Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-135/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ankice Jakovina, predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović, sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Milenko Jakšić i Vanja Jakšić iz Siska, protiv tuženika OTP banka d.d., ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Vukina & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-463/2023-10 od 6. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika OTP banka d.d., i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-463/2023-10 od 6. prosinca 2024. pod stavcima I., II. te pod stavkom IV. izreke za iznos od 281,25 eura, sa zateznim kamatama tekućim od 6. prosinca 2024., do isplate.

II. Preinačava se navedena presuda pod stavkom IV. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku OTP banka d.d., naknaditi tužiteljici ĆU parnični trošak u iznosu od 468,75 eura sa zateznim kamatama tekućim od 6. prosinca 2024., do isplate i za navedeno sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice ĆU za naknadu parničnog troška u iznosu od 468,75 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 6. prosinca 2024., do isplate.

III. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice ĆU i potvrđuje navedena presuda pod stavkom IV. izreke u dijelu u kojem nije uspjela sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice ĆU za naknadu troškova sastava žalbe.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika OTP banka d.d., za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I/ Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 100330212701, sklopljenog između tužitelja i tuženika, dana 30. ožujka 2010. godine, sadržana u čl. 6.1. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

6.1. Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 1% (slovima jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.

II/ Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, isplatiti tužiteljici ĆU OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 125,25 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 6. travnja 2010. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 31. prosinca 2022. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III/ Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice ĆU u odnosu na isplatu novčanog iznosa preko 125,25 eura ( dosuđenih točkom II/ izreke ove presude ) pa do ukupno zatraženog iznosa od 130,00 eura, kao neosnovan.

IV/ Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833 nadoknaditi tužiteljici ĆU OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka u iznosu od 750,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja tj. 6. prosinca 2024. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude pod stavkom IV. izreke u dijelu u kojem nije uspjela sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka žali se tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnoga prava, s prijedlogom sudu drugoga stupnja da presudu u žalbom pobijanom dijelu preinači uz naknadu troškova sastava žalbe.

3. Također, protiv navedene presude pod stavcima I., II. i IV. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovan postupak uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana, dok žalba tužiteljice nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj: 100330212701 od 30. ožujka 2010. sklopljenog između nje kao korisnice kredita, VU, kao sudužnika ili solidarnog jamca i tuženika- banke, kojom je određena naknada za odobravanje kredita u visini 1 % od iznosa odobrenog kredita te isplata iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe.

6. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik jer je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, ista sadrži razloge o svim činjenicama odlučnim za presuđenje, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih isprava.

7. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP na koju također u žalbi ukazuje tuženik jer presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili te kako ih je ocijenio.

8. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 502.a i 502.c ZPP jer se prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije pozvao na utvrđenja iz kolektivnog spora već na odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

9. Među strankama nije sporno:

- da su 30. ožujka 2010. tužiteljica kao korisnica kredita, VU, kao sudužnik ili solidarni jamac i tuženica sklopili Ugovor o kreditu broj: 100330212701 na iznos od 13.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, s rokom otplate od 120 mjeseci;

- da je čl. 6.1 Ugovora ugovorena obveza tužiteljice da tuženici plati naknadu za odobravanje kredita u iznosu od 1 % jednokratno na iznos odobrenog kredita,

- da je tužiteljica 6. travnja 2010., na ime naknade za odobravanje kredita tuženiku uplatila iznos od 943,67 kn, što sada iznosi 125,25 eura.

10. Nadalje je ocjenom iskaza tužiteljice utvrđeno da je izostalo pregovaranje o naknadi za obradu kredita, da je ugovor bio unaprijed određen od strane banke, da su pregovarali o visini kredita i iznosu mjesečnog anuiteta, da nije bila uopće svjesna ugovorne odredbe o plaćanju jednokratne naknade niti ju je itko od djelatnika banke na to upozorio.

11. Na temelju navedenog prvostupanjski sud je zaključio, s obzirom su tužiteljica i tuženik ugovor sklopili u obliku standardnog, unaprijed formuliranog ugovora od strane prednika tuženika, da se o ugovornoj odredbi o plaćanju jednokratne naknade nije pregovaralo, niti je itko od djelatnika tuženika upozorio tužiteljicu na postojanje takve odredbe, da se radi o ugovornoj odredbi koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora. Stoga se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - dalje: ZZP/07), kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, a posljedično navedenom temeljem odredbe čl. 102. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna, a njezina ništetnost ne povlači ništetnost samog ugovora jer isti može opstati bez takve odredbe.

12. Posljedica ništetnosti je u smislu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) obveza vraćanja od strane tuženika iznosa koji je tužiteljica preplatila na temelju neosnovane naplate jednokratne naknade od strane tuženika, a na štetu tužiteljice (pri čemu visina u konkretnom slučaju nije sporna), odnosno u konkretnom slučaju je tuženik sukladno čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, u obvezi vratiti tako stečeno zajedno sa zateznim kamatama.

13. Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti dijela odredbi mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

14. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za odobravanje kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja.

15. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da je sud prvoga stupnja pravilno postupio kada je navedenu odredbu Ugovora utvrdio ništetnom, jer tuženik u postupku nije dokazao da se o ovoj odredbi predmetnog Ugovora pojedinačno pregovaralo, već se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži označenu odredbu, te je ugovorena naknada za odobrenje kredita.

16. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj 101/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (''Narodne novine'', broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima odobravanja kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača.

17. Konačno, prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, prvostupanjski sud je razmatrao praksu Suda EU i donio presudu u skladu s pravnim shvaćanjem izraženim u presudi u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretna slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom naknadom za obradu kredita, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom odredbu čl. 6.1. Ugovora o kreditu.

18. Osporavajući odluku o troškovima postupka, tužiteljica navodi da je prvostupanjski sud pogrešno odmjerio vrijednost predmeta spora u iznosu od 726,11 eura, do kojeg iznosa je došao na način da je po tužiteljici naznačenu vrijednost predmeta spora (1.452,22 eura) podijelio na dva jer je u ovom predmetu odlučivao o dva različita zahtjeva.

19. Osporavajući odluku o troškovima postupka, tuženik smatra da je vrijednost predmeta spora trebalo odrediti prema kondemnatornom zahtjevu u iznosu od 125,25 eura, a kako je određena prema vrijednosti predmeta spora koju je odredio sud, to istu smatra previsokom.

20. Pravilno je prvostupanjski sud odluku o troškovima postupka utemeljio na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP, jer tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva (za iznos od 4,75 eura), međutim, osnovano tuženik u žalbi ukazuje da je visinu troškova postupka prvostupanjski sud pogrešno utvrdio, s obzirom da je odluku o troškovima donio uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora nenovčanog zahtjeva tužitelja za utvrđenje djelomične ništavosti ugovora o kreditu i vrijednost novčanog zahtjeva za isplatu, a koju je onda podijelio na pola.

21. Naime, u konkretnom slučaju je tužiteljica istaknula deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti i kondemnatorni zahtjev za isplatu, a prihvaćanje deklaratornog zahtjeva predstavlja prethodno pitanje za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

22. U slučaju kada je u tužbi istaknut deklaratorni zahtjev kojem je svrha rješavanje prethodnog pitanja vezanog uz zahtjev za činidbu istaknut u istoj tužbi, pri utvrđivanju predmeta spora se uzima u obzir samo vrijednost zahtjeva za činidbu, a ne i zahtjeva za utvrđenje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske odluka Revr- 475/08, Revr-31/02, Rev-688/00, Revr-774/05).

23. Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz stavka I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu od 125,25 eura, po kojoj je tužiteljici trebao biti odmjeren parnični trošak.

24. S obzirom na vrijednost kondemnatornog zahtjeva osnovan je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka prema vrijednosti predmeta spora od 125,25 eura, te tužiteljici za sve radnje koje joj je prvostupanjski sud priznao pripada naknada troškova postupka u visini od 25 bodova, što ukupno za sve priznate radnje po prvostupanjskom sudu, iznosi 100 bodova, odnosno 200,00 eura.

25. Nadalje, osnovano tužiteljica u žalbi navodi da joj je trebalo priznati i trošak ročišta za objavu presude jer se radi o trošku učinjenom u povodu postupka na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila, kao što je to u konkretnom slučaju učinio punomoćnik tužiteljice te joj stoga pripada pravo na trošak pristupa na ročište za objavu presude (tako i Vrhovni sud u odluci broj Rev-832/2022, Rev-1121/2022, Rev-559/23) u visini od 12,50 bodova (Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – „Narodne novine“ broj 138/23).

26. Međutim, tužiteljici ne pripada pravo na trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu jer nije dokazala da ih je platila, niti ju je prvostupanjski sud pozvao da to učini. Tužiteljici ne pripada niti trošak sastava podneska od 10. lipnja 2024., kojim se očitovala na obavijest o iznosu naplaćene naknade, jer je tim podatkom tužiteljica raspolagala već u trenutku podnošenja tužbe.

27. Dakle, ukupno tužiteljici pripada pravo na naknadu troškova postupka u visini od 112,50 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife), iznosi 225,00 eura te uz 25 % uvećanja na ime PDV-a (Tbr. 46. Tarife), ukupno iznosi 281,25 eura. Kako je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio iznos od 750,00 eura, to je valjalo odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka u iznosu od 468,75 eura.

28. Valjalo je stoga temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. st. 3. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

29. Kako su stranke sa žalbom uspjele samo u odnosu na troškove postupka radi čega nisu nastali posebni troškovi, valjalo je odbiti njihov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka.

30. U preostalom, a nepobijanom dijelu (stavak III. izreke) presuda suda prvoga stupnja ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP).

Velikoj Gorici 1. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina