Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Kž-107/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Brđanovića, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Igora Pavlica, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženih KĆ i Udruge matice umirovljenika Grada Šibenika, zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11., dalje: KZ/97), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Šibeniku (dalje: ODO) protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj: K-46/2013 od 6. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba ODO-a i potvrđuje pobijana presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja su na temelju čl. 453. st. 1. t. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP-a – valja primijetiti da je prvostupanjski sud propustio naznačiti broj „Narodnih novina“ 36/24. i ujedno se ispravno trebao pozvati na čl. 453. t. 3. ZKP-a) optuženi KĆ i Udruga matice umirovljenika Grada Šibenika (dalje: Udruga) oslobođeni optužbe da bi počinili kazneno djelo i to optuženi KĆ iz čl. 293. st. 1. KZ/97 činjenično i pravno opisano u točki I 1. izreke te presude, a optužena Udruga iz čl. 293. st. 1. KZ/97 u svezi s čl. 3. st. 1. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela („Narodne novine“ broj: 151/03., 110/07., 45/11., 143/12., 114/22. i 114/23. – sud prvog stupnja je propustio naznačiti brojeve „Narodnih novina“ u kojima je objavljen ovaj Zakon zajedno sa svojim izmjenama i dopunama) opisano u točki I 2. izreke te presude, slijedom čega je na temelju čl. 149. st. 1. ZKP-a odlučeno da troškovi postupka padaju na teret proračuna toga suda.

2. Protiv te presude je ODO pravovremeno podnijelo žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku u odnosu na optuženu Udrugu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-121/2025 od 25. veljače 2025. vratio ovome sudu drugog stupnja.

5. Žalba nije osnovana.

6. ODO smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-a jer da su razlozi presude nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, zbog čega se pobijana presuda ne može ispitati. Sadržajno se ovaj žalbeni prigovor ustvari svodi na proturječnost izreke i razloga osporene presude, budući da državni odvjetnik žalbom upire na činjenicu da u izreci stoji da je oslobađajuća presuda donesena na temelju čl. 453. t. 3. ZKP-a, dakle, zbog nedostatka dokaza, dok u točki 63. obrazloženja sud prvog stupnja navodi da je pobijanu oslobađajuću presudu donio sukladno odredbi čl. 453. t. 1. ZKP-a (u osporenoj presudi se pogrešno navodi čl. 453. st. 1. t. 1. ZKP-a), što bi upućivalo da je prvostupanjski sud našao da optuženo predmetno djelo po zakonu nije kazneno djelo.

7. Iako su naprijed spomenute činjenice koje ističe ODO u žalbi točne, ovaj sud drugog stupnja unatoč tome ne nalazi da je u konkretnom slučaju ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-a, koja se sugerira predmetnim pravnim lijekom, već da se zapravo radi o nehotičnoj omašci u pisanju koja u ovom slučaju nije takvog značaja i kvalitete da bi se mogla podvesti pod bitnu postupovnu povredu iz naprijed naznačene zakonske odredbe. Naime, kada se osporena presuda sagleda u cjelini, tada se može sa sigurnošću zaključiti da je sud prvog stupnja oslobađajuću presudu utemeljio na zakonskoj osnovi čl. 453. t. 3. ZKP- a, kako je naznačeno u izreci. Da je tome uistinu tako proizlazi i iz sadržaja obrazloženja iznijetog u točki 63., gdje prvostupanjski sud izričito navodi da je oslobađajuća presuda donijeta u nedostatku dokaza. Prema tome usprkos spomenutoj pogrešci u navođenju zakonske odredbe u obrazloženju, osporena presuda se, s obzirom na iznijetu posve određenu i koherentnu argumentaciju i prezentirane razloge, može meritorno ispitati. Stoga žalba iz ove žalbene osnove nije prihvaćena, dok ispitivanjem pobijane presude u granicama ovlaštenja iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP-a, ovaj drugostupanjski sud nije uočio da bi sud prvog stupnja počinio ma koju od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.

8. U sklopu žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ODO u bitnome osporava zaključak suda prvog stupnja da se optuženi KĆ, u svojstvu predsjednika Izvršnog odbora Udruge, u konkretnom slučaju ne može tretirati kao odgovorna osoba u pravnoj osobi, pozivajući se pri tome na činjenicu da je upravo on, u naznačenom statusu unutar Udruge, potpisao odluke koje su precizirane u činjeničnom opisu optuženog kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 1. KZ/97.

9. Sud prvog stupnja smatra da optuženi KĆ u konkretnom slučaju nije bio odgovorna osoba Udruge, već da su to bili njen predsjednik i zamjenik predsjednika, uz čiju suglasnost je Izvršni odbor, čiji je optuženi KĆ bio predsjednik, i donio sporne odluke o plaćanju članskih upisnina u cilju da tako upisani članovi Udruge ishode besplatan gradski prijevoz odnosno povlaštene kartice trgovačkog društva Djelo d.o.o. U prilog tom zaključku sud prvog stupnja iznosi i dodatne argumente da su naprijed spomenute sporne odluke jednoglasno donijeli svi članovi Izvršnog odbora Udruge, a ne samo optuženi KĆ, koji uostalom te upisnine nije ni naplaćivao ili novac primao u blagajnu i slično.

10. Naprijed iznijeti razlozi suda prvog stupnja nisu prihvatljivi. U smislu čl. 89. st. 7. KZ/97 odgovorna osoba je osoba kojoj je povjeren određeni djelokrug poslova iz područja djelovanja pravne osobe, državnog tijela i tijela lokalne uprave i samouprave i tijela lokalne samouprave. Nepobitne pak su činjenice da je optuženi KĆ u inkriminirano vrijeme bio predsjednik Izvršnog odbora Udruge, dakle, tijela koje je u skladu s čl. 44. alineja 15. Statuta Udruge ovlašten odlučivati u visini upisnine i članarine i da je, zajedno sa svim ostalim članovima Izvršnog odbora, potpisao sporne odluke. Prema tome u tom kontekstu se optuženi KĆ, suprotno stavu suda prvog stupnja, ima smatrati odgovornom osobom u pravnoj osobi, budući da su inkriminirane radnje bile u okviru njegovog djelokruga poslova u Udruzi, određenog njenim Statutom, što uostalom potvrđuje i neprijeporna činjenica da je on, zajedno s ostalim članovima Izvršnog odbora, bio supotpisnik predmetnih odluka, koje su bile u domeni tijela Udruge kojem je on bio predsjednik (Izvršni odbor). S tim u vezi posve je irelevantno što predsjednik Udruge, a u njegovoj odsutnosti dopredsjednik, zastupaju i predstavljaju Udrugu i što optuženi KĆ nije sam, već uz suglasnost ostalih članova Izvršnog odbora, te predsjednika i dopredsjednika Udruge, donio inkriminirane odluke.

11. Međutim, premda je državni odvjetnik u pravu kada u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja izveo pogrešan zaključak o poziciji optuženog KĆ kao odgovorne osobe u Udruzi, ovaj drugostupanjski sud nalazi da sve ostale pravilno i potpuno utvrđene pravno relevantne činjenice opravdavaju konačni ključni zaključak suda prvog stupnja o nedostatku dokaza koji bi upućivali da su optužena odgovorna i pravna osoba počinile kazneno djelo za koje se terete.

11.1. U sklopu prvog dijela optužene inkriminacije optuženom KĆ stavlja se na teret da je „umirovljenike doveo u zabludu da su dužni platiti upisninu istoj Udruzi kako bi dobili pravo na besplatni prijevoz“. Krucijalni dokaz optužbe za taj dio inkriminacije je isprava s lista 94, koja je naznačena kao zapisnik sa sjednice Udruge umirovljenika Grada Šibenika od 4. siječnja 2010. Riječ je zapravo o presliku dokumenta kojeg je donio Izvršni odbor Udruge i kojeg su potpisali svi njegovi članovi pa, dakle, i optuženi KĆ, izuzev ZĆ. U tom dokumentu izrijekom stoji: „Suglasnošću članova Izvršnog odbora određeno da se na ime upisnine za besplatan prijevoz naplaćuje upisnina od 30,00 kuna. Oni koji to ne žele imaju mogućnost dobiti besplatan pokaz na šalteru prijevoznika šibenskog Autotransporta, bez naknade. Plaćaju jedino 20 kuna za kartu koja se utisne u pokaz za određenu godinu. Ovakav stav u skladu je sa 44. člankom, stavkom 16. Statuta Udruge koji dozvoljava mogućnost naplate upisnine.“ Kada se podrobnije i pomnije analizira ovaj tekst dolazi se do zaključka da je u najmanju ruku upitan subjektivni element ovog dijela optužbe. To poradi toga što se iz citiranog sadržaja ove odluke ne može iščitati onaj oblik zablude koji se optuženom KĆ stavlja na teret predmetnom optužnicom. Naime, imenovanog optuženika se tereti da je „umirovljenike doveo u zabludu da su dužni platiti upisninu Udruzi kako bi dobili pravo na besplatni prijevoz“, no u navedenoj odluci između ostalog stoji da „oni koji to ne žele (platiti upisninu) imaju mogućnost dobiti besplatan pokaz na šalteru prijevoznika šibenskog Autotransporta bez naknade“. Iz ovoga slijedi da je umirovljenicima zapravo bila dana opcija izbora, odnosno alternativna mogućnost stjecanja prava na besplatni prijevoz, što znači da se svatko od njih mogao slobodno opredijeliti između dviju pruženih alternativa, tj. hoće li platiti upisninu ili besplatni pokaz bez naknade podići na šalteru šibenskog Autotransporta, pa u tom kontekstu de facto otpada konstrukcija „zablude“ koja je naznačena u ovom dijelu činjeničnog opisa inkriminiranog kaznenog djela.

11.2. Što se tiče obavijesti na listu 31 prvostupanjskog spisa u kojoj stoji da će upis umirovljenika za besplatan prijevoz u Gradu Šibeniku početi koncem prosinca 2009., a za što je potrebno donijeti i predočiti osobnu iskaznicu i odrezak ili izvod banke o mirovini, te člansku iskaznicu i da su svi umirovljenici obvezni platiti 30,00 kuna troška za upisninu, valja primijetiti da je tu obavijest, kako je naznačeno, donijelo „Vodstvo Udruge“ i da ona nije potpisana, pa se prema tome njen sadržaj ne može s izvjesnošću dovesti u izravnu vezu upravo s optuženim KĆ.

11.3. Drugi dio inkriminacije odnosi se na to da je optuženi KĆ „lažno prikazao članovima Udruge kako moraju platiti upisninu da bi dobili karticu TD Djelo s kojim karticama im se omogućava povoljnija kupnja u njihovim dućanima, iako je iste kartice TD Djelo dao Udruzi kako bi ih bez naplate podijelio umirovljenicima“. Ovaj segment optužbe bazira se na Ugovoru o partnerskoj suradnji „Solidarnost na djelu“ od 28. prosinca 2009. (listovi 244 i 245). U čl. 2. tog Ugovora stoji: „Partneri sporazumno utvrđuju da članovi Udruge uz predočenje Kartice kupca Djelo stiču pravo popusta na artikle koji su za umirovljenike jeftiniji od 5% do 25%...“, dok je u njegovom čl. 4. naznačeno: „Napominjemo da je uvjet za ostvarivanje prava na beneficiranu kupnju prethodno biti evidentiran kod UDRUGE UMIROVLJENIKA GRADA ŠIBENIKA, gdje se popunjava pristupnica i dobija kartica kupca.“ Dakle, odredbe ovog Ugovora odnose se na „članove Udruge“, odnosno na one koji su „prethodno evidentirani kod Udruge umirovljenika Grada Šibenika“, čime se ustvari demantira dio optužbe u kojoj se tvrdi da je povlaštene kartice trgovačko društvo Djelo d.o.o. dalo Udruzi „kako bi ih bez naplate podijelio umirovljenicima“. Naime, navedeni Ugovor spominje „članove Udruge“ i one koji su „evidentirani kod Udruge“, što su pojmovi koji logično i životno upućuju na umirovljenike koji su kao članovi platili upisninu. S druge pak strane, u spomenutom Ugovoru nigdje ne piše da „nije određena naplata kartica te da je iste Djelo izradilo na svoj trošak i bez naplate dostavilo Udruzi“, kako se to iznosi u činjeničnom opisu ovog dijela inkriminacije. Slijedom iznijetog niti u ovom segmentu optuženja ne stoji konstrukcija „zablude“ kako je ona naznačena u činjeničnom opisu djela.

11.4. Prema tome, sagledavajući u cjelini naprijed iznijete okolnosti koje proizlaze iz gore naznačenih ključnih i u biti nespornih dokaza, u konkretnom slučaju uistinu nije dokazano subjektivno obilježje bića kaznenog djela iz čl. 293. st. 1. KZ/97 u vidu dovođenja drugih osoba lažnim prikazivanjem činjenica u zabludu na način kako je to opisano u konkretnoj inkriminaciji.

12. Upravo iz obrazloženih razloga ovaj sud drugog stupnja nije prihvatio žalbu ODO-a te je na temelju čl. 482. ZKP-a donio odluku kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 1. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Tomislav Brđanović