Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-215/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ankice Jakovina, predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović, sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Markovinović, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa Jurica Barbarić, odvjetnik u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru Stalna služba u Križevcima poslovni broj P-283/2024-17 od 28. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru Stalna služba u Križevcima poslovni broj P-283/2024-17 od 28. siječnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb za naknadu troškova sastava žalbe.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja RC za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je odredba članka 6. NAKNADE, točka 6.1. Naknada za obradu zahtjeva administraciju kredita, koja glasi: “Jednokratno 1,10 % (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“, Ugovora o kreditu broj 215365 zaključenog dana 06. ožujka 2008. godine između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora, ništetna i bez pravnog učinka.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.106,18 EUR, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana 28. siječnja 2025. pa sve do isplate, sve u roku 8 dana.“

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) i odluke o troškovima parničnog postupka s prijedlogom sudu drugoga stupanja da pobijanu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev uz nakadu troškova parničnog postupka, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj se u cijelosti protivi iznesenim žalbenim navodima te predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj: 215365, koja se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita, a plaća se jednokratno 1,10 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, a naplaćuje se neposredno prije isplate.

6. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Iz sadržaja spisa proizlazi, a što među strankama i nije sporno:

- da su 6. ožujka 2008. tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Volksbank d.d. sklopili Ugovor o kreditu broj 215365 na iznos od 28.619,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate za kupnju osobnog automobila, s rokom otplate od 84 mjeseca;

- da je čl. 6. toč. 1. Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od 1,10 % jednokratno na iznos kredita, minimalno 500,00 kn, a naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.

8. Nadalje je ocjenom iskaza tužitelja utvrđeno da je izostalo pregovaranje o naknadi za obradu kredita, da ga je ugovor čekao već napisan, da mu nitko nije objasnio da bi morao platiti naknadu za obradu kredita, te da iz Ugovora o kreditu nije vidljivo od čega se sastoje ti troškovi, i da tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja Ugovora bio obaviješten o troškovima koji se time podmiruju.

9. Na temelju navedenog prvostupanjski sud je zaključio da s obzirom tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade, niti mu je pojašnjena odredba koju je tuženik unaprijed formulirao u ugovoru, sporna odredba je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača.

10. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (čl. 6. toč. 1. Ugovora), te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora.

11. Međutim, imajući u vidu da je ugovorni odnos nastao 6. ožujka 2008., valjalo je primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" , broj 79/07 - dalje: ZZP), a ne Zakon o zaštiti potrošača iz 2022., kako je to pogrešno primijenio prvostupanjski sud, ali je i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odlučiti na jednak način.

12. Naime, sukladno odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - dalje: ZZP/07), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje tuženiku platiti troškove obrade kredita u iznosu od 1,10 % jednokratno prije isplate kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 6. toč. 1. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 96. ZZP/07, te ništetna u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZZP/07.

13. U odnosu na žalbene navode tuženika da izostanak kondemnatornog zahtjeva za vraćanje stečenoga po osnovi (toga) ništetnog pravnog posla upućuje na zaključak da tužitelj nema pravni interes za deklaratornu zaštitu valja odgovoriti da je zahtjev za utvrđenje ništetnim prethodno pitanje za ostvarenje zahtjeva za vraćanje stečenoga (bez osnove) na temelju toga pravnog posla ili pak drugih zahtjeva kao posljedice ništetnosti pravnog posla. Pravni interes za takav deklaratorni zahtjev ne isključuje sama činjenica što, pored deklaratornog, nije postavljen i kondemnatorni zahtjev. Osim toga čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) propisano je neograničeno isticanje ništetnosti, odnosno da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je čl. 327. st. 1. ZOO propisano da se na ništetnost može pozvati svaka zainteresirana stranka, što znači da pravo na isticanje ništetnosti nije uvjetovano podnošenjem kondemnatornog zahtjeva, pa su neosnovani žalbeni navodi tuženika da je tužbu u tom dijelu trebalo odbaciti.

14. Nadalje na žalbene navode tuženika da je predmetna ugovorna odredba jasna, razumljivo izražena u postotku i smještena na vidljivo mjesto te stoga nije nerazumljiva ili teško uočljiva valja odgovoriti da činjenica da je sporna odredba transparentna ne znači da je ujedno i poštena. Iz načina na koji je u članku 6. Ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita naplaćuje naknada za obradu i administraciju kredita u iznosu od 1,10 % iznosa kredita, prije svega ne može se zaključiti o kojim troškovima se radi, a niti su troškovi određeno navedeni, odnosno odredba ne sadrži nikakvih podataka o troškovima stvarno pruženih i nastalih tuženiku na koje se odnosi. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka nespornim proizlazi da je Ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed formuliranom obrascu te da tužitelj nije mogao utjecati na promjenu unaprijed formuliranih odredaba pa tako ni na ugovorenu naknadu. Kako tužitelju nije objašnjeno koji troškovi tuženika se namiruju iz ugovorene naknade, a niti iz ostalog sadržaja Ugovora o kreditu kao i provedenog dokaznog postupka ne može se izvesti zaključak koji troškovi tuženika bi se podmirivali iz te naknade, te da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije iznio koji su se troškovi tuženika namirili iz te naknade koja visina zavisi o visini odobrenog kredita, može se zaključiti da je ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja koja je platio ugovorenu naknadu bez da je znao koju uslugu ili trošak tuženika tim iznosom podmiruje. Stoga žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je predmetna naknada ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja.

15. Da se radilo o tipski formularnom ugovoru, koji je unaprijed sastavljen od strane prednika tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja, proizlazi iz iskaza tužitelja, čiji iskaz je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio.

16. Neosnovano tuženik osporava odluku o troškovima postupka u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove sudskih pristojbi na tužbu (53,09 eura) i presudu (53,09 eura). To stoga što je tužitelj rješenjem suda pozvan platiti sudske pristojbe na tužbu i presudu, i koji je obveznik plaćanja tih pristojbi jer nije riječ o tužitelju koji je postupak pokrenuo na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, niti se poziva na odluke iz kolektivnog spora, jer predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile naknade za obradu kredita, kao što je to predmet ovog spora.

17. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

18. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP), pa je stoga odlučeno kao u stavku II. izreke ove presude.

19. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer odgovor na žalbu nije bila potrebna parnična radnja, pa je stoga odlučeno kao u stavku III. izreke ove presude.

U Velikoj Gorici 1. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina