REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3603/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, Nevenke Baran, suca izvjestitelja i Davora Pustijanca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, Erazma Barčića 5, protiv tuženika GRAD MALI LOŠINJ iz Malog Lošija, Riva lošinjskih kapetana 7, OIB: 72167903884, kojeg zastupa punomoćnica Berislav Kovačević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kovačević, Koren i partneri d.o.o. u Rijeci, Supilova 6/III, radi utvrđenja prava vlasništva i trpljenja uknjižbe, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-120/2023-12 od 17. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-120/2023-12 od 17. srpnja 2024. u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je tužitelj vlasnik nekretnina upisanih u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju, Zemljišnoknjižnog odjela Mali Lošinj, u k. o. [katastarska općina] i to u:

- zk. ul. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica] pašnjak, 10549 pašnjak, u 1/1 dijela,

- zk. ul. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica] vrt 2363 m2, 12921/2 vrt 1255 m2, u 1/1 dijela,

- zk. ul. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica] šuma 428 m2, u 1/1 dijela,

- zk. ul. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica] maslinjak, 9275 pašnjak, u 1/1 dijela,

- zk. ul. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica] pašnjak, 6580 pašnjak, 6786/2 maslinjak, 6793/2 maslinjak, 6809 maslinjak, 6876 maslinjak, 6969/1 pašnjak, 6977/1 pašnjak, 6978/7 maslinjak, 6998/1 pašnjak, 7117 maslinjak, 7735 pašnjak, 13100/5 vrt, 13187/1 pašnjak, 13263 pašnjak, 13264 vrt, u 1/1 dijela,

- zk. ul. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica] maslinjak, u 1/1 dijela,

- zk. ul. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica] vrt 241 m2, u 1/1 dijela,

- zk. ul. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica] pašnjak 80 m2, 10576 vrt 602 m2, 10580/2 vrt 518 m2, 10580/3 vrt 299 m2, u 1/1 dijela,

- zk. ul. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica] maslinik, u 7/18 dijela,

- zk. ul. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica] vrt , 10894/2 vrt, u 1/1 dijela,

- zk. ul. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica] šuma 318 m2, u 1/1 dijela,

- zk. ul. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica] vrt, u 1/1 dijela,

- zk. ul. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica] maslinjak, u 1/1 dijela,

- zk. ul. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica] maslinjak, u 1/1 dijela,

- zk. ul. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica] maslinik, u 1/1 dijela,

- zk. ul. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica] šuma 597 m2, u 1/1 dijela,

- zk. ul. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica] maslinik 115 m2, u 1/1 dijela,

- zk. ul. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica] pašnjak, 4567 pašnjak, 4568 pašnjak, 13300 pašnjak, u 1/1 dijela, i da je tužitelj ovlašten temeljem te presude ishoditi upis prava vlasništva na tim nekretninama, a što je tuženik dužan trpjeti.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-120/2023-12 od 17. srpnja 2024. u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je tužitelj vlasnik nekretnine upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju, Zemljišnoknjižnog odjela Mali Lošinj, u k. o. [katastarska općina] i to u:

- zk. ul. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica] pašnjak,

i da je tužitelj ovlašten temeljem te presude ishoditi upis prava vlasništva na toj nekretnini, a što je tuženik dužan trpjeti, te točka II. izreke navedene presude i predmet se u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O zahtjevu tuženika za naknadom troška drugostupanjskog postupka sud će odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude i rješenja prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj vlasnik nekretnina pobliže označenih u izreci te presude slijedom čega je tužitelj ovlašten ishoditi upis prava vlasništva na tim nekretninama, a što je tuženik dužan trpjeti (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski sud naložio tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 600,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 17. srpnja 2024. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci te presude (točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka, a naročito nakon uvida u dopis Hrvatskih šuma – Uprave šuma Podružnica Buzet od 4. ožujka 2019., utvrdio da su sve utužene čestice nekretnine (osim kč. br. [katastarska čestica]) bile obuhvaćene Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske u gospodarskoj jedinici Čikat koji je važio od 1993. do 2002. godine i to da se radi o „kulturi alepskog i brucijskog bora“ starosti od 10 do 80 godina, a iz te potvrde proizlazi i da je taj popis čestica koje su ušle u navedeni Program sastavljen prema popisu odnosno gospodarenju prije 1990. godine jer, iako na dan 16. listopada 1990. nije bilo važećeg Programa gospodarenja šumama i šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske, za predmetno područje je još 1963. godine izrađena šumsko-privredna osnova za gospodarsku jedinicu Čikat s početnim popisom nekretnina obuhvaćenim istom koji je naknadno nadopunjavan. Nadalje, u odnosu na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] sud je uvidom u tu potvrdu utvrdio da je ona ušla u Program gospodarenja šumama i šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske koji je važio u razdoblju od 2003. -2012. godine i to s opisom „kultura alepskog i brucijskog bora” uglavnom loše kakvoće starosti od 65 godina iz čega je sud zaključio da je i predmetna nekretnina na dan 16. listopada 1990. bila u naravi šuma budući da je 2003. godine šuma bila „stara” 65 godina. Zato je prvostupanjski sud ocijenio da su sve utužene nekretnine po kulturi bile šumsko zemljište na dan 16. listopada 1990. slijedom čega je tužitelj ex lege temeljem odredbe članka 16. stavka 1. Zakona o šumama (kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama – „Narodne novine” broj 41/90) postao vlasnik predmetnih nekretnina. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio na temelju odredbi članka 154. stavka 1., članaka 155. i 163. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je tužitelj tužbom zatražio da ga se utvrdi vlasnikom navedenih nekretnina tvrdeći da su te nekretnine predstavljale šumu odnosno šumsko zemljište te da su stupanjem na snagu tadašnjeg Zakona o šumama 16. listopada 1990. godine bile u statusu društvenog vlasništva slijedom čega su temeljem tog zakona postale njegovo vlasništvo. Tuženik se u odgovoru na tužbu usprotivio tome ističući da je upis tuženika na predmetnim nekretninama obavljen temeljem nagodbe sklopljene s tužiteljem 17. lipnja 2009. kojom nagodbom su stranke precizno odredile na koje se nekretnine i zašto nagodba ne odnosi pa je tako, između ostalog, navedeno da se nagodba ne odnosi na one nekretnine koje su upisane s kulturom šuma u površini većoj od 1.000 m². Osim toga, tuženik je osporavao i činjenicu da su predmetne nekretnine 1990. godine predstavljale šumu, a posebno da bi Hrvatske šume na bilo koji način upravljale predmetnim nekretninama. Žalitelj je također u odgovoru na tužbu isticao da predmetne nekretnine danas u naravi nisu šuma i da su na nekima izgrađeni objekti te je radi dokazivanja tih činjenica predložio provođene očevida na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka geodetske i šumarske struke. Nadalje, unatoč tome da se predmetne nekretnine nalaze u granicama građevinskog područja i da za područje Grada Malog Lošinja 1990. godine nije postojala šumsko gospodarska osnova niti je tužitelj predložio ikakve druge dokaze, sud je neosnovano usvojio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da su nekretnine bile kultura šuma na dan 16. listopada 1990. Zato je presuda nezakonita. Premda je teret dokazivanja da su predmetne nekretnine šuma, a tužitelj na tu okolnosti nije predložio izvođenje ni jednog dokaza, tuženik je predložio izvođenje dokaza očevidom na licu mjesta uz prisustvo vještaka – geodeta i vještaka šumarske struke koji dokazni prijedlog je sud odbio uz obrazloženje da je suvišan zbog čega je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Zbog toga je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo, a počinjena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka budući da su razlozi presude nejasni i proturječni te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Žalitelj stoga predlaže da drugostupanjski sud usvoji njegovu žalbu te donese odluku kojom će odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati ga na plaćanje troškova postupka prema priloženom troškovniku uvećan za trošak drugostupanjskog postupka u ukupnom iznosu od 426,64 EUR, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Tuženikova žalba je djelomično osnovana.

3.1. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku, osim za nekretninu kč. br. [katastarska čestica] upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] zemljišnoknjižnog odjela Mali Lošinj Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju u odnosu na koju je nekretninu prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer za tu nekretninu postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprave - dopisa Hrvatskih šuma od 4. ožujka 2019. i same te isprave.

4. Prethodno, ovaj sud napominje da iz spisa proizlazi nespornim da se tužitelj prije pokretanja ovog spora obratio tuženiku 24. svibnja 2019. sa zahtjevom za mirno rješenje spora (str. 7.-10. spisa), no tuženik na taj zahtjev nije odgovorio zbog čega je nakon proteka tri mjeseca od tuženikova zaprimanja zahtjeva za mirno rješenje spora ispunjena procesna pretpostavka iz članka 186.a stavka 8. u vezi stavka 5. Zakona o parničnom postupku za podnošenje tužbe u ovom sporu. Nadalje, premda je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio stvarnoj i mjesnoj nadležnosti prvostupanjskog suda (str. 262. spisa), prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbe članka 34.a točke 1. Zakona o parničnom postupku ocijenio da je stvarno nadležan kao i da je mjesno nadležan prema članku 56. stavku 1. Zakona o parničnom postupku; uostalom, to tuženik u žalbi ni ne osporava.

5. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da su nekretnine (osim nekretnine kč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]) na dan 16. listopada 1990. bile šume odnosno šumsko zemljište pa je stoga tužitelj ex lege navedenog datuma stekao vlasništvo tih nekretnina stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine” broj 41/90). Naime, odredbom članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine” broj 41/90) izmijenjena je odredba članka 18. stavka 1. Zakona o šumama, a tom je odredbom (odnosno odredbom članka 16. stavka 1. Zakona o šumama – „Narodne novine” broj 52/90 - pročišćeni tekst) propisano da šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu jesu u državnom vlasništvu Republike Hrvatske. Upravo zbog toga, za stjecanje vlasništva predmetnih nekretnina je odlučno jesu li te nekretnine na dan 16. listopada 1990. bile šume odnosno šumska zemljišta, a ne jesu li one to (i) u vrijeme vođenja ovog spora te što se na tim nekretninama sada nalaze „neki od objekata”, a što je u odgovoru na tužbu isticao tuženik. Slijedom navedenog, dokazni prijedlozi tuženika iz odgovora na tužbu kojim je predlagao očevid na licu mjesta, saslušanje tuženikova zastupnika po zakonu i svjedoka (zaposlenika Hrvatskih šuma ispostave Buzet na okolnost korištenja predmetnih nekretnina) te vještačenja po vještacima geodetske i šumarske struke (str. 264. spisa) kojim bi se utvrdilo jesu li predmetne nekretnine sada šuma odnosno šumsko zemljište nije odlučna za (ne)osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa je zato prvostupanjski sud pravilno odbio dokazni prijedlog za izvođenjem tih dokaza.

5.1. Nadalje, iz dopisa – potvrde Hrvatskih šuma d.o.o., Podružnice Buzet od 4. ožujka 2019. sa str. 21.-23. spisa proizlazi da su sve nekretnine čije utvrđenje vlasništva tužitelj traži u ovom sporu (osim nekretnina kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica]) bile obuhvaćene Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske, u Gospodarskoj jedinici „Čikat” koji je važio u razdoblju 1993.-2002. godine s time da je popis čestica koje su ušle u navedeni program sastavljen prema popisu odnosno gospodarenju prije 1990. godine – naime, iako na dan 16. listopada 1990. nije bilo važećeg programa gospodarenja šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske, za predmetno je područje još 1963. godine izrađena šumsko – privredna osnova za Gospodarsku jedinicu „Čikat” s početnim popisom nekretnina obuhvaćenih istom koji je kasnije nadopunjavan. Osim toga, iz tog dopisa – potvrde proizlazi da je nekretnina kč. br. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] ušla u Program gospodarenja šumama i šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske u Gospodarskoj jedinici „Lošinj” koji je važio u razdoblju 2003.-2012. godine i to s opisom „kultura alepskog i brucijskog bora uglavnom loše kakvoće, starosti 65 godina” čime se dokazuje činjenica da je predmetna nekretnina (upravo zbog starosti šume od 65 godina) na dan 16. listopada 1990. u naravi bila šuma. Slijedom navedenog, premda je tuženik u odgovoru na tužbu osporio činjenicu da su predmetne nekretnine još 1990. godine predstavljale šumu, a posebno činjenicu da bi Hrvatske šume upravljale predmetnim nekretninama, tuženik nije predložio izvođenje niti jednog dokaza kojim bi osporio dokaz – potvrdu Hrvatskih šuma d.o.o. Podružnice Buzet od 4. ožujka 2019. sa str. 21.-23. spisa iz koje proizlazi da te nekretnine na dan 16. listopada 1990. bile u naravi nešto drugo, a ne šume i šumsko zemljište.

5.2. Pozivanje tuženika u odgovoru na tužbu i u žalbi na činjenicu da su stranke 17. lipnja 2009. sklopile nagodbu u kojoj su navele da se na pojedine nekretnine (i zašto) nagodba ne odnosi pa da je tako, između ostalog, navedeno da se nagodba ne odnosi na one nekretnine koje su upisane s kulturom šuma i to u površini većoj od 1000 m², ovaj sud prvenstveno napominje da tuženik nije dostavio predmetnu nagodbu na temelju koje se tuženik uknjižio kao vlasnik na utuženim nekretninama. Međutim, neovisno od navedenog, iz samih navoda tuženika jasno proizlazi da je tom nagodbom propisano izuzeće glede šuma koje su prema Zakonu o šumama u vlasništvu Republike Hrvatske, a što je pravilno u obrazloženju pobijane presude naveo i prvostupanjski sud (točka 16. obrazloženja presude; str. 4. -5. presude odnosno str. 284.-285. spisa).

5.3. Jednako tako, pozivanje tuženika na činjenicu da se sve predmetne nekretnine nalaze u granicama građevinskog područja nema nikakvog utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja; naprotiv, čak i u slučaju da su predmetne nekretnine i na dan 16. listopada 1990. bile unutar građevinskog područja ne bi utjecala na osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja jer ta činjenica ne predstavlja pravnu osnovu (titulus) za stjecanje vlasništva od strane Grada Malog Lošinja. Prema tome, ovaj sud kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-450/11 od 11. siječnja 2012., Rev-2247/10 od 23. listopada 2012., Rev-2052/10 od 3. rujna 2013. i Rev-461/11 od 4. studenoga 2014., smatra da činjenica jesu li se nekretnine nalazile u zoni građevinskog zemljišta ili izvan te zone na dan stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama (16. listopada 1990.) nema utjecaja na tuženikovo stjecanje prava vlasništva. Zato tuženik nije mogao poslati vlasnikom zemljišta na temelju same činjenice što su se predmetne nekretnine (eventualno) na dan 16. listopada 1990. nalazile unutar zone građevinskog zemljišta.

5.4. Podredno, ovaj sud napominje da čak ni eventualna činjenica da je tuženik prije 16. listopada 1990. imao pravo korištenja predmetnih nekretnina (koju tuženik nije ni iznio u ovom sporu) ne bi imala utjecaja na tuženikovo stjecanje vlasništva predmetnih nekretnine i to iz razloga jer tuženik ni prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o građevinskom zemljištu („Narodne novine” broj 53/90) ni prema bilo kojem drugom zakonskom propisu nije mogao postati vlasnikom tih nekretnina. Ovo iz razloga jer, premda je člankom 7. tog Zakona (koji je stupio na snagu 6. prosinca 1990. – dakle, nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama) izmijenjena odredba članka 9. stavka 1. Zakona o građevinskom zemljištu, ta zakonska odredba ne predstavlja valjanu pravnu osnovu za tuženikovo stjecanje vlasništva nekretnina (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-671/09 od 12. svibnja 2010., Rev-460/09 od 16. lipnja 2010., Rev-464/09 od 22. prosinca 2010. i Rev-292/09 od 27. lipnja 2012.) – tom je odredbom Zakona o građevinskom zemljištu određeno da građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu upravljaju općine na čijem se području nalazi zemljište, osim ako tim zemljištem na temelju Ustava i Zakona nisu upravljale druge društveno političke zajednice ili druge društvenopravne osobe. Međutim, pravo upravljanja koje su imale općine u skladu s odredbom članka 9. Zakona o građevinskom zemljištu nije jedno od prava koje čine društveno vlasništvo (pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja), već je riječ o pravu na gospodarenje tim zemljištem do rješavanja pitanja titulara prava vlasništva, a u konkretnom predmetu pitanje titulara prava vlasništva je riješeno 16. listopada 1990. stupanjem na snagu članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama, to jest i prije stupanja na snagu spomenutog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o građevinskom zemljištu.

5.5. Pozivanje tuženika u žalbi na činjenicu da na području Grada Malog Lošinja 1990. godine nije postojala šumsko gospodarska osnova, nije od utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva. Naime, iz dopisa – potvrde Hrvatskih šuma d.o.o., Podružnice Buzet od 4. ožujka 2019. proizlazi da je popis čestica koje su ušle u Program gospodarenja šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske, u Gospodarskoj jedinici „Čikat” (koji je važio u razdoblju od 1993. -2002. godine) sastavljen prema popisu odnosno gospodarenju prije 1990. godine jer, iako na dan 16. listopada 1990. nije bilo važećeg Programa gospodarenja šumama i šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske, za predmetno područje je još 1963. godine izrađena šumsko-privredna osnova za gospodarsku jedinicu „Čikat” s početnim popisom nekretnina obuhvaćenim istom koji je naknadno nadopunjavan (str. 23. spisa). Prema tome, neovisno od činjenice što 1990. godine nije postojala šumsko gospodarska osnova na području Grada Rovinja, sve predmetne nekretnine (osim nekretnina kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica]) su bile obuhvaćene šumsko – privrednom osnovom za Gospodarsku jedinicu „Čikat” iz 1963. godine s naknadnim dopunama, a na temelju koje je (kasnije) sačinjen Program gospodarenja šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske, u Gospodarskoj jedinici „Čikat” (koji je važio od 1993. do 2002. godine). Dakle, predmetne nekretnine (s izuzetkom spomenutih) su „ušle” u taj Program upravo zbog toga što su one ranije bile „obuhvaćene” šumsko-privrednom osnovom za gospodarsku jedinicu „Čikat” iz 1963. godine (s kasnijim dopunama) te se stoga radi o nekretninama kojima su (i) na dan 16. listopada 1990. upravljale Hrvatske šume d.o.o. .

5.6. Jednako tako, premda je kč. br. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] ušla u Program gospodarenja šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske u Gospodarskoj jedinici „Lošinj” koji je važio u razdoblju od 2003.-2012. godine, iz navedenog dopisa – potvrde Hrvatskih šuma proizlazi da se na toj nekretnini nalazi šuma starosti 65 godina, a koju činjenicu tuženik nije osporavao. Upravo zbog navedenog, navedena nekretnina je, uslijed starosti stabala koje se na njoj nalaze, očito predstavljala šumu i na dan 16. listopada 1990.

5.7. Upravo zbog navedenog, prvostupanjski je sud za sve nekretnine, osim nekretnine kč. br. [katastarska čestica], pravilno ocijenio da su one na dan 16. listopada 1990. bile šume odnosno da su one po kulturi bile šumsko zemljište te da su stoga prema članku 18. stavku 1. Zakona o šumama (koji je izmijenjen člankom 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama – „Narodne novine” broj 41/90) odnosno prema odredbi članka 16. stavka 1. Zakona o šumama („Narodne novine” broj 52/90 - pročišćeni tekst) tada ex lege postale vlasništvo tužitelja. Upravo zbog navedenog, u odnosu na te nekretnine prvostupanjski je sud pravilno usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Zato je tuženikovu žalbu kojom pobija taj dio točke I. izreke prvostupanjske presude valjalo odbiti kao neosnovan i u tom dijelu potvrditi tu točku pobijane presude, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

6. Međutim, za razliku od predmetnih nekretnina, u odnosu na nekretninu kč. br. [katastarska čestica] upisanu u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku na koju u žalbi osnovano ukazuje tuženik jer za tu nekretninu o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprave i to dopisa – potvrde Hrvatskih šuma d.o.o., Podružnice Buzet od 4. ožujka 2019. sa str. 21.-23. spisa i same te isprave.

6.1. Naime, prvostupanjski sud u točki 11. obrazloženja je naveo da iz navedene potvrde Hrvatskih šuma d.o.o. proizlazi da su sve utužene čestice (osim kč. br. [katastarska čestica]) pa tako i nekretnina kč. br. [katastarska čestica] bile obuhvaćene Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske u gospodarskoj jedinici Čikat koji je važio od 1993. do 2002. godine i to tako da se radi „o kulturi alepskog i brucijskog bora” starosti od 10 do 80 godina, dok je u točki 12. obrazloženja naveo da je popis čestica koje su ušle u navedeni Program sastavljen prema popisu odnosno gospodarenju prije 1990. godine, jer premda na dan 16. listopada 1990. nije bilo važećeg Programa gospodarenja šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske za to područje, još je 1963. godine izrađena šumsko-privredna osnova za gospodarsku jedinicu Čikat s početnim popisom nekretnina obuhvaćenih istom, koji je onda kasnije nadopunjavan. Međutim, uvidom u navedeni dopis – potvrdu Hrvatskih šuma d.o.o., Podružnice Buzet od 4. ožujka 2019. ovaj sud je utvrdio da se u navedenom dopisu ne navodi nekretnina kč. br. [katastarska čestica] koja je upisana u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] pa zato iz te potvrde nije moguće utvrditi je li predmetna nekretnina na dan 16. listopada 1990. doista bila šumsko zemljište.

6.2. Zbog navedenog, na temelju navedenog dopisa – potvrde od 4. ožujka 2019. nije moguće ispitati je li tužitelj ex lege stekao vlasništvo predmetne nekretnine. Upravo zato u odnosu na tu nekretninu pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju te isprave i same te isprave čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu je u tom dijelu valjalo uvažiti, ukinuti točku I. izreke prvostupanjske presude kojom je utvrđeno da je tužitelj vlasnik nekretnine kč. br. [katastarska čestica] koja je upisana u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a na temelju odredbe članka 369. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

6.3. U nastavku postupka sud prvog stupnja će otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku tako da će ispitati je li nekretnina kč. br. [katastarska čestica] koja je upisana u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na dan 16. listopada 1990. bila šumsko zemljište te će ovisno od navedenog donijeti novu na zakonu osnovanu odluku koju će valjano obrazložiti.

7. Nadalje, budući da je prvostupanjska presuda djelomično ukinuta, to u ovom stadiju postupka nije moguće utvrditi uspjeh stranaka u sporu slijedom čega je i točku II. izreke prvostupanjske presude valjalo ukinuti, a na temelju članka 380. točke

3. Zakona o parničnom postupku.

8. Sukladno odredbi članka 166. stavka 4. u vezi stavka 3. Zakona o parničnom postupku o tuženikovu zahtjevu za naknadom troška drugostupanjskog postupka sud će odlučiti u konačnoj odluci.

Zagreb, 1. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić