Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-197/2020-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima u OD Cvrković & partneri d.o.o. iz Vukovara, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima u OD Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 13. ožujka 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja u zamjeni Pere Ivanovića, odvjetnika iz Vukovara, i punomoćnika tuženika u zamjeni IK, odvjetničke vježbenice u uredu Jurice Barbarića, odvjetnika iz Vinkovaca, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu dana 01. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 3.019,17 eura (slovima: tri tisuće devetnaest eura i sedamnaest centi), sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena do 31. srpnja 2015., te od 01. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, i to:

- 5,34 EUR od 31.05.2010.g. do isplate,

- 25,54 EUR od 30.06.2010.g. do isplate,

- 23,15 EUR od 31.07.2010.g. do isplate,

- 29,52 EUR od 31.08.2010.g. do isplate,

- 27,47 EUR od 30.09.2010.g. do isplate,

- 23,13 EUR od 31.10.2010.g. do isplate,

- 31,26 EUR od 30.11.2010.g. do isplate,

- 41,62 EUR od 31.12.2010.g. do isplate,

- 34,52 EUR od 31.01.2011.g. do isplate,

- 37,12 EUR od 28.02.2011.g. do isplate,

- 33,63 EUR od 31.03.2011.g. do isplate,

- 34,16 EUR od 30.04.2011.g. do isplate,

- 47,76 EUR od 31.05.2011.g. do isplate,

- 48,69 EUR od 30.06.2011.g. do isplate,

- 60,59 EUR od 31.07.2011.g. do isplate,

- 54,55 EUR od 31.08.2011.g. do isplate,

- 48,22 EUR od 30.09.2011.g. do isplate,

- 47,43 EUR od 31.10.2011.g. do isplate,

- 46,87 EUR od 30.11.2011.g. do isplate,

- 49,65 EUR od 31.12.2011.g. do isplate,

- 52,58 EUR od 31.01.2012.g. do isplate,

- 52,80 EUR od 29.02.2012.g. do isplate,

- 50,83 EUR od 31.03.2012.g. do isplate,

- 51,80 EUR od 30.04.2012.g. do isplate,

- 52,72 EUR od 31.05.2012.g. do isplate,

- 51,27 EUR od 30.06.2012.g. do isplate,

- 51,72 EUR od 31.07.2012.g. do isplate,

- 50,90 EUR od 31.08.2012.g. do isplate,

- 48,81 EUR od 30.09.2012.g. do isplate,

- 51,01 EUR od 31.10.2012.g. do isplate,

- 52,23 EUR od 30.11.2012.g. do isplate,

- 51,80 EUR od 31.12.2012.g. do isplate,

- 47,09 EUR od 31.01. 2013.g. do isplate,

- 51,11 EUR od 28.02. 2013.g. do isplate,

- 51,30 EUR od 31.03. 2013.g. do isplate,

- 49,61 EUR od 30.04. 2013.g. do isplate,

- 45,12 EUR od 31.05. 2013.g. do isplate,

- 45,00 EUR od 30.06. 2013.g. do isplate,

- 45,94 EUR od 31.07. 2013.g. do isplate,

- 47,76 EUR od 31.08. 2013.g. do isplate,

- 50,53 EUR od 30.09. 2013.g. do isplate,

- 49,10 EUR od 31.10. 2013.g. do isplate,

- 49,93 EUR od 30.11. 2013.g. do isplate,

- 50,86 EUR od 31.12. 2013.g. do isplate,

- 50,90 EUR od 31.01. 2014.g. do isplate,

- 52,13 EUR od 28.02. 2014.g. do isplate,

- 51,76 EUR od 31.03. 2014.g. do isplate,

- 50,32 EUR od 30.04. 2014.g. do isplate,

- 49,73 EUR od 31.05. 2014.g. do isplate,

- 49,89 EUR od 30.06. 2014.g. do isplate,

- 51,75 EUR od 31.07. 2014.g. do isplate,

- 53,10 EUR od 31.08. 2014.g. do isplate,

- 52,79 EUR od 30.09. 2014.g. do isplate,

- 54,08 EUR od 31.10. 2014.g. do isplate,

- 54,99 EUR od 30.11. 2014.g. do isplate,

- 54,51 EUR od 31.12. 2014.g. do isplate,

- 55,15 EUR od 31.01. 2015.g. do isplate,

- 55,15 EUR od 28.02. 2015.g. do isplate,

- 55,16 EUR od 31.03. 2015.g. do isplate,

- 55,15 EUR od 30.04. 2015.g. do isplate,

- 55,15 EUR od 31.05. 2015.g. do isplate,

- 55,15 EUR od 30.06. 2015.g. do isplate,

- 55,15 EUR od 31.07. 2015.g. do isplate,

- 55,12 EUR od 31.08. 2015.g. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 1.956,81 eura (slovima: tisuću devetsto pedeset šest eura i osamdeset jedan cent) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja tj. 01. travnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na parnični trošak u iznosu od 300,09 eura (slovima: tristo eura i devet centi) kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku 02. lipnja 2020. podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je s tuženikom dana 30. srpnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj: 9010660431. Navedenim ugovorom i to u čl. 1. određeno je da: „Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“, te u čl. 7.2. određeno je da: „Kredit u iznosu od 23.000,00 CHF i kamata iz točke 4. Ovog Ugovora otplaćuju se u 120 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.".

1.2. Tužitelj nadalje navodi da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe udruge Franak nesporno utvrđeno da je odredba kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope ništetna, odnosno da je kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći se u njima nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), te da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Istovremeno ukazuje da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019-36 od 04. ožujka 2020. kojim je odlučeno u oglednom postupku između ostalog se utvrđuje da je pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnica vezane uz švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/93) i čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Ugovarajući odredbu valutne klauzule u Ugovoru o kreditu tuženik kao kreditor ima mogućnost da samostalno i bez obzira na volju korisnika kredita, odnosno bez njegove suglasnosti mijenja visinu novčane naknade koju korisnik kredita ima za isplatiti na ime anuiteta kredita. Ovakva ugovorna odredba bila je obrazac, koji je tuženik nametnuo tužitelju i svim ostalim korisnicima kredita. Na ovaj način, prebacujući rizik promjene tečaja na korisnika, tuženik je kao kreditor postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega smatra navedenu odredbu ništetnom. Tužitelj u ovom postupku traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule. Uslijed ništetne odredbe ugovora kojim je kredit tužitelja vezao za valutnu klauzulu u CHF-u, a sama ništetnost je već prethodno utvrđena pravomoćnom presudom VSRH broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., tužitelj je preplatio dio iznosa kredita, te u ovom postupku traži razliku između pojedinačno određenih iznosa anuiteta kredita koje je stvarno platio i iznosa koji je trebao platiti da ugovor nije bio s valutnom klauzulom.

1.3. Tužitelj tvrdi da se prije podnošenja ove tužbe obratio tuženiku sa zahtjevom za obračun i isplatu preplaćenog dijela, međutim, tuženik nije zahtjev prihvatio. Obzirom da je tužitelj nestručna osoba i da joj tuženik nije dostavio stvarno izvršeni otplatni plan, to tužitelj nema mogućnosti izračunati preplaćeni iznos, stoga si pridržava pravo urediti tužbeni zahtjev po dostavi obračuna, odnosno po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju.

1.4. Po provedenom financijsko – knjigovodstvenom vještačenju tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 24. listopada 2022. na način da je zahtijevao da mu tuženik zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli isplati preplaćeni iznos od 3.019,17 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečni iznos, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda smatrajući da je u ovoj pravnoj stvari temeljem odredbe čl. 48. i 59. ZPP-a mjesno nadležan sud prema sjedištu tuženika odnosno Općinski građanski sud u Zagrebu, te da je s tuženikom zaključila ugovor podružnica tuženika u Osijeku, te je stoga predlaže da se ovaj sud oglasi nenadležnim, te predmet ustupi nadležnom sudu. Tuženik nadalje ističe kako osporava osnov i visinu utuženog potraživanja, te prije svega kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita.

2.1. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VSRH pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. Zakona o parničnom postupku, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima.

2.2. Tuženik nadalje smatra da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO-a.

2.3. Tuženik smatra kako je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara, te se stoga može razumno zaključiti i da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula, pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja. Završno tuženik ističe i prigovor zastare, te slijedom svega navedenog predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u presliku zaključenog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika (list 8-14), otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (list 45-47), knjigovodstvenu karticu (list 48-62), plan otplate (list 63-65), pregled uplata po kreditu (list 66-68), provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po vještaku Krešimiru Strmotiću 11.10.2022. (list 71-79), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke na zapisniku od 13.03.2025. (list 96- 98).

4. Tužitelj u svom iskazu navodi da je ugovor o kreditu s tuženom bankom zaključio 30.07.2005. u svrhu adaptacije stana. U to vrijeme nije imao otvorenu firmu niti obrt niti je imao udio u trgovačkom društvu. Kredit nije koristio kao poreznu olakšicu. Nije tražio kredit u CHF već mu je ovo ponuđeno kao najpovoljniji kredit. Kod potpisivanja ugovora nije mogao pregovarati oko pojedinih odredbi ugovora. To je bio već pripremljen obrazac ugovora koji je samo trebao potpisati i odnijeti na ovjeru kod javnog bilježnika. Ugovor je pročitao i razumio, pojmovi promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula mu nisu nešto posebno značili, to mu je bio prvi kredit. Ugovor je nosio na ovjeru kod javnog bilježnika i nije mu ništa pojašnjavao odredbe ugovora o kreditu, samo mu je ovjeren ugovor. Kod povećanja rata kredita išao je u banku, ali nije mogao ništa promijeniti. Rekli su mu da je to tako svima, a njemu je rata kredita prelazila njegova primanja i morao je raditi dva posla da otplaćuje ovaj kredit. Kredit je otplaćen u cijelosti. Nije se raspitivao kod drugih banaka za kredit. U ovoj banci je bio dugogodišnji klijent i imao je povjerenja u ovu banku, a i dan danas je njihov klijent.

5. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: Zakon o parničnom postupku) sud je utvrdio slijedeće:

5.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu dana 30. srpnja 2005. na iznos od 23.000,00 CHF s rokom otplate od 120 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu, te da su sredstva iz kredita korištena za adaptaciju stana.

5.2. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/2012 u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/2018 od 03. rujna 2019.

6. Između stranaka je sporan osnov, visina, pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

6.1. Prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema čl. 140. ZZP/07 odnosno čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

7. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

8. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema st. 4. istog članka ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

9. Analizirajući spornu odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 23.000,00 CHF i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan korištenja a prema otplatnom planu, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu odnosno primjena valutne klauzule, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačena odredba čl. 7. nije razumljiva, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, a što je suprotno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Ovdje sud ima u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru gdje je odredba o valutnoj klauzuli sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik, te korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno istu sagledati kao cjelinu zbog čega je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita u odnosu na banku. Stoga proizlazi da je navedena odredba čl. 7. nepošteno ugovorena odredba u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 slijedom čega su iste ništavne sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

11. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, a radi utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Krešimiru Strmotiću, dipl.oec. iz Vinkovaca.

11.1. Vještak u svom nalazu i mišljenju od 11.10.2022. navodi da ukoliko se kunski iznos anuiteta iskazanih u CHF utvrdi po srednjem tečaju tuženika koji je važio na dan korištenja kredita (04.08.2005.) od 4,683390 kn/CHF, ukupno bi obveza iznosila 138.413,45 kn. Plaćeno je ukupno 161.161,37 kn, tako da je više plaćeno u odnosu na obvezu 22.747,92 kn odnosno po fiksnom tečaju konverzije, u ukupnom iznosu od 3.019,17 EUR.

12. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Krešimira Strmotića kao stručan i objektivan, zasnovan na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjen prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da iznos od 3.019,17 eura koji je tužitelj platio na temelju ništetne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule upravo onaj iznos koji tužitelj i potražuje po konačno uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 24.10.2022.

12.1. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 3.019,17 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

12.2. Tuženik je po osnovi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

13. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, isti je po zaključku suda neosnovan. Naime, sukladno čl. 361. Zakona o obveznim odnosima zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa od 15. lipnja 2023. Obzirom je tužba podnijeta 02. lipnja 2020. to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom.

14. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

15. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 151/22 i 138/23) odobren trošak i to: za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav tri obrazložena podneska i to od 15.10.2020., 25.10.2022. i 04.11.2022. svaki u iznosu od 200,00 eura, za zastupanje na dva ročišta i to od 25.05.2021. i 13.03.2025. svako u iznosu od 200,00 eura, te trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, što uz pripadajući PDV u iznosu od 325,00 eura čini ukupan iznos od 1.625,00 eura.

15.1. Tužitelju je također priznat uplaćeni trošak za vještačenje u iznosu od 265,45 eura, kao uplaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 eura, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u visini od 1.956,81 eura.

15.2. Tužitelju nije priznat trošak odštetnog zahtjeva u iznosu od 200,00 eura s pripadajućim PDV-om jer tužitelj nije ničim dokazao da ga je tuženiku odaslao, a osim toga ovaj trošak nije trošak u smislu čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojim je određeno da se kao trošak mogu odrediti samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice, a kako navedeni trošak nije nastao niti za potrebe vođenja ove parnice niti u vrijeme vođenja parnice, to je tužitelj odbijen s ovim dijelom zatraženog troška. Tužitelju također nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura iz razloga što je tužitelj ovog troška oslobođen obzirom na Zakon o izmjenama zakona o sudskim pristojbama i to čl. 11. st. 1. toč. 20. istog Zakona prema kojoj potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa imaju pravo na oslobođenje na plaćanje sudske pristojbe, a kako tužitelj ovaj trošak nije niti platio, to je u ovom dijelu tužbenog zahtjeva odbijen.

U Vinkovcima 01. travnja 2025.

Sudac

Snježana Kozina

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu pismeno u tri primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. OD Cvrković & partneri d.o.o., Vukovar – pun. tužitelja

2. OD Leko i partneri d.o.o., Zagreb – pun. tuženika