REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3344/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, Nevenke Baran, sutkinje izvjestiteljice i Davora Pustijanca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CROATIA BANKA d.d. iz Zagreba, Ulica Roberta Frangeša Mihanovića 9, OIB: 32247795989, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Gregurić, odvjetnik u Bjelovaru, Mihanovićeva 15b, protiv tuženika OPĆINA MOLVE, Molve, Trg kralja Tomislava 32, OIB: 61513207365, kojeg zastupa punomoćnik Željko Lacković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lacković & Rukavina d.o.o. u Đurđevcu, Basaričekova 1, radi povrata stečenog bez osnove, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-26/2023-10 od 17. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-26/2023-10 od 17. svibnja 2024. točka I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 65.974,68 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. srpnja 2019. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje i glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i točka II. izreke navedene presude.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-26/2023-10 od 17. svibnja 2024. točka I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da plati tužitelju zakonsku zateznu kamatu koja na iznos od 65.974,68 EUR teče od 18. srpnja 2019. do 21. srpnja 2019. i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju zakonsku zateznu kamatu koja na iznos od 65.974,68 EUR teče od 18. srpnja 2019. do 21. srpnja 2019. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tuženika i tužitelja za naknadom troškova drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom navedenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 65.974,68 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 18. srpnja 2019. do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci presude (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi sud prvog stupnja je naložio tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.695,42 EUR (točka II. izreke presude) dok je odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 938,58 EUR (točka III. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio sukladno odredbi članka 1111. stavaka 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) jer je nakon provedenog postupka utvrdio da je tužitelj na temelju presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-7/13-75 od 17. lipnja 2016. kojom je (ovdje) tužitelju naloženo da (ovdje) tuženiku naknadi trošak tog parničnog postupka u iznosu od 442.573,44 kn, a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-1875/16-2 od 18. srpnja 2017. isplatio tuženiku 22. rujna 2017. iznos od 497.086,22 kn odnosno 65.974,68 EUR. Međutim, naknadnim rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev x-372/18-2 od 20. veljače 2019. je ukinuta presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-1875/16-2 od 18. srpnja 2017., a taj je sud u ponovljenom postupku rješenjem poslovni broj Gž-771/19-4 od 11. lipnja 2019. ukinuo presudu Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-7/13-75 od 17. lipnja 2016. i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. Slijedom navedenog, budući da je otpala osnova po kojoj je tuženik naplatio potraživanje utvrđeno navedenom presudom (zapravo, rješenjem o troškovima postupka sadržanom u presudi) Općinskog suda u Koprivnici, tužitelj prema mišljenju prvostupanjskog suda osnovano potražuje povrat isplaćenih novčanih sredstava i to, sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima, sa zateznim kamatama koje teku od 18. srpnja 2019. do isplate budući da je tužitelj tog dana izvansudskim putem uputio tuženiku zahtjev za povratom uplaćenih sredstava, a koji je uručen tuženiku 22. srpnja 2019. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv točaka I. i II. izreke presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalitelj smatra da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi su nejasni i proturječni sa sadržajem isprava u spisu i zapisnika. Žalitelj prvenstveno ukazuje da je on u tijeku postupka osporio činjenicu da je 22. rujna 2017. izvršena uplata iznosa od 497.086,22 kn od strane tužitelja na račun tuženika te smatra da virman koji mu je uručen na ročištu 3. travnja 2024. nije adekvatan dokaz kojim bi bilo dokazano da je navedena uplata od strane tužitelja i izvršena. Zato je sud trebao prihvatiti dokazni prijedlog tužitelja te od tuženika zatražiti Izvod s tuženikova transakcijskog računa s danom 22. rujna 2017. te odrediti provođenje financijskog vještačenja na tu okolnost. Međutim, to sud nije učinio već je dokaz o uplati temeljio isključivo na virmanu sa str. 17. spisa iz kojeg nije vidljivo je li uplata uistinu izvršena i je li sjela na račun tuženika. Zato tuženik smatra da u predmetnom sporu nije dokazano da je predmetna uplata izvršena te da je došlo do prelaska imovine tužitelja na tuženika i time stjecanja jednog od uvjeta za traženje povrata stečenog bez osnove. Osim toga, tuženik smatra da u konkretnom sporu nije otpala osnova na koju se tužitelj poziva jer je predmet kojeg tužitelj vodi protiv tuženika vraćen na ponovno odlučivanje Općinskom sudu u Koprivnici, Stalnoj službi u Đurđevcu pod poslovnim brojem P-514/19 i koji je još u tijeku. Zato žalitelj smatra opravdanim njegov prijedlog za prekidom postupka do pravomoćnog okončanja tog spora jer se u tom predmetu odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva i o visini parničnih troškova. Osim toga, žalitelj smatra da je njegov prigovor zastare osnovan u cijelosti te da je u tom dijelu sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Žalitelj predlaže da drugostupanjski sud uvaži navode žalbe i preinači pobijanu presudu te donese novu odluku o troškovima postupka uz priznanje troška sastava žalbe kojeg tuženik potražuje u ukupnom iznosu od 2.226,11 EUR.

2.1. Žalba je dostavljena tužitelju na odgovor. Tužitelj u odgovoru na tuženikovu žalbu u bitnom navodi da je žalba neosnovana. Iz isprava koje prilažu spisu proizlazi da primitak naplate troškova postupka nije sporan. Tužitelj je u spis dostavio kopiju dopisa upućenu tuženik 18. srpnja 2019., a koju je tuženik primio 22. srpnja 2019. i uz taj je dopis priložena kopija virmana iz kojeg je vidljiva tužiteljeva uplata tuženiku u skladu s tada pravomoćnom presudom Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-7/13-75 od 17. lipnja 2016. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-1875/16-2 od 18. srpnja 2017. Tuženik nikada nije osporio ovaj dokaz o izvršenoj uplati. Nadalje, iz obavijesti o primitku elektroničkog podneska od 23. veljače 2023. kojim je sud potvrdio primitak tužbe, evidentirano je da je pod rednim brojem 4 dostavljena potvrda o plaćanju koja dokazuje prijenos novčanih sredstava uplatitelja tužitelja tuženiku, pa je stoga i ta potvrda dostavljena tuženiku. Zato je neosnovana tvrdnja punomoćnika tuženika da tužitelj nije dostavio dokaz na tu okolnost. Pri tome, tvrdnja tuženika iznesena na glavnoj raspravi da taj dokaz njegov punomoćnik od stranke nije primio je nebitna za ishod postupka već je bitno da je tužitelj dostavio dokaz tuženiku i da taj dokaz tuženik nije osporio. Osim toga, tužitelj ukazuje na nekorektno postupanje tuženika jer ističe da nije ništa primio, a istodobno ističe i prigovor zastare potraživanja tužitelja pa postavlja pitanje zašto ističe prigovor zastare ako nešto nije primljeno. Zbog navedenog, tužitelj predlaže da se žalba odbije te potražuje trošak drugostupanjskog postupka u ukupnom iznosu od 1.582,80 EUR.

3. Tuženikova žalba nije osnovana, osim u dijelu zateznih kamata.

3.1. Ispitavši pobijane točke I. i II. izreke presude temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku osim u dijelu zateznih kamata na dosuđeni iznos u kojem je iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio presudu.

4. U ovom parničnom postupku je između stranaka nesporno da je presudom Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-7/13-75 od 17. lipnja 2016. sa str. 5.-10. spisa naloženo tužitelju da tuženiku podmiri trošak tog postupka u iznosu od 442.573,44 kn, a ta je presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-1875/16-2 od 18. srpnja 2017. (str. 11.-16. spisa). Nadalje, tužitelj je u tužbi naveo da je postupajući po tim presudama 22. rujna 2017. tuženiku isplatio iznos od 497.086,22 kn, a što je dokazivao ispravom naznačenom „Pregled virmana” od 22. rujna 2017. sa str. 17. spisa.

4.1. Između stranaka također nije sporno da je povodom tužiteljeve revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske naknadnim rješenjem poslovni broj poslovni broj Rev x-372/18-2 od 20. veljače 2019. sa str. 18.-21. spisa ukinuo presudu Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-1875/16-2 od 18. srpnja 2017. „i odluku o troškovima postupka” (ovo proizlazi iz izreke navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa str. 18. spisa) i predmet vratio drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici je rješenjem poslovni broj Gž-771/19-4 od 11. lipnja 2019. sa str. 22.-27. spisa ukinuo presudu Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-7/13-75 od 17. lipnja 2016. i predmet vratio tom sudu na ponovan postupak; taj ponovni postupak se prema navodu tuženika iz odgovora na tužbu (kojeg tužitelj nije osporio) vodi pred tim sudom odnosno pred njegovom Stalnom službom u Đurđevcu pod poslovnim brojem P-514/19. Osim toga, tužitelj je u tužbi naveo i činjenicu da je on dopisom od 18. srpnja 2019., a kojeg je tuženik zaprimio 22. srpnja 2019. pozvao tuženika na povrat iznosa u odnosu na kojeg je tuženik postao nesavjestan stjecatelj „jer je već ukidanjem presude Županijskog suda u Varaždinu prestao pravni osnov” (točka III. tužbe sa str. 2. spisa), a da je tužitelj izvansudskim putem pozvao tuženika na povrat uplaćenog iznosa proizlazi i iz spomenutog dopisa tužitelja sa str. 28.-29. spisa i preslike povratnice - obavijesti o prijemu pošiljke sa str. 30. spisa; s obzirom da tuženik tijekom cijelog prvostupanjskog postupka (kao ni u žalbi) nije osporio činjenice da ga je tužitelj tim dopisom pozvao na povrat uplaćenog iznosa parničnog troška (s kamatama) zbog toga što su ukinute presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-7/13-75 od 17. lipnja 2016. i Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-1875/16-2 od 18. srpnja 2017. i da je tuženik taj tužiteljev dopis zaprimio 22. srpnja 2019., to ovaj sud i te činjenice između stranaka smatra nespornim.

4.2. Tuženik je u odgovoru na tužbu sa str. 42. spisa osporavao tužbeni zahtjev smatrajući da nije otpala pravna osnova, zatim je osporavao da tužitelj ima pravo na povrat stečenog bez osnove, a smatrao je i da tuženik nema svojstvo nesavjesnog stjecatelja iz razloga jer se nakon ukidanja ranijih presuda postupak ponovno vodi pred Općinskim sudom u Koprivnici, Stalnom službom u Đurđevcu pod poslovnim brojem P-514/19 u kojem nije donesena presuda (zbog čega je predlagao prekid postupka do pravomoćnog okončanja tog postupka); osim toga, tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo i materijalnopravni prigovor zastare utuženog potraživanja. Sve te tuženikove navode tužitelj je osporio u podnesku od 29. svibnja 2023. istaknuvši, između ostalog, da tuženik u odgovoru na tužbu nije osporio činjenicu „da je od tužitelja temeljem tada pravomoćne presude Općinskog suda u Koprivnici broj P-7/13-75 od 17. lipnja 2016. primio naplatu novčanog iznosa koji je predmet tužbenog zahtjeva” (str. 44. spisa). Nadalje, iz zapisnika s pripremnog ročišta održanog 3. travnja 2024. (na kojem je sukladno članku 292.a stavku 2. Zakona o parničnom postupku zaključen prethodni postupak i održana te zaključena glavna rasprava) je vidljivo da je na tom ročištu prisutna punomoćnica tuženika osporila činjenicu da je izvršena uplata i da je dokaz tuženiku dostavljen uz tužbu nakon čega je prvostupanjski sud uvidom u aplikaciju e-Spis utvrdio da je tuženiku uz tužbu dostavljen i Pregled virmana sa str. 17. spisa čija je kopija na tom ročištu uručena punomoćnici tuženika; nakon uručenja tog virmana prisutna punomoćnica tuženika do zaključenja glavne rasprave više nije osporavala činjenicu da je tužitelj tuženiku 22. rujna 2017. uplatio po naknadno ukinutoj presudi dosuđene troškove postupka (s kamatama) u iznosu od 497.086,22 kn. Premda je tužitelj na tom ročištu predložio sudu da sud obveže tuženika na dostavu Izvoda sa svog transakcijskog računa na dan 22. rujna 2017. i, podredno, da se provede financijsko vještačenje, prvostupanjski sud te dokazne prijedloge tužitelja nije prihvatio i to, prema točki 8. obrazloženja pobijane presude (str. 5. presude odnosno str. 63. spisa), zato što tuženik u odgovoru na tužbu nije osporio primitak spornog iznosa nego je osporio primitak tek po očitovanju tužitelja koji je na ročištu od 3. travnja 2024. naveo „ukoliko tuženik osporava da je primio naplatu po ukidnoj presudi predlaže provođenje knjigovodstveno-financijskog vještačenja”, ali i zato jer je sud ocijenio kako je iz dokumentacije predane u spis moguće utvrditi sporne činjenice. Na temelju tako provedenog postupka, prvostupanjski je sud donio pobijanu presudu.

5. Odredbom članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Nadalje, prema stavku 3. istoga članka Zakona o obveznim odnosima obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

5.1. Prema tome, iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da bi se radilo o stjecanju bez osnove, potrebno je da je iz imovine jedne osobe izašao dio te imovine, zatim da je taj dio imovine ušao u imovinu druge osobe i da je do prijelaza imovine došlo bez valjane pravne osnove odnosno na temelju osnove koja se nije ostvarila ili koja je naknadno otpala.

6 U konkretnom predmetu prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da je tužiteljeva imovina - novac u iznosu od 497.086,22 kn odnosno 65.974,68 EUR sukladno odredbama članaka 43. i 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine” broj: 57/22 i 88/22) uz primjenu fiksnog tečaja 1 EUR=7,53450 kn prešao u imovinu tuženika na temelju osnove koja je kasnije otpala. Naime, premda je u vrijeme tužiteljeve uplate te novčane svote tuženiku postojala valjana osnova za prijenos te imovine, a to je pravomoćna presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-7/13-75 od 17. lipnja 2016. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-1875/16-2 od 18. srpnja 2017., ta je osnova naknadno otpala najprije gubitkom svojstva pravomoćnosti i ovršnosti te presude donošenjem rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev x-372/18-2 od 20. veljače 2019., a naknadno i ukidanjem te presude Općinskog suda u Koprivnici od strane Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici rješenjem poslovni broj Gž-771/19-2 od 11. lipnja 2019. Slijedom navedenog, ukidanjem (ranije pravomoćne) presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-7/13-75 od 17. lipnja 2016. otpala je osnova po kojoj je u imovinu tuženika prešla imovina tužitelja pa je stoga sud prvog stupnja pravilnom primjenom odredbe članka 1111. stavka 3. u vezi stavka 1. Zakona o obveznim odnosima naložio tuženiku da vrati/isplati tužitelju iznos od 497.086,22 kn.

7. Pri tome, u odnosu na tuženikove žalbene navode kojima osporava činjenicu da je 22. rujna 2017. izvršena uplata iznosa od 497.086,22 kn od strane tužitelja na račun tuženika te da virman koji je tuženiku uručen (osim uz tužbu i) na ročištu od 3. travnja 2024. nije adekvatan dokaz kojim bi bilo dokazano da je navedena uplata od strane tuženika i izvršena, ovaj sud prvenstveno napominje da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije isticao činjenicu da virman kojim je tužitelj dokazivao uplatu iznosa nije adekvatan dokaz tužiteljeve uplate pa stoga tuženik sukladno članku 352. stavku 1. Zakona o parničnom postupku ne može osnovano tek u žalbi isticati tu činjenicu. Osim toga, tuženik je u smislu odredbe članka 219. stavka 1. Zakona o parničnom postupku mogao tijekom prvostupanjskog postupka predlagati dokaze kojima bi osporio taj tužiteljev dokaz (ispravu Pregled virmana od 22. rujna 2017.), a kojim je tužitelj dokazivao činjenicu plaćanja troškova postupka po (naknadno ukinutoj) pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-7/13-75 od 17. lipnja 2016.. Prema tome, tuženik je mogao (i to bez tužiteljeva prijedloga sudu da sud obveže tuženika na dostavu Izvoda sa svog transakcijskog računa) do zaključenja prethodnog postupka sam dostaviti sudu svoj Izvod sa transakcijskog računa na dan 22. rujna 2017., a kojim bi dokazom eventualno osporio činjenicu da mu je tužitelj tog dana uplatio iznos od 497.086,22 kn; osim toga, tuženik je do zaključenja prethodnog postupka mogao predložiti izvođenje nekih drugih dokaza kojima bi osporio činjenicu da mu je tužitelj uplatio iznos od 497.086,22 kn i dokaz (virman) kojim je tužitelj dokazivao tu činjenicu. Međutim, tuženik to nije učinio pa je zato prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbi članka 8., članka 219. stavka 1. i članka 221.a Zakona o parničnom postupku (iako se u obrazloženju presude nije izričito pozvao na posljednje dvije zakonske odredbe) ocijenio da je tužitelj, postupajući po naknadno ukinutoj presudi Općinskog suda u Koprivnici, 22. rujna 2017. uplatio tuženiku iznos od 497.086,22 kn.

7.1. Osim toga, tuženik u odgovoru na žalbu nije osporio činjenicu da mu je tužitelj 22. rujna 2017. uplatio iznos od 497.086,22 kn, a što je tužitelj izričito naveo u svom podnesku od 29. svibnja 2023. na str. 44. spisa. Jednako tako, tuženik tijekom cijelog postupka nije osporio činjenicu da ga je tužitelj dopisom od 18. srpnja 2019. pozvao da mu vrati iznos od 497.086,22 kn; tuženik također tijekom cijelog postupka nije ni iznio činjenicu da je odbio postupiti po tom dopisu iz razloga jer da od tužitelja nije zaprimio taj iznos pa i iz tog postupanja tuženika ovaj sud ocjenjuje da je tužitelj uplatio tuženiku iznos od 497.086,22 kn. Slijedom navedenog, kao i zbog toga što punomoćnica tuženika, nakon što joj je na ročištu od 3. travnja 2024. od strane suda uručena kopija Pregleda virmana sa str. 17. spisa, nije osporavala taj dokaz te (nakon zaprimanja tog virmana) više nije osporavala ni činjenicu da je tužitelj 22. rujna 2017. uplatio tuženiku iznos od 497.086,22 kn, to ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenicu da je tužitelj uplatio navedenu svotu tuženiku 22. rujna 2017.

8. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja. Naime, sukladno odredbi članka 215. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a u konkretnom predmetu tužitelj prije donošenja rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev x-372/18-2 od 20. veljače 2019. kojim je ukinuta presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-1875/16-2 od 18. srpnja 2017. (a kojom je rješenjem ujedno presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-7/13-75 od 17. lipnja 2016. izgubila svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti, neovisno od toga što Vrhovni sud Republike Hrvatske nije ukinuo tu prvostupanjsku presudu), nije ni mogao zahtijevati ispunjenje obveze odnosno povrat stečenog bez osnove od tuženika. Nadalje, premda sud prvog stupnja nije utvrdio kada je tužitelj zaprimio navedeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske (kao što nije utvrdio ni kada je tuženik zaprimio to rješenje a što je bitno radi utvrđivanja činjenice kada je on u smislu odredbe članka 1117. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima postao nepošten stjecatelj), tužitelj prije donošenja te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske nesumnjivo nije ni mogao potraživati od tuženika vraćanje uplaćenog iznosa od 497.086,22 kn s pripadajućim kamatama. Dakle, zastara tužiteljeva potraživanja nije mogla započeti teći prije 20. veljače 2019. kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio rješenje poslovni broj Rev x-372/18-2, a od tada pa do pokretanja ovog spora 23. siječnja 2023. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima. Upravo zato neosnovan je tuženikov materijalno pravni prigovor zastare utuženog potraživanja.

9. Tuženik neosnovano smatra da je prvostupanjski sud trebao usvojiti njegov prijedlog za prekidom ovog parničnog postupka do pravomoćnog okončanja spora koji se vodi pred Općinskim sudom u Koprivnici, Stalnom službom u Đurđevcu pod poslovnim brojem P-514/19. Naime, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da činjenica što se nakon ukidanja prvostupanjske presude poslovni broj P-7/13-75 od 17. lipnja 2016. postupak ponovno vodi pred prvostupanjskim sudom nema utjecaja na ovaj spor odnosno odluka suda u tom sporu nije prethodno pitanje za ovaj spor, a zbog kojeg bi sud trebao prekinuti postupak u smislu članka 213. Zakona o parničnom postupku. Ovo iz razloga jer odluka koju će sud donijeti u postupku poslovni broj P-514/19 jeste nova odluka na temelju koje će stranka koja uspije u tom postupku (nakon što ta odluka postane pravomoćna i ovršna) moći namiriti svoje potraživanje dosuđenog troška postupka. Dakle, ako bi tuženik uspio u ponovljenom postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu pod poslovnim brojem P-514/19, on bi mogao zahtijevati naplatu cjelokupnih troškova postupka uključujući i troškove postupka za postupovne radnje koje je poduzeo prije donošenja rješenja Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev x-372/18-2 od 20. veljače 2019. Međutim, to ne utječe na pravo tužitelja da potražuje od tuženika isplaćeni trošak parničnog postupka (sa zateznim kamatama) kojeg mu je uplatio na temelju naknadno ukinute presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-7/13 od 17. lipnja 2016.

9.1. Upravo zbog navedenog, žalbu kojom tuženik pobija točku I. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim mu je naloženo da isplati tužitelju iznos od 62.974,68 EUR je valjalo odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu potvrditi taj dio presude, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

10. Međutim, u odnosu na tužiteljevo potraživanje zakonskih zateznih kamata koje teku na iznos od 62.974,68 EUR, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja iz činjenice koju je taj sud utvrdio (da je tužitelj dopisom kojeg je uputio tuženiku 18. srpnja 2019. pozvao tuženika na povrat uplaćenog iznosa od 497.086,22 kn) pogrešno zaključio da je tuženik postao nepošten stjecatelj 18. srpnja 2019. Naime, ovaj sud smatra da je tuženik sukladno odredbi članka 1117. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima nepošten stjecatelj postao onog trenutka kada je zaprimio rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev x-372/18-2 od 20. veljače 2019. kojom je rješenjem povodom tužiteljeve revizije kao izvanrednog pravnog lijeka ukinuta presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-1875/16-2 od 18. srpnja 2017. Međutim, kako je ranije navedeno u ovoj odluci (točka 8. obrazloženja ove presude), tu činjenicu prvostupanjski sud nije ispitao pa zbog toga ovaj sud nije u mogućnosti utvrditi od kojeg datuma tužitelj osnovano potražuje zatezne kamate prema odredbi članka 1117. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Neovisno od navedenog, prema članku 1115. Zakona o obveznim odnosima kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10.2. Tuženik je postao nepošten stjecatelj onog trenutka kada je saznao za činjenicu da je otpala pravna osnova njegovog stjecanja iznosa od 497.086,22 kn, a to je u konkretnom predmetu bilo (najkasnije) 22. srpnja 2019. kada je zaprimio tužiteljev dopis sa str. 28.-29. spisa kojim ga je tužitelj obavijestio da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev x-372/18-2 od 20. veljače 2019. ukinuta presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-1875/16-2 od 18. srpnja 2017. te da je Županijski sud u Varaždinu donio rješenje poslovni broj Gž-771/19 od 11. lipnja 2019. kojim je ukinuta presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-7/13-75 od 17. lipnja 2016. i kojim ga je pozvao da izvrši povrat novčanog iznosa od 497.086,22 kn. Upravo zbog toga, tužitelj u smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima osnovano potražuje od tuženika zatezne kamate koje na iznos od 497.086,22 kn teku (najkasnije) od 22. srpnja 2019. do isplate, a ne od 18. srpnja 2019. do isplate kako je to pobijanom presudom presudio prvostupanjski sud.

10.3. Naime, premda je tužitelj dopis kojim je pozvao tuženika na povrat iznosa od 497.086,22 kn uputio tuženiku preporučenom poštom 18. srpnja 2019., to ne znači da tužitelj od tog datuma može osnovano potraživati zatezne kamate. Naprotiv, budući da je tužitelj 18. srpnja 2019. uputio tuženiku dopis kojim ga je pozvao da mu vrati uplaćeni iznos novca, taj dopis ne predstavlja zahtjev za povratom iznosa od 497.086,22 kn jer zahtjev iz članka 1115. Zakona o obveznim odnosima označava tužbeni zahtjev (sadržan u tužbi) kojim tužitelj kao vjerovnik zahtjeva povrat svoje imovine (tako i pravna književnost - JP i drugi: Komentar Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“, Zagreb, studeni 2014. godine, str. 1873.). Naime, da je zakonodavac smatrao da je dužnik postao nepošten stjecatelj onog dana kad je vjerovnik podnio na poštu preporučenu pošiljku kojom ga poziva na povrat onog što je stekao bez osnove tada bi, kao na primjer u odredbi članka 183. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, napravio distinkciju između pozivanja vjerovnika i pokretanja postupka, a što u zakonskoj odredbi članka 1115. tog Zakona nije učinio. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom predmetu tuženik postao nepošten stjecatelj (najkasnije) 22. srpnja 2019. kada je zaprimio tužiteljev dopis od 18. srpnja 2019., to je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju zatezne kamate koje na iznos od 497.086,22 kn teku od 22. srpnja 2019. do isplate i to prema stopi tih kamata proizašloj iz potraživanja koja nisu trgovački ugovori ni ugovori između trgovca i osobe javnog prava.

10.4. Zbog navedenog, tuženikovu žalbu u dijelu u kojoj pobija točku I. izreke prvostupanjske presude kojom je naloženo tuženiku da isplati tužitelju zatezne kamate koje na iznos od 65.974,68 EUR teku od 22. srpnja 2019. do isplate prema stopama tih kamata proizašloj iz ostalih odnosa je valjalo odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku. Nasuprot tome, u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužitelju zatezne kamate koje na iznos od 65.974,68 EUR teku od 18. srpnja 2019. do 21. srpnja 2019. tuženikovu žalbu protiv tog dijela presude je valjalo uvažiti i preinačiti taj dio točke I. izreke prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 373. točke 2. Zakona o parničnom postupku.

11. Nadalje, premda je prvostupanjska presuda djelomično preinačena, tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na glavno potraživanje pa je stoga i točka II. izreke prvostupanjske presude pravilna i na zakonu osnovana. Zato je tuženikovu žalbu kojem pobija taj dio presude valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi točku II. izreke presude, a na temelju odredbe članka 380. točke 2. Zakona o parničnom postupku.

12. Sukladno odredbi članka 166. u vezi članka 154. stavka 5. Zakona o parničnom postupku zahtjev tuženika za naknadom troška drugostupanjskog postupka je valjalo odbiti kao neosnovan jer je tuženik samo u odnosu na sporedno potraživanje uspio u tom postupku, a zbog čega nisu nastali posebni troškovi. Zahtjev tužitelja za naknadom troška drugostupanjskog postupka je također valjalo odbiti kao neosnovan jer odgovor na žalbu nije postupovna radnja koja bi u konkretnom predmetu bila potrebna za vođenje spora (članak 166. u vezi članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku).

Zagreb, 1. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić