REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1280/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Nataši Ružička, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o. u Garešnici, protiv tuženika Eko Moslavina d.o.o., Kutina, Zagrebačka 1, OIB 94887300369, zastupan po punomoćniku Ivanu Esteru, odvjetniku u Zagrebu, radi nadomještaja ugovora o radu, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-630/2024-3 od 26. studenog 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj Pr-1/2022-93 od 30. travnja 2024., u sjednici održanoj 1. travnja 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tužiteljice glede postavljenih pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se presudom nadomjesti ugovor o radu točno određenog sadržaja pobliže navedenog u točki I. izreke pobijane presude. Također, tužiteljici je naloženo i da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.562,50 Eur-a (točka II. izreke pobijane presude izreke).
2. Protiv presude suda drugog stupnja tužiteljica podnosi prijedlog za dopuštenje revizije zbog pitanja:
„1. Može li sud odbiti tužbeni zahtjev za nadomještanje ugovora o radu u situaciji kada ugovor o radu direktora izričito predviđa obvezu raspoređivanja tužiteljice na određeno radno mjesto nakon opoziva s funkcije direktora, pri čemu je sudska odluka jedino sredstvo osiguranja poštivanja ugovorne obveze?
2. Je li pravilno pravno shvaćanje niže stupanjskih sudova da sudska odluka o nadomještanju ugovora o radu u konkretnom slučaju predstavlja povredu slobode ugovaranja, iako je obveza sklapanja drugog ugovora o radu utvrđena ugovorom o radu direktora, čime se ne bi stvarao novi ugovorni odnos, već bi se samo osigurala provedba važeće ugovorene obveze?
3. Jesu li niže stupanjski sudovi pravilno ocijenili da se pravo na raspoređivanje na radno mjesto 'voditelja razvoja i zaštite okoliša', predviđeno ugovorom o radu direktora, ne može osigurati sudskom odlukom?
4. Može li niže stupanjski sud, s obzirom na načelo pacta sunt servanda, odbiti nadomještanje ugovora o radu u situaciji kada ugovor o radu direktora propisuje raspoređivanje na drugo radno mjesto, a ne postoji zakonska zabrana za sudsku zaštitu takvih ugovornih prava?
5. Jesu li niže stupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo smatrajući da tužbeni zahtjev za nadomještanjem ugovora o radu nije dopušten jer bi navodno ugrozio slobodu ugovaranja, iako je takva obveza izričito predviđena u inicijalnom ugovoru o radu i stoga ne zahtijeva novu suglasnost stranaka?,
za koja ističe da udovoljavaju uvjetima dopuštenosti iz čl. 385.a st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP).
3. Na prijedlog je odgovoreno.
4. Prijedlog je nedopušten.
5. U biti ovog spora sud drugog stupnja izrazio je pravno shvaćanje da mogućnost, da se sudskom presudom nadomjesti ugovor o radu nije propisana zakonom, to tužiteljica nema pravnu osnovu tužbenim zahtjevom zahtijevati da se presudom nadomješta ugovor o radu, pa je sud prvog stupnja pravilno tužiteljičin tužbeni zahtjev odbio.
6. Takvo pravno shvaćanje ovaj sud je iznio i u odluci poslovni broj Revr-1105/2014 od 30. lipnja 2015. pa stoga kako je tužbeni zahtjev odbijen i odluka je donesena na temelju pravnog shvaćanja ovog suda to ne postoje razlozi da bi se u ovom postupku dopustila revizija.
6.2. U toj odluci ovaj sud je izrazio pravno shvaćanje kako slijedi:
„Odredbom čl. 12. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR) propisano je da se ugovor o radu sklapa u pisanom obliku. Propust ugovornih strana da sklope ugovor o radu u pisanom obliku, ne utječe na postojanje i valjanost tog ugovora (čl. 12. st. 2. ZR). Ako ugovor o radu nije sklopljen u pisanom obliku, poslodavac je dužan radniku prije početka rada uručiti pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru (čl. 12. st. 3. ZR), a ako to ne učini ili ne sklopi s radnikom ugovor o radu u pisanom obliku, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme (čl. 12. st. 4. ZR).
Upravo navedene odredbe ZR uklanjaju stroge posljedice nedostatka propisanog oblika (forme) predviđene općim propisima obveznog prava. To jasno proizlazi iz odredbe čl. 12. st. 2. ZR prema kojoj propust ugovornih strana da sklope ugovor o radu u pisanom obliku, ne utječe na postojanje i valjanost tog ugovora, kao i iz st. 4. istog članka Zakona iz kojeg proizlazi da kada ugovor o radu nije sklopljen u pisanom obliku ni kada poslodavac prije početka rada nije uručio radniku pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru smatra se da je poslodavac s radnikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Dakle, nedostatak pisanog oblika ne utječe na postojanje ugovora kad se podrazumijeva (predmnijeva) njegovo postojanje ako je isti sklopljen u nekom drugom obliku, kao u konkretnom slučaju konkludentnim radnjama obiju stranaka kao neizravnim očitovanjem volje, obzirom da je tužiteljica nakon prestanka ugovora o radu na određeno vrijeme, odnosno nakon što je položila specijalistički ispit nastavila raditi kod tuženika, odnosno koristiti razna materijalna prava iz radnog odnosa, čime je pokazala da smatra da je u radnom odnosu kod tuženika na način koji je ugovoren Ugovorom o radu na određeno vrijeme od 26. rujna 2005. i Aneksom Ugovora o radu od 3. listopada 2005. Predmnijeva je pravna činjenica koja se smatra kao dokazana dok se ne dokaže protivno, a protivno tužiteljica u postupku nije dokazala jer je i tijekom postupka kako je već rečeno koristila prava iz tog radnog odnosa.
Slijedom navedenog i po mišljenju ovog suda pravilno su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev za utvrđenje da je radni odnos između stranaka prestao s 5. rujna 2011.
Odredbom čl. 2. ZOO je propisano da sudionici u pravnom prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva.
Odredbom čl. 248. ZOO propisano je da ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi (st. 1.) te da su odredbe propisa kojima se djelomično ili u cijelosti određuje sadržaj ugovora sastavni dijelovi tih ugovora te ih upotpunjuju ili stupaju na mjesto ugovorenih odredbi koje nisu u skladu s njima (st. 2.).
Tužbenim zahtjevom kojim tužiteljica traži da se naloži tuženiku da s njom sklopi ugovor o radu na neodređeno vrijeme točno određenog sadržaja predstavlja odstupanje od općih odredbi ZOO o slobodnoj volji stranaka, a takvo odstupanje mora biti propisano zakonom da bi se na njega mogla primijeniti odredba čl. 248 ZOO. To su slučajevi u kojima jedna osoba ima monopol ili kad se zbog općeg društvenog interesa pojedinim zakonom propisuje obveza sklapanja ili da će presuda zamijeniti ugovor. Ali polazeći od načela slobodne volje stranaka za sklapanjem ugovora o radu i od činjenice da niti ZR, niti bilo koji drugi zakon ne propisuje obvezu sklapanja ugovora o radu na način kao što traži tužiteljica, i po mišljenju ovog suda nema osnove da se naloži tuženiku sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme točno zatraženog sadržaja, pa su stoga nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su takav podredan tužbeni zahtjev odbili.
Slijedom navedenog valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu pozivom na čl. 393. ZPP.“.
7. Zbog pozivanja predlagateljice na pravno shvaćanje izneseno u odluci ovog suda poslovni broj Rev-540/2021 od 2. srpnja 2024. valja reći da se u tom predmetu radilo o odlučivanju o zahtjevu na utvrđenje da odluke poslodavca nedopuštene i da se sa slijedom toga tužiteljicu vrati na posao i sa njom zaključi ugovor o radu primjereno njenoj stručnoj spremi pa se stoga radi o sporu koji nije podudaran sa sporom koji se vodi u ovoj parnici.
8. Kako, dakle, nije riječ o pravnom pitanju važnom za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP-a, riješeno je kao u izreci pod točkom I. ovog rješenja.
9. Postupajući po odredbi čl. 385.a ZPP-a, revizijski sud je ocijenio da u prijedlogu za dopuštenje revizije, kao i prilozima koje je tužiteljica dostavila uz prijedlog u smislu odredbe čl. 387. st. 3. ZPP-a, tužiteljica nije učinila vjerojatnim da bi joj bilo povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ovog Zakona. Naime, ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižim sudovima tužiteljici bilo omogućeno da se izjasni o prijedlozima i navodima tuženika, iznosi činjenice i predlaže dokaze, te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama niži sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tužiteljice. Njihove presude su detaljno obrazložene, te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužiteljica nije imala pravično suđenje, čime nije učinila vjerojatnim da bi joj u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo u smislu postojanja pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP- a.
10. Slijedom navedenog valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a, odlučiti kao u izreci pod točkom II. ovog rješenja.
Zagreb, 1. travnja 2025.
Predsjednik vijeća:
dr.sc. Ante Perkušić
