REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-95/2024-4
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PIVKA d.o.o., OIB 62118281909, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćnici Luni Humljak Gugić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnici Tihani Svetec, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-50/2023-2 od 7. veljače 2023. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1282/2014 od 30. studenog 2022., u sjednici održanoj 1. travnja 2025.
r i j e š i o j e:
I. Ukidaju se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-50/2023-2 od 7. veljače 2023. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1282/2014 od 30. studenog 2022. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio isplatu iznosa od 1.103.200,00 kn / 146.419,80 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 4. rujna 2013. do isplate te trošak postupka (točka I. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 144.755,00 kn / 19.212,29 EUR (točka II. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 48.285,00 kn / 6.408,52 EUR (točka III. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u točkama I. i II. izreke.
3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-2174/2023-3 od 30. kolovoza 2023. dopušteno je tužitelju podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja:
"Da li u primjeni Zakona o platnom prometu („Narodne novine“, broj 133/09, dalje: Zakon o platnom prometu) radi ocjene pravilnosti autentifikacije platne transakcije i nastavno tome postojanja krivnje kao jedne od pretpostavki nastanka odnosa odgovornosti za štetu, iz odredbi čl. 34. i 35. Zakona o platnom prometu proizlazi da je teret dokaza za pravilnost provedene autentifikacije na pružatelju platnih usluga ili na korisniku platnih usluga?''.
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tužitelj je, pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) podnio reviziju i to zbog pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predlaže preinačiti nižestupanjske presude na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, uz naknadu mu troškova parničnog postupka, podredno ukidanje drugostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija je osnovana.
7. Postupajući sukladno odredbi čl. 391. st. 3. ZPP, u povodu revizije revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 1.103.200,00 kn / 146.419,80 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 4. rujna 2013. do isplate.
8.1. Naime, stranke su 28. prosinca 2004. sklopile Ugovor o usluzi PBZ COM@NET kojim se tuženik obvezao tužitelju pružati usluge elektronske komunikacije. Tužitelj navodi da su 4. rujna 2013. za vrijeme korištenja ugovorene tuženikove usluge PBZ COM@NET po poslovnom računu tužitelja provedene transakcije za koje nije postojao nalog ovlaštene osobe niti je isti nalog potpisan od strane ovlaštene osobe tužitelja sukladno odredbama Ugovora te je neovlašteno s računa tužitelja u korist trećih osoba isplaćen iznos od 1.103.200,00 kn pa da je slijedom toga tužitelj pretrpio štetu u tom iznosu.
9. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev, u bitnom navodeći da iz podataka u spisu ne proizlazi da bi tuženik počinio protupravnu štetnu radnju pa slijedom toga da nema niti uzročno posljedične veze između štete i štetne protupravne radnje, pri čemu je teret dokaza pretpostavki za naknadu štete na tužitelju.
9.1. Tako iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da nije sporno među strankama da su sklopile Ugovor o usluzi PBZ COM@NET od 28. prosinca 2004., tužitelj kao klijent, a tuženik kao davatelj usluge te da su 4. rujna 2013. s poslovnog računa tužitelja izvršene transakcije u ukupnoj vrijednosti od 1.103.200,00 kn na više računa fizičkih osoba. Prvostupanjski sud je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je tuženik u vrijeme spornih transakcija (4. rujna 2013.) poštovao norme i kriterije propisane Zakonom o platnom prometu i Odlukom Hrvatske narodne banke o primjerenom upravljanju informacijskim sustavom te da primjenom tih propisa tuženik nije mogao spriječiti neovlaštene isplate s poslovnog žiro računa tužitelja u ukupnom iznosu od 1.103.200,00 kn / 146.419,80 EUR, no da tuženik nije poštovao smjernice Hrvatske narodne banke za upravljanje informacijskim sustavom u cilju smanjenja operativnog rizika i njihovom primjenom, primjenom pravila struke, dobre prakse i uz ulaganje dužne profesionalne pažnje tuženik je mogao spriječiti neovlaštene isplate sa žiro računa tužitelja u ukupnom iznosu od 1.103.200,00 kn, a stranke da nisu imale prigovore na nalaz i mišljenje vještaka. Sud je ocijenio da usluga pružanja internet bankarstva nije opasna djelatnost, da je internet bankarstvo djelatnost koja koristi internet kao kanal distribucije po kojem se vrši bankarska aktivnosti, da je tužitelj i dalje klijent tuženika s ugovorenom uslugom internet bankarstva, a da su Smjernice Hrvatske narodne banke samo preporuke o načinu rada banaka u okviru zakonskih propisa i da pravno nisu obvezujuće.
10. Drugostupanjski su prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda, da tužitelj na kojem je teret dokaza (čl. 219. i čl. 221.a ZPP), da bi imao pravo na naknadu štete, mora dokazati pretpostavke koje moraju biti kumulativno ispunjene, što tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka u konkretnom slučaju nije dokazao. Navodi da iz podataka u spisu ne proizlazi da bi tuženik počinio protupravnu štetnu radnju pa da slijedom toga nema niti uzročno posljedične veze između štete i štetne protupravne radnje.
11. U odnosu na sporno postavljeno pravno pitanje, u činjenično i pravno podudarnom predmetu, ovaj sud je već dao odgovor u odluci broj Rev-116/2024-2 od 13. ožujka 2024., a na temelju odredaba čl. 34. st. 1. i čl. 35. Zakona o platnom prometu ("Narodne novine", broj 133/09, 136/12.):
''14. Međutim, zakon razlikuje dva vida štete (a) štetu koja se sastoji u umanjenju imovine za iznos koji je neovlašteno prenesen trećim osobama s računa tužitelja i (b) i moguća daljnja šteta, tj. razlika između prenesenog iznosa i pune naknade štete koju bi tužitelj mogao ostvarivati prema općim pravilima o odgovornosti za štetu (ali to nije predmet spora jer tužitelj ne zahtijeva razliku do pune naknade štete). Za prvi vid štete nije potrebno utvrđivati postojanje općih pretpostavki odgovornosti za štetu jer je tuženik dužan „dovesti terećeni račun za plaćanje u stanje koje bi odgovaralo stanju tog računa da neautorizirana platna transakcija nije bila izvršena“ (pod pretpostavkom da ne postoji propust tužitelja). Očito je zakonom rizik neovlaštene isplate stavljen na teret pružatelja usluge (on je taj na kome je teret dokaza da korisnik računa nije postupao kako je trebalo, a s druge strane da je on kao pružatelj usluge postupio u svemu kako je trebalo). Ovo je logično jer bi u protivnom pravna sigurnost i povjerenje građana u bankarski sustav bilo dovedeno u pitanje. Time je ujedno odgovoreno na postavljeno revizijsko pitanje.''
12. Reafirmirajući navedeno pravno shvaćanje, za zaključiti je da je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova u odnosu na navedeno pitanje suprotno shvaćanju ovog suda.
13. I u ovom predmetu valja navesti da su sudovi prihvatili nalaz i mišljenje sudskog vještaka iz kojeg proizlazi da je tuženik poštivao „norme i kriterije Zakona o platnom prometu“, a da se pritom ne navodi niti jedna odredba iz tog Zakona (uključujući i čl. 34. i 35. koji se navode u pitanju zbog kojeg je revizija dopuštena) te da tužitelj nije „naveo zakonske propise koje tuženik nije primijenio, a trebao je primijeniti“ što upućuje na zaključak da je prema shvaćanju nižestupanjskih sudova poznavanje prava i njegova primjena stvar sudskih vještaka i stranaka, a ne suda, što se ne može prihvatiti budući da sud pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i nije vezan pravnom osnovom i kada su je stranke istaknule. Što se tiče Smjernica HNB nije jedino relevantno jesu li kao propis pravno obvezujuće. Prvostupanjski sud je utvrdio da prema nalazu vještaka propust tuženika ipak postoji ako se uzmu u obzir kriteriji iz tih Smjernica jer one predstavljaju razradu pravila struke, dobre prakse i uvažavaju pravni standard dužne (profesionalne) pažnje. Ako tuženik nije postupao po pravilima struke te u skladu s dobrom praksom i profesionalnom pažnjom, pitanje je ima li on svoja pravila struke i kakva su ta pravila. U svakom slučaju, to što je prema nalazu vještaka sadržano u Smjernicama sadržano je i u osnovnim načelima obveznog prava (čl. 4., 8., 9. i 10. ZOO), a te odredbe nisu preporuke koje tuženika „pravno ne obvezuju“.
14. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci pod točkom I., na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP, pri čemu će sudovi prilikom donošenja nove odluke imati u vidu odredbe čl. 34. i 35. Zakona o platnom prometu na koje je ukazano ovim rješenjem.
15. Odluka o troškovima nastalima u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.
Zagreb, 1. travnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Slavko Pavković
