Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-317/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Damira Romca, kao predsjednika vijeća te Nevena Cambja i Ivone Rupić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ive Mihanović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika IP, zbog kaznenog djela iz članka 304. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu, protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovnog broja K- 997/2024-7, od 17. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski kazneni sud u Zagrebu je, na temelju članka 544. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24, dalje u tekstu: ZKP/08), stavio izvan snage kazneni nalog protiv okrivljenog IP od 21. studenog 2019., nakon čega je, na temelju 453. točke 3. ZKP/08, okrivljenika IP oslobodio optužbe da bi počinio kazneno djelo lažnog prijavljivanja kaznenog djela, opisanog i kažnjivog po članku 304. stavku 1. KZ/11.

2. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08, troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točki 1.-5. ZKP/08 te nužni izdaci okrivljenika i njegovog branitelja, pali su na teret proračunskih sredstava.

3. Protiv ove presude žalbu je podnijelo Općinsko kazneno državno odvjetništvo u Zagrebu, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

4. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je okrivljenik IP, po svom branitelju Antoniju Volareviću, odvjetniku u Zagrebu, s prijedlogom da se odbije žalba državnog odvjetnika i potvrdi prvostupanjska presuda. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je i okrivljenik IP osobno, s istim prijedlogom da se odbije žalba državnog odvjetnika i potvrdi prvostupanjska presuda.

5. Prije održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća, u suglasju s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je, nakon uvida, vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

6. Žalba Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu je neosnovana.

7. S obzirom na to da se državni odvjetnik nije žalio zbog žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, to je ovaj drugostupanjski sud, povodom žalbe državnog odvjetnika, pobijanu presudu ispitao i u onom dijelu u kojem je to dužan napraviti po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 476. stavka 1. ZKP/08, međutim nije našao da bi ista bila opterećena nekom od povreda zakona koje propisuje ta odredba.

8. U svojoj žalbi, u pogledu žalbene osnove pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, državni odvjetnik ističe kako je okrivljenik znao i morao znati za postojanje ovlaštenja glavnog ravnatelja HRT-a, za njegovu vjerodostojnost i činjenicu da isto nije krivotvoreno. Nadalje se ističe kako je u točki II. izreke upozorenja i samog obrazloženja istog, jasno kako je riječ isključivo o deklaratornom upozorenju na posljedice iz članka 115. stavka 1. Zakona o radu, a ne o odluci o prestanku radnog odnosa te kako postoji distinkcija između deklaratornog upozorenja i kondemnatorne odluke, odnosno da je jasno kako u predmetnim upozorenjima nisu donesene kondemnatorne odluke o prestanku ugovora o radu te kako se ne radi o prekoračenju ovlasti. Također se navodi kako je okrivljeniku odbijen tužbeni zahtjev u postupku pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu zbog nedopuštenosti otkaza, iz čega proizlazi kako je jasno da su upozorenja koja je VP izdao 12. veljače i 2. ožujka 2016. vjerodostojna, što je okrivljeniku moralo biti poznato. Na koncu državni odvjetnik zaključuje kako nedvojbeno proizlazi da je okrivljenik bio nezadovoljan činjenicom što je utvrđeno da je povrijedio pravo iz radnog odnosa, a što je rezultiralo prestankom njegovog ugovora o radu, zbog kojeg nezadovoljstva da je podnio tužbu Općinskom radnom sudu, koja je odbijena kao neosnovana te je podnio kaznenu prijavu protiv VP, koju je državno odvjetništvo odbacilo, iako je znao i morao znati da je VP imao validna ovlaštenja za donošenje upozorenja, a da sadržaj upozorenja nije prekoračio ovlasti koje je dobio od glavnog ravnatelja HRT-a. Svega ovoga da je okrivljenik bio svjestan te da je bio svjestan i objektivne neistinitosti tvrdnje koju navodi, da bi VP krivotvorio predmetna upozorenja i prekoračio svoje ovlasti, odnosno da je znao da njegova prijava ne odgovara stvarnosti.

9. Međutim, svojim žalbenim navodima državni odvjetnik nije s uspjehom doveo u pitanje osnovanost odluke prvostupanjskog suda, koji je o svim svojim utvrđenjima i zaključcima dao detaljne, logične i valjano obrazložene razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, potpuno pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako u ovom postupku nije bilo na nedvojben i potpuno pouzdan način utvrđeno da je okrivljenik IP prilikom podnošenja kaznene prijave znao da su navodi te kaznene prijave netočni, ali unatoč tome da je svjesno lažno prijavio VP za počinjenje kaznenih djela koja se gone po službenoj dužnosti. Prvostupanjski sud je potpuno osnovano prihvatio obranu okrivljenika koji je naveo da je on, kako u vrijeme podnošenja kaznene prijave, tako i danas, bio uvjeren da VP nije imao ovlaštenje njega upozoravati na otkaz ugovora o radu te kako su činjenice iz upozorenja pogrešno naznačene pa i neistinite te je odlučio podnijeti kaznenu prijavu, kako bi to rasvijetlilo državno odvjetništvo. Pored toga, da ovlaštenje glavnog ravnatelja HRT-a direktno zabranjuje rukovoditeljima radnih jedinica donošenje odluka vezanih za prestanak radnog odnosa, a u točki II. da je razvidno kako je on upozoren o mogućnosti otkaza ugovora o radu, što nije bilo u skladu s ovlaštenjem glavnog ravnatelja.

9.1. Kod ovoga je potrebno napomenuti kako državni odvjetnik u žalbi detaljno razglaba pitanje sadržaja upozorenja na mogućnost otkaza ugovora o radu u slučaju ponovnog kršenja, odnosno povrede radne obveze, iz točke II. izreke upozorenja koja je VP izdao okrivljeniku te ističe kako se radi o deklaratornom upozorenju, a ne kondemnatornoj odluci o prestanku radnog odnosa, pri čemu se objašnjava razlika između te dvije situacije, s konačnom tvrdnjom kako u predmetnim upozorenjima nisu donesene kondemnatorne odluke o prestanku radnog odnosa te da se ne može raditi o prekoračenju ovlasti. Pri tom međutim državni odvjetnik potpuno ispušta iz vida kako okrivljenik nije pravnik te nije dužan znati razliku između deklaratorne i kondemnatorne odluke te da mu se, kao pravnom laiku, upozorenje iz točke II. izreke, kojim mu se skreće pozornost na mogućnost otkaza ugovora o radu u slučaju ponovno kršenja, odnosno povrede radne obveze, može činiti kao prekoračenje ovlaštenja koje je izdao glavni ravnatelj HRT-a, kojim je izričito zabranjeno donošenje odluka vezanih za prestanak radnog odnosa. Točno je da u točki II. izreke upozorenja nije donesena odluka o prestanku radnog odnosa okrivljenika, međutim, kako je već navedeno, istom se okrivljenika upozorava o mogućnosti prestanka radnog odnosa, što se osobi koja nema pravnu naobrazbu nesumnjivo moglo učiniti kao određena intervencija u pravcu donošenja odluke u pogledu prestanka radnog odnosa, što je bilo izričito zabranjeno ovlaštenjem glavnog ravnatelja HRT-a.

10. Kazneno djelo lažnog prijavljivanja iz članka 304. KZ/11, može se počiniti isključivo s namjerom, što znači da počinitelj mora biti potpuno svjestan da ono što navodi u svojoj kaznenoj prijavi nije istina i unatoč tome podnosi lažnu kaznenu prijavu protiv određene osobe da je počinila kazneno djelo. Iz same kaznene prijave okrivljenika jasno proizlazi da on ne prijavljuje samo VP zbog počinjenja kaznenih djela, već on na pune četiri stranice iznosi čitavu kronologiju događanja vezano za postupak utvrđivanja njegove odgovornosti za moguću povredu obveze iz radnog odnosa, uz koju je priložio i opsežnu dokumentaciju, između ostalog i ovlaštenje glavnog ravnatelja HRT-a i oba upozorenja koja su mu dostavljena, kao i njegove prijave povjereniku za zaštitu dostojanstva radnika, iz koje on, kao pravno nestručna osoba, zaključuje o postojanju kaznenog djela na strani VP. Ovako koncipirana kaznena prijava jasno upućuje na zaključak da se ne radi o svjesnom i namjernom podnošenju lažne prijave za počinjenje kaznenog djela, već pokušaj da se na taj način zaštite njegova prava iz radnog odnosa.

10.1. Nesporna je činjenica da svaka kaznena prijava ne rezultira nužno pokretanjem kaznenog postupka, odnosno da dio kaznenih prijava bude odbačen od strane državnog odvjetništva, a također i da jedan dio pokrenutih kaznenih postupaka završi oslobađajućom presudom, što međutim nikako ne znači da su kaznene prijave u tim predmetima lažno podnesene, odnosno da se radi o kaznenom djelu lažnog prijavljivanja. U konkretnom slučaju pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako je okrivljenik u svojoj prijavi iznio određene okolnosti i činjenice koje su ga navele na zaključak da je VP počinio kaznena djela za koja ga prijavljuje te da nije u postupku bilo na u potpunosti pouzdan i nedvojben način dokazano da je okrivljenik imao svijest o tome da ga neistinito prijavljuje za počinjenje kaznenih djela, za koja zna da nisu počinjena te da upravo želi lažno ga prijaviti, radi čega nije dokazano da su se u njegovom postupanju ostvarila sva bitna obilježja kaznenog djela lažnog prijavljivanja iz članka 304. KZ/11 pa je potpuno ispravno prvostupanjski sud postupio kada ga je, na temelju odredbe članka 453. točke 3. ZKP/08, oslobodio optužbe, što svojim žalbenim navodima državni odvjetnik nije doveo u pitanje.

11. Naime, postojanje kaznenog djela mora biti dokazano potpuno izvjesno i izvan svake razumne sumnje te za osudu okrivljenika moraju biti izvedeni dokazi koji jasno i nedvojbeno upućuju na jedini mogući zaključak da je okrivljenik počinio kazneno djelo za koje je optužen, što u konkretnom slučaju nije bilo ostvareno, kako je to potpuno ispravno zaključio i prvostupanjski sud. U takvoj situaciji treba imati u vidu i odredbu članka 3. stavka 3. ZKP/08, prema kojoj je dvojbu oko postojanja činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela sud dužan riješiti presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika, a iz koje odredbe proizlazi i pravilo koje se odnosi na standard dokazivanja odlučnih činjenica koje idu u korist okrivljenika, prema kojem se te činjenice (koje idu u prilog okrivljeniku) treba uzeti dokazanima i u situacijama kada su samo vjerojatne (dakle kada postoji sumnja na njihovo postojanje) pa čak i kada bi postojanje one činjenice koja bi išla na štetu okrivljenika bilo vjerojatnije, nego postojanje činjenice koja mu ide u korist. Stoga se državni odvjetnik neosnovano žali zbog žalbene osnove pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

12. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni navodi te kako ovaj drugostupanjski sud nije našao ni da bi bile počinjene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu državnog odvjetnika, sukladno članku 482. ZKP/08, valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Split, 1. travnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Damir Romac