REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Posl.br: P-2671/2024-26
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužiteljice LŽ (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], koju zastupa punomoćnik Mario Perica, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. (OIB 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 18. veljače 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 31. ožujka 2025. godine,
p r e s u d i o j e:
I Utvrđuju se ništetetom odredba čl. 4 Ugovora o kreditu, broj ugovora 016- 133/2008, sklopljenog dana 20.02.2008. godine između prednika tužiteljice AŽ (OIB [osobni identifikacijski broj]), kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena valuta švicarski franak - CHF kao valuta uz koju su vezane sve navedene kunske protuvrijednosti u kreditu.
II Nalaže se tuženiku platiti tužiteljice iznos od 4.212.80 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:
5,34 eura od 31.3.2008. godine do isplate;
0,74 eura od 30.4.2008. godine do isplate;
1,17 eura od 30.6.2008. godine do isplate;
14,73 eura od 31.10.2008. godine do isplate;
4,86 eura od 30.11.2008. godine do isplate;
17,56 eura od 31.12.2008. godine do isplate;
19,51 eura od 31.1.2009. godine do isplate;
20,39 eura od 2.3.2009. godine do isplate;
17,97 eura od 31.3.2009. godine do isplate;
18,69 eura od 30.4.2009. godine do isplate;
14,93 eura od 31.5.2009. godine do isplate;
12,16 eura od 30.6.2009. godine do isplate;
12,90 eura od 31.7.2009. godine do isplate;
14,36 eura od 31.8.2009. godine do isplate;
14,23 eura od 30.9.2009. godine do isplate;
12,75 eura od 31.10.2009. godine do isplate;
15,52 eura od 30.11.2009. godine do isplate;
17,74 eura od 31.12.2009. godine do isplate;
20,90 eura od 1.2.2010. godine do isplate;
20,17 eura od 1.3.2010. godine do isplate;
24,46 eura od 31.3.2010. godine do isplate;
23,64 eura od 30.4.2010. godine do isplate;
25,23 eura od 31.5.2010. godine do isplate;
38,94 eura od 30.6.2010. godine do isplate;
36,11 eura od 31.7.2010. godine do isplate;
44,73 eura od 31.8.2010. godine do isplate;
41,76 eura od 30.9.2010. godine do isplate;
36,96 eura od 31.10.2010. godine do isplate;
47,07 eura od 30.11.2010. godine do isplate;
59,93 eura od 31.12.2010. godine do isplate;
51,64 eura od 21.2.2011. godine do isplate;
54,33 eura od 28.3.2011. godine do isplate;
50,26 eura od 31.3.2011. godine do isplate;
51,01 eura od 30.4.2011. godine do isplate;
68,22 eura od 31.5.2011. godine do isplate;
69,89 eura od 30.6.2011. godine do isplate;
84,27 eura od 31.7.2011. godine do isplate;
76,88 eura od 31.8.2011. godine do isplate;
68,80 eura od 30.9.2011. godine do isplate;
67,93 eura od 31.10.2011. godine do isplate;
67,31 eura od 30.11.2011. godine do isplate;
71,17 eura od 31.12.2011. godine do isplate;
74,53 eura od 31.1.2012. godine do isplate;
74,98 eura od 29.2.2012. godine do isplate;
72,65 eura od 31.3.2012. godine do isplate;
74,22 eura od 30.4.2012. godine do isplate;
75,30 eura od 31.5.2012. godine do isplate;
73,49 eura od 30.6.2012. godine do isplate;
73,97 eura od 31.7.2012. godine do isplate;
72,61 eura od 31.8.2012. godine do isplate;
69,72 eura od 30.9.2012. godine do isplate;
72,84 eura od 31.10.2012. godine do isplate;
74,34 eura od 30.11.2012. godine do isplate;
73,25 eura od 31.12.2012. godine do isplate;
67,36 eura od 31.1.2013. godine do isplate;
72,37 eura od 28.2.2013. godine do isplate;
72,80 eura od 31.3.2013. godine do isplate;
70,84 eura od 30.4.2013. godine do isplate;
64,74 eura od 31.5.2013. godine do isplate;
64,59 eura od 30.6.2013. godine do isplate;
66,09 eura od 31.7.2013. godine do isplate;
68,49 eura od 31.8.2013. godine do isplate;
71,81 eura od 30.9.2013. godine do isplate;
70,10 eura od 31.10.2013. godine do isplate;
71,31 eura od 30.11.2013. godine do isplate;
72,69 eura od 31.12.2013. godine do isplate;
73,55 eura od 31.1.2014. godine do isplate;
75,36 eura od 28.2.2014. godine do isplate;
74,77 eura od 31.3.2014. godine do isplate;
72,76 eura od 30.4.2014. godine do isplate;
72,12 eura od 31.5.2014. godine do isplate;
72,41 eura od 30.6.2014. godine do isplate;
74,68 eura od 31.7.2014. godine do isplate;
76,60 eura od 31.8.2014. godine do isplate;
76,20 eura od 30.9.2014. godine do isplate;
77,86 eura od 31.10.2014. godine do isplate;
78,98 eura od 30.11.2014. godine do isplate;
78,32 eura od 31.12.2014. godine do isplate;
78,50 eura od 2.2.2015. godine do isplate i
78,44 eura od 3.3.2015. godine do isplate, sve kamate do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
III Tužiteljica se odbija s dijelom zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 2. Ugovora o kreditu, broj ugovora 016-133/2008, sklopljenog dana 20.02.2008. godine između prednika tužiteljice AŽ (OIB [osobni identifikacijski broj]), kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu u kojem se iznos kredita veže uz kunsku protuvrijednost CHF na dan korištenja kredita.
IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.803,13 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (31.3.25.) do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Nije među strankama sporno:
- da su prednik tužiteljice, njezin pokojni suprug (u daljnjem tekstu tužitelj), kao korisnik kredita, i tuženik (tj. njegov pravni prednik, Hypo Alpe Adria bank d.d.), kao kreditor, dana 20.2.04.2008. godine zaključili ugovor o kreditu broj 016-133/2008 za iznos od 20.472,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s otplatom u 84 mjesečna anuiteta;
- da su stranke iznos kredita vezale uz srednji tečaj tuženika na dan isplate, a isplaćen je u kunama;
- da je obveza tužitelja bila plaćati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća;
- da je tijekom ugovornog odnosa tečaj CHF u odnosu na kunu rastao.
2. Tužitelj tvrdi da su takva odredba ugovora (o iznosu kredita vezna u CHF na dan isplate i o obvezi plaćanja anuiteta prema tečaju CHF na dan dospijeća, čl. 2. i 4 ugovora) ništetne i da je preplatio iznos od 4.212.80 eura s osnove Promjene tečaja pa taj iznos sa kamatom od dana plaćanja potražuje od tuženika. Tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška s pripadajućom kamatom.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u bitnome osporava sve navode tužitelja, kako u osnovu tako i u visini. Smatra da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i glavnici vezanoj uz CHF nije ništetna. Tuženik ističe prigovor zastare, predlaže zahtjev odbiti i potražuje naknadu parničnog troška.
4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, otplatni plan, visinu kamatnih stopa, knjigovodstvenu karticu, u nalaz i mišljenje financijskog vještaka i saslušan je tužitelj, kao stranka, u svrhu dokazivanja.
5. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio ili one već provedene nije cijenio, jer je i bez istih činjenično stanje utvrđenu u cijelosti.
6. Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan, kako je odlučeno u točkama I i II izreke presude.
7. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik (tj. prednik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.) u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
8. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdobljima u kojima je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarskog franka.
9.1. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda pod 7. i 8, zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
9.2. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i VS RH u odluci Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača.
9.3. Citirana odluka VS RH bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10.06.2020. godine u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.
9.4. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, ali u ovom postupku tuženik nije tako nešto tvrdio (tako i VS RH, broj Rev-18/2018).
9.5. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci brojU-III-5458/2021 od 30.06.2022. godine iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora."
9.6. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".
9.7. Također je stajalište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da nesaslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.
9.8. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF. Tuženik je na okolnost obavijesti dostavio u spis izjave svjedoka, svojih djelatnika, koje izjave sud nije cijenio, jer sukladno odlukama VS RH i Ustavnog suda ne mogu biti dokaz niti su prikladni za utvrđivanje obavijesti u odnosu na konkretnog potrošača.
9.9. U ovom postupku tuženik nije predložio saslušanje svojeg djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita (osobnog bankara), već je predložio saslušanje tužitelja i javnog bilježnika. Kako, dakle, tuženik nije tvrdio, niti je učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Stoga se izvođenje predloženih dokaza ocjenjuje odugovlačećim i protivno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača te su odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanje javnog bilježnika.
9.10. Stav ovog suda (9.9.) potvrđen je i saslušanjem sada tužiteljice, koje je zajedno sa svojim pokojnim suprugom u auto kući odlučila kupiti automobil za osobne potrebe, i koja iskazuje da je pripremljeni ugovor preuzela u auto kući i tek tada otišla u poslovnicu tuženika. Dakle, prije zaključivanje ugovora nije bilo nikakvih posebnih razgovora, obavijesti od strane tuženika niti posebnih pregovora oko uvjeta ugovora. Tuženik na iskaz tužitelja nije imao primjedbi, a sud mora kao životno prihvatiti iskaz tužitelja, iz kojih proizlazi da prije zaključenja ugovora nije bilo nikakvih pregovora i potpunog obavještavanja tužitelja. Uz sve navedeno, sud ističe da je tužitelj svoju tužbe činjenično vezao uz isto postupanja tuženika kakvo postupanje je bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštiti kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Da prema stavu ovog suda, tuženik drugačije postupanja u ovom individualnom sporu ne može dokazivati, samo, saslušanjem tužitelja. Navedeno upravo iz razloga što tužitelj svoju tužbu činjenično veže iz kolektivni spor pa nije niti logično niti životno da će pred sudom iskazati da je, baš on, u potpuno usporedivoj situaciji, bio izuzet iz postupanja opisanog pod 7. i 8. Stav je ovog suda da tek, ako, osoba koja je neposredno pregovarala s tužiteljem prije i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, sudu pruži dovoljno uvjerljive razloge da je u odnosu na konkretnog tužitelja bilo postupanja suprotnom onome iz 7. i 8. da tek tada sud dolazi u situaciju kada, radi utvrđenja činjeničnog stanja, mora saslušati tužitelja. U ovakvom dokazivanju odlučnih činjenica, a u kojem je izostalo saslušanje osobe koja je neposredno pregovarala s tužiteljem, saslušanje tužitelja je usmjereno na odugovlačenje postupka i povećanje troškova postupka. Radi se o povredi načela suprotnim odredbama ZPP-a.
9.11. Tužitelj je iskazao da automobilom nije obavljalo poslovnu djelatnosti. Povezujući iskaz tužitelja sa sadržaja ugovora, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, fizička osoba, zaključio ugovor radi kupnje automobila, da je tuženiku temeljem ugovora bio dužan dostaviti Suglasnost o zapljeni plaće, ima se zaključiti da je tužitelj bio potrošač. Naime, kada se cijeni sve utvrđeno uvidom u ugovor zaključen među strankama i iskazom tužitelja, tada sve zajedno čini logičnu i uvjerljivu cjelinu koja dovodi do zaključka da je tužitelj u spornom pravnom odnosu bio potrošač.
10. Dakle, presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača ima direktan učinak i na tužitelja, što znači da je ništetna i odredba zaključena među strankama o valutnoj klauzuli, ali samo u dijelu čl. 4 ugovora prema kojem je obveza plaćanja anuiteta vezana uz srednji tečaj tuženika na dan dospijeća pa je u tom dijelu prihvaćen zahtjev i odlučeno je kao pod točkom I izreke ove presude.
10.1. U odnosu na čl. 2 ugovora sud utvrđuje da je tim člankom utvrđen iznos kredita, koji jest vezan uz valutu CHF, ali je nastavno navedeno da se odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti na dan korištenja kredita.
10.2. Navedenom ugovornom odredbom definirana je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženik isplatio tužitelju. Ista odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom definira obvezu tuženice (a ne tužiteljice), a kako je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužitelj ne navodi razloge na temelju kojih bi čl. 2. Ugovora o kreditu u tom dijelu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa (7. i 8.) pa je tužitelj s tim dijelom zahtjeva odbijen (točka III izreke).
11. Vezano uz tuženikov prigovor da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen te da povrede eventualno predstavljaju zabranu manjeg značaja, radi čega se ništetnost spornih odredbi ne može isticati, ovaj sud ističe kako je i taj tuženikov prigovor neosnovan. Naime, iako je točno da odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se, međutim (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetne odredbe, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na tuženika, ne može podvesti po tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, već upravo suprotno. Zbog navedenog je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen, dok je pak pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi naplaćeno, opstojno.
12. Tuženik je istaknuo prigovor zastare, koji nije osnovan.
12.1. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača tj od 14.06.2018. godine (7. i 8.). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a.
12.2. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31.01.2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.
12.3. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, a to je za odluku o valuti dana 14.06.2018. godine.
12.4. Tužitelj je tužbu podnio dana 31.5.2022. godine pa njegov zahtjev nije u zastari.
13. Kako je u ovom postupku sud utvrdio ništavost tada se ima primijeniti odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, a koja upućuje na primjenu odredaba o stjecanju bez osnova tj. na odredbu čl. 1111. st. 1 ZOO-a.
14. Odlučujući o revizije protiv odluke Visokog trgovačkog suda (Revt-249/14) Vrhovni je sud na stranici 36. svoje odluke naveo: „Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102. ZZP te ugovorne odredbe ništetne… U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene, a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.“ 14.1. Navedeno kao logično upućuje i na primjenu početnog tečaja CHF za kune koji je vrijedio na dan isplate kredita, koja visina je tada bila poznata i radi navedenog nije niti nepoštena niti ništetna.
14.2. Polazeći od takvog stava sud je na taj način i dao zadatak vještaku Petri Blašković. Vještak je u skladu sa takvim zadatkom suda sačinio nalaz i mišljenje i sud ga je prihvatio u cijelosti, jer je sačinjen jasno i upravo temeljem rješenja suda, a način vještačenja (pitanje početnog tečaja) je pravno, a ne financijsko pitanje.
14.3. Imajući u vidu prigovor tuženika na izračun sud utvrđuje da tuženik ne prigovara visini izračuna već metodi izračuna. Vještak je postupio u skladu s rješenjem suda i nije se ugovor promatralo na način da je isti zaključen u kunama, već se primijenio početno ugovoreni tečaj CHF za kunu koji nije ništetan. Nije niti osnovan prigovor tuženika da vještak nije koristio tečaj banke na dan plaćanja. Naime, iz usmenog saslušanja vještak utvrđeno je da je na temelju poslovnih knjiga tuženika, dokument – pregled prometa za klijenta, utvrdila datume plaćanja i to na način i po tečaju kako je to i sam tuženik iskazivao u svojem poslovnim knjigama i da upravo tuženik u opisu knjiženja u svojim poslovnim knjigama točno navodi "naplata dospjele glavnice odnosno naplata redovne kamate".
14.4. Cijeneći sve utvrđeno (14.2. -14.3.) sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti.
15. Temelje provedenog dokaza financijskim vještačenje utvrđeno je u ovom postupku da je tužitelj u utuženom razdoblju temeljem ništetnih odredaba platio upravo utuženi iznos pa je sud zahtjev usvojio i odlučio kao pod točkom II izreke presude, uz kamatu od dana plaćanja po stopi iz čl. 29. ZOO-a. Imajući u vidu izreku presude iz postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača sud nalazi da je tuženik bio nesavjestan i da na glavno potraživanje mora platiti kamatu od dana stjecanja, a ne od dana kada je tužitelj podnio ovu tužbu.
15.1. Tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništetna. Zbog toga je nesavjestan i kamatu treba platiti od dana stjecanja.
16. Nije sporno da je tužitelj zbog pada tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita platio ukupno 5,15 eura manje.
16.1. Međutim, u skladu s presudom VS RH, broj Rev-677/23, a koja glasi: "Nema postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba." sud o istome nije odlučivao.
17. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, a trošak se odnosi na troškove zastupanja tužitelja putem odvjetnika.
17.1. Trošak se odnosi na trošak sastava tužbe, dva obrazložena podneska, pristup na tri ročišta po 200,00 eura ili ukupno 1.200,00 eura, što je uvećano za 300,00 eura PDV-a, 43,13 eura plaćene sudske pristojbe na tužbu i 260,00 eura troškova vještačenja.
17.2. Ukupan troška tužitelja iznosi 1.803,13 eura na koji, temeljem čl. 151. st. 3 ZPP-a, kamata teče od dana donošenja ove presude.
U Zagrebu, 31. ožujka 2025. godine
Sutkinja:
Romana Hukelj
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.
