1109. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima drugotuženik je u obvezi isplatiti tužitelju iznos od 4.609,82 EUR, a trećetuženik iznos od 6.914,73 EUR. Nadalje, budući da je tužitelj nesporno još tijekom 2015. godine isplatio oštećeniku (zapravo, kćeri preminule LF) štetu koju (djelomično) potražuje u ovom sporu i to s pripadajućim kamatama koje teku od (kasnijeg) datuma 21. lipnja 2017., a niti jedan tuženik tijekom cijelog prvostupanjskog postupka nije osporavao dospijeće tužiteljeva potraživanja, to je oba tuženika primjenom odredbe članka 29. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima valjalo obvezati da isplate tužitelju zatezne kamate na dosuđene iznose koje teku od

21. lipnja 2017. do isplate.

9. Pri tome, ovaj sud napominje da je neosnovan materijalnopravni prigovor zastare utuženog potraživanja. Naime, upravo zbog toga što se u konkretnom predmetu radi o regresnom potraživanju kojeg je jedan solidarni dužnik (tužitelj) isplatio oštećeniku (zapravo, kćeri preminule oštećenice LF) i koji isplaćeni iznos štete regresno potražuje od preostalih solidarnih dužnika (štetnika), to utuženo potraživanje zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima. Naprotiv, kada bi se radilo o potraživanju štete koju bi oštećenik potraživao prema svim solidarnim dužnicima u smislu članka 1107. Zakona o obveznim odnosima, tada bi to potraživanje zastarijevalo u trogodišnjem zastarnom roku prema članku 230. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. Jednako tako, budući da se u konkretnom predmetu ne radi ni o isplati osigurnine niti je samom isplatom štete oštećeniku (njenom sljedniku) došlo do subrogacije potraživanja na tužitelja u smislu članka 963. Zakona o obveznim odnosima (jer isplatom tužitelj nije došao u pravni položaj oštećene osobe) nego se radi o potraživanju jednog solidarnog dužnika (koji je isplatio obvezu naknade štete oštećeniku) prema drugim solidarnim dužnicima u smislu članka 1109. Zakona o obveznim odnosima, u ovom sporu se ne primjenjuje ni odredba članka 234. tog Zakona.

10. Slijedom navedenog, u odnosu na drugotuženika i trežetuženika, njihove žalbe je valjalo uvažiti i preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu točke I. izreke kojim je tim tuženicima naloženo da solidarno (i to s prvotuženikom) isplate tužitelju iznos od 11.524,55 EUR s pripadajućim kamatama, a na temelju članka 373. točke 3. i članka 373.a stavka 3. Zakona o parničnom postupku.

11. Nadalje, s obzirom na to da je stranka (prvotuženik) kojem se umješač pridružio uspjela u sporu, to umješač osnovano potražuje troškove prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka koji su bili potrebni za vođenje ovog spora od tužitelja budući da je (u odnosu na prvotuženika i umješača) tužitelj izgubio spor. Slijedom navedenog, umješač sukladno odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku osnovano potražuje trošak zastupanja na ročištima za glavnu raspravu održanim 22. veljače 2022., 29. ožujka 2023., 18. prosinca 2023., 18. lipnja 2024. i 1. listopada 2024. u iznosu od 200,00 EUR (za svako ročište) prema Tbr. 9. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 138/23). Jednako tako, umješač osnovano potražuje naknadu troška sastava podneska od 28. ožujka 2024. sa str. 393.-394. spisa kojim se je očitovao na pisani nalaz i mišljenje prometnog vještaka u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Osim ovih troškova prvostupanjskog postupka, umješač na strani prvotuženika osnovano potražuje trošak poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 300,00 EUR, tako da ukupni prvostupanjski troškovi umješača koji su bili potrebni za vođenjem ovog spora iznose 1.500,00 EUR.

11.1. Međutim, za razliku od tih troškova, umješač neosnovano potražuje trošak sastava podneska od 18. veljače 2022. u iznosu od 50,00 EUR uvećan za porez na dodanu vrijednost jer je taj podnesak nije bio potreban za vođenjem spora. Naime, uvidom u taj podnesak sa str. 136. spisa proizlazi da je umješač uz taj podnesak dostavio punomoć za zastupanje odvjetnika, a što je mogao učiniti i na ročištu od 22. veljače 2022., pa zato taj podnesak nije bio potreban za vođenjem ovog spora. Jednako tako, umješač neosnovano potražuje trošak sastava podneska od 16. rujna 2024. u iznosu od 200,00 EUR (uvećan za porez na dodanu vrijednost) jer je u tom podnesku sa str. 414.-415. spisa umješač ponavljao ranije iznesene navode pa stoga ni taj podnesak nije bio potreban za vođenjem spora.

11.2. Sukladno odredbi članka 166. stavka 2. u vezi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku umješač osnovano potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 EUR prema Tbr. 10. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, kao i trošak poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 62,50 EUR, no ne i trošak sudske pristojbe za žalbu budući da umješač nije određeno postavio zahtjev za naknadu tog troška. Naime, zahtjev za naknadu parničnog troška u smislu članka 164. stavka 2. Zakona o parničnom postupku mora biti određeno postavljen i to kako u odnosu na postupovnu radnju za koju se potražuje trošak tako i u odnosu na sam iznos troška koji se potražuje. Slijedom navedenog, umješač osnovano potražuje trošak prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka u ukupnom iznosu od 1.812,50 EUR, pa mu je taj trošak postupka valjalo dosuditi, a u preostalom dijelu njegov zahtjev za naknadu troška je valjalo odbiti kao neosnovan.

11.3. Ovaj sud posebno napominje da bi i prvotuženik mogao osnovano potraživati troškove postupka budući da je on uspio u sporu, no, prvotuženik nije podnio zahtjev za naknadu troškova ni prvostupanjskog ni drugostupanjskog postupka. Zbog navedenog, ovaj sud mu uslijed preinačene presude (u odnosu na prvotuženika) taj trošak nije ni mogao priznati.

12. Nadalje, premda je prvostupanjska presuda i u odnosu na drugotuženika i trećetuženika preinačena, ti tuženici (ipak) nisu uspjeli u sporu budući da su u obvezi isplatiti tužitelju udjele u šteti za koje su razmjerno krivnji i težini posljedice odgovorni njihovi osiguranici. Zbog navedenog, ti tuženici neosnovano potražuju troškove prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka već su oni u obvezi naknaditi tužitelju prouzročene troškove postupka koje je prvostupanjski sud pravilno odmjerio u iznosu od 3.388,16 EUR. Međutim, s obzirom na to da postoji znatna razlika u pogledu njihova udjela u predmetu spora, to je ovaj sud sukladno odredbi članka 161. stavka 2. Zakona o parničnom postupku obvezao drugotuženika da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.355,26 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 8. studenoga 2024. do isplate, a trećetuženika da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.032,90 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 8. studenoga 2024. do isplate.

13. Sukladno odredbi članka 166. u vezi članka 155. Zakona o parničnom postupku zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava odgovora na žalbu je valjalo odbiti kao neosnovan jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenjem spora.

Zagreb, 1. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić