R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Poslovni broj: P-123/2020-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnici Ivani Đurinac Vuković, odvjetnici u Slavonskom Brodu, protiv tužene Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupana po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništenosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 17. veljače 2025. provedene u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Branka Glasa, odvjetnika, i zamjenika punomoćnika tuženika Mirka Jelića, odvjetnika, nakon javne objave presude, 31. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u članku 2. i članku 3. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama oznake 5140060240-26000043940/2004 od dana 22. prosinca 2004. godine, odredbe članka 1. i 2. Aneksa broj 1. uz Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama oznake 5140060240-26000043940/2004, te odrede članka 2. i 3. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita oznake 5140030250-26000056382/2006 od dana 13.travnja 2006.g. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana za švicarski franak-CHF pa isti članci ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane i to tužitelja UČ iz [adresa], i tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužitelju UČ iz [adresa] na ime stečenog bez osnove zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli plati iznos od ukupno 4.735,56 eura (slovima: četiri tisuće sedamsto trideset pet eura i pedeset šest centi) sa zakonskim zateznim kamatama, koje na svaki preplaćeni mjesečni iznos teku od dospijeća do konačne isplate, po kamatnoj stopi od 14% do 30.6.2021.g. , a od 1.7.2011.g. do 31.7.2015.g. po stopi od 12%, a od 1.8.2015.g. do 28.rujna 2022.g. po prosječnoj kamatnoj stop na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentnoj razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3% poena, koju stopu utvrđuje HNB-a prema članku 29 stavku 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 29.rujna 2022.g. do konačne isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sve u roku od 15 dana, kako slijedi:

-0,84 eur od 2.1.2009.g. do konačne isplate

-2,56 eur od 2.2.2009.g. do konačne isplate

-3,44 eur od 2.3.2009.g. do konačne isplate

-1,43 eur od 2.4.2009.g. do konačne isplate

-0,96 eur od 2.5.2009.g. do konačne isplate

-0,96 eur od 2.1.2010.g. do konačne isplate

-3,66 eur od 2.2.2010.g. do konačne isplate

-2,94 eur od 2.3.2010.g. do konačne isplate

-7,96 eur od 2.4.2010.g. do konačne isplate

-6,41 eur od 2.5.2010.g. do konačne isplate

-8,57 eur od 2.6.2010.g. do konačne isplate

-21,78 eur od 2.7.2010.g. do konačne isplate

-18,65 eur od 2.8.2010.g. do konačne isplate

-29,51 eur od 2.9.2010.g. do konačne isplate

-23,82 eur od 2.10.2010.g. do konačne isplate

-19,49 eur od 2.11.2010.g. do konačne isplate

-32,97 eur od 2.12.2010.g. do konačne isplate

-40,98 eur od 2.1.2011.g. do konačne isplate

-34,80 eur od 2.2.2011.g. do konačne isplate

-35,61 eur od 2.3.2011.g. do konačne isplate

-32,36 eur od 2.4.2011.g. do konačne isplate

-33,25 eur od 2.5.2011.g. do konačne isplate

-47,60 eur od 2.6.2011.g. do konačne isplate

-49,65 eur od 2.7.2011.g. do konačne isplate

-66,10 eur od 2.8.2011.g. do konačne isplate

-61,16 eur od 2.9.2011.g. do konačne isplate

-50,81 eur od 2.10.2011.g. do konačne isplate

-50,57 eur od 2.11.2011.g. do konačne isplate

-49,57 eur od 2.12.2011.g. do konačne isplate

-2.525,22 eur od 9.12.2011.g. do konačne isplate

-8,97 eur od 2.1.2012.g. do konačne isplate

-57,03 eur od 2.2.2012.g. do konačne isplate

-57,14 eur od 2.3.2012.g. do konačne isplate

-55,13 eur od 2.4.2012.g. do konačne isplate

-55,77 eur od 2.5.2012.g. do konačne isplate

-57,15 eur od 2.6.2012.g. do konačne isplate

-55,97 eur od 2.7.2012.g. do konačne isplate

-55,79 eur od 2.8.2012.g. do konačne isplate

-54,42 eur od 2.9.2012.g. do konačne isplate

-52,23 eur od 2.10.2012.g. do konačne isplate

-54,85 eur od 2.11.2012.g. do konačne isplate

-56,10 eur od 2.12.2012.g. do konačne isplate

-55,65 eur od 2.1.2013.g. do konačne isplate

-51,00 eur od 2.2.2012.g. do konačne isplate

-54,14 eur od 2.3.2012.g. do konačne isplate

-55,28 eur od 2.4.2012.g. do konačne isplate

-53,57 eur od 2.5.2012.g. do konačne isplate

-49,40 eur od 2.6.2013.g. do konačne isplate

-47,12 eur od 2.7.2013.g. do konačne isplate

-49,11 eur od 2.8.2013.g. do konačne isplate

-50,99 eur od 2.9.2013.g. do konačne isplate

-54,73 eur od 2.10.2013.g. do konačne isplate

-52,50 eur od 2.11.2013.g. do konačne isplate

-53,80 eur od 2.12.2013.g. do konačne isplate

-54,31 eur od 2.1.2013.g. do konačne isplate

-55,86 eur od 2.2.2014.g. do konačne isplate

-57,37 eur od 2.3.2014.g. do konačne isplate

-56,48 eur od 2.4.2014.g. do konačne isplate.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužitelju UČ iz [adresa] na ime stečenog bez osnove zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli plati iznos od ukupno 627.80 eur (slovima: šesto dvadeset sedam eura i osamdeset centi) sa zakonskim zateznim kamatama, koje na svaki preplaćeni mjesečni iznos teku od dospijeća do konačne isplate, po kamatnoj stopi od 14% do 30.6.2021.g. , a od 1.7.2011.g. do 31.7.2015.g. po stopi od 12%, a od 1.8.2015.g. do 28.rujna 2022.g. po prosječnoj kamatnoj stop na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentnoj razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3% poena, koju stopu utvrđuje HNB-a prema članku 29 stavku 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 29.rujna 2022.g. do konačne isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sve u roku od 15 dana, kako slijedi:

-na iznos od 0,03 eur/0.24 kn od 2.6.2008.g. do konačne isplate,

-na iznos od 10,35 eur/78,01 kn od 2.11.2008.g. do konačne isplate,

-na iznos od 11,80 eur/88,90 kn od 2.1.2009.g. do konačne isplate,

-na iznos od 605,62 eur/4563,02 kn od 23.1.2008.g. do konačne isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužitelju UČ iz [adresa], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 2.987,22 eur (slovima: dvije tisuće devetsto osamdeset sedam eura i dvadeset dva centa) na koji trošak teku zakonske zatezne kamate od presuđenja do konačne isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sve u roku od 15 dana.

V. S viškom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2,99 eur sa zakonskim zateznim kamatama tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su parnične stranke, odnosno prednik tuženika, zaključke Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama oznake: 5140060240- 26000043940/2004 s danom 22. prosinca 2004, Aneks broj 1. uz citirani Ugovor o kreditu od dana 27. siječnja 2012. kao i Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita oznake 5140030250-26000056382/2006 s danom 13. travanj 2006. Ugovori sadrže ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljena na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga je valutna klauzula ništetna. Usprkos tome, tuženik je teretio tužitelja pozivom na valutnu klauzulu. Opisanim postupanjem tuženik je tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove. U predmetnim pravnim poslovima nije bilo konverzije. Stoga je tuženik, koji je sastavio Ugovore, dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja. Tužitelj je predložio sudu nakon provedenog postupka donijeti presudu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006, 13. travnja 2006. te Ugovor o kreditu br. 5140060240-26000043949/2004, 22. prosinca 2004. Predmetni ugovori o kreditu nisu istog sadržaja iako je u oba ugovorena CHF valuta obveze. Naime, tužitelj je ugovorom o kreditu iz 2006. imao opciju promjene CHF valute obveze u drugu valutu prema svom vlastitom izboru (čl. 5.). U odnosu na ništetnost odredbe o valuti obveze tuženik ističe kako da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama te također ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je, samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za koje smatra da mu najviše odgovaraju. Životno je nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj pojedinačnoj klauzuli ugovora. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem CHF valute obveze, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojalo tuženikovo propuštanje da tužitelja u cijelosti informira o svim bitnim parametrima. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Ugovorom o kreditu iz 2004. ugovoren je rok otplate od 15 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ovog ugovora bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 15 godina. Tuženik predlaže saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu iz 2004., a na okolnost da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o valuti obveze. Također i na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu. Nadalje, člankom 5. ugovora o kreditu iz 2006. tužitelj je dobio pravo promijeniti valutu obveze ugovora o kreditu te su način i metoda konverzije bili unaprijed propisani. Tužitelj, za vrijeme trajanja ugovora o kreditu, nikada nije zatražio promjenu valute obveze. Stoga je potpuno neshvatljivo zašto tužitelj sada tvrdi kako je odredba o CHF valuti obveze nepoštena odredba. Dakle, predmetna odredba vrlo jasno ukazuje na to da je tuženik postupao u dobroj vjeri, budući da je tužitelju dao mogućnost da promijeni početno ugovorenu valutu u bilo koju valutu obveze za vrijeme trajanja ugovora. Stoga su nejasne tvrdnje tužitelja da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, da banka nije postupala u dobroj vjeri i da je, u konačnici, ništetna. Tuženik ističe da je ugovaranjem čl. 5. tužitelj zaštićen mehanizmom promjene valute kojom se ograničava negativan utjecaj promjene valutnih tečaja na kreditnu obvezu tužitelja. Stoga, tužitelj ne može tvrditi da je u ovom konkretnom slučaju, ugovaranjem CHF valute obveze, stavljen u neravnopravan položaju odnosu na tuženika. Tako je ugovorom o kreditu iz 2006. ugovoren je rok otplate od 6 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ovog ugovora bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF te je tužitelju dana mogućnost da promjeni valutu obveze. Tuženik predlaže saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu iz 2006., a na okolnost da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o valuti obveze. Također i na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu. Ako bi tužitelj zahtijevao isplatu u visini koja bi očigledno predstavljala razliku kao da valute obveze nije niti bilo, tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 10. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Tako tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje kunski kredit, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio takve kredite. Nadalje, ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“, tuženik ističe kako bi se u tom slučaju izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu. Naime, u prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. S obzirom da tužitelj navodi pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik ističe kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 388. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciju. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 388. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. U konačnici, čak i kad bi sud prihvatio stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, zastara za ona potraživanja koja su već zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe ne može ponovno početi teći ispočetka. Tuženik smatra da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnim pravom na nekretninama br. 5140060240-26000043940/2004 od 22. prosinca 2004., Aneks broj 1 uz citirani Ugovor o kreditu od 27. siječnja 2012., te u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 od 13. travnja 2006., zatim je saslušana svjedokinja JČ, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Filipu Toliću te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Tužitelj je podnescima od 1. travnja 2023. i 3. veljače 2025. konačno precizirao tužbeni zahtjev na način da je zatražen pod točkom II. iznos od 4.738,56 eur sa zakonskim zateznim kamatama, a pod točkom III. kako je to pobliže opisano u izreci.

4.1. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je precizirani tužbeni zahtjev tužitelja osnovan do iznosa navedenog u izreci, a s viškom je tužitelj odbijen u iznosu od 2,99 eur.

5. Nesporno je među parničnim strankama da su stranke zaključile Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnim pravom na nekretninama br. 5140060240-26000043940/2004 od 22. prosinca 2004., Aneks broj 1 uz citirani Ugovor o kreditu od 27. siječnja 2012., te u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 od 13. travnja 2006. Također, nesporno je da je način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a vezano za CHF.

6. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe ugovora o kreditu pobliže opisanih u izreci ništetne.

6.1. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

7. Tuženik je stavio prigovor zastare utuženog potraživanja te je stavio prigovor promašene pasivne legitimacije. Također, tuženik je tražio da sud uzme u obzir i razliku tzv. negativnog tečaja.

8. Iz Nalaza i mišljenja financijskog vještaka Filipa Tolića utvrđeno je da je tužitelj više platio po Ugovoru o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnim pravom na nekretninama br. 5140060240-26000043940/2004 iznos od 4.735,56 eur, te po Ugovoru o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 više platio iznos od 627,80 eur glede promjene tečaja CHF. Glede prvog Ugovora vještak je utvrdio da je tužitelj manje platio iznos od 659,63 eur, a glede drugog Ugovora da je tužitelj manje platio iznos od 195,27 eur

8.1. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan, sukladan pravilima znanosti i vještine, te sud cijeni da je vještak odgovorio na sva bitna postavljena pitanja.

9. Iz iskaza svjedoka JČ je utvrđeno da je u vrijeme zaključenja oba ugovora bila zaposlena kod tuženika. Ne sjeća se tužitelja, ali navodi da svaka stranka pri zaključenju ugovora dobije otplatni plan. Najčešće je strankama predočeno da se ugovor o kreditu može zaključiti u kunama, eurima i švicarskim francima, a o konkretnom se ne može očitovati. Ne sjeća se da li su stranke upozorene da se tečaj može mijenjati. Kod promjenjive kamatne stope stranke su upozorene da može doći do variranja rata kredita. Stranke su ugovore nosile kod javnog bilježnika na ovjeru. Ne sjeća se da li su stranke upozoravane da HNB ima utjecaj na tečaj EUR-a, a nema utjecaja na tečaj CHF-a. Ugovori sa tužiteljem je bio tipski.

10. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je zaključio dva Ugovora, 2004. i 2006., a na stariji je zaključen i Aneks ugovora. Ugovori su zaključeni s promjenjivom kamatnom stopom. Uz Ugovore o kreditu u banci dobio je i otplatni plan. Rate kredita su se mijenjale tijekom otplate kredita na više. U trenutku zaključenja Ugovora u banci tužitelj nije znao kada i zbog čega se može mijenjati kamatna stopa. Prilikom zaključenja ugovora u banci jedino su mu rekli da je ova vrsta ugovora koji je zaključio najpovoljniji za njega, a nisu ga upozorili da je za njega rizično što zaključuje ugovor s promjenjivom kamatnom stopom te što je otplata vezana za tečaj švicarskog franka. U banci mu nitko nije rekao da HNB ima utjecaj na tečaj eura, a nema utjecaj na tečaj CHF-a. O tome u banci pri zaključenju Ugovora nije bilo govora. Ugovor je bio tipski kada ga je tužitelj zaključivao u banci. Pri zaključenju ugovora nije mogao pregovarati u smislu da neku odredbu ugovora promijeni u odnosu na ono kako je bilo ponuđeno od banke, bilo je po principu "uzmi ili ostavi". U smislu sigurnosti ovakvih vrsta ugovora u banci mu nije nitko ništa govorio. Pri potpisivanju tužitelj je Ugovor pročitao. Niti u banci, a niti pri ovjeri Ugovora kod javnog bilježnika nije tražio nikakva pojašnjenja jer za tako što nije bilo mogućnosti. Novac od Ugovora je korišten za kupnju stana, a zatim za renoviranje stana.

10.1. Iskaz tužitelja sud je prihvatio kao vjerodostojan jer potvrđuje bitne činjenice iz Ugovora o kreditu. Sud je utvrdio da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu u osobne nekomercijalne svrhe. Nadalje, iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljem, tužena nije u cijelosti informirala tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke glede zaključenja ugovora o kreditu, pa je to imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Isto sud zaključuje i iz iskaza svjedoka JČ, djelatnice tuženika.

11. Tužbeni zahtjev glede stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule nije u zastari jer je tužba podnesena 6. ožujka 2020., a rok zastare računa se od 14. lipnja 2018. od Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

11.1. Naime presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. točkom I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.-7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Sukladno članku 502. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), udruge, tijela, ustanove i dr. organizacije koje su osnovane sukladno zakonu, koje se u sklopu svoje registrirane i propisno određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je tako ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih prava i interesa) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavlja određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

12.1. U smislu članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe po članku 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeno ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa- "potrošač" u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.2. Odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva ista promjenjiva elementa, čine tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražen u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze o ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke dakle vjerovniku".

12.3. Nadalje, niti odredba Ugovora o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva pa je tuženik morao informirati potrošača o njoj. Stoga Visoki trgovački sud RH u svom obrazloženju gore navedenom izričito navodi da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestili potrošača na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće.

12.4. I Trgovački sud kao i Visoki trgovački sud RH ocjenjuju da u opisanim okolnostima nijedna od navedenih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno i pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu uz CHF došla do značajne neravnoteže u pravnima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.5. Također, prema članku 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročili znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strankama proizašlih iz ugovora. Po članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču nude sve ili određene odredbe u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12.6. Sukladno članu 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO), kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema pravne osove u nekom pravnom poslu, po odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecaja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12.7. Obzirom da je ovaj sud utvrdio da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu pobliže opisane u izreci, zaključenog između stranaka ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženi vrati što je temeljem takvih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja, cijeneći da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, sukladno članku 1111. ZOO-a.

13. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Filipu Toliću.

13.1. Kao bitno iz Nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno, glede Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnim pravom na nekretninama br. 5140060240-26000043940/2004, da se razlika glede tečaja CHF-a očituje u razlici zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF-a koji je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu. Tužitelj je u razdoblju od ožujka 2005. do 1. travnja 2014. više platio iznos od 4.735,56 eur kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao pri plaćanju svakog anuitetu u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita. Do navedenog iznosa vještak je došao primjenjujući otplatu kredita na korištenju glavnicu u kunama u iznosu 186.928,94 kn uz početnu ugovorenu kamatnu stopu 5,25% godišnje. Vještak je ovo utvrdio u svom Osnovnom nalazu od 8. ožujka 2023., te kasnijim očitovanjima od 31. prosinca 2023. i očitovanju na ročištu 14. ožujka 2024.

13.2. Nadalje, iz Nalaza vještaka glede Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 vještak je utvrdio, odnosno izračunao razliku po razlici u tečaju CHF. Ista se očituje u razlici zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF-a koji je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu. Tužitelj je u razdoblju od lipnja 2006. do 22. siječnja 2009. više platio iznos 627,80 eur kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita. Do navedenog iznosa vještak je došao primjenjujući otplatu kredita na korištenu glavnicu u kunama u iznosu 102.736,60 kn uz početnu ugovorenu kamatnu stopu 4,30% godišnje. Za sud nisu relevantni izračuni tzv. negativnog tečaja.

13.3. Naime, tuženik je samo općenito stavio materijalno pravni prigovor koji zapravo samo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnh odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, pa stoga sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Naime, da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetna, potrebno je da takva strana u takvom smislu postavi tužbeni zahtjev odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesno pravni prigovor radi prebijanja, ili materijalno pravni prigovor prijeboja. Ovaj stav suda potvrđen je revizijskom odlukom Rev-549/23-4 od 18. prosinca 2023.

13.4. Sud je odbio dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 2,99 eur jer je tužbeni zahtjev previsoko postavljen. Naime, na ročištu 14.3.2024. financijski vještak Filip Tolić je ispravio svoj Nalaz i mišljenje navodeći da je pogriješio prilikom preračunavanja u euro više plaćenog iznosa od 1. listopada 2012. gdje je prvotno naveden iznos 55,22 eur, a ispravo treba stajati 52,23 eur, što je razlika od 2,99 eur.

14. Stoga je sud glede glavne stvari odlučio kao u izreci, sukladno članku 1111. i 1115. ZOO-a.

15. Sukladno članku 29. ZOO-a tuženik je dužan platiti tužitelju zakonske zatezne kamate pobliže opisane u izreci, a koje teku od dana preplate pojedinih anuiteta.

16. Glede stavljenog prigovora promašene pasivne legitimacije u smislu da su oba ugovora sklopljena sa Slavonskom bankom d.d. koja je u vrijeme sklapanja ugovora bila samostalna osoba, sud smatra da je prigovor neosnovan. Naime, presude po tzv. kolektivnim tužbama ne odnose se na tuženika jer je ugovor zaključila Slavonska banka d.d. Međutim, valja navesti da je 2009. došlo do pripajanja Slavonske banke i tuženika (koji je tada imao naziv Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.). Tzv. kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnije presuđenja Slavonska banka d.d. ne postoji jer se fuzirala s tuženikom te je tuženik u predmetu po kolektivnoj tužbi mogao isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka d.d. nisu ništetni, no po citiranim presudama to nije tako. Stoga se učinak citiranih presuda proteže na tuženika neovisno je li ugovor zaključila Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. ili Slavonska banka d.d. s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi.

17. Sukladno članku 154. stavak 5. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka. Tužitelju je dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.987,22 eur koji troškovi su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od sastava tužbe 200,00 eur, sastava podnesaka 5. svibnja 2020., 2. veljače 2023., 1. travnja 2023. i 29. studenog 2023. 800,00 eur sve prema Tbr.8.točka 1.OT, sastava podnesaka 3. veljače 2025. 200,00 eur prema Tbr.8.točka 3.OT, zastupanje na ročištima 3. listopada 2022., 14. ožujka 2024. i 17. veljače 2025. 600,00 eur sve prema Tbr.9.točka 1.OT, ročište za objavu presude 100,00 eur prema Tbr.9.točka 3.OT. PDV iznosi 475,00 eur. Tužitelju su dosuđeni i troškovi ranije plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu 112,22 eur i predujam financijskog vještaka 500,00 eur.

17.1. Naime, odluka o parničnim troškovima se temelji na odredbi članka 154. stavak 5. ZPP-a jer tužitelj nije uspio s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva od 2,99 eur.

18. Stoga je odlučeno kao u izreci.

Slavonski Brod, 31. ožujka 2025.

Sudac

Pavo Garić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda na Županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.