REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-425/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, Nevenke Baran, suca izvjestitelja i Davora Pustijanca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRADITELJ - STAN d.o.o. iz Rijeke, Prolaz M. K. Kozulić 1-4, OIB: 54503374450, kojeg zastupaju punomoćnice Senka Pilepić i Irena Lerner, odvjetnice u Rijeci, Barčićeva 9, uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja RUMAT d.o.o. iz Rijeke, Žrtava fašizma 1/I, OIB: 79513253561, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri d.o.o. u Rijeci, Nikole Tesle 9, protiv tuženika SILVAN d.o.o. iz Rijeke, Prolaz Marije Krucifikse Kozulić 1, OIB: 30408425406, kojeg zastupaju punomoćnici Franjo Matković i Igor Bezjak, odvjetnici u Rijeci, Zagrebačka 5/1, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-50/2019-79 od 5. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se tuženikova i tužiteljeva žalba kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-50/2019-79 od 5. prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud djelomično održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Zorana Vrsalovića iz Rijeke poslovni broj Ovrv-1121/18 od 28. prosinca 2018. u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.466,88 EUR / 18.586,74 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate i troškove ovrhe u iznosu od 91,78 EUR / 691,55 kn sa zakonskom zateznim kamatom koja teče od 28. prosinca 2018. do isplate (točka I. izreke presude). Nadalje, prvostupanjski je sud djelomično ukinuo navedeni platni nalog u dijelu u kojem je tuženiku naloženi platiti tužitelju iznos od 3.560,36 EUR / 26.825,54 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate i ovršnim troškom u iznosu od 214,16 EUR / 1.613,60 kn te predvidivim troškovima u iznosu od 48,11 EUR / 362,50 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. prosinca 2018. do isplate te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan (točka II. izreke presude). Istom presudom prvostupanjski je sud u cijelosti ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Zorana Vrsalovića iz Rijeke poslovni broj Ovrv-1110/18 od 28. prosinca 2018. u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.999,02 EUR / 15.061,62 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate kao i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 255,59 EUR / 1.925,78 kn te predvidive troškove u iznosu od 48,11 EUR / 362,50 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 28. prosinca 2018. do isplate te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan (točka III. izreke presude). Rješenjima o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tužitelju platiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.629,90 EUR s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 5. prosinca 2024. do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka IV. izreke presude) dok je odbio kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 750,00 EUR (točka V. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da su Međuvlasnički ugovor od 23. svibnja 2016. potpisali suvlasnici koji su vlasnici većine suvlasničkih dijelova nekretnine pa je stoga navedeni ugovor valjana pravna osnova na temelju kojeg tužitelj potražuje sredstva za pokriće troškova i održavanja (sredstva zajedničke pričuve), no prema članku 11. i 12. Međuvlasničkog ugovora tuženik je dužan platiti zajedničku pričuvu u iznosu od 5,55 kn/m², a ne u iznosu od 6,50 kn/m² koliko je tužitelj potraživao. Nadalje, tužitelj je potraživao od tuženika troškove grijanja i hlađenja te uvećanje grijanja/hlađenja za 10%, no u odnosu na to potraživanje tužitelj na temelju dostavljene dokumentacije nije dokazao visinu tih troškova. Jednako tako, tužitelj prema ocjeni prvostupanjskog suda neosnovano potražuje troškove čišćenja zajedničkih dijelova zgrade i troškova vođenja materijalne potrošnje za zgradu jer tuženik osnovano navodi da u Međuvlasničkom ugovoru od 23. svibnja 2016. ni u ugovoru o upravljanju stambenom zgradom od 5. listopada 2016. nisu uređeni ti troškovi, pa ih stoga tuženik nije dužan platiti. Odluke o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio na temelju odredaba članka 154. stavka 2. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv te presude žalbe su podnijele obje stranke. Tuženik žalbom pobija točke I. i V. izreke presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je opetovano tijekom postupka isticao prigovor nedostatka aktivne legitimacije upirući na činjenicu da Međuvlasnički ugovor od 23. svibnja 2016. na kojem je ovjeren potpis ČO **.**.2016. nije valjano potpisan, u prvom redu da nije (valjano) potpisan od strane većinskog suvlasnika Garaže Rijeka d.o.o., pa samim time na temelju takvog Međuvlasničkog ugovora nije mogao biti zaključen Ugovor o upravljanju zgradom od 5. listopada 2016. Žalitelj navodi da predsjednik uprave Garaže Rijeka d.o.o. GO nije potpisao Međuvlasnički ugovor (što je naveo u svom iskazu na glavnoj raspravi 24 listopada 2023.) dok je svjedokinja PO u svom iskazu na istog glavnoj raspravi navela da je potpisala Međuvlasnički ugovor temeljem odvjetničke specijalne punomoći u ime i za račun Garaže Rijeka d.o.o., no ona ni u jednom dijelu nije navela u kojim je okolnostima potpisala ugovor (kada, gdje, u čijoj prisutnosti, kome se legitimirala specijalnom punomoći i tako dalje). Žalitelj ne spori da je specijalna punomoć od Garaže Rijeka d.o.o. izdana odvjetničkom društvu Mamić, Perić, Reberski i Rimac, no sama ta činjenica ne podrazumijeva da je temeljem iste Međuvlasnički ugovor valjano potpisan, jer ako je odvjetnica PO potpisala Međuvlasnički ugovor temeljem specijalne punomoći od Garaže Rijeka d.o.o., onda je to morala i trebalo biti navedeni u ugovoru. Zato žalitelj smatra da Međuvlasnički ugovor nije pravno valjan te ne proizvodi pravne učinke među suvlasnicima jer ga nije valjano potpisalo društvo Garaže Rijeka d.o.o. čiji suvlasnički dio iznosi 59,964% suvlasničkih udjela predmetne zgrade. Nadalje, činjenica da je u Međuvlasničkom ugovor pogrešno navedeno da su Garaže Rijeka d.o.o. suvlasnik od 29,79% po ocjeni žalitelja taj ugovor je protivan odredbi članka 40. stavaka 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te ništetan u smislu članka 322. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, žalitelj smatra da tužitelj niti u jednom dijelu tog ugovora nije imenovan kao zajednički upravitelj, a k tome osporava i visinu pričuve smatrajući da je odredba o koeficijentu za poslovne prostore ništetna. Osim toga, žalitelj smatra da je sud izračun pričuve trebao povjeriti osobi koja za takvo utvrđenje posjeduje stručno znanje odnosno vještaku, a što je sud propustio učiniti. Žalitelj osporava i odluku o troškovima postupka jer je sud morao u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev. Zbog navedenog, tuženik predlaže da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske usvoji njegovu žalbu te preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti ukine platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Zorana Vrsalovića poslovni broj Ovrv-1121/18 od 28. prosinca 2018. te obveže tužitelja na naknadu troškova žalbenog postupka odnosno da ukine pobijanu presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati na ponovno odlučivanje; žalitelj potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 312,50 EUR uvećan za sudsku pristojbu na žalbu prema odluci suda.

2.1. Tužitelj žalbom pobija točke II., III. i IV. izreke presude iz svih žalbenih razloga. Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni te postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava te saslušanih svjedoka. Prvostupanjski sud u presudi ni na koji način ne utvrđuje i ne cijeni činjenicu da su iskazi saslušanih svjedoka predloženih po tužitelju suglasni, logični i životni. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja kao upravitelja zgrade (u vrijeme pokretanja ovog spora) za plaćanje pričuve, troškova grijanja/hlađenja te čišćenja zajedničkih dijelova zgrade. Iz provedenog postupka je jasno da tuženik nije podmirio navedene troškove u utuženom razdoblju, to jest on te troškove nikada nije podmirivao od same kupnje nekretnine – dakle, od cca 2013. godine. Žalitelj se poziva na Dodatak Međuvlasničkog ugovora br 1/18 od 11. prosinca 2017. koji je dostavljen u spis i iz kojeg je razvidno da su suvlasnici donijeli odluku o povećanju pričuve te da je ista za poslovni prostor iznosila 6,50 kn pa je zato stav suda pogrešan dokumentaciji priloženoj spisu. Nadalje, iz obračuna koji je sačinjen radi raspodjele troškova grijanja i hlađenja jasno je da se isti odnosi na cijelu zgradu. Iz istoga je razvidno početno stanje te način raspodjele troškova. Tuženik nije osporio konkretno što s predmetnim obračunom ne bi bilo u redu, a isti je sačinjen prema odredbama Međuvlasničkog ugovora te je stavka grijanje/hlađenje uvećanje 10% vidljiva iz utuženih računa. Tuženiku je za čišćenje zajedničkih dijelova zgrade obračunat trošak razmjeran njegovoj površini poslovnog prostora. Nadalje, žalitelj ističe da su suvlasnici zgrade bili prisiljeni uslijed neplaćanja tuženika odnosno činjenice da tuženik ne podmiruje nikakve obveze s osnova suvlasništva zgrade povećati troškove potrošnje električne energije za 10% kako bi sustav koji ima zajedničku kotlovnicu grijanja i hlađenja mogao opstati i ne biti isključen iz sustava dovoda električne energije uslijed neplaćanja suvlasnika Slivan d.o.o. (tuženika) i Zoya d.o.o. koji su u vlasništvu istih osoba. U nastavku žalbe žalitelj ističe da tuženik koristi dva poslovna prostora za potrebe fitnes centra pa s obzirom na radno vrijeme tog centra trošak koji se obračunava tuženiku je znatno manji od potrošnje tuženika čime se tužiteljima nanosi šteta. Međutim, ni taj trošak tužitelj ne podmiruje, kao ni trošak čišćenja koji je obračunat sukladno člancima 11. do 18. Međuvlasničkog ugovora iz 2016. godine. Osim toga, tuženik nikada nije izvršio povrat niti jednog računa niti je u prilog tome dostavio dokaz. Žalitelj ističe da sud nije dao razloge zbog čega je izrekom presude ukinuo plani nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-1110/18 te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu; tužitelj potražuje trošak sastava žalbe s porezom na dodanu vrijednost u ukupnom iznosu od 375,00 EUR te trošak sudske pristojbe na žalbu.

2.2. Odgovori na obje žalbe nisu podneseni.

3. Obje žalbe su neosnovane.

3.1. Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Iz spisa proizlazi nespornim da je tuženik vlasnik poslovnih prostora koji se nalaze u stambeno poslovnom objektu u Rijeci, Prolaz Marije Krucifikse Kozulić 1-4 i to jednog označenog JZ-PP 1-2 površine 365,06 m², drugog označenog JZ-PP 2-2 površine 380,57 m² i trećeg označenog JZ-PP 3-2 površine 370,70 m²; uostalom, to proizlazi i iz izvatka iz zemljišnih knjiga sa str. 37.-39. spisa. Nadalje, prema ispravama u spisu suvlasnici te nekretnine su sklopili Međuvlasnički ugovor (str. 40.- 47. spisa) kojim su, između ostalog, odredili da će uplaćivati zajedničku pričuvu u iznosu od 3,70 kn/m² (članak 11. Međuvlasničkog ugovora) s time da se taj iznos obračunava za poslovni prostor prema koeficijentu 1,50 (članak 12. tog Ugovora). Osim toga, prema članku 17. Međuvlasničkog ugovora ukupan trošak grijanja odnosno hlađenje za zgradu utvrđuje se na način da se ulazni troškovi energenata (struja i plin) množe s koeficijentom 1,10 s time da se raspodjela troškova grijanja odnosno hlađenja na pojedine suvlasnike vrši prema očitanju mjernog uređaja (kalorimetra) osim za prostore koji nemaju mjerni uređaj, a k tome trošak grijanja/hlađenja se raspodjeljuje na način da se fiksni troškovi od 30% plaćaju neovisno o tome koristi li suvlasnik navedenu uslugu dok 70% se raspodjeljuje na pojedine suvlasnike prema očitovanju mjernog uređaja (kalorimetra) osim za suvlasnike koji nemaju mjerni uređaj. Osim toga, člankom 18. tog Međuvlasničkog ugovora je ugovoreno da (i) usluge čišćenja zajedničkih prostora regulirat će se posebnim ugovorima između zgrade i davatelja usluga, a nastali troškovi će se raspoređivati na suvlasnike po udjelima. Nadalje, iz privitka 1 Međuvlasničkom ugovoru sa str. 48.-59. spisa proizlazi da je taj ugovor, između ostalog, potpisao suvlasnik Garaže Rijeka d.o.o. (str. 57. spisa) zbog čega je taj Međuvlasnički ugovor sklopljen potrebnom većinom svih suvlasnika (prema veličini njihovih suvlasničkih dijelova) budući da je udio navedenog suvlasnika u predmetnoj nekretnini 59,954%, neovisno od činjenice da je u Privitku 1. Međuvlasničkog ugovora taj udio pogrešno naveden (29,79%); uostalom, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je na primjer, u odluci poslovni broj Pž-2242/24 od 1. srpnja 2024. jasno zauzeo pravno shvaćanje da činjenica što su netočni podaci veličine suvlasničkih dijelova navedeni u Međuvlasničkom ugovoru (zapravo u Privitku 1. tog Ugovora) ne čini taj ugovor ništetnim niti zbog toga potpis suvlasnika Garaže Rijeka d.o.o. (njegova punomoćnika) nije bez pravnog učinka. Nadalje, premda je tuženik osporavao činjenicu da je suvlasnik Garaže Rijeka d.o.o. potpisao Međuvlasnički ugovor, iz iskaza svjedoka PO proizlazi da je ona u ime tog suvlasnika potpisala Međuvlasnički ugovor i to na temelju specijalne punomoći (str. 1175.-1176. spisa); štoviše, ona je izričito navela (nakon što joj je predočena isprava na str. 57. spisa) da se u rubrici 78 privitka 1 Međuvlasničkog ugovora nalazi njezin potpis. Jednako tako, iz iskaza svjedoka GO sa str. 1176. spisa proizlazi da je on kao predsjednik uprave Garaže Rijeka d.o.o. izdao punomoć društvu Mamić, Perić, Reberski i Rimac vezano za sklapanje predmetnog ugovora. Osim toga, upravo iz specijalne punomoći sa str. 1140.-1142. spisa jasno proizlazi da je suvlasnik Garaže Rijeka d.o.o. izdao specijalnu punomoć odvjetnicima (između kojih je i odvjetnica PO) da u njegovo ime i za njegov račun potpišu Međuvlasnički ugovor. Prema tome, iako u ime Garaže Rijeka d.o.o. predmetni međuvlasnički ugovor nije potpisan od strane zastupnika po zakonu tog društva, navedeni ugovor obvezuje (i) tog suvlasnika budući da je taj ugovor potpisan po punomoćniku kojem je punomoć izdao zastupnik po zakonu Garaže Rijeka d.o.o. GO. Upravo zbog navedenog, svi žalbeni navodi tuženika kojima osporava valjanost Međuvlasničkog ugovora su neosnovani.

Nadalje, tužitelj je u ovom sporu aktivno građanskopravno legitimiran voditi spor u ime svih suvlasnika predmetne zgrade u smislu članka 93. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine” broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) i to stoga jer je (u vrijeme pokretanja spora) bio postavljen od suvlasnika, a što je ovaj sud detaljno naveo u odluci poslovni broj Pž-282/2022-2 od 30. rujna 2022. na str. 1126.-1130. spisa. Osim toga, budući da su suvlasnici člankom 7. Međuvlasničkog ugovora za predstavnika suvlasnika imenovali ČO, on je mogao (u ime svih suvlasnika) s tužiteljem sklopiti Ugovor o upravljanju stambenom zgradom (str. 62.-65. spisa).

Iz spisa proizlazi nespornim da tuženik nije plaćao trošak zajedničke pričuve, troškove grijanja/hlađenja ni troškove čišćenja zajedničkih dijelova zgrade. S obzirom na to da je tuženik osporavao pravne osnove svih tužiteljevih potraživanja, ali i visinu tih potraživanja, prvostupanjski je sud proveo dokaz saslušanjem (dva) prokurista tuženika TO (str. 606.-607. i 1166. spisa) i EO (str. 603.-605. i 1163.-1165. spisa), svjedoka ČO (str. 602.-603. i 1161.-1163. spisa), PO (str. 1175.-1176. spisa) i GO (str. 1176. spisa). Sud prvog stupnja je proveo i dokaz uvidom u isprave priložene spisu te je na temelju tako provedenog postupka donio pobijanu presudu.

5. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da je tuženik u obvezi platiti mjesečnu zajedničku pričuvu i to u iznosu od 5,55 kn/m² sukladno članku 11. i 12. Međuvlasničkog ugovora, a kako je to sud prvog stupnja naveo u točkama 24. i 25. pobijane presude (str. 10. presude odnosno str. 1239. spisa). Naime, budući da je tuženik vlasnik triju poslovnih prostora, to on mora platiti zajedničku pričuvu iz članka 11. tog Ugovora (3,70 kn/m²) uvećanu za koeficijent 1,50 (članak 12. Ugovora), a što ukupno iznosi 5,55 kn/m² (3,70 x 1,5). Nadalje, budući da su tužiteljevi poslovni prostori površine 365,06 m², 380,57 m² i 370,70 m², to je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tužitelj za te poslovne prostore dužan plaćati mjesečnu zajedničku pričuvu u iznosima od 2.026,03 kn, 2.112,16 kn i 2.057,39 kn. Pri tome, žalbeni navod tuženika da je sud trebao provesti vještačenje kako bi se utvrdila visina pričuve nije osnovan jer sud sukladno članku 250. Zakona o parničnom postupku može odrediti vještačenje ako je za utvrđivanje ili razjašnjenje kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, a u konkretnom slučaju visina zajedničke pričuve se može utvrditi i bez provođenja financijskog vještačenje budući da se u konkretnom slučaju radi o jednostavnom izračunu pričuve.

5.1. Zbog navedenog, tuženikova žalba kojom pobija točke I. i V. izreke prvostupanjske presude je neosnovana pa je stoga taj dio presude valjalo potvrditi, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

6. Za razliku od tog potraživanja (dijela) zajedničke pričuve, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje pričuvu preko iznosa od 5,55 kn/m², a s obzirom na to da je tužitelj na ime zajedničke pričuve neosnovano potraživao iznos od 6,50 kn/m². Naime, suprotno žalbenom navodu tužitelja, spisu ne preleže Dodatak Međuvlasničkog ugovora br. 1/18 od 11. prosinca 2017. iz kojeg bi bilo vidljivo da su suvlasnici donijeli odluku o povećanju pričuve te da ista za poslovni prostor iznosi 6,50 kn/m². Podredno, čak i da je tužitelj dostavio u spis navedeni Dodatak Međuvlasničkog ugovora, tužitelj potražuje zajedničku pričuvu za razdoblje prije sklapanja tog (eventualnog) Dodatka Međuvlasničkog ugovora pa (i) iz tog razloga navedeni Dodatak Međuvlasničkog ugovora nema utjecaja na ovaj spor. Zbog navedenog, sud prvog stupnja je pravilno odbio preostali dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj potraživao zajedničku pričuvu.

7. Nadalje, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je pravna osnova tužiteljeva potraživanja troškova grijanja i hlađenja te uvećanje grijanja/hlađenja za 10% odredba članka 17. Međuvlasničkog ugovora kojim su suvlasnici ugovorili da se ukupni trošak grijanja odnosno hlađenja za zgradu utvrđuje na način da se ulazni troškovi energenata (struja i plin) množe s koeficijentom 1,10, a prema stavku 3. tog članka Međuvlasničkog ugovora ukupni trošak grijanja odnosno hlađenja se raspodjeljuje na način da su fiksni troškovi 30% ukupnog troška te da se fiksni trošak plaća nevezano za to da li suvlasnik koristi navedenu uslugu.

7.1. Prema tome, iz navedene odredbe Međuvlasničkog ugovora proizlazi da, neovisno od činjenice koristi li tuženik kao suvlasnik nekretnine uslugu grijanja/hlađenja, on je u obvezi platiti fiksne troškove 30% ukupnog troška grijanja/hlađenja, a s obzirom na to da se taj trošak množi s koeficijentom 1,10 (članak 17. stavak 1. Međuvlasničkog ugovora), to je tuženik dužan platiti (i) uvećanje tog fiksnog troška za 10%.

7.2. Međutim, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da tužitelj u ovom sporu nije dokazao visinu tog (svakog pojedinačnog) potraživanja troškova grijanja i hlađenja te uvećanja tih troškova za 10%, a koje je fakturirao računima dostavljenim u spisu. Naime, kao što to i prvostupanjski sud navodi u točki 31. obrazloženja presude (str. 11. presude odnosno str. 1240. spisa) tužitelj je dostavio raspodjelu troškova centralnog grijanja i hlađenja (str. 217.-227. i 813.-848. spisa) no nije dostavio račune isporučitelja usluga distribucije plina i struje iz kojih bi bilo vidljivo koliko su ti računi iznosili pa tako ni prosječnu potrošnju zgrade po m², a k tome sud uopće nije mogao utvrditi na koji način je tužitelj obračunavao troškove grijanja/hlađenja. Osim toga, kao što to i prvostupanjski sud pravilno navodi, ako bi se uzelo da je dostavljena raspodjela troškova grijanja / hlađenja dokaz o stvarnom iznosu potrošnje zgrade, niti iz te raspodjele nije jasan matematički izračun odnosno na koji je način tužitelj došao do iznosa kojeg potražuje od tuženika na ime troškova grijanja / hlađenja.

8. Jednako tako, tužitelj potražuje troškove čišćenja zajedničkih dijelova zgrade koji su se u utuženim računima obračunavali u iznosu od 0,80 kn/m² te troškove materijalne potrošnje za zgradu po cijeni od 0,25 kn/m². Međutim, troškovi materijalne potrošnje nisu regulirani Međuvlasničkim ugovorom, dok je za trošak čišćenja zajedničkih prostora u članku 18. Međuvlasničkog ugovora samo navedeno da će se to regulirati posebnim ugovorima između zgrade i davatelja usluge, a nastali troškovi podijeliti na suvlasnike po udjelima. Međutim, upravo zbog toga što se na temelju isprava u spisu nije moglo utvrditi visina tih troškova ni metodologija njihovog izračuna, to je sud prvog stupnja sukladno odredbi članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. Zakona o parničnom postupku pravilno odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je tužitelj potraživao trošak troškova grijanja i hlađenja te uvećanje grijanja/hlađenja za 10% i u dijelu u kojem je tužitelj potraživao trošak čišćenja zajedničkih dijelova zgrade (i troškove materijalne potrošnje), a koji su fakturirani tuženiku računima u spisu. Jednako tako, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 2. i članka 155. Zakona o parničnom postupku obvezao tužitelja da tuženiku naknadi parnične troškove koji su bili potrebni za vođenjem ovog spora, a s čijom se visinom i načinom obračuna ovaj sud u potpunosti slaže.

9. Stoga je tužiteljevu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi točke II., III. i IV. izreke prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 1. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić