Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-90/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Damira Romca, kao predsjednika vijeća te Nevena Cambja i Ivone Rupić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ive Mihanović kao zapisničarke, u kaznenom postupku protiv okrivljenika NV, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika NV, protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovnog broja K-330/2021-24, od 6. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba okrivljenika NV odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Varaždinu je, na temelju odredbe članka 544. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22, dalje u tekstu: ZKP/08), stavio izvan snage kazneni nalog sadržan u presudi Općinskog suda u Varaždinu poslovnog broja K-330/2021- 2, od 31. kolovoza 2021., nakon čega je okrivljenika NV proglasio krivim što je počinio kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11 te ga je, na temelju te odredbe, osudio na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) mjeseci, nakon čega je, na temelju članka 56. stavka 1. i 2. KZ/11, okrivljeniku JV izrekao uvjetnu osudu, koja pod uvjetom iz članka 58. stavka 1. KZ/11, može biti opozvana, ukoliko okrivljenik u roku od 1 (jedne) godine (pri čemu je propušteno navesti da rok provjeravanja počinje teći od pravomoćnosti presude), počini novo kazneno djelo.

2. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08, okrivljenik NV je obvezan naknaditi trošak kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08, u paušalnoj svoti od 1.500,00 kuna/199,08 eura, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio okrivljeni NV, po svom branitelju Miljenku Korušiću, odvjetniku u odvjetničkom društvu Korušić, Hrg i Vukalović j.t.d. iz Varaždina, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

4. Odgovor na žalbu podnijelo je Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu, s prijedlogom da se žalba okrivljenika odbije u cijelosti te potvrdi prvostupanjska presuda.

5. Prije održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je, po obavljenom uvidu, vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

6. Žalba okrivljenika NV je neosnovana.

7. Okrivljenik je u svojoj žalbi naveo kako je prvostupanjski sud počinio dvije bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Prvu je pravno označio kao povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, navodeći kako je sud "prekoračio optužbu" (u tom slučaju bi se radilo o povredi iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08), "time što je izreka presude proturječna razlozima presude". Naime, da je okrivljenik proglašen krivim jer je s mobilnog telefona nazvao oštećenika u cilju da ga ustraši i rekao mu da će ga "riješiti" i da će ga "ubiti", iako su i oštećenik i svjedoci iskazali da je u stvari oštećenik nazvao okrivljenika, odnosno da je oštećenik "uzvratio" poziv okrivljeniku i da se tada odvijao prijeporni razgovor između njih. Stoga da je izreka presude proturječna razlozima pa se presuda niti ne može ispitati.

8. Nije međutim, u pravu okrivljenik kada ističe da bi na opisani način bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju ukazuje žalbom. Naime, okolnost tko je koga nazvao u konkretnom slučaju nije činjenica koja je odlučna za donošenje presude, pogotovo u situaciji kada nitko ni na koji način nije osporavao da se razgovor između okrivljenika i oštećenog kritične prigode doista dogodio pa stoga okolnost tko je koga nazvao nema takvu važnost kakva joj se pridaje u žalbi okrivljenika. U postupku nije bilo prijeporno da je okrivljenik nazvao oštećenika te da mu se on nije javio, međutim on mu je uzvratio poziv nakon kraćeg vremena te nije bilo sporno da su tom prigodom njih dvojica razgovarali. U takvoj situaciji, jedino je odlučno je li okrivljenik oštećeniku u tom razgovoru uputio riječi prijetećeg sadržaja ili ne, a okolnost tko je koga nazvao nije od odlučne važnosti. Osim toga, da bi se radilo o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, potrebno je utvrditi postojanje znatne proturječnosti između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza, koja ima za posljedicu da se čitava presuda ne može ispitati, a u konkretnom slučaju takva znatna proturječnost, na način kako se to opisuje u žalbi okrivljenika, doista nije ostvarena.

9. Drugu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka okrivljenik je pravno označio kao povredu iz članka 468. stavka 2. ZKP/08 jer je po mišljenju žalitelja presuda utemeljena na nezakonitom dokazu. Naime, sud da je u obrazloženju presude, u točki 24.1., naveo kako vjeruje iskazu oštećenika jer u bitnom iskazuje identično navodima u kaznenoj prijavi od 9. travnja 2021., a ta izjava podnositelja prijave da nije valjani i zakoniti dokaz u kaznenom postupku jer navode prijave sačinjava policijski službenik, koji zaprima kaznenu prijavu i ona nije dana u skladu s odredbama ZKP-a, radi čega da je taj dio kaznene prijave trebalo izdvojiti iz spisa kao nezakoniti dokaz, a ne koristiti ga kao dokaz o odlučnoj činjenici u ovom postupku, odnosno kao dokaz o sadržaju telefonskog razgovora.

10. Premda je točno da se prvostupanjski sud u točki 24.1. presude prilično nespretno izrazio kako je odlučio prihvatiti iskaz oštećenika GV kao uvjerljiv i vjerodostojan, i zbog činjenice što je njegov iskaz s rasprave u bitnom identičan iskazu prilikom ispitivanja kod Općinskog državnog odvjetništva u Varaždinu od 28. lipnja 2021. i onome što se navodi u kaznenoj prijavi koja je podnijeta 9. travnja 2021., ipak ne proizlazi da se presuda temelji na tom iskazu, odnosno navodima zapisnika o zaprimanju kaznene prijave, koju je podnio oštećenik. Sadržaj kaznene prijave se u postupku može koristiti isključivo u pogledu okolnosti tko je, kada, kome, protiv koga podnio kaznenu prijavu i zbog kojeg kaznenog djela, ali sadržaj iskaza, odnosno navodi o činjeničnom opisu događaja koji je povod kaznene prijave, se u tom smislu ne može koristiti. U konkretnom slučaju jasno je da prvostupanjski sud svoju presudu temelji na iskazu kojeg je okrivljenik dao na raspravi, a ne na iskazu kojeg je dao prilikom podnošenja kaznene prijave, međutim nepotrebno ga i nespretno dovodi u vezu s opisom kaznenog djela iz kaznene prijave. Očito je naime kako na taj način prvostupanjski sud u stvari samo želi naglasiti da je oštećenik tijekom čitavog postupka bio dosljedan, od trenutka podnošenja kaznene prijave pa do kraja postupka, što njegov iskaz kojeg je dao u kontradiktornom postupku, pred strankama na raspravi, čini uvjerljivim i vjerodostojnim, radi čega je upravo taj iskaz odlučio prihvatiti, a kako je usklađen i s ostalim dokazima, na njemu i zasnovati svoju presudu. Dakle, prvostupanjska presuda nije utemeljena na navodima kaznene prijave, već, kako je to naprijed navedeno, na iskazu oštećenika kojeg je dao na raspravi pa se stoga presuda ne temelji na nezakonitom dokazu te nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08, kako se to neosnovano ističe u žalbi okrivljenika.

11. Svi ostali žalbeni navodi okrivljenika odnose se na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u sklopu koje okrivljenik polemizira sa zaključcima prvostupanjskog suda u pogledu ocjene da su se u njegovom postupanju ostvarila sva bitna obilježja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11 te iznosi vlastitu analizu dokaza koji su izvedeni u postupku, koja se razlikuje od analize dokaza koju je dao prvostupanjski sud, pri čemu se posebno ukazuje na iskaze svjedoka LV, ČV i PV, koje prvostupanjski sud nije prihvatio. Međutim, svojim žalbenim navodima okrivljenik nije doveo u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja od strane prvostupanjskog suda, koji je o svim svojim utvrđenjima dao iznimno detaljne, logične i valjano obrazložene razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, s obzirom na to da imaju potporu u stanju u spisu.

11.1. Naime, pravilno prvostupanjski sud zaključuje kako oštećenik sasvim sigurno ne bi prijavljivao policiji da je tijekom telefonskog razgovora dobio prijetnje, da ih nije ozbiljno doživio i shvatio, pri čemu je posebno za naglasiti kako okrivljenik nije prijavio konkretnu osobu da bi mu prijetila, već je prijavio da je prijetnje primio od neke muške osobe s telefonskog broja [broj telefona], što opovrgava obranu okrivljenika te iskaze svjedoka ČV, LV i PV da se on prilikom ovog razgovora oštećeniku predstavio imenom i prezimenom. Ispravno prvostupanjski sud primjećuje kako upravo i ova činjenica dodatno ukazuje na uvjerljivost iskaza oštećenika, kao i svjedoka ZV, ŠV i ĐV, koje je prvostupanjski sud s pravom u potpunosti prihvatio.

11.2. Isto tako, ispravno prvostupanjski sud nadalje zaključuje da je iz svih okolnosti slučaja potpuno jasno da je događaj od 24. listopada 2020., koji se zbio ispred objekta "Diskač" u Varaždinu, povodom kojega je protiv njega i više drugih osoba pokrenut i prekršajni postupak, oštećeni "u potpunosti ostavio iza sebe" jer on nije niti prigovorio prekršajnom nalogu u postupku pod brojem Pp-1741/21, a koji postupak je, po navodima okrivljenika, i bio stvarni razlog zbog kojeg je odlučio nazvati oštećenog. Potpuno osnovano prvostupanjski sud zaključuje kako je navedena okolnost jasni pokazatelj da oštećenik nije imao razloga ni potrebe stupati s okrivljenikom u kontakt i nazivati ga niti ga pak pozivati da se sretnu te da se "dogovore kao ljudi", kako je to naveo okrivljenik da je tražio od oštećenika u telefonskom razgovoru.

12. Nadalje, nije osnovan navod iz žalbe okrivljenika ni u dijelu kada ističe kako bi bilo logično da je oštećenik kaznenu prijavu podnio u mjestu u kojem se nalazio u trenutku razgovora s okrivljenikom, odnosno u [adresa], a ne da vozi do [adresa], gdje živi i da tamo podnosi kaznenu prijavu jer da bi bilo za očekivati da preplašena ili uznemirena osoba zaštitu zatraži od najbliže policijske postaje, da je doista bio izložen bilo kakvoj ozbiljnoj prijetnji. Ovakvi navodi žalbe okrivljenika se doista ne mogu prihvatiti jer je činjenica da je oštećeni istog dana nakon razgovora s okrivljenikom otišao prijaviti počinjenje kaznenog djela na njegovu štetu, a je li to učinio u mjestu kojem se tada nalazio ili u pedesetak kilometara udaljenom [adresa] u kojem prebiva, nije relevantno za opstojnost kaznenog djela koje se okrivljeniku stavlja na teret niti se može tumačiti na način kako to u žalbi čini okrivljenik, da u potpunosti osporava vjerodostojnost njegovog iskaza i uopće okolnost da je okrivljenik njemu prijetio.

12.1. Činjenica je da oštećeni nije prijavio imenom i prezimenom okrivljenika, već da je prijavio da je dobio prijetnje s telefonskog broja, što jasno ukazuje na zaključak da oštećenik nije imao namjeru neosnovano prijaviti upravo okrivljenika, već da je prijavio u tom trenutku njemu nepoznatu osobu, koja se koristi navedenim telefonskim brojem, a tek je policija operativnim radom utvrdila da se tim telefonskim brojem koristi upravo okrivljenik. Sam okrivljenik u svojoj obrani je priznao da je upravo s tog broja ove večeri pozvao oštećenika, koji se nije javio, ali je na neodgovoreni poziv uzvratio te da je naveo kako je on tom prigodom razgovarao s oštećenikom, što dodatno nedvojbeno ukazuje da oštećenik nije neosnovano prijavio okrivljenika. Pored toga, oštećeni je prilikom podnošenja kaznene prijave upozoren da je podnošenje lažne kaznene prijave kazneno djelo, radi čega nije vjerojatno da bi on, unatoč tome, podnio kaznenu prijavu protiv, u tom trenutku njemu nepoznate osobe i na taj način sam sebe izvrgnuo kaznenom progonu. Stoga je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da je iskaz oštećenika, kao i ostalih svjedoka koji su potvrdili njegov iskaz, istinit i vjerodostojan, radi čega je potpuno ispravno okrivljenika proglasio krivim za kazneno djelo prijetnje počinjene na štetu oštećenika.

13. Okrivljenik se nije žalio zbog žalbene osnove odluke o kazni, međutim kako žalba podnesena zbog žalbene osnove pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni (članak 478. ZKP/08), to je ovaj drugostupanjski sud pobijanu presudu ispitao i u tom pravcu te utvrdio da je prvostupanjski sud prilikom izbora vrste i mjere kaznenopravne sankcije pravilno utvrdio i adekvatno vrednovao sve okolnosti koje mogu imati utjecaja na to da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža. Tako je potpuno pravilno kao olakotnu okolnost okrivljeniku ocijenio što do sada nije bio osuđivan te se korektno ponašao tijekom postupka pred sudom, kao i obiteljske prilike jer ima zakonsku obvezu uzdržavanja dvoje malodobne djece, dok isto tako nije našao posebnih otegotnih okolnosti na strani okrivljenika. Stoga je pravilno, polazeći od stupnja krivnje i pogibeljnosti djela, okrivljenika osudio na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) mjeseci, koja je u potpunosti prilagođena stupnju krivnje okrivljenika, jačini ugrožavanja zaštićenog dobra, svim okolnostima vezanim uz počinjenje ovog kaznenog djela te osobnim i obiteljskim prilikama okrivljenika, ali isto tako je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da se, kod nepostojanja nekih otegotnih okolnosti, svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11 može s uspjehom ostvariti izricanjem uvjetne osude, kao svojevrsnog upozorenja uz prijetnju kaznom te je pravilno kaznu zatvora na koju je okrivljenik osuđen uvjetovao ne počinjenjem novog kaznenog djela u vremenu provjeravanja od 1 (jedne) godine od pravomoćnosti presude. Ocjena je ovog drugostupanjskog suda da će se na ovaj način uspješno ostvariti odvraćajući učinak na okrivljenika te da će se on ubuduće suzdržati od činjenja novih kaznenih djela, ali isto tako da će se na ovaj način uputiti poruka svim drugima da ne čine kaznena djela, kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

14. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni navodi te kako ovaj drugostupanjski sud nije našao ni da bi bile počinjene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu okrivljenika sukladno odredbi iz članka 482. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24, dalje u tekstu: ZKP/08), valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Split, 1. travnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Damir Romac