REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1282/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Šabarić Zovko, predsjednice vijeća, Dubravke Zubović, sutkinje izvjestiteljice i Kristine Saganić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika SKYLINK d.o.o., OIB 81773389478, Avenija Dubrovnik 15, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica, odvjetnica Jelena Rubeša Bilobrk, Zagreb, Augusta Cesarca 8, protiv tuženika – protutužitelja GRADEL d.o.o., OIB 40100946455, Velikogorička cesta 10a, Staro Čiće, Velika Gorica, kojeg zastupa punomoćnik, odvjetnik Antun Šagovac, Velika Gorica, Zagrebačka 17/II, radi isplate iznosa od 2.307,77 EUR po tužbi i radi raskida ugovora i isplate iznosa od 1.361,13 EUR po protutužbi, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2042/2018-65 od 30. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2042/2018-65 od 30. siječnja 2025. u točkama I., III. i IV. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2042/2018-65 od 30. siječnja 2025. održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Nives Mirčetić poslovni broj Ovrv-695/18 od 17. svibnja 2018. u dijelu u kojem je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 2.307,77 EUR sa zateznim kamatama na pojedinačno određene iznose, kako je pobliže navedeno u izreci te mu naknaditi troškove ovršnog postupka u iznosu od 252,81 EUR sa zateznim kamatama od 18. svibnja 2018. do isplate, sve po stopi koja se određuje za ostale odnose (točka I. izreke). Ukinut je platni nalog sadržan u predmetnom rješenju o ovrsi u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju ovršni trošak u iznosu od 4,98 EUR sa zateznim kamatama od 18. svibnja 2018. do isplate po stopi koja se određuje za ostale odnose te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke). Odbijen je protutužbeni zahtjev da se utvrdi da je raskinut Ugovor br. 2040/17 i Ugovor o ugradnji tehničkog sustava zaštite broj 2040/16 sklopljen između stranaka 24. travnja 2017., kao i ugovor koji je sklopljen 11. prosinca 2017. u 15:44 sati kada je tuženik prihvatio tužiteljevu ponudu broj 1038/17 od 1. prosinca 2017. Također, odbijen je protutužbeni zahtjev da tužitelj plati tuženiku iznos od 1.361,13 EUR sa zateznim kamatama od 30. svibnja 2017. do isplate po stopi koja se određuje za ostale odnose (točka III. izreke). Naloženo je tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.507,03 EUR sa zateznim kamatama od 30. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za ostale odnose (točka IV. izreke). Odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 312,50 EUR sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka V. izreke).

2. U obrazloženju presude prvostupanjski sud u bitnome navodi da je između stranaka bio sklopljen Ugovor o ugradnji tehničkog sustava zaštite broj 2040/16 od 24. travnja 2017. u skladu s kojim je tuženiku postavljen sustav videonadzora. Nakon provedenog elektrotehničko-strojarskog vještačenja, na temelju odredbe članka 221.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), prvostupanjski sud utvrđuje da na ugrađenom sustavu videonadzora nije bilo materijalnih nedostataka, a kako to tvrdi tuženik. Navodi da do raskida predmetnog ugovora nije došlo budući da tuženik niti u jednom trenutku nije dao izjavu tužitelju da raskida predmetni ugovor, a tužitelj je kontinuirano pozivao tuženika da plati preostali iznos duga po utuženim računima. Zaključuje da ponuda broj 1038/17 ima značaj nastavka suradnje između stranaka i da su stranke imale namjeru da obvezu iz ranije sklopljenog ugovora zamjene novom obvezom (ugradnjom druge opreme) uz nadoplatu cijene, ali da do sklapanja predmetnog ugovora nije došlo iako je predmetna ponuda prihvaćena od strane tuženika. Naime, sud utvrđuje da je u samoj ponudi navedeno da je prije ugradnje videonadzora potrebno podmiriti preostali dogovoreni iznos te potpisati ugovor, što nije učinjeno. Posljedično tome, oprema obuhvaćena ponudom broj 1038/18 nije niti ugrađena od strane tužitelja. Slijedom navedenog, odbija tuženikov protutužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. Nadalje, sud utvrđuje da su oprema i usluge obračunate u utuženim računima nedvojbeno ugrađene, odnosno izvršene, a sve sukladno predmetnom ugovoru te ocjenjuje tužiteljev tužbeni zahtjev osnovanim.

3. Tuženik je podnio žalbu protiv presude, koju pobija u točkama I., III. i IV. izreke. U žalbi u bitnome navodi da je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Navodi da je prvostupanjski sud neosnovano odbio dokazni prijedlog za provođenje novog elektrostrojarskog vještačenja. Smatra da vještak nije otklonio sve tuženikove prigovore, a da nije niti mogao u potpunosti obaviti zadatak vještačenja budući da nije ovlašten za područja elektrostrojarstva i strojarstva. Ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbe članka 401. stavka 2., članaka 358. i 252. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 11422, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO). Ukazuje na to da su stranke 11. prosinca 2017. sklopile novi ugovor na temelju kojeg je tužiteljeva obveza bila da preda, montira, programira i pusti u rad sustav videozaštite sukladno ponudi broj 1038/17 od 11. prosinca 2017., čime je ugovor sklopljen 24. travnja 2017. postao bespredmetan te je on raskinut. Posljedično, prestala je tuženikova obveza na plaćanje po ugovoru od 24. travnja 2017. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu od 312,50 EUR (uključujući PDV od 25%), uvećano za sudsku pristojbu za žalbu protiv presude u iznosu od 69,53 EUR.

4. Tužitelj nije odgovorio na tuženikovu žalbu.

5. Tuženikova žalba je neosnovana.

6. Ukazuje se na to da je preračunavanje iznosa izraženih u kunama u iznose izražene u eurima izvršeno sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici („Narodne novine“ broj: 57/22 i 88/22), time da je preračunavanje izvršeno uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450.

7. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. ZPP-a u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Ovaj sud je utvrdio da je presuda pravilna i na zakonu osnovana.

8. Iz spisa proizlazi da je između stranaka nedvojbeno sklopljen Ugovor o ugradnji tehničkog sustava zaštite broj 2040/16 od 24. travnja 2017. (list 36. do 37. spisa), u skladu s kojim je tužitelj u cijelosti ispunio svoju obvezu i montirao tuženiku sustav videonadzora sukladno specifikaciji na listu 37. spisa. Predmetni sustav videonadzora nesporno je ugrađen, što potvrđuje i montažni list br. 72 (list 38. spisa) i radni nalog br. 72 (list 39. spisa). Za ugrađenu opremu i obavljene radove montaže tužitelj je tuženiku ispostavio račun broj 417-2-1 (list 3. spisa) u iznosu od 2.722,26 EUR / 20.510,88 kn. Tuženik je nesporno djelomično podmirio predmetni račun i to 50% iznosa navedenog računa, dok je ostao nepodmiren iznos predmetnog računa od 1.361,13 EUR / 10.255,44 kn.

9. Nadalje, tuženik je kontaktirao tuženika da novi sustav videonadzora nema mogućnost pregleda slike kamera na TV prijamniku te zatražio da tužitelj ispuni svoju ugovornu obvezu i omogući tuženiku predmetnu opciju. Iz predmetnog Ugovora o ugradnji tehničkog sustava zaštite broj 2040/16 od 24. travnja 2017. te pisanog nalaza i mišljenja vještaka (list 231. do 272. lista) proizlazi da tim ugovorom nije ugovoreno niti je tuženiku prethodno ponuđena oprema i ugradnja hardvera/softvera za pregled slike s kamera na TV prijamnik. Tužitelj je tuženiku naknadno omogućio traženo, što potvrđuje radni nalog od 4. svibnja 2017. (list 40. spisa), koji je tuženik potpisao te nije imao primjedbi. Za ugrađenu opremu i pruženu uslugu tužitelj je tuženiku ispostavio račun broj 446-2-1 (list 4. spisa). u iznosu od 140,85 EUR / 1.061,25 kn. Predmetni račun tuženik nije platio, već ga je vratio tužitelju uz obrazloženje da obračunate usluge na računu nisu izvršene. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je vještak uviđajem na licu mjesta utvrdio da je ugrađen VGA konverter sukladno radnom nalogu od 4. svibnja 2017. i ostala oprema koja omogućuje tuženiku pregled slike s kamera na TV prijamnik te da je utvrdio ispravan rad predmetne opreme.

10. Nadalje, iz spisa proizlazi da tuženik nije bio zadovoljan kvalitetom slike ugrađenih kamera. Stoga je s tužiteljem dogovorio da umjesto jedne prvotno ugrađene kamere postavi probnu kameru bolje kvalitete pa da će tužitelj zamijeniti sve ostale kamere ukoliko tuženik bude zadovoljan kvalitetom probne. Tužitelj je postavio tuženiku probnu kameru sukladno dogovoru, a što potvrđuje radni nalog od 27. studenog 2017. (list 42. spisa), koji je potpisan od strane tuženika. Za ugrađenu probnu kameru i izvršene radove tužitelj je tuženiku ispostavio račun broj 2-2-1 (list 5. spisa) u iznosu od 805,79 EUR / 6.071,25 kn, koji tuženik nije platio.

11. U uvodu Ugovora o ugradnji tehničkog sustava zaštite broj 2040/16 od 24. travnja 2017., koji sukladno odredbi 1. tog ugovora čini njegov sastavni dio, stoji da je tužitelj ponudio tuženiku više vrsta sigurnosnih sustava i opreme te nakon što je tuženik dobio cjelovite upute u vezi instaliranja sigurnosnog sustava, tuženik je naručio tehnički sustav zaštite koji je specificiran na listu 37. spisa. U skladu s odredbom 13.1. predmetnog ugovora tužitelj je oslobođen svake odgovornosti u slučaju da tuženik ne izabere prikladan sustav koji pruža dovoljnu zaštitu objekta tuženika sukladno preporuci tužitelja te tuženik kao naručitelj posebno izjavljuje da je prema vlastitoj prosudbi izabrao razinu zaštite (naručeni sustav) i da je upoznat s činjenicom da je tužiteljeva garancija za funkcioniranje sustava ograničena uvjetima iz proizvođačeve garancije.

12. Slijedom navedenog, sama činjenica što tuženik nije bio zadovoljan kvalitetom slike koju daju ugrađene kamere ne znači automatski da postoje materijalni nedostatci na ugrađenoj opremi. Tuženik je izabrao ugrađeni sustav videonadzora i potpisao ugovor u kojem je točno navedeno što taj sustav sadrži, a tužitelj je sukladno predmetnom ugovoru u cijelosti ugradio tako ugovoreni sustav. Tužitelj je nadalje, izvan okvira predmetnog ugovora, ugradio tuženiku opremu koja omogućuje tuženiku pregled slike s kamera na TV prijamnik i jednu probnu kameru druge vrste te je za navedeno tuženiku uredno ispostavio račune, koje tuženik nije platio. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ugrađene kamere u dnevnom i noćnom načinu rada prikazuju jasnu sliku sukladno tehničkim karakteristikama proizvođača, a da su problemi mutne slike uzrokovani vanjskim uvjetima (npr. kišne kapi, prljavština, prašina, paukova mreža i dr.), što ne predstavlja materijalni nedostatak ugrađenih kamera. Eventualno zamućenje može se otkloniti redovitim čišćenjem zaštitne kupole/stakla na kamerama i sprejom za odbijanje kapi kiše. Slijedom navedenog, analizom i ocjenom provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da nije utvrđeno da su ugrađene kamere imale materijalnih nedostataka zbog kojih bi tuženik imao pravo na raskid ugovora. Osim toga, u spisu ne postoji dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je tuženik izjavio da raskida predmetni ugovor od 24. travnja 2017. u smislu odredbe članka 410. stavka 1. točke 4. ZOO-a.

13. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka predložio da se provede novo vještačenje radi utvrđenja je li na ugrađenim kamerama bilo materijalnih nedostataka. Prvostupanjski sud je osnovano odbio provesti dokaz novim vještačenjem. Naime, prema ocjeni ovog suda, zbog proteka vremena od ugradnje predmetnog videonadzora te činjenice da se predmetni sustav koristi kontinuirano osam godina ne bi se sa sigurnošću moglo utvrditi jesu li u vrijeme ugradnje sustava (2017.) postojali materijalni nedostatci. Osim toga, provođenje predmetnog vještačenja je nepotrebno s obzirom na to da tuženik niti ne tvrdi da je do raskida ugovora došlo zbog toga što su na ugrađenim kamerama postojali materijalni nedostatci. Tuženik smatra, a kako navodi i u žalbi, da je između stranaka 11. prosinca 2017. sklopljen novi ugovor na temelju kojeg je tužiteljeva obveza bila da preda, montira, programira i pusti u rad sustav videozaštite sukladno ponudi broj 1038/17 od 11. prosinca 2017., čime je ugovor sklopljen 24. travnja 2017. postao bespredmetan te je time on raskinut pa da su prestale tuženikove obveze po tom ugovoru. Tuženikovi navodi su neosnovani.

14. Naime, točno je da su stranke pregovarale o ugradnji drugih kamera umjesto prvotno postavljenih. Tužitelj je u tom smislu uputio tuženiku ponudu broj 1038/17 (list 43. spisa) u iznosu od 3.545,19 EUR / 26.711,25 kn. Također, između stranaka pregovaralo se da tuženik tužitelju nadoplati razliku u iznosu od 2.184,06 EUR / 16.455,81 kn budući da je tuženik platio iznos od 1.361,13 EUR / 10.255,44 kn po računu broj 417-2-1. U predmetnoj ponudi stoji da je način plaćanja: avans, a da će montaža sustava i isporuka robe i/ili usluge biti unutar 15 dana od dana uplate. Iz korespondencije između stranka koja prati predmetnu ponudu (list 44. i 55. spisa) proizlazi da je tužitelj inzistirao da se iznos od 2.184,06 EUR / 16.455,81 kn plati prije ugradnje sustava koji je specificiran u ponudi broj 1038/17 te da se potpiše ugovor o ugradnji. Nadalje, iz navedene korespondencije proizlazi da se tuženik slaže s ponudom, ali inzistira da se plaćanje izvrši nakon završetka radova i puštanja sustava u pogon. Također, iz korespondencije proizlazi da se tužitelj zahvaljuje na potvrdi narudžbe i inzistira da se prije ugradnje potpiše ugovor.

15. Slijedom navedenog, suprotno tuženikovim navodima, ovaj sud zaključuje da novi ugovor sukladno ponudi broj 1038/17 nikada nije sklopljen. Naime, u skladu s odredbom članka 262. stavka 1. ZOO-a ponuda je prihvaćena kad ponuditelj primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu. Međutim, da bi se smatralo da je ponuda nedvojbeno prihvaćena, sadržaj prihvata ponude mora u cijelosti odgovarati sadržaju ponude, a ne samo s nekim dijelovima ponude. Ako je prihvaćen samo dio ponude to se u smislu odredbe članka 264. ZOO-a, smatra odbijanjem ponude i stavljanjem protuponude. Dakle, ako ponuđenik izjavi da prihvaća ponudu, ali istodobno predloži njezinu izmjenu, dopunu, proširenje ili ograničenje, odnosno bilo kakvu drugu promjenu predloženih uvjeta, postoji zakonska pretpostavka da je ponudu odbio i da je sa svoje strane učinio novu ponudu svome ponuditelju. U konkretnom slučaju, prema ocjeni ovog suda, tuženik nije u cijelosti prihvatio ponudu tužitelja budući da je inzistirao da se plaćanje izvrši nakon ugradnje sustava, a ne prije ugradnje sustava kako je to predložio tužitelj. Tužitelj izrijekom nije pristao na to, a njegova šutnja o tome ne može se smatrati prihvatom tuženikove protuponude (članak 265. ZOO-a). Osim toga, na temelju predmetne korespondencije, ovaj sud zaključuje da je pisani oblik ugovora trebao biti pretpostavka nastanka i valjanosti tog ugovora (članak 289. stavak 1. ZOO-a), a budući da predmetni ugovor nikad nije potpisan isti nije niti mogao proizvoditi pravne učinke (članak 290. stavak 2. ZOO-a). Stranke nisu sklopile ugovor u pisanom obliku, tužitelj nije tuženiku isporučio i ugradio sustav videonadzora specificiran u ponudi broj1038/17 niti je tuženik vršio plaćanja tuženiku po predmetnoj ponudi.

16. S druge strane, tuženik od 2017. godine do danas koristi sustav videonadzora ugrađen od strane tužitelja na temelju Ugovora o ugradnji tehničkog sustava zaštite broj 2040/16 od 24. travnja 2017. te naknadno omogućene dodatne opcije i opremu ugrađenu tuženiku na njegov zahtjev, a izvan okvira tog pisanog ugovora. Iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je tužitelj ugradio predmetnu opremu tuženiku i izvršio određene usluge te da mu je za to uredno izdao račune broj 417-2-1 (plaćeno 50%), račun broj 446-2-1 i račun broj 2-2-1, a da tuženik svoje novčane obveze nije podmirio u cijelosti. Stoga je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika da plati tužitelju predmetne novčane tražbine.

17. Slijedom svega iznesenog, ovaj sud ocjenjuje da Ugovor o ugradnji tehničkog sustava zaštite broj 2040/16 od 24. travnja 2017. nije raskinut. Također, ovaj sud zaključuje da ugovor sukladno ponudi br. 1038/17 nikada nije sklopljen pa nije niti mogao biti raskinut. Stoga je pravilna odluka prvostupanjskog suda kojim je odbio tuženikov protutužbeni zahtjev u cijelosti.

18. Tuženik u žalbi pobija odluku o parničnom trošku, međutim ne obrazlaže razloge zbog kojih osporava tu odluku. Iz žalbenih navoda proizlazi da tuženik pobija odluku o parničnom trošku budući da je pogrešna odluka suda o glavnoj stvari. Odluka o parničnom trošku je pravilna i zakonita, u skladu s odredbama članaka 154. i 155. ZPP-a.

19. Tuženik žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude te je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a valjalo odbiti njegovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, a kako je odlučeno u izreci ove drugostupanjske presude.

Zagreb, 1. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Šabarić Zovko