REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

10010 Zagreb, Turinina 3

Posl. br. P-582/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Berislavu Zaninoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice TU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv I. tuženika CU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ratko Vlašić, odvjetnik u Zagrebu i II. tuženika ĐU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. veljače 2025. u prisutnosti tužiteljice, zamjenika punomoćnika I. tuženika i II. tuženika, 1. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Rješenje o osiguranju prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretninama (navedene nekretnine) određeno rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu br. Ovr-484/2023-2 od 28. ožujka 2023. proglašava se nedopuštenim.

II. Nalaže se Zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Novom zagrebu da izbriše založno pravo upisano temeljem rješenja br. Ovr-484/2023-2 od 28. ožujka 2023.

III. Nalaže se tuženicima da tužiteljici naknade troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužiteljici TU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi tuženiku CU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 eur (slovima: tisućudvjestopedeseteura) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je zaključkom Općinskog suda u Novom Zagrebu br. Ovr-484/2023-16 od dana 11. lipnja 2024. upućena da pokrene parnicu protiv stranaka, ovdje tuženika, radi proglašenja osiguranja na tom predmetu nedopuštenom. Ovršno rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu od 28. ožujka 2023. (poslovni broj Ovr-484/2023) uknjižilo je založno pravo u korist predlagatelja osiguranja, CU, na nekretninama koje su tada bile u suvlasništvu protivnika osiguranja, ĐU, i njegove supruge, TU. Navedene nekretnine su upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koja se sastoji od zk.č.br. 2051 kuća, dvorno mjesto, površine 34 m2, dvorište površine 275 m2, ukupne površine 309 m2, u h dijela i u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koja se sastoji od zk.č.br. 3045 oranica duga ledina površine 426 čhv ili 1531 m2, u 1/3 dijela. Predmetno rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž Ovr-129/2023, od 11. travnja 2024. Nadalje navodi da je tužiteljica, TU, podnijela je izlučni prigovor temeljem čl. 55. Ovršnog zakona, ističući da je nekretnina koja je predmet osiguranja jedina nekretnina u suvlasništvu nje i njenog supruga, koja nije etažirana, te predstavlja njihov jedini dom. Prisilno zasnivanje založnog prava na nekretnini predstavlja povredu prava na dom. Navodi i da je prigovor treće osobe, TU, odbijen je kao neosnovan temeljem čl. 59. st. 1. OZ-a, i određeno je da, ako se podnositeljica prigovora ne slaže s odlukom, pokrene parnicu protiv stranaka radi proglašenja osiguranja na tom predmetu nedopuštenim. U međuvremenu, TU je postala jedini vlasnik navedenih nekretnina jer je stekla suvlasnički dio svog supruga darovnim ugovorom. Ove nekretnine predstavljaju njen jedini dom. Navedeno ovršno rješenje predstavlja ozbiljnu povredu prava na dom tužiteljice, izvor je stresa, nervoze i strepnje, te ugrožava njeno osnovno pravo na miran život. Nekretnina koja je predmet založnog prava nije samo vrijedna imovina, već njen jedini dom. To je očita nerazmjernost koja krši načelo proporcionalnosti. Ističe kako sudska praksa Europskog suda jasno navodi da prisilno zasnivanje založnog prava na nekretnini treba biti proporcionalno vrijednosti novčane tražbine (vidi na primjer slučaj Sitaropoulos i drugi protiv Grčke, br. 42202/11 i 43563/11). Dodatni primjeri sudske prakse uključuju: " TBusch Inc. protiv Portugala", br. 73049/01: Sud je utvrdio povredu prava na mirno uživanje vlasništva jer su mjere koje su poduzete bile nerazmjerne; " C protiv Bugarske", br. 52435/99: Sud je naglasio važnost pravičnosti i transparentnosti u postupcima koji zadiru u vlasnička prava; "Sporrong i Lönnroth protiv Švedske", br. 7151/75 i 7152/75: Sud je utvrdio da mjere koje su poduzete nisu bile razmjerne postignutom cilju; " Đ protiv Moldavije", br. 49806/99: Sud je utvrdio povrede prava na pravično suđenje i mirno uživanje vlasništva zbog neproporcionalnih mjera; "Akdivar i drugi protiv Turske", br. 21893/93:

Sud je utvrdio povredu prava na dom i mirno uživanje vlasništva zbog neproporcionalnih mjera. Ove presude ističu da mjere koje se poduzimaju moraju biti razmjene cilju koji se želi postići i ne smiju neproporcionalno narušavati prava vlasnika nekretnina. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže, temeljem čl. 60. u vezi sa čl. 75.

Ovršnog zakona, usvojiti tužbeni zahtjev.

2. I. tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava tužbeni zahtjev. U odgovoru na tužbu navodi da su svi navodi iz tužbe su neosnovani. Tuženik je, kao predlagatelj osiguranja, protiv protivnika osiguranja, ovdje II. tuženika ĐU pokrenuo ovosudni postupak osiguranja broj: Ovr-484/2023 temeljem odredbi važećeg Ovršnog zakona, i to temeljem odredbi čl.295-298. te mu je sud, ocijenivši navode i dokaze iz prijedloga, prihvatio prijedlog donijevši rješenje o osiguranju zasnivanjem prisilnog založnog prava na suvlasničkom udjelu tada u vlasništvu II. tuženika ĐU. Osiguranje (odnosno prisilno založno pravo) je zasnovano na suvlasničkom dijelu ĐU od ½ dijela cjeline nekretnina koje su bile predmetom osiguranja. Nakon donošenja rješenja o osiguranju zasnivanjem prisilnog založnog prava i zabilježbe istog u zemljišnoj knjizi, protivnik osiguranja ĐU je u svibnju 2023.g. izvršio otuđenje tog suvlasniškog dijela, odnosno darovao je svojoj supruzi ovdje tužiteljici svoj suvlasnički dio na predmetnoj nekretnini. Notorna je činjenica, i jedan od osnovnih stvarnopravnih postulata, da založno pravo uvijek prati stvar, pa je tako založno pravo upisano na suvlasničkom dijelu prije izvršenog darovanja pratilo taj suvlasnički udio koji je darovanjem prešao na tužiteljicu. Notorno je da je II. tuženik dužan I. tuženiku određeni novčani iznos temeljem pravomoćnih i ovršnih sudskih odluka, kao i da I. tuženiku (ni dan danas) od strane II. tuženika nije namirena njegova novčana tražbina. Notorna je i činjenica da I. tuženik ima po osnovi citiranih zakonskih odredbi Ovršnog zakona pravo na osiguranje svoje novčane tražbine dosuđene pravomoćnim i ovršnim sudskim odlukama, pa zaista nije jasno zašto tužiteljica podnosi ovu tužbu i bespotrebno generira nove sudske troškove. Dakle, razvidno je da je postupak osiguranja zasnivanjem prisilnog založnog prava na suvlasničkom udjelu na nekretnini proveden prije zaključenja darovnog ugovora ĐU i TU isključivo na suvlasničkom udjelu ĐU te da je postupak osiguranja bio osnovan i opravdan jer je ĐU kao dužnik pokušao osujetiti postupke prisilne naplate vjerovnika, ovdje I. tuženika CU. Ovdje moramo još dodati da se I. tuženik prije zaprimanja ove tužbe obratio II. tuženiku i tužiteljici radi pokušaja mirnog rješenja svih sporova, a sve kako bi se postigli određeni dogovori u pogledu namirenja potraživanja koje ima prema njima, bez daljnjih posredovanja sudova, i kako bi se izbjeglo daljnje gomilanje sudskih troškova, međutim, tužiteljica i II. tuženik su se oglušili na prijedloge I. tuženikovog punomoćnika i uopće nisu reagirali na ovaj korektni i pomirljivi dopis za koji je I. tuženik smatrao da bi se prihvaćanjem komunikacije mogla iznaći zadovoljavajuća rješenja za sve strane. Slijedom iznesenog, razvidno je da je rješenje o osiguranju doneseno temeljem zakonskih odredbi te da je u vrijeme donošenja rješenja o osiguranju i uknjižbe prisilnog založnog prava II. tuženik bio upisan kao vlasnik nekretnine te da je upis izvršen isključivo na suvlasničkom dijelu uknjiženom na ime II. tuženika, pa se tužba i tužbeni zahtjev ukazuju neosnovanim. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. Među strankama su sporne sljedeće činjenice:

- je li predmetna nekretnina dom ovdje tužiteljice

4. Među strankama su sporna sljedeća pravna pitanja:

- je li osnovano pravo na dom te posljedično je li tužbeni zahtjev osnovan.

5. Tijekom postupka sud je proveo dokaz uvidom i čitanjem isprava koje su stranke predale u spis te razgledavanjem fotografija, čitanjem priklopljenog spisa ovog suda poslovni broj Ovr-484/23 i saslušanjem tužiteljice (list 175 spisa).

6. Sud je preslikao i uložio u ovaj spis priklopljeni ovosudni spis posl. broj Ovr-484/2023 (list 7-126 spisa) te isti pročitao.

7. U konkretnoj pravnoj stvari sud je dužan ispitati jesu li ispunjeni uvjeti iz čl. 59. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12., 25/13., 93/14. i 55/16 i 73/17, 131/20 i 114/22 - u daljnjem tekstu OZ).

8. Ukazuje se da čl. 59. st. 1. OZ određuje da osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu može podnijeti prigovor protiv ovrhe tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom, a čl. 290. st. 1. OZ određuje da se na osiguranje tražbine prema ovom dijelu Zakona na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o ovrsi radi ostvarenja tražbine.

9. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Uvidom u priklopljeni ovosudni spis poslovni broj Ovr-484/2023 utvrđeno je da je predlagatelj osiguranja, ovdje I. tuženik, podnio prijedlog za osiguranje novčane tražbine na temelju ovršne isprave prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretninama. Predlagatelj osiguranja je svoj prijedlog utemeljio na ovršnoj ispravi – Presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4619/20-70 od 17. prosinca 2021. koja je pravomoćna 28. listopada 2022., a ovršna 14. prosinca 2022., da je ovaj sud na temelju navedenog prijedloga donio rješenje o osiguranju poslovni broj Ovr-484/2023-2 od 28. ožujka 2023., da su protiv istog dana 6. travnja 2023. podnijeli žalbu protivnik osiguranja i treća osoba te da je treća osoba podnijela i izlučni prigovor. Rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž Ovr-129/2023-2 od 11. travnja 2024. odbijena je žalba protivnika osiguranja i potvrđeno rješenje o osiguranju ovog suda poslovni broj Ovr-484/2023-2 od 28. ožujka 2023. Protivnik osiguranja, ovdje II. tuženik, podneskom od 28. svibnja 2024. predložio je da sud uvaži izlučni prigovor treće osobe, a ovaj sud je zaključkom poslovni broj Ovr-484/2023-16 od 11. lipnja 2024. uputio treću osobu, ovdje tužiteljicu, u roku od 15 dana od primitka tog zaključka pokrenuti parnicu protiv stranaka radi proglašenja osiguranja na tom predmetu nedopuštenim.

11. II. tuženik ĐU je na ročištu dana 17. veljače 2025. priznao tužbeni zahtjev, ali nisu bili ispunjeni uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe u odnosu na njega.

12. Ukazuje se da su tuženi u ovoj pravnoj stvari jedinstveni suparničari sukladno čl. 201. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 - u daljnjem tekstu ZPP).jer se zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima pa se oni smatraju kao jedna parnična stranka te su isti i nužni suparničari jer se tužba radi proglašenja ovrhe nedopuštenom mora podnijeti i protiv ovrhovoditelja i protiv ovršenika, a što nesporno proizlazi iz dikcije čl. 60. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine broj: 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017 i 131/2020 i 114/2022 – dalje u tekstu OZ).

13. U konkretnoj situaciji tuženi su jedinstveni i nužni suparničari pa se postavlja pitanje kako tretirati nedavanje odgovora na tužbu od strane II tuženika s obzirom na iskazanom protivljenju od strane I tuženika. Zakon o parničnom postupku ne razjašnjava navedenu pravnu situaciju pa je ovaj sud odgovor potražio u pravnoj teoriji koja navodi da je za prosuđivanje međusobnog odnosa radnji jedinstvenih suparničara mjerodavno načelo povoljnosti. Povoljnost radnji trebalo bi prosuđivati načelno, apstraktno neovisno o konkretnom slučaju i poziciji stranaka u njemu jer se ocjena o konkretnoj opravdanosti neke radnje može dati tek na kraju parnice, redovito nakon iscrpljenja pravnih lijekova.

14. U obzir bi stoga trebalo uzeti ono što bi bilo najpovoljnije rješenje za ukupnost jedinstvenih suparničara s obzirom na njihovu tužiteljsku ili tuženičku poziciju u parnici. Radnje kojima se u načelu unapređuje (ili u većoj mjeri unapređuje) tužiteljska pozicija u parnici trebalo bi smatrati povoljnima (povoljnijima) za ukupnost jedinstvenih suparničara kao tužitelja, a one kojima se u načelu unapređuje (li u većoj mjeri unapređuje) tuženička pozicija u parnici povoljnima (povoljnijima) za ukupnost jedinstvenih suparničara kao tuženika. U tom bi smislu za tuženike bilo povoljnije potpuno osporavanje tužbenog zahtjeva od priznanja tužbenog zahtjeva. Dakle ako jedan jedinstveni suparničar ne ospori tužbeni zahtjev, a drugi ga ospori, tužbeni zahtjev bi trebao smatrati osporenim

15. Radi navedenog sud nije mogao donijeti presudu na temelju priznanja u odnosu na II. tuženika ĐU.

16. Iz iskaza tužiteljice danog na ročištu dana 17. veljače 2025. proizlazi da je [adresa] kuća gdje živi sa suprugom od 1979. Nema nikakvu drugu nekretninu za stanovanje te je pogađa što je pokrenut postupak osiguranja. Ne bi željela iseliti iz te nekretnine jer tamo živi čitavo vrijeme i čitavo vrijeme tamo ima prijavljeno prebivalište. Može reći da su ona i njen suprug tamo izgradili tu kuću.

17. Sud cijeni iskaz tužiteljice kao životan logičan i uvjerljiv. Iz iskaza neprijeporno proizlazi da je predmet osiguranja dom tužiteljice te je posljedično valjalo raspraviti ima li tužiteljica pravo koje sprječava osiguranje.

18. U smislu odredbe čl. 34. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) dom je nepovrediv, a pravo na dom zaštićeno je i člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija - „Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10) koja je u odnosu na Republiku Hrvatsku stupila na snagu 5. studenog 1997. Sukladno pravnim stajalištima Europskog suda za ljudska prava izraženim u brojnim predmetima vezano za tumačenje sadržaja prava na dom (Bjedov protiv Hrvatske, Orlić protiv Hrvatske, Paulić protiv Hrvatske), kao i pravnim stajalištima Ustavnog suda Republike Hrvatske (U III- 5917/2013 od 23. svibnja 2014., U III-2073/2010 od 4. ožujka 2014., U III-1479/2018 od 29. siječnja 2020.), svakoj osobi koja istakne prigovor miješanja u njezino pravo na poštovanje doma mjerom prisilnog iseljenja, mora se omogućiti da nezavisni sud ocijeni razmjernost i razumnost takvog zadiranja, odnosno miješanja u pravo na dom. Drugim riječima, sudovi su dužni ispitati razmjernost i nužnost miješanja, polazeći od osobitih okolnosti konkretnog slučaja, utvrđujući može li se miješanje u pravo na dom opravdati razlozima javnog interesa te postoji li za njega prijeka društvena potreba.

19. Tek ako ima elemenata da se na strani tuženika radi o domu u smislu prakse Europskog suda za ljudska prava treba ispitati i provesti test razmjernosti da bi se dobio odgovor na pitanje je li u konkretnom slučaju došlo do povrede čl. 8. Konvencije, odnosno je li zahtjev za iseljenje neovlaštenog korisnika predstavlja neopravdano miješanje u njegovo pravo na dom. Test razmjernosti provodi se pomoću tri eliminacijska pitanja, kod čega je samo jedan negativan odgovor dovoljan da se radi o povredi prava na dom iz čl. 8. Konvencije. Pored utvrđenja je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, potrebno je utvrditi i je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu.

20. Ovaj sud je na temelju stranačkog iskaza tužiteljice, utvrdio da tužiteljica u predmetnoj kući živi dugi niz godina, tako da je s tom kućom ostvarile dovoljno jaku, stvarnu i trajnu povezanost, da bi se ista mogla nazivati njezinim domom.

21. Osiguranje prisilnim zasnivanjem založnoga prava na nekretnini provodi se na način da se na nekretnini upisanoj u zemljišnoj knjizi založno pravo zasniva uknjižbom, a pri uknjižbi založnoga prava u zemljišnoj će se knjizi naznačiti ovršivost tražbine radi osiguranja kojega je uknjižba određena (čl. 297. st. 1. i 2. OZ)

22. Ukazuje se da postupak osiguranja predstavlja miješanje u ostvarivanje prava na dom.

23. Miješanje u pravo na dom tužiteljica u konkretnom slučaju utemeljeno je na zakonu, i to na spomenutoj odredbi čl. 297. st. 1. i 2. OZ te čl. 298. st. 1. koji određuje da uknjižba založnoga prava i zabilježba ovršivosti tražbine imaju takav učinak da se ovrha na toj nekretnini može provesti i prema trećoj osobi koja je tu nekretninu kasnije stekla, a st. 2. istog čl. određuje da će se u slučaju iz stavka 1. ovoga članka ovrha na nekretnini odrediti protiv osobe koja je upisana kao vlasnik, i to na temelju ovršne isprave na temelju koje je u zemljišnu knjigu upisano založno pravo i zabilježba ovršivosti te izvatka iz zemljišne knjige iz kojega proizlazi da je ta osoba upisana kao vlasnik nakon upisa založnoga prava i zabilježbe ovršivosti.

24. Miješanje u pravo na dom tužiteljice utemeljeno je dakle na legitimnom cilju, jer 1. tuženik kao vjerovnik ima pravo ostvariti na osnovi ovršne isprave kojom je utvrđena novčana tražbina tražiti osiguranje te tražbine zasnivanjem založnoga prava na nekretnini protivnika osiguranja i posljedično pravo na namirenje svoje tražbine u eventualnom ovršnom postupku, kako je to određeno konkretnom ovršnom ispravom. Naime čl. 296. OZ određuje da na osnovi ovršne isprave kojom je utvrđena novčana tražbina predlagatelj osiguranja ima pravo tražiti osiguranje te tražbine zasnivanjem založnoga prava na nekretnini protivnika osiguranja.

25. Uzimajući u obzir sve provedene dokaze, odnosno cjelokupno stanje u spisu vodeći pritom računa o visini predmetne tražbine 1. tuženika (iznosa od 18.460,97 EUR s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka), svoje pravo na namirenje 1. tuženik ne može osigurati na drugi način osim prisilnim zasnivanjem založnog prava, tako da se opravdani, legitimni cilj miješanja u pravo na dom tužiteljice, ne može ostvariti blažom mjerom. Slijedom navedenog miješanje je bilo nužno u demokratskom društvu.

26. Stoga je, nakon što je proveden test razmjernosti od strane ovog suda, te niti na jedno od spomenutih eliminacijskih pitanja nije dobiven negativan odgovor, utvrđeno da zasnivanje založnog prava u postupku osiguranja nije protivno čl. 8. Konvencije.

27. U odnosu da je prekršeno načelo proporcionalnosti valja reći da je predmetni navod u cijelosti neosnovan kako je naprijed izneseno.

28. Nadalje, tužiteljica je na ročištu dana 17. veljače 2025. na poseban upit uredujućeg suca kako konkretno upis založnog prava od strane I. tuženika ugrožava njeno pravo na dom, tužiteljica odgovara da valjda ne ugrožava.

29. Ukazuje se da čl. 290. st. 1. OZ određuje da se na osiguranje tražbine prema ovom dijelu Zakona na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o ovrsi radi ostvarenja tražbine, st. 2. istog čl. određuje da se na osiguranje tražbine ne primjenjuju se odredbe ovoga Zakona o nedopuštenosti ovrhe na nekretnini iz članka 80.b ovoga Zakona, a st. 3. istog čl. određuje da će sud prijedlog za ovrhu na nekretnini odbiti ako se ovrha traži radi namirenja osigurane tražbine koja ne prelazi iznos glavnice od 5300,00 eura, bez obzira na zabilježbu ovršivosti tražbine u zemljišnim knjigama i drugim javnim očevidnicima.

30. Iz navedenog proizlazi da načelo proporcionalnosti nije povrijeđeno jer OZ dopušta zasnivanje prisilnog založnog prava na nekretnini bez obzira na visinu tražbine, samo se neće moći provesti ovrha radi namirenja osigurane tražbine koja ne prelazi iznos glavnice od 5300,00 eura, a što ovdje nije slučaj.

31. Odredbom čl. 219. st.1. ZPP propisana je dužnost svake stranke da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

32. Članak 221a. ZPP-a određuje da ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću tvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

33. Dužnost je stranaka iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke. Ako stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti, odnosno o neistinitosti njene tvrdnje, pa će njen zahtjev odbiti kao neosnovan. Predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za svoj uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza, tada dolaze u obzir pravila o teretu dokazivanja (čl. 221a. ZPP-a). Ta pravila u osnovi obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

34. Ukazuje se da gore navedeno stranka ne mora dokazati sa stupnjem izvjesnosti, već s dovoljno uvjerljivim stupnjem životne vjerojatnosti, ali s obzirom na izloženi i utvrđeni činjenični supstrat tužitelj nije dokazao postojanje uvjeta iz čl. 59 st. 1. OZ.

35. Naime, niti iz jednog dokaza koje je predložio tužitelj ne može se zaključiti o postojanju gore navedenih zakonskih pretpostavki za proglašenje ovrhe nedopuštenom.

36. Navodi stranaka o tome kako je tužiteljica stekla predmetnu nekretninu su u cijelosti neodlučni za rješavanje ove pravne stvari.

37. Obzirom da je tužbu već iz gore obrazloženog razloga valjalo tužbeni zahtjev odbiti, sud se, vođen načelom ekonomičnosti i koncentracije postupka, proklamiranim čl. 10. ZPP nije upuštao u daljnju ocjenu navoda stranaka, niti je ocjenjivao predložene dokaze niti je izveo dokaz saslušanjem drugotuženika, izvješće vještaka o vrijednosti nekretnine, proveo psihijatrijsko vještačenje jer ne bi doveli do promjene odluke u ovoj pravnoj stvari.

38. Budući da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 59. st. 1. OZ, tužbeni zahtjev valjalo je odbiti.

39. Odluka o trošku I. tuženika temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a budući da je uspio u sporu, te mu je valjalo, u smislu čl. 155 st. 1 ZPP-a kao potrebne, u skladu s odredbama Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika "Narodne novine" broj 138/23; dalje Tarifa) i a prema ukupnoj vrijednosti predmeta spora u skladu sa troškovnikom, priznati slijedeće troškove: odgovor na tužbu od 18. listopada 2025. sukladno Tbr. 8. toč. 1. u iznosu od 500,00 EUR i pristupa na ročište 17. veljače 2025. sukladno Tbr. 9. toč. 1. u iznosu od 500,00 EUR, sve uvećano za 25% PDV što ukupno iznosi 1.250,00 EUR te je naloženo tužiteljici nadoknaditi I. tuženiku parnične troškove u navedenom iznosu (toč. II. izreke).

40. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 1. travnja 2025.

Sudac:

Berislav Zaninović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužiteljici uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu

- I. tuženiku po pun.

- II. tuženiku