Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU

Andrije Hebranga 9, Metković

Poslovni broj: P-185/2023-16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u u Metkoviću, po sutkinji Rajki Ćubela, u pravnoj stvari tužiteljice VC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marijo Vrnoga, odvjetnik u Metkoviću, protiv tuženika OTP banka d. d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koju zastupaju SC i ostali odvjetnici iz odvjetničkog društva ANIĆ & ANIĆ d.o.o., Split, Lovretska 14, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave dana 13. ožujka 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice, a u odsutnosti tuženika, dana 1. travnja 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2., čl. 5., čl. 6., čl. 10. i čl. 11. Ugovora o kreditu, broj 74789/05, zaključenog dana 14. ožujka 2005. god. između tužiteljice kao korisnika kredita s jedne strane i pravnog prednika tuženika kao kreditora s druge strane, u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici novčani iznos od 6.088,39 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate - od 1. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. god. do 29. prosinca 2023. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. god. do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), a koje kamate teku:

- na iznos od 22,95 eur od 16. veljače 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 38,46 eur od 16. ožujka 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 37,44 eur od 19. travnja 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 44,63 eur od 14. svibnja 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 54,19 eur od 16. lipnja 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 68,93 eur od 16. srpnja 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 72,29 eur od 17. kolovoza 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 54,85 eur od 15. listopada 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 51,30 eur od 16. studenog 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 53,37 eur od 17. prosinca 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 57,58 eur od 18. siječnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 59,65 eur od 16. veljače 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 59,63 eur od 16. ožujak 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 59,69 eur od 16. svibnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 60,64 eur od 23. svibnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 61,50 eur od 23. svibnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 61,23 eur od 16. lipnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 59,66 eur od 17. srpnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 58,18 eur od 15. kolovoza 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 54,48 eur od 15. rujna 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 58,81 eur od 16. listopada 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 59,73 eur od 16. studenog 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 58,55 eur od 15. prosinca 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 56,86 eur od 16. siječnja 2013. god. pa do isplate

- na iznos od 56,18 eur od 16. veljače 2013. god. pa do isplate

- na iznos od 58,46 eur od 16. travnja 2013. god. pa do isplate

- na iznos od 56,08 eur od 16. svibnja 2013. god. pa do isplate

- na iznos od 53,24 eur od 15. lipnja 2013. god. pa do isplate

- na iznos od 53,42 eur od 16. srpnja 2013. god. pa do isplate

- na iznos od 53,92 eur od 17. kolovoza 2013. god. pa do isplate

- na iznos od 55,14 eur od 14. rujna 2013. god. pa do isplate

- na iznos od 56,53 eur od 16. listopada 2013. god. pa do isplate

- na iznos od 58,33 eur od 14. prosinca 2013. god. pa do isplate

- na iznos od 57,43 eur od 16. siječnja 2014. god. pa do isplate

- na iznos od 61,08 eur od 15. veljače 2014 .god. pa do isplate

- na iznos od 61,94 eur od 15. ožujka 2014. god. pa do isplate

- na iznos od 64,43 eur od 16. travnja 2014. god. pa do isplate

- na iznos od 63,30 eur od 16. svibnja 2014. god. pa do isplate

- na iznos od 64,18 eur od 11. srpnja 2014. god. pa do isplate

- na iznos od 64,03 eur od 11. srpnja 2014. god. pa do isplate

- na iznos od 64,21 eur od 11. srpnja 2014. god. pa do isplate

- na iznos od 64,18 eur od 11. srpnja 2014. god. pa do isplate

- na iznos od 3.697,71 eur od 12. srpnja 2014. god. pa do isplate

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 1.400,00 EUR-a, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate - uvećanjem kamatne stope po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 14. ožujka 2005. zaključila Ugovor o kreditu, broj 74789/05 temeljem kojeg je tužiteljici odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 38.000,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju kreditora – tuženika važećem za CHF na dan korištenja kredita. Otplata kredita vezana je uz valutnu klauzulu u CHF i to na način da se mjesečni anuitet, sukladno čl. 10. predmetnog ugovora, ima plaćati u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju banke - tuženika. Dana 11. srpnja 2014. god. tužiteljica je prijevremeno otplatila kredit, odnosno jednokratno zatvorila preostalu glavnicu. Tužiteljica ističe da je HVB Splitska banka d.d. prestala s radom te se pripojila OTP banci d.d. Kamatna stopa je određena čl. 5., čl. 6. i čl. 11. predmetnog ugovora. U čl. 5. navedeno je da nominalna kamatna stopa iznosi 4,99 % godišnje te da je promjenljiva, dok je čl. 6. određeno da efektivna kamatna stopa (EKS) iznosi 5,34 % godišnje. Čl. 11. određeno je da je redovna kamatna stopa promjenljiva te da se ista utvrđuje odlukom kreditora – tuženika, a bez ugovaranja jasnih i provjerljivih parametara na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala. Dakle, visina kamatne stope je sve do 1. siječnja 2014. god., odnosno do početka primjene administrativno određene kamatne stope od 3,23%, ovisila isključivo o odluci banke, bez da su pritom precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa, a što takvu (veoma važnu) ugovornu odredbu čini nerazumljivom. Zbog svega gore navedenog tužiteljica je ustala tužbom pred ovim sudom radi utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora o kreditu po osnovi promjenjive kamatne stope te isplate preplaćenog iznosa po navedenoj pravnoj osnovi. Postupak je pravomoćno okončan na način da je Županijski sud u Varaždinu presudom i rješenjem od 6. veljače 2019. godine pod posl. br. Gž-1884/2018-2 odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Metkoviću, poslovni broj: 22 P-371/16 od 19. rujna 2018. godine istu odbio kao neosnovanu te potvrdio presudu Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Metkoviću kojom je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice. Odredbe kojima se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta veže za valutu CHF - valutna klauzula. Predmetnim Ugovorom određeno je da tuženik odobrava tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 38.000,00 CHF prema prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 10. određeno je da se kredit otplaćuje u 180 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti i to 179 anuiteta u iznosu od 301,45 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 299,91 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora- tuženika na dan dospijeća. Odredbom čl. 11. predmetnog Ugovora određeno je da je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu sukladno svojoj jednostranoj odluci a samim tim i visinu anuiteta. Tužiteljica nije bila informirana, odnosno upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF. Tako tuženik nije obavijestio/upozorio tužiteljicu na sljedeće činjenice:

- da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom;

- da je CHF valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize, odnosno tzv. valuta utočišta. To znači da za vrijeme recesije ova valuta naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Dakle, da CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita (posebice na dugi vremenski period), odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u istoj;

- da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Naime, MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta;

- da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu (u to vrijeme) skorog uvođenja

EURO zone gotovo potpuno izvjestan;

- da je CHF valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, odnosno da su pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama;

- te, na koncu, da istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik. Dakle, iz naprijed navedenog je sasvim razvidno da ugovorne odredbe kojima se isplata (glavnica) kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužiteljici- budući da tužiteljica, kao prosječni potrošač, ne raspolaže stručnim znanjem pa joj nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik (kao banka – trgovac) ju o tome ni na koji način nije informirao. Presudom Europskog suda od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 utvrđeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Presudom Europskog suda od dana 20. rujna 2017. godine u predmetu broj C-186/16 utvrđeno je da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Prethodno izneseno u točki 3. historijata tužbe a vezano uz pregovaranje o pojedinoj ugovornoj odredbi, sklapanje tipiziranog ugovora, neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe te nedostatka savjesnosti i poštenja na strani tuženika odnosi se te primjenjuje i na odredbe Ugovora kojima se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vezala za valutu CHF - valutna klauzula. Sukladno presudi Visokog trgovačkog sud RH pod posl. br. Pž-6632/17 utvrđeno je da banka (pa tako i ovaj tuženik) po logici stvari ovakve odredbe i njihove posljedice razumije, a tužiteljica (kao potrošač) ih ne razumije te čak i nije svjesna da ih ne razumije, jer su joj na prvi pogled jasne pa misli da je preuzela samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Za istaknuti je i stajalište Europskog suda da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (trgovce - u konkretnom slučaju Banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena naprijed cit. presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) – pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Također, Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III/4150/2019 od 03. veljače 2021. godine odbijaju se ustavne tužbe od strane banaka podnesene u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019 te se odbacuju ustavne tužbe podnesene u povodu presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine. Tom odlukom Ustavni sud Republike Hrvatske konačno je potvrdio ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u CHF kreditima. Tužiteljica u ovom postupku predlaže, dakle, utvrditi ništetnim dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF pa - temeljem odredbe čl. 104. ZOO/91 – od tuženika potražuje novčani iznos koji je po tim osnovama preplatila uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Na kraju, ističemo da je čl. 18. Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda najbližeg mjestu zaključenja ugovora, a što je u ovom slučaju naslovni sud. Zbog svega navedenog, tužiteljica je podnijela ovu tužbu i predložila da sud prihvati tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova parničnog postupka. Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je predmetni kredit u cijelosti otplaćen 11.07.2014. Tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u CHF pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja valutne klauzule. Tuženik je tužitelja izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja CHF, ali je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Nadalje, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tuženik je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u EUR, USD i CHF, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene klauzule. Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po kreditu, te da je svjesno i dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK (čl. 19. Ugovora o kreditu). Prema tome, tužitelj je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora, pa tako i valutne klauzule u CHF, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva, a što je u konačnici potvrđeno i solemnizacijom ugovora. Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane, te unesene u Ugovor o kreditu na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora o kreditu. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da se tužitelj, i bez obzira što ga je tuženik informirao o rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo više od petnaest godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK iako je na to izrijekom upozoren. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu u CHF. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno čl. 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81. ZZP-a nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz čl. 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz čl. 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište VSRH iz rješenja, posl. broj: Revt-575/16 od 03.10.2017. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje odlučne činjenice da li su banke u vrijeme sklapanja ugovora, pa time i tuženik: „kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. U prilog tome idu i utvrđenja iz odluke VSRH, posl. broj: Rev-2221/18 od 03.09.2019. u kojoj revizijski sud ponavlja kako su od presudnog značaja za rješavanje ovog spora odgovori na “jasno navedena sporna i za odluku u ovom kolektivnom sporu odlučna pitanja” (među kojima je i pitanje navedeno u prethodnom pasusu ovog odgovora na tužbu), iako nigdje u spomenutoj odluci ne daje odlučne razloge, odnosno objašnjenja kojim bi ta pitanja bila razjašnjena. Naime, VSRH se u odluci, posl. broj: Rev-2221/18 od 03.09.2019. pozvao isključivo na utvrđenja o valutnoj klauzuli u CHF koje je dao VTS RH u svojoj odluci, posl. broj: Pž-7129/13 od 13.06.2015., koja u bitnome sadrži jedino to kako “banke kao trgovci potrošače nisu u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti…”, pritom nigdje ne obrazlažući činjenicu jesu li banke znale, što su znale i jesu li što zatajile, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja CHF i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule. Dakle, kako ni VTS RH, a ni VSRH nisu utvrdili kako su banke znale, odnosno što i koliko su znale, odnosno što su zatajile u vezi kretanja CHF, postavlja se pitanje kako su banke mogle informirati potrošače o činjenicama o kojima nemaju jasnih saznanja. U konkretnom slučaju te odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, pa i dalje ostaje nejasno o čemu je to tuženik propustio informirati tužitelja, jer po redovnim tijeku stvari nije moguće nekog o nečemu informirati bez prethodnih čvrstih saznanja o tome. Slijedom navedenog, tuženik smatra da su presude donesene u kolektivnom sporu, a glede valutne klauzule u CHF, arbitrarne, jer odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, a nisu utvrđene i zbog toga što u pravcu utvrđivanja ovih odlučnih činjenica nisu izvedeni relevantni dokazi, a sudovi su odbili izvođenje dokaza koje su radi utvrđenja spornih i odlučnih činjenica predložile tužene banke. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010., tečaj CHF u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. do 2008. tečaj CHF u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010., dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF nakon 2010., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa tako ni tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Za napomenuti je i da u vrijeme ugovaranja osporavanih odredaba nije postojao niti jedan propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time nije prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula u CHF prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja kao potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Obzirom da se tužitelj za osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na odredbe ZZP-a i pravomoćne presude VTS RH donesene u kolektivnom sporu (Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.) po kojoj bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF bile ništetne, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku i ne treba dokazivati, takvo shvaćanje je pravno neprihvatljivo i stoga neodrživo, sve iz sljedećih razloga. Naime, donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Tom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako osnova tako i visine tužbenog zahtjeva. Kako presude, posl. broj:

Pž-7129/13 i Pž-6632/17 nisu dala subjektivna prava potrošačima, nego su pružile apstraktnu zaštitu, to dosljedno znači da u svakoj pojedinoj parnici potrošač kao tužitelj na kojem je teret dokaza, mora dokazati postojanje kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva. Dakle, činjenična utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. brojem: P-1401/12, a u kojem je VTS RH donio gore citirane pravomoćne presude, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Ovo stoga, jer sukladno čl. 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pri čemu nije potrebno dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice (čl. 221. ZPP-a). Sud je ovlašten i dužan, prema svom uvjerenju ali na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a). Konačno, ukoliko bi činjenična utvrđenja iz te presude bila relevantna za utvrđenje odlučnih činjenica i u ovom postupku, bila bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a u svezi s čl. 81. st. 4. ZZP-a. Opreza radi, tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva, a ukoliko sud prihvati dokazni prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja za istaknuti je sljedeće. S obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnove – i odredbe ZPP-a, ali i s obzirom da prava i obveze stranaka proizašle iz ugovora o kreditu treba prosuđivati kao jedinstvenu cjelinu, vještak bi trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom otplatnom planu) i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (provedenom otplatnom planu), a to onda znači da je vještak postupajući lege artis dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne već i negativne razlike, jer kada se radi o povratu stečenog bez osnove, a predmet stjecanja je novac, ne može se banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla. Osim toga, čl. 258. st. 1. ZPP-a obvezuje vještaka da predmet vještačenja brižljivo razmotri i da točno navede sve što opazi i nađe i da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine. Vještak bi postupio suprotno prednjemu kada u nalazu i mišljenju ne bi iskazao negativne razlike, odnosno kada bi stvarnu razliku s negativnim predznakom prikazao kao 0,00 EUR / 0,00 kn, jer bi to bilo matematički netočno, a matematička točnost je minimum koja se zahtijeva kod financijskih vještačenja. Konačno i povrh svega prethodno navedenog, tuženik ističe da je deklaratorni tužbeni zahtjev pod točkom I. radi utvrđenja ništetnosti u svakom slučaju neosnovan makar zbog toga se odredbe čl. 5., 6. i 11. Ugovora o kreditu uopće ne odnose na valutnu klauzulu u CHF već na kamatnu stopu koja nije predmet ovog postupka. Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik podnosi ovaj odgovor na tužbu i da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snašanje troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja na taj iznos teče od presuđenja do isplate.

3. Tužiteljica je u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka podneskom od 11. ožujka 2025. (list 96-98 spisa) uredila toč. II. i III. tužbenog zahtjeva, kao u izreci ove presude.

4. Tuženik se nije usprotivio uređenom tužbenom zahtjevu navodeći kako ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

5. Izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu br. 74789/05 od 14. ožujka 2005. godine sa svim priloženim ispravama, uvidom u nalaz i mišljenje sudskog vještaka Stefani Gardašanić od 14. veljače 2025.

5.1. Druge dokaze sud nije provodio, jer su bili suvišni za donošenje meritorne odluke.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnima odredbi sadržanih u čl. 2., čl. 5., čl. 6., čl. 10. i čl. 11. Ugovora o kreditu, broj 74789/05, zaključenog dana 14. ožujka 2005. u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF), kao i zahtjev da joj tuženik na ime iznosa preplaćenih po tom osnovu isplati 6.088,39 EUR- a, uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate počevši od dospijeća svakog pojedinog anuiteta.

7. Među strankama nije sporno da su tužiteljica i pravni prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. dana 14. ožujka 2005. zaključili Ugovor o kreditu br. 74789/05 (list 10-18 spisa), kojim je tužiteljici na ime adaptacije kuće odobren kredit u iznosu od 38.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, uz kamatu po promjenjivoj kamatnoj stopi od 4,99 % godišnje, da je otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF i to na način da se tužitelj obvezao vršiti otplatu kredita u mjesečnim anuitetima (179 mjesečnih rata u iznosu od 301,45 CHF i jedna u iznosu od 299,91 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po prodajnom tečaju Kreditora za CHF (tada) HVB-Splitska banka d.d. Split važećem na dan dospijeća (čl. 10.) Nije sporno ni da je tužiteljica 11. srpnja 2014. prijevremeno otplatila kredit, odnosno jednokratno zatvorila preostalu glavnicu.

8. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, primjenjivost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka, je li tužiteljeva tražbina zastarjela, ima li tužitelj pravni interes za podnošenje ove tužbe, je li se o predmetnim ugovornim odredbama iz čl. 2, čl. 10. i čl. 11. Ugovora koje se odnose na vezanje otplate mjesečnih anuiteta uz valutu švicarskog franka pojedinačno pregovaralo, odnosno jesu li te odredbe i/ili nejasne, i /ili teško razumljive i/ili teško uočljive te na posljetku jesu li su suprotne načelu savjesnosti i poštenja, što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja), sve u smislu odredbe čl. 81, čl. 82, 84, 87 st. 1 i 2 i čl. 90 Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03), tj. odredbe čl. 96 i čl. 97 ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, je li postupanjem tuženika tužiteljici pričinjena šteta, ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženik bio dužan platiti da se od početka do otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

9. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22– dalje: ZPP) sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

10. Općepoznata je činjenica da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv pravnog prednika tuženika iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača te da je dana 04. srpnja 2013. godine donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine te posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine i Rev-2221/18 od 17. rujna 2019. godine.

10.1. Predmet navedenih postupaka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Navedenim pravomoćnim odlukama utvrđeno je, između ostalog, da su banke, a među njima i tuženik povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U presudi VTS br. Pž-6632/17 izrijekom se navodi: „Kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, ocjenjuje da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga o tome banka nije informirala. I da tečaj švicarskog franka stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnim ugovornim odredbama u tipskim formularnim ugovorima koje su banke sastavile same, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nisu prouzročile ni promjena tečaja valute švicarski franak ni promjena kamatne stope, nego ugovorne odredbe.“

11. Iz sadržaja Ugovora o kreditu broj 74789/05, vremena sklapanja (2005. god.) i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužiteljice kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom zahtjevu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke te u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF. Nije sporno da je tuženikov pravni prednik obuhvaćen odlukom u kolektivnom sporu, pa je sud na temelju čl. 502 c ZPP-a i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014., 110/2015.) koji je bio na snazi i u vrijeme pokretanja ovog postupka (istovjetno članak 138. a Zakona o zaštiti potrošača, Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP/2007) i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007). Dakle, sud je vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. naprijed citiranog Zakona, a slijedom toga i obvezan primijeniti utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, tj. sukladno čl. 502 c ZPP-a tužiteljica ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u tom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno pravo banke da jednostranom odlukom, bez objektivnih parametara, primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a. Tvrdnja tuženika da tužiteljica nema ovo pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin "parnicama radi naknade štete", kako to propisuje čl. 502 c ZPP- a, treba tumačiti ekstenzivno i teleološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužitelj zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da mu se isplati šteta koja mu je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule. Odredbe čl. 502 c st. 1 ZPP-a i čl. 118 ZZP-a govore o postupcima naknade štete pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046 ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni. U odlukama VSRH br. Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. god. i Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. god, je VSRH iznio jasno i nedvojbeno shvaćanje o direktnom učinku kolektivnih presuda.

12. U smislu tih zakonskih odredbi ali i odredbe članka 502.c ZPP-a koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a. Dakle, u odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Trgovačkog i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a radi čega je taj prigovor neosnovan.

13. Tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužiteljici niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužiteljice o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ju je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja valutne klauzule. Tuženik da je tužiteljicu izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja CHF, ali je tužiteljica unatoč tome ustrajala u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Međutim, takve tvrdnje ničim nije dokazao, nije predlagao ni izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka, dok je tužiteljica odustala od prijedloga da bude saslušana kao parnična stranka. Iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora uz primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristao da plati iznos koji ovisno o odluci banke i tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, i to iznos koji je s vremenom znatno rastao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to zbog odluke tuženika i znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine.

14. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine br. 9/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41-723/2014 u daljnjem ZZP) prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima i obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

15. Tuženik je dakle ugovaranjem valutne klauzule u predmetnom Ugovoru o kreditu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer tužitelja osobno nikada nije upozorio na rizike vezane upravo za CHF valutu, a za koje rizike je tuženik – kao „stručna osoba“ – znao, odnosno morao znati. Nije sporno da tuženik nije mogao predvidjeti (točno) kretanje tečaja kune prema švicarskom franku. Međutim, činjenica je da je tuženik - kao trgovac odnosno “stručna osoba“ - znao da je švicarski franak tzv. valuta utočišta (sigurna valuta), dok tužitelj - kao potrošač - to nije znao niti je bio dužan znati. Stoga je tuženik (kao banka - trgovac) u vrijeme zaključenja Ugovora prihvatio samo opći rizik koji se veže uz bilo koju valutnu klauzulu, dok je tužitelj (kao potrošač) sklapanjem predmetnog ugovora preuzeo i taj opći rizik i dodatni veliki rizik koji je specifičan za CHF kao valutu utočišta – a za što ista naprosto nije znao jer mu je tuženik, postupajući suprotno (upravo) načelu savjesnosti i poštenja, takvo što prešutio.

16. Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenjem ove tužbe jer je obvezno pravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući da je kredit u cijelosti isplaćen u srpnju 2014., što nije sporno. Međutim, takva tvrdnja je protivna svim zakonskim normama koje uređuju pitanje ništetnosti (dijela) ugovora i povrat svega onoga što je primljeno temeljem ništetnog ugovora, odnosno ugovornih odredbi. Naime, Zakon o obveznim odnosima, kojim je uređeno pitanje ništetnosti ugovora (čl. 322. – 329.), ne poznaje razliku između „ispunjenih“ i „neispunjenih“ ugovora pa tako niti između otplaćenih i neotplaćenih ugovora o kreditu. Osim toga, takav navod tuženika je suprotan i utvrđenjima iz pravomoćnih odluka Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 i Pž-6632/17 - donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača – koje u niti jednom svom dijelu ne čine razliku između otplaćenih i neotplaćenih kredita. Upravo suprotno, navedene presude se odnose na sve potrošačke kredite sklopljene u točno određenom vremenskom razdoblju, u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Dakle, činjenica prestanka obvezno pravnog odnosa (u konkretnom slučaju ispunjenjem) nije niti može biti od ikakvog utjecaja na tužiteljev pravni interes za utvrđenjem ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, kao i na njegovo pravo na obeštećenje (restituciju).

17. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo je na sjednici od 30. siječnja 2020. god. pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, dok je na sjednici održanoj 31. siječnja 2022. donio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF u kojem je povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. U tom smislu VSRH je ustanovio da, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

17.1. Slijedom navedenog u konkretnom slučaju zastara tužiteljevog potraživanja počela je teći tek pravomoćnošću naprijed citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu 14. lipnja 2018. donesene povodom kolektivne tužbe potrošača, pa do podnošenja predmetne tužbe 24. prosinca 2021. nije protekao opći rok zastare od pet godina, jer za stjecanje bez osnove nije određen drugi rok zastare (članak 225. ZOO/05).

18. S obzirom na utvrđenja spornih odredbi ugovora ništetnim, iznos koji je sukladno tim odredbama naplaćen od tužiteljice, tuženik je stekao bez osnove, pa je sukladno čl. 323. u vezi s čl. 1111. i 1115. ZOO- a stjecatelj dužan te iznose vratiti zbog čega je odlučeno kao u toč. II. izreke.

19. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje te je sudskoj vještakinji Stefani Gardašanić dan zadatak da izračuna razliku između iznosa koji je tužiteljica stvarno platila po spornom kreditu i iznosa koji bi platila da se primjenjivao tečaj CHF u odnosu na HRK isti kao na dan isplate kredita. Također, vještaku je naloženo specificirati datume uplata i iznose svakog pojedinog anuiteta, odnosno eventualne preplate po svakom pojedinom anuitetu u HRK i EUR te prilikom izrade nalaza i mišljenja treba uzeti u obzir i eventualne negativne kamatne razlike.

20. Iz nalaza i mišljenja vještaka Stefani Gardašanić od 14. veljače 2025. (list 76 – 91 spisa) proizlazi kako pozitivne tečajne razlike, kada je tečaj bio veći od početnog, iznose 48.503,81 kuna, ili 6.437,55 eura. Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, su 2.630,51 kuna, odnosno 349,16 eura. Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 45.873,30 kuna, ili 6.088,39 eura.

21. Vještakinja je jasno i precizno, prema pravilima struke, znanosti i iskustva na temelju Ugovora o kreditu br.51141/06 i dokumentacije u spisu izradila svoj nalaz i mišljenje na koji stranke nisu imale prigovora, pa je sud isti nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti.

22. Slijedom navedenog, uvažavajući činjenicu da je tužitelj podnio tužbu pozivajući se ne presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, koja obvezuje i ovaj sud te budući je i tuženik u spornom periodu bio stranka potrošačkog ugovora o kreditima te da je tuženik kao trgovac koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovoreno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF), o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a koje su ništetne, trebalo je tužbeni zahtjev prihvatiti kao osnovan i naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 6.088,39 eura na ime razlike preplaćenih kamata sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, pa je sud tužitelju dosudio kamatu na iznos razlike između početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope, od dospijeća svakog pojedinog anuiteta pa do isplate. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi stoga tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je primio na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju, a sve sukladno odredbi čl. 323. u vezi s čl. 1111 ZOO.

23. Naime, čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju uzimajući u obzir da je upravo tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te je bio svjestan sadržaja predmetnog ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje, sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja time i trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnog dijela odredbi Ugovora. Naime tužena kao banka i trgovac je bila svjesna rizika po korisnika kredita kao potrošača zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF, te nije upozorila potrošača tj. tužitelja zbog čega je postupila nepošteno (tako Vrhovni sud RH pod posl. br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2018.) Ovaj sud stoga smatra da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj i da je od trenutka stjecanja, time i trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnog dijela odredbe Ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih, pa je na temelju čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma, pa tužitelj ima pravo na iste kako je navedeno u izreci presude.

24. Ističe se da tuženik, nakon što je zaprimio podnesak tužiteljice kojim je uredila tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, više i nije osporio visinu istog.

25. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/ 2022, 126/22 – dalje: Tarifa). Tužiteljici, koja je u ovom postupku zastupana po odvjetniku je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, trošak sastava jednog obrazloženog podneska od 10. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eura, trošak zastupanja na ročištima od 21. svibnja 2024. i 13. ožujka 2025. u iznosu od po 200,00 eura, uvećano za 25 % PDV-a, trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura, odnosno ukupan iznos od 1.400,00 eura.

26. Zbog svega izloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Metković, 1. travnja 2025.

S u t k i n j a:

Rajka Ćubela

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku petnaest (15) dana. Žalba se podnosi u tri (3) istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda uručuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda uručuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istog dana (čl. 335. ZPP-a).

DNA:

1. Marijo Vrnoga, odvjetnik, Metković – e oglasna ploča

2. ANIĆ & ANIĆ d.o.o., Split – e oglasna ploča

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte