REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Pr-1089/2023-17

Gundulićeva 27, Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji mr.sc. Ivani Erceg Ćurić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Split, [adresa], OIB:51401063283, zastupanog po punomoćniku HŽ, dipl.iur., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. veljače 2025., u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja, IŽ, odvjetničke vježbenice i punomoćnika tuženika, objavljene dana 31. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 1.800,00 EUR-a neto za razdoblje od 01.07.2018.g. do 30.09.2024.g., sa zakonskom kamatom koja pojedini mjesečni iznos od po 24,00 EUR-a teče od 15. mjesecu za prethodni mjesec do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu s odredbom čl.29.st.2.ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe (NN 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (NN 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

II Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.875,00 EUR na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN:

[broj bankovnog računa], sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj pred sudom 16.8.2023. tužitelj navodi da je zaposlen kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre/tehničara u jedinici intenzivne skrbi te da ima prebivalište na adresi [adresa], koja da je udaljena 15,40 km od mjesta rada [adresa]. Tužitelj da ima pravo na isplatu razlike naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru na temelju odredbe čl. 66. st. 9. TKU/17, odnosno na temelju odredbe čl. 65. st. 11. TKU/22 i to u visini prema odredbama čl. 66. st. 12. TKU/17 i čl. 65. st. 14. TKU/22. Naime, obzirom da radno vrijeme tužitelja i raspored vožnje autobusne linije, u konkretnom slučaju organizirani međumjesni prijevoz, ne omogućava tužitelju svakodnevni redovit dolazak na posao i povratak s posla, tužitelj da ima pravo na isplatu putnih troškova po prijeđenom kilometru. Ovo posebice, kada tužitelj radi vikendom, noću ili praznikom kada uopće nema organiziran međumjesni prijevoz koji bi omogućavao dolazak ili odlazak s posla unutar vremena čekanja do 45 minuta. Radi navedenog, tužitelj da je prisiljen koristiti osobni automobil pa da prema prethodno citiranim odredbama TKU-a, ima pravo na isplatu troškova prijevoza (za dolazak i povratak s posla) prema prijeđenim kilometrima.

1.1. Nadalje, tuženik da je tužitelju umanjivao naknadu troškova prijevoza protivno odredbi čl. 66. st. 16. TKU/17, odnosno odredbi čl. 65. st. 21. TKU/22 prema kojoj se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. Prema tim odredbama TKU-a naknada troškova prijevoza po prijeđenom kilometru da se može manjiti samo za određene dane i to kada tužiteljica nije uzastopce bila u obvezi dolaziti na posao više od dva dana. Međutim, tuženik da je protivno prethodno citiranim odredbama TKU-a, pogrešno obračunavao i isplaćivao tužitelju umanjenu naknadu troškova prijevoza.

1.2. Tužitelj u tužbi napominje, da u razdoblju od 21.03.2020. do 11.05.2020. uopće nije postojala redovita linija međumjesnog javnog prijevoza zbog pandemije COVID - 19, radi čega da tužitelj u navedenom razdoblju ima pravo na isplatu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru.

1.3. Kako je tuženik protivno odredbama TKU-a pogrešno obračunavao i isplaćivao tužitelju umanjenu naknadu troškova prijevoza tužitelj ovom tužbom potražuje razliku između onog što mu je plaćeno i onog što mu je trebalo biti plaćeno sukladno odredbama TKU-a. Tužitelj napominje da će po pribavi dokumentacije kojom raspolaže tuženik (platne liste, evidencija rada i raspored rada) i nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja određeno postaviti tužbeni zahtjev i predložiti sudu da donese presudu kojom će se tuženiku naložiti da na ime razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza isplati tužitelju određeni neto iznos za razdoblje od 1.8.2018. do dana dostave podataka, sa zakonskom kamatom koja pojedini mjesečni iznos teče od dospijeća do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 21.3.2024.u cijelosti osporava tužbu.

2.1. Ističe se da je uz tužbu priložena punomoć koja se ishodila i koristila u ranije pokrenutom sudskom postupku pa da se ista ne može odnositi na ovaj postupak. Stoga tuženik predlaže da se odvjetnici tužiteljice naloži dostava valjane punomoći, a ukoliko se ne dostavi valjana punomoć, predlaže se tužbu odbaciti.

2.2. Nadalje, tuženik ističe da je tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu u skladu s odredbama čl. 186.b ZPP-a pa da je prije bilo kakvih daljnjih radnji potrebno da sud donese rješenje kojim će se tužiteljici naložiti da ili pruži dokaz da je prije podnošenja tužbe od tuženika zatražila podatke potrebne za uređenje tužbe koje joj po tom tuženik nije dao ili da uredi tužbu na način da uopćeni tužbeni zahtjev iz stupnjevite tužbe nadomjesti točno određenim tužbenim zahtjevom. U slučaju da tužitelj ne postupi po predloženom rješenju, tuženik predlaže odbaciti tužbu.

2.3. Tuženik ističe da je tužba nepodobna za raspravljanje jer da nije razvidno što tužitelj potražuje, a teret dokazivanja da je na tužiteljici prema odredbama čl. 135. Zakona o radu.

3. Na ročištu od 20.1.2025. tužitelj je izjavio da je odvjetnici Martini Radić Šunjić izdao punomoć za vođenje ove parnice, da je to bilo prije podnošenja predmetne tužbe i da ju je ovlastio da od protivne stranke primi dosuđene troškove na svoj račun iz čega proizlazi, da je Martina Radić Šunjić koja se u ovoj parnici pojavljuje kao punomoćnik tužitelja ovlaštena za zastupanje.

4. Na pripremnom ročištu od 12.6.2024. sud je raspravnim rješenjem odredio izvođenje dokaza pa tako i izvođenje dokaza financijskim vještačenje te je naložio tuženiku dostavu dokumentacije potrebne vještaku za izradu pismenog nalaza i mišljenja. Protiv tog rješenja nije dopuštena posebna žalba (čl. 292. st. 5. ZPP) pa se ono ne dostavlja strankama u ovjerenom prijepisu (čl. 343. st. 2. ZPP) te se to rješenje može pobijat samo u žalbi protiv konačne odluke (čl. 378. st. 2. ZPP). Međutim, tuženik je unatoč tome što posebna žalba nije dopuštena istu izjavio u podnesku od 19.6.2024.

5. Raspravnim rješenjem od 20.1.2025. naloženo je tužitelju da postavi određen tužbeni zahtjev (čl. 186. ZPP), s obzirom tužiteljica u tužbi nije ni tvrdio da mu tuženik nije želio dati podatke potrebne za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 186.b ZPP-a. Podneskom od 27.1.2025. tužitelj je određeno postavio tužbeni zahtjev pa je tako za razdoblje od 1.7.2018. do 30.9.2024. zatražio isplatu razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 1.800,00 eura neto, sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedini mjesečni iznos od po 24,00 eura teče od 15. u mjesecu za prethodni mjesec sve do isplate.

5.1. Raspravnim rješenjem od 20.1.2025. naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana u spis dostavi obračunske liste, evidenciju rada i raspored rada za tužiteljicu za utuženo razdoblje, u smislu odredbe čl. 233. ZPP-a. Naime, čl. 233. st. 1. ZPP-a propisano je da kad se jedna stranka poziva na ispravu i tvrdi da se ona nalazi kod druge stranke da će sud tu stranku pozvati da podnese ispravu, ostavljajući joj za to određeni rok. Stavak 2., među ostalim propisuje, ako je riječ o ispravi koju je stranka po zakonu dužna predati ili pokazati, ili ako se isprava s obzirom na njezin sadržaj smatra zajedničkom za obje stranke, da stranka ne može uskratiti podnošenje isprave, a upravo iz čl. 93. st.1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17., 98/19., 151/22., 46/23., 64/23., u tekstu ZR) proizlazi obveza tuženika kao poslodavca da tužiteljici kao radnici dostavi obračune plaća. Međutim, tuženik nije udovoljio nalogu suda.

6. U postupku su izvedeni dokazi pregledom HAKmape, čitanjem obračunske isprave za listopad 2017., pregledom Tarifne zone poduzeća Promet d.o.o. Split, Cjenika usluga prijevoza putnika u javnom gradskom i prigradskom prometu na području zonskog tarifnog sustava, Cjenika pokaznih sportskih i studentskih karata, Obavijesti Prometa d.o.o. Split od dana 15.4.2012. godine o cijeni pokaznih povlaštenih putnih karata za umirovljenike i nezaposlene Grada Kaštela i Grada Trogira, Odluka tuženika od 30.3.2018. te spisu druge priložene dokumentacije te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati razliku manje isplaćenih troškova prijevoza za razdoblje od 1.7.2018. do 30.9.2024. u ukupnom neto iznosu od 1.800,00 eura.

9. Tužitelj svoje pravo temelji na odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama.

9.1. Odredbom čl. 66. st. 1. TKU-a („Narodne novine“ br.128/2017., 47/2018., 123/2019., 66/2020., u tekstu TKU/17), odnosnočl.65.st. 1.TKU-a („Narodne novine“ br.56/2022., 127/2022., 58/2023., u tekstu TKU/22) propisano je da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska sposla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra.

9.2. Odredbom čl. 66. st. 9. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 11. TKU/22 propisuje da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta.

9.3. Odredbom čl. 66. st. 12. TKU-a/17 („Narodne novine“ br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) propisano je ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, da će se naknada troškova prijevoza isplatit će u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Prema odredbama čl. 52. st.18. TKU/22, udaljenost u smislu tog članka računa se na temelju kartografske podloge Google Maps putem stranice https://www.google.com/maps i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom) i to u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru (st. 14. i 16.), odnosno 0,19 eur od 1.1.2023. od kada je u Hrvatsku kao službena valuta uveden eur.

9.4. Odredbom čl. 66. st. 16. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 21. TKU/22 propisano je da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao.

9.5. Odredbom čl. 66. st. 17. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 23. TKU/22, propisano je ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, da se zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora.

10. Tuženik je u spis dostavio Odluke od 30.3.2018. (list 32-35 spisa) kojima je tužitelju priznata naknada troškova prijevoza sukladno broju dolazaka na posao u [adresa] ([adresa], i [adresa]) u cijeni pokazne karte za 3. zonu javnog prijevoznika Promet d.o.o. od 1.3.2018. pa na dalje. Udaljenost između adrese prebivališta i mjesta rada, tuženik je u Odlukama utvrdio prema Google maps pa kada tužitelj radi u Splitu na adresi [adresa], ta udaljenost je 15,62 km, a kada radi na adresi u [adresa] udaljenost je 15,01 km.

11. Tužitelj saslušan u svojstvu parnične stranke, navodi kako je u utuženom razdoblju stanovao na adresi [adresa]. Nadalje, navodi ukoliko je radio od 7 ujutro do 7 navečer, da bi tada bilo potrebno iz kuće na posao krenuti u 5,15 da bi stigao na vrijeme na posao. Kada bi mu radno vrijeme završio u 19 sati, na isti način da bi se vraćao, s tim da bi najraniji autobus uhvatio onaj koji bi stigao na autobusnu stanicu u 20,00 sati pa proizlazi, da bi vrijeme čekanja od završetka radnog vremena tužitelja do polaska autobusne linije prelazilo 45 minuta. Otprilike tako da bi bilo i u slučaju kada je radio u noćnoj smjeni. Nadalje, u slučaju kada bi tužitelju radno vrijeme završio u 15,00 sati, tada da bi stigao na autobus u 15,30, ali kući da bi došao tek u 16,15 jer bi autobus kružio oko Žrnovnice. Nadalje, tužitelj je iskazao da je u vrijeme Covida koristio isključivo osobno vozilo, s obzirom je tužitelj bio u strahu za vlastito zdravlje. Međutim, opće poznata činjenica je da u razdoblju pandemije Covid-19, odnosno u razdoblju koje tužitelj ističe u tužbi-od 21.3.2020. do 11.5.2020., nisu postojale redovite linije međumjesnog javnog prijevoza pa tako ni na relaciji [adresa], a sasvim sigurno je da ta linija nije prometovala u 5,15 sati ujutro kada je tužitelj trebao poći iz kuće na autobusnu stanicu da bi stigao na posao na vrijeme, u 7,00 sati. Tužitelj se nije mogao sjetiti je li bio opravdano odsutan s posla do dva dana, a što ga je sud upitao radi utvrđenja je li mu tuženik isplatio umanjene troškove prijevoza (čl. 66. st. 16. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 21. TKU/22).

12. Iz navedenog proizlazi da u utuženom razdoblju od adrese prebivališta tužitelja u [adresa], do adrese mjesta rada u [adresa] ili [adresa], nije bilo pogodne putne veze autobusom koja bi tužitelju omogućavala redoviti dolazak na posao i povratak s posla pa u smislu citiranih odredbi 66. st. 9. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 11. TKU/22 i čl. 66. st. 12. TKU-a/17, odnosno čl. 52. st.18. TKU/22, tužitelju pripada pravo na naknadu troška prijevoza po prijeđenom kilometru. Kako je iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tuženik obračunavao tužitelju trošak prijevoza protivno citiranim odredbama TKU-a i isplaćivao mu naknadu za troškove prijevoza u visini mjesečne karte za III. Tarifnu zonu javnog prijevoznika, umjesto prema prijeđenim kilometrima, valjalo je naložiti tuženiku da isplati tužitelju razliku manje isplaćenih troškova prijevoza, s obzirom prema čl. 66. st. 1. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 1. TKU/22, zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra, a što je konkretno slučaj te zaposlenik u tom slučaju, prema mišljenju suda, ima pravo na punu, a ne samo djelomičnu naknadu troškova prijevoza. Iz svega navedenog proizlazi da je tužitelj dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, sve u skladu s odredbom čl. 135. st. 1.ZR-a prema kojoj je u slučaju radnog spora teret dokazivanja na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, a kako tuženik, s druge strane, nije pružio dokaze kojima bi pobio navode i dokaze tužitelja, kako u pogledu osnovanosti, tako u pogledu visine tužbenog zahtjeva, tužbeni zahtjev je u cijelosti prihvaćen kao osnovan, slijedom čega je tuženik dužan isplatiti tužitelju na ime razlike manje isplaćenih troškova prijevoza za razdoblje od 1.7.2018. do 30.9.2024. neto iznos od 1.800,00 eura.

13. Na dosuđene iznose tužitelju su priznate zakonske zatezne kamate primjenom odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/23., u tekstu ZOO)koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog dijela iznosa, 15-og dana u idućem mjesecu do isplate (čl. 92. st. 3. ZR).

14. Tužitelju je s obzirom na uspjeh u postupku primjenom odredbi članka 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23, u tekstu ZPP), prema popisanom trošku (list 63 spisa) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine“ br.138/23, dalje Tarifa), određen slijedeći parnični trošak: za sastav tužbe - 100 bodova, za sastav podnesaka od 10.6.2024., 8.7.2024., 27.1.2025. – za svaki 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima od 12.6.2024., 20.1.2025., 27.2.2025. - za svako 100 bodova (Tbr. 9. T. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu od 10.9.2024.-25 bodova (Tbr. 9. t. 4. Tarife), što zbrojeno daje 750 bodova, pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 Eur (Tbr. 54. Tarife) i uvećano za 25% na ime PDV-a (Tbr. 46. Tarife) daje iznos od 1.875,00 eura, koliko je naloženo tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade parničnog troška. Nadalje, tužitelju će se položeni iznos od 265,45 eura na ime troška vještačenja vratiti s računa suda s obzirom isti nije iskorišten jer vještačenje nije provedeno.

14.1. Tužitelju pripadaju i zatražene zakonske zatezne kamate temeljem odredbe članka 29. st. 1. i 2. ZOO-a koje teku od dana donošenja ove odluke pa do isplate temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

14.2. Pregledom spisa sud je utvrdio da je tužitelj izdao punomoć odvjetnici Martini Radić Šunjić za vođenje parnice te je na osnovi takve punomoći navedena odvjetnica, između ostalog, "ovlaštena primiti novac i novčane vrijednosti te o tome izdavati potvrde ". Čl. 95. st. 1. t. 3. ZPP-a propisuje da ako je stranka izdala odvjetniku punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći, da je odvjetnik ovlašten na temelju takve punomoći od protivne stranke primiti dosuđene troškove. Kako u pogledu načina isplate troškova parničnog postupka ne postoji ograničenje u nekoj kogentnoj normi, a iz opsega priložene punomoći proizlazi da je punomoćnik tužitelja „ovlašten primati novac i novčane vrijednosti te o tome izdavati potvrde“, proizlazi da je punomoćnik tužitelja na temelju ovlaštenja iz punomoći ovlašten primiti parnični trošak, i tim više, što je tužitelj na ročištu od 20.1.2025. izjavio da je odvjetnicu Martini Radić Šunjić ovlastio da od protivne stranke primi dosuđene troškove na svoj račun, sud je odlučio kao u izreci presude pod točkom II, odnosno da je dužan tuženik troškove postupka isplatiti tužitelju na račun njegove punomoćnice.

Split, 31. ožujka 2025.

sutkinja

mr.sc. Ivana Erceg Ćurić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave odluke. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda.

DNA:

-pun. tužitelja

-tuženik

-u spis