Poslovni broj: Us I-2463/2024-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Sandri Ćoraš Gega, te Marijani Jurić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja: KR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćenici Dori Ljevar, odvjetnici u Zagrebu, Fallerovo šetalište 22, protiv tuženika: Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za ljudske potencijale, Služba disciplinskog sudovanja, Drugostupanjski disciplinski sud, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, kojeg zastupa opunomoćenik GR, dipl. pravnik i zaposlenik, temeljem generalne punomoći pohranjene kod ovog Suda, radi težih povreda službene dužnosti, nakon javne rasprave zaključene dana 28. veljače 2025. u prisutnosti zamjenice opunomoćenice tužitelja UR, odvjetničke vježbenice u Zajedničkom odvjetničkom u redu LR i KRŽ u [adresa] te opunomoćenika tuženika, dana 31. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se poništi rješenje tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela drugostupanjskog disciplinskog sudovanja KLASA: UP/II-114-04/24-02/66, URBROJ: 511-01-158-24-5 od dana 21. kolovoza 2024.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj protiv rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela drugostupanjskog disciplinskog sudovanja KLASA: UP/II-114-04/24-02/66, URBROJ: 511-01-158-24-5 od dana 21. kolovoza 2024., kao i podnescima zaprimljenim tijekom ovog upravnog spora, tužitelj je, u bitnom, naveo da je u istom navedeno da bi tužitelj počinio teške povrede službene dužnosti i to zbog korištenja zakonskih pravnih lijekova, pisanja pritužbi i predstavki protiv postupanja tuženika. Tuženik da obrazlaže da bi tužitelj imao pravo žalbe, pisanja pritužbi i predstavki, no navodi da bi sadržaj tih pritužbi bio nepovoljan za tuženika pa da je zbog toga tužitelj počinio povredu službene dužnosti. Tuženik da pobijanim rješenjima faktično kažnjava tužitelja jer je zatražio pomoć zbog postupanja poslodavca, ovdje tuženika, zbog kontinuiranog povrjeđivanja njegovog dostojanstva. Tuženik da je u cijelosti propustio izvesti bilo koji dokaz koji je tijekom postupka bilo potrebno izvesti i koje je isticao tužitelj. Navedeno postupanje da je potpuno protivno odredbi članka 8. Zakona o općem upravnom postupku. Prilikom donošenja rješenja da je tuženik postupio protivno pravilima postupka jer je postupao pristrano, vodeći postupak prema odbijajućoj odluci te jasno upućujući na to da cijeli zahtjev, dokaze i tvrdnje tužitelja ne uzima u obzir, i ne obrazlaže zašto ih nije uzelo u obzir. Tužitelju da je onemogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari, a bez prethodnog izjašnjavanja stranke da se postupak može provesti samo ako se usvaja zahtjev stranke ili ako odluka u postupku nema negativan učinak na pravne interese stranke. Pravo na žalbu, pritužbu i predstavku protiv postupanja poslodavca, ovdje tuženika, da je zajamčeno tužitelju temeljem odredbi hrvatskih propisa i Ustava Republike Hrvatske. Sadržaj tih predstavki, pritužbi i žalbi da ne može biti osnova za utvrđivanje povrede službene dužnosti. U konkretnom slučaju, da je tuženik faktično kaznio tužitelja zbog toga što je prigovorio na postupanje tuženika kao poslodavca prema njemu kao radniku, što da predstavlja nedopušteno i nezakonito postupanje. Tužitelj da ima pravo, koje mu je zajamčeno kako radnim zakonodavstvom tako i temeljnim ljudskim pravima, prigovoriti protiv postupanja poslodavca. Poslodavac da ne može samostalno odlučivati o tome je li prigovor protiv njega osnovan, što da se faktično dogodilo u disciplinskom postupku jer da je na temelju toga zapravo kaznio tužitelja. Tuženik da je u disciplinskom postupku utvrdio da je tužitelj govorio neistinu o tuženiku pa da je zato počinio tešku povredu službene dužnosti. Tužitelj da nema namjeru banalizirati ovaj postupak, no da je očigledan sukob interesa, i da proizlazi iz obrazloženja oba pobijana rješenja. Tužitelj da ističe da je tuženik, u ovom slučaju, samostalno odlučivao o tome je li zaista povrijedio tužiteljeva prava, što da je nelogično, neživotno i protuzakonito. Takvo postupanje da je dovelo do toga da tuženik, kao poslodavac, ukine tužitelju zakonom i Ustavom zajamčeno pravo na pravni lijek i da kazni tužitelja zbog podnošenja pravnog lijeka. Tužitelj naglašava da nikada nije iznosio u javnost nijednu informaciju koja bi mogla biti povjerljiva ili koja bi mogla narušiti ugled službe. Tužitelj da je regularnim putem od nadležnih tijela zahtijevao odobrenje za javni istup koje da nije dobio pa da je u skladu s time i postupio te da nikada nije javno govorio o svojem slučaju i dugogodišnjem mobingu koji da trpi na radnom mjestu. Sve pritužbe i predstavke da je tužitelj slao isključivo nadležnim tijelima unutar službe i sustava, u skladu s propisima te da nije bilo objektivnih razloga zbog kojih bi njegovo postupanje moglo narušiti čast i ugled službe ili policije. Podnošenje pritužbi da nikako ne može biti kvalificirano kao „nedolično ponašanje“, budući da je riječ o legitimnom korištenju prava tužitelja na pravni lijek i zaštitu svojih prava, što da je zajamčeno hrvatskim zakonodavstvom i Ustavom. Tužitelj da nikada nije javno istupio niti narušio ugled službe na bilo koji način i da je postupao u skladu sa svim pravilima službe. Tužitelj ističe da tuženik u obrazloženju priznaje kako vodi disciplinski postupak protiv tužitelja zbog podnošenja pritužbi i detaljno obrazlaže kako bi tužitelj imao pravo podnositi pritužbe sukladno Ustavu i zakonu, kao i pravo na izjašnjavanje, no, da iz svega proizlazi zaključak da je to dozvoljeno samo pod tuženikovim uvjetima. Nadalje, da u obrazloženju tuženik navodi da podnošenje pritužbi ne bi bilo predmet disciplinskog postupka, ali da ne navodi što je onda zapravo predmet disciplinskog postupka. Tuženik da ne može voditi disciplinske postupke protiv službenika bez razloga jer da to predstavlja zlorabljenje procesnih prava. Iz obrazloženja proizlazi zaključak da bi tuženik smatrao da je tužitelj počinio kazneno djelo klevete ili drugo slično djelo, no za eventualno počinjenje takvih djela da nije i ne može biti posljedica pokretanje disciplinskog postupka i kažnjavanje unutar službe poslodavca. Poslodavac, tuženik, da nije podnio kaznenu prijavu protiv tužitelja zbog kaznenog djela klevete i da ne može putem disciplinskog sudovanja provoditi kazneni postupak protiv tužitelja. Tuženik da je prekršio tužiteljevo pravo na pravično suđenje (čl. 6. Konvencije) jer je istovremeno djelovao kao stranka i sudac, čime da je ugrozio nepristranost postupka i zlorabio svoj položaj. Nadalje, da je povrijeđeno tužiteljevo pravo na vlasništvo (čl. 1. Protokola br. 1) s obzirom na to da je povrijeđeno pravo na pravni lijek (čl. 13. Konvencije) i sloboda izražavanja (čl. 10. Konvencije) jer da je tužitelj kažnjen zbog korištenja svog prava na podnošenje pritužbi. Konačno, da je povrijeđeno je pravo na dom i privatnost (čl. 8. Konvencije), budući da su tuženikove radnje narušile tužiteljevo dostojanstvo i privatni život, osobito u kontekstu radnog odnosa i socijalne sigurnosti. U odgovoru na tužbu kao i u obrazloženju drugostupanjskog rješenja da tuženik priznaje da je tužitelj osuđen zbog korištenja zakonski predviđenih pravnih lijekova - pisanja pritužbi i predstavki protiv postupanja tuženika. Korištenje zakonom dozvoljenih pravnih lijekova ili drugih pravnih sredstava da ne smije i ne može biti kažnjavano u disciplinskom postupku, i posebno da ne može poslodavac disciplinski kažnjavati radnika zbog toga što je radnik pravnim putem i putem zakonom predviđenih sredstava zatražio zaštitu zbog postupanja tog istog poslodavca i to zbog kontinuiranog mobinga. Tužitelj da nije počinio povredu službene dužnosti i kažnjavanje da je suprotno načelu razmjernosti i etičnosti s obzirom da je taj postupak bio produkt sustavnog šikaniranja tužitelja i kontinuiranog povrjeđivanja njegovog dostojanstva kao radnika i službenika. Sud da je dužan osigurati pravično suđenje u skladu s člankom 6. Europske konvencije o ljudskim pravima i da to uključuje obvezu razmatranja svih relevantnih činjenica i okolnosti ovog slučaja. Praksa Visokog upravnog suda da je više puta potvrdila da se u predmetima koji uključuju prava radnika ili službenika obavezno treba osigurati cjelovita kontrola zahtjeva za pokretanje postupka, kao i bilo kojih odluka, uključujući i njihovu suštinsku opravdanost, i posebno u ovakvim slučajevima u kojima je razvidna instrumentalizacija disciplinskog tijela. S obzirom da su rješenja tuženika nezakonita da predlaže Sudu da donese presudu kojom se poništava osporeno rješenje tuženika kao i prvostupanjsko upravno rješenje te nalaže tuženiku da donese nova rješenja u ponovljenom postupku pred prvostupanjskim tijelom kao i da se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka.

2. Zamjenica opunomoćenika tužitelja je na ročištu održanom kod ovog Suda dana 28. veljače 2025. navela da izlaže i predlaže kao do sada, a osobito kao u podnesku od dana 24. veljače 2025. te da ustraje u izvođenju svih dokaznih prijedloga iz tužbe.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da tužitelj u tužbi ponavlja prigovore koje je isticao tijekom prvostupanjskog postupka odnosno u žalbi, a koje da je drugostupanjski disciplinski sud detaljno, jasno i argumentirano odbio pa da se, radi izbjegavanja ponavljanja, upućuje na obrazloženje drugostupanjskog upravnog tijela. Tužitelj da je sudjelovao u ispitnom postupku i izjasnio se o optužnom aktu i svim dokazima te da je potpuno neutemeljen tužbeni navod da mu nije onemogućeno izjašnjavanje o činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima. O sudjelovanju stranaka u postupku i provedbi ispitnog postupka, da je sačinjen valjani zapisnik o usmenoj raspravi pa da po tom pitanju tuženik predlaže odbiti dokazni prijedlog za saslušanje stranaka. Pogrešno da tužitelj navodi da je tuženik istovremeno bio protivnik tužiteljeve pritužbe i sudac. Naime, da tužitelj pritužbu nije podnio protiv tuženika, a ulogu tužitelja da je imao nadležni rukovoditelj, dok je o odgovornosti tužitelja odlučivalo nepristrano i neovisno specijalizirano javnopravno tijelo. Nije utemeljen tužbeni navod da je putem disciplinskog sudovanja protiv tužitelja proveden kazneni postupak. Naime, da je protiv tužitelja disciplinski sud proveo postupak zbog težih povreda službene dužnosti, a zakonom da je propisano da se disciplinski postupak može voditi i za teže povrede službene dužnosti koje istovremeno imaju pravna obilježja prekršaja ili kaznenog djela. Tuženik da ne spori pravo tužitelja na korištenje pravnih sredstava, ali ponavlja da to pravo nije neograničeno i da podliježe sankcioniranju ako se koristi na neprimjeren i nedozvoljen način, što da je bio slučaj u konkretnom predmetu. O sankcioniranju neprimjerene uporabe instituta pritužbe da postoji odgovarajuća stručna literatura i sudska praksa, dok tužitelj nije naveo niti jedan usporedivi primjer iz sudske prakse koji bi opravdao njegovo postupanje odnosno pozivanje na navodne povrede ustavnih i konvencijskih prava. Budući da je tužitelj nesporno ostvario obilježja težih povreda službene dužnosti, za koje da mu je u provedenom postupku, uz poštovanje postupovnih odredbi, zakonito i pravilno izrečena propisana kazna, da se predlaže tužbu odbiti kao neosnovanu.

4. Opunomoćenik tuženika je na ročištu održanom kod ovog Suda dana 28. veljače 2025. naveo da ostaje pri navodima iz odgovora na tužbu te da predlaže da se tužba odbije kao neosnovana.

5. Osporenim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog suda KLASA: UP/II-114-04/24-02/66, URBROJ: 511- 01-158-24-5 od dana 21. kolovoza 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Split KLASA: UP/l-114-04/24-02/90, URBROJ: 511-01-158-24-5 od dana 11. travnja 2024. kao neosnovana. Navedenim prvostupanjskim upravnim rješenjem utvrđeno je da je policijski službenik KR, OIB: [osobni identifikacijski broj], ovdje tužitelj, od oca K i majke G, rođene U, rođen **.**.1979. u [adresa], s prebivalištem u [adresa], po zanimanju policajac, raspoređen na radno mjesto pomoćnik načelnika policijske postaje, PP-a Kaštela, PU splitsko-dalmatinska, u osobnom zvanju viši policijski inspektor, oženjen, roditelj dvoje djece, zaposlen u MUP-u RH od 2007. godine, za 2020., 2021. i 2022. godinu ocijenjen ocjenom „uspješan“, prosječnih imovinskih prilika, ne obavlja funkciju u policijskim sindikatima, u ovom postupku nije udaljen iz službe, disciplinski kažnjavan, odgovoran što je: 1. dana 21. studenog 2023. u 15,00 sati, dok se nalazio izvan službe, sa službene adrese elektroničke pošte [adresa elektroničke pošte] uputio elektroničku poruku na adresu elektroničke pošte [adresa elektroničke pošte], predsjednika Vlade Republike Hrvatske [adresa elektroničke pošte] i Odbora za predstavke i pritužbe [adresa elektroničke pošte], u kojoj se obraća ministru unutarnjih poslova ĐR, neutemeljeno i neargumentirano navodeći da mu je dana 21. studenog 2023. dopisom Policijske uprave splitsko-dalmatinske odgovoreno kako je zaostatke dobio na plaći koja je isplaćena 8. studenog 2023. i to nakon odobrenja nadležnih službi Ministarstva što je neistina, ili da bude grub, laž rukovodstva Policijske uprave jer su mu isti još u kolovozu dali rješenje o plaći i po tome rješenju isplatili plaću, te da navodi iz dopisa načelnika Policijske uprave splitsko-dalmatinske vezani uz odgovor Službe za unutarnju kontrolu od 25. svibnja 2023. nemaju veze s vezom, da je odgovor Službe za unutarnju kontrolu MUP-a od 25. svibnja 2023. potkrijepljen lažima, da se u odgovorima Službe za unutarnju kontrolu pisalo kojekakvih laži, a koje su prolazile i još uvijek prolaze, da to zaslužuje istup u javnosti i to zbog drugih ljudi ako ne zbog njega, bez obzira što će nakon istupa trpiti posljedice, ali misli da bi se moglo dosta ljudi javiti koji imaju isti problem kao i on kojeg se sustavno ignorira i maltretira na ovakav način, da je ovo dno dna od postupanja prema jednom djelatniku od strane rukovodstva na čelu sa načelnikom Policijske uprave, a da ne spominje i rukovodstvo Ministarstva unutarnjih poslova, navodeći da u privitku dostavlja dopis koji će, ukoliko mu njegov Kabinet ne odgovori i da točnu zakonsku osnovu po kojoj je upravni spor, koji je okončan, tajan i ne može ga iznositi u javnosti, isti dopis poslati u sve novine kao i TV kuće, dok je u navedenom dopisu neargumentirano naveo da želi izvijestiti javnost o sramotnim i kriminalnim radnjama koje se događaju u MUP-u RH, da je L unutarnjih poslova poslao zahtjev za odobrenjem objavljivanja svega u novinama i kako mu je isti odgovorio preko policijske uprave da nije ovlašten za istup u javnosti što također govori o tome kako se stvari u MUP-u rješavaju, a to je zataškavanje, a potom ukoliko netko iziđe u javnost suspenzija i nakon toga eventualno otkaz, te da je ovo što je naveo samo kap u moru nečasnih i kriminalnih radnji u MUP-u i da misli da bi USKOK, ukoliko počne raditi svoj posao neovisno o MUP-u, mogao dosta toga napraviti, čime je počinio težu povredu službene dužnosti iz čl. 96. t. 7. Zakona o policiji, opisanu kao „nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije“, te mu se temeljem članka 110. st. 2. t. 1. Zakona o policiji, utvrđuje disciplinska kazna - novčana kazna u visini 10% od posljednje plaće koja je službeniku isplaćena za puni mjesec proveden na radu, u trajanju od jednog mjeseca (1x10%) te je odgovoran što je 2. dana 10. siječnja 2024. u 22,38 sati, tijekom obavljanja službe, sa službene adrese elektroničke pošte [adresa elektroničke pošte] uputio elektroničku poruku na adrese elektroničke pošte [adresa elektroničke pošte], predsjednika Vlade Republike Hrvatske [adresa elektroničke pošte] i Odbora za predstavke i pritužbe [adresa elektroničke pošte], neutemeljeno i neargumentirano navodeći da je zaprimio dopis Službe za unutarnju kontrolu u kojemu se iznose razne neistine kao i one koje su mu slali u odgovorima na njegove pritužbe što samo dokazuje kako i koliko u nas funkcionira pravni sustav odnosno koliko kod nas znači sigurnost i povjerenje, da je ponovno dobio dopis Službe za unutarnju kontrolu koji nema veze s vezom, kao i treći odgovor Službe za unutarnju kontrolu koji također pokazuje koliko su svi povezani i koliko mogu male ljude koji su njima nebitni ignorirati pišući razne laži baš kao i u odgovoru koji je dobio, čime je počinio težu povredu službene dužnosti iz čl. 96. t. 7. Zakona o policiji, opisanu kao „nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije“, te mu se temeljem članka 110. st. 2. t. 1. Zakona o policiji, utvrđuje disciplinska kazna - novčana kazna u visini 10% od posljednje plaće koja je službeniku isplaćena za puni mjesec proveden na radu, u trajanju od jednog mjeseca (1x10%). Policijskom službeniku KR, ovdje tužitelju, za povrede činjenično i pravno opisane pod točkama 1. i 2. izreke tog rješenja, temeljem članka 110. st. 2. t. 1. Zakona o policiji i članka 18. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika (NN 141/11), izrečena je jedinstvena disciplinska kazna - novčana kazna u visini 10% od posljednje plaće koja je službeniku isplaćena za puni mjesec proveden na radu, u trajanju od dva mjeseca (2x10%).

6. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem cjelokupne dokumentacije koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo tuženo tijelo u kojem je doneseno osporeno rješenje te u spisu upravnog spora, dok je odbijen dokazni prijedlog tužitelja da se saslušaju stranke u ovom upravnom sporu, cijeneći da se s obzirom na stanje spisa i raspoloživost dokaza pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja tog dokaza.

7. U sporu je zakazana rasprava da bi se strankama, sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ br. 36/24, dalje: ZUS-a), dala mogućnost očitovanja o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

8. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, nakon održane usmene i javne rasprave, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, kao i savjesnom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

9. Predmet spora je, sukladno odredbi čl. 3. ZUS-a, ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika.

10. Odredbom čl. 96. toč.7. Zakona o policiji („Narodne novine“, br. 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19, dalje: Zakon) propisano je da je teža povreda službene dužnosti nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije.

11. Člankom 97. st. 2. Zakona propisano je da za teže povrede službene dužnosti postupak vodi i odluku donosi disciplinski sud.

12. Sukladno odredbi čl. 110. st. 2. Zakona za teže povrede službene dužnosti mogu se izreći sljedeće kazne:1. novčana kazna u mjesečnom iznosu do 20% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu, na vrijeme od 1 do 6 mjeseci, 2. zaustavljanje promicanja u zvanju od 2 do 4 godine, 3. zaustavljanje napredovanja u službi u trajanju od 2 do 4 godine, 4. premještaj na drugo radno mjesto iste ili niže složenosti poslova istog stupnja obrazovanja, 5. uvjetna kazna prestanka državne službe i 6. prestanak državne službe.

13. Prema odredbi čl. 111. st. 1. Zakona pri određivanju vrste kazne uzimaju se u obzir težina počinjene povrede i nastale posljedice, stupanj odgovornosti policijskih službenika, okolnosti u kojima je povreda počinjena te olakotne i otegotne okolnosti na strani policijskih službenika.

14. Shodno odredbi čl. 93. st. 3. Zakona kaznena, odnosno prekršajna odgovornost ne isključuje odgovornost za povredu službene dužnosti ako djelo koje je predmet kaznenog ili prekršajnog postupka ujedno predstavlja i povredu službene dužnosti. Stavkom 4. istog članka propisano je da oslobođenje od kaznene, odnosno prekršajne odgovornosti ne pretpostavlja oslobađanje od odgovornosti i za povredu službene dužnosti ako je počinjeno djelo propisano kao povreda službene dužnosti.

15. Odredbom čl. 17. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika ("Narodne novine". br. 114/11, dalje: Pravilnik) propisano je da Disciplinski sud može odlučiti: 1.da prijavljeni policijski službenik nije odgovoran za težu povredu službene dužnosti, 2. da je prijavljeni policijski službenik odgovoran za težu povredu službene dužnosti u cijelosti ili djelomice te mu izreći kaznu.

16. Ovdje valja napomenuti da se prema odredbi čl. 4. st. 2. ZUS-a upravni spor ne može voditi o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene javnopravnog tijela, ali se može voditi o zakonitosti takve odluke, granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana, pa ocjena o zakonitosti odluke ovisi o kvaliteti danog obrazloženja.

17. U obrazloženju osporenog rješenja, u bitnom, je navedeno da je u žalbenom postupku, vijeće tog suda po službenoj dužnosti utvrdilo da u prvostupanjskom rješenju nema nepravilnosti koje ga čine ništavim prema odredbama čl. 128. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09,110/21-u daljnjem tekstu ZUP). U odnosu na činjenično stanje da vijeće tog suda smatra da je isto u potpunosti i pravilno utvrđeno, odnosno da je prvostupanjski sud na okolnost povreda koje su stranci stavljene na teret izveo sve potrebne dokaze te iz tako izvedenih dokaza izveo ispravan zaključak kada je odlučio da je KR odgovoran da bi počinio teže povrede službene dužnosti činjenično i pravno opisane u toč 1. i 2. izreke pobijanog rješenja. Prvostupanjski sud da je detaljno analizirao izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj povezanosti te obrazložio kojim dokazima i iz kojih razloga je poklonio vjeru i utvrdio činjenično stanje, a s kojim obrazloženjem se slaže i to vijeće te da se radi izbjegavanja ponavljanja upućuje na navedeno. Stoga da su neosnovani navodi žalitelja kako se pobijano rješenje bazira isključivo na odgovoru nadležnih službi. Naime, uvidom u obrazloženje pobijanog rješenja da se nalazi da je prvostupanjski sud na str. 7., treći pasus, istaknuo pravno mišljenje i stav u svezi podnošenja pritužbi i slobode izražavanja koje je koristio prijavljeni policijski službenik te da je naveo kako svaki građanin RH pa tako i prijavljeni policijski službenik uživa pravo i slobodu izražavanja koja da ni na koji način sama po sebi nisu sporna niti su predmet tog disciplinskog postupka, a s kojim navodima da se slaže i vijeće tog suda. Međutim, vijeće tog sud da drži potrebnim ukazati, a obzirom na potonji žalbeni navod, da je biće predmetnih povreda službene dužnosti „nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije" žalitelj ostvario time što je u svojim elektroničkim porukama (podnescima) iznosio tvrdnje bez ikakve argumentacije i potkrijepe dokazom služeći se pritom grubim i nepotrebnim vrijeđanjem, a koje ponašanje prijavljenog kao policijskog službenika predstavlja nedolično ponašanje koje teško narušava ne samo njegov ugled kao policijskog rukovoditelja, već i ugled policijske službe u cjelini, a koja služba da pretpostavlja odgovorno i profesionalno ponašanje uz pridržavanje društvenih i pravnih normi, što da je u konkretnom slučaju izostalo. Dakle, da je neupitno da svi građani RH pa tako i prijavljeni policijski službenik imaju pravo na slobodu mišljenja i izražavanja mišljenja, no da navedeno ne znači slobodu da isto čine na neprimjeren način, kao što je u konkretnom slučaju činio prijavljeni policijski službenik. To vijeće da drži da je prvostupanjski sud tijekom provedenog postupka nesporno utvrdio činjenično stanje iz toč. 1. i 2. terećenja te detaljno naveo dokaze kojima je utvrdio odlučne činjenice i razloge iz kojih pojedinim dokazima jest ili nije poklonio vjeru, da je pravilno i u cijelosti proveo dokazni postupak, a razloge o uvjerenju suda o vjerodostojnosti pojedinih dokaza jasno i potpuno obrazložio, s kojim obrazloženjem da se slaže i to vijeće te da se radi izbjegavanja ponavljanja upućuje na isto. Obzirom da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je prijavljeni na opisani način počinio teže povrede službene dužnosti navedene u čl. 96. toč. 7. ZOP-a, to da se neosnovanim ukazuju žalbeni navod kako pisanjem pritužbi za koje smatra da su utemeljene i argumentirane, nije počinio nikakvu povredu službene dužnosti, već da je samo ukazivao na nepravilnosti te da iz cijelog postupka proizlazi da je onemogućeno niže rangiranim da ukažu na nepravilnosti onih više rangiranih. Odredbom čl. 97. st. 2. ZOP-a da je propisano da za teže povrede službene dužnosti postupak vodi i odluku donosi Disciplinski sud, dok je čl. 104. st. 2 istog Zakona propisano da postupak zbog teže povrede službene dužnost pokreće čelnik tijela ili nadležni rukovoditelj, danom predaje zahtjeva za pokretanje postupka nadležnom disciplinskom sudu. Dakle, da je nesporno da je načelnik PU splitsko-dalmatinske osoba koja je ovlaštena za podnošenje zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka protiv prijavljenog policijskog službenika, budući navedeno proizlazi iz njegova opisa poslova radnog mjesta. Nadalje, da vijeće tog suda napominje da tijekom disciplinskog postupka disciplinski sudovi (kako prvostupanjski tako i drugostupanjski sud) svoje odluke donose samostalno i nepristrano sukladno čl. 5. st. 1. ZUP-a odnosno na temelju odredbi Zakona o policiji i Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika, a u onim pitanjima koja nisu uređena ovim propisima primjenjuju se odredbe zakona kojima se uređuje opći upravni postupak (čl. 100. st.1 ZOP-a). Slijedom navedenog, da žaliteljev navod kojim ukazuje na pristranost podnositelja zahtjeva navodeći kako je isti iskoristio svoj položaj kada ga je disciplinski prijavio, nalazi se neosnovanim. Neosnovani da su navodi žalitelja usmjereni na povredu njegova prava na jednakost pred zakonom i jednakost postupanja. Naime, načelo jednakosti da zahtjeva vođenje postupka na način koji ne narušava pravičnu ravnotežu među strankama u procesnom smislu te pružanje stranci razumne mogućnosti iznošenja i dokazivanja činjenica na način koji ju ne stavlja u bitno lošiji položaj u odnosu na drugu stranku u postupku. Promatrajući postupak proveden pred prvostupanjskim disciplinskim sudom u svjetlu zahtjeva koji proizlaze iz načela jednakosti oružja, kao elementa prava na pravično suđenje, da vijeće tog suda ne nalazi povrede prava na koje da neosnovano ukazuje žalitelj. Naime, da je prvostupanjski sud postupao sukladno načelu zakonitosti ( čl. 5. ZUP-a) odnosno da je osigurao je materijalnopravnu zakonitost (da su pravilno primijenjeni materijalni propisi na temelju kojih se rješava upravna stvar) i formalnopravnu zakonitost u rješavanju upravne stvari (da su u svemu poštovana pravila upravnog postupka u svim fazama i radnjama rješavanja upravne stvari i donošenja upravnog akta). Prijavljenom da je dana mogućnost da se tijekom postupka očituje na svoju odgovornost te da mu je omogućena kontradiktornost postupka. Slijedom navedenog, da se žaliteljev navod da je diskriminiran zbog borbe za zakon, prava i pravdu nalazi neosnovanim. Vijeće tog suda da smatra potrebnim ponovno istaknuti, a obzirom na navode žalitelja da nije počinio nikakvu povredu službene dužnosti te da je kažnjen isključivo zbog toga što je pisao pritužbe, što da je njegovo ustavno i zakonsko pravo, da za počinjenje težih povreda službene dužnosti „nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije“ u konkretnom slučaju nije odlučujuće žaliteljevo pravo na pisanje pritužbi koje predstavlja njegovu slobodu izražavanja, već činjenica što je u istima iznosio tvrdnje koje nije potkrijepio nikakvim dokazima, a što prema mišljenju vijeća tog suda nije primjeren i doličan način komunikacije za policijskog službenika. Naime, jedna od primarnih zadaća policijskih službenika jest sprečavanje i sankcioniranje društveno neprihvatljivih ponašanja, pri čemu da su osobito dužni paziti na poštivanje dostojanstva, ugleda i časti svake osobe. Člankom 31. st. 1. ZOP-a da je propisano da je policijski službenik dužan poštivati dostojanstvo, ugled i čast svake osobe kao i druga temeljna prava i slobode, dok je st. 2 istog članka Zakona propisano da je policijski službenik dužan i izvan službe ponašati se na način tako da ne šteti ugledu službe. Člankom 4. Etičkog kodeksa policijskih službenika (Narodne novine, broj: 62/12) da je propisano kako policijski službenici u obavljanju posla i osobnom životu brinu o zaštiti i jačanju svog ugleda i ugleda policije u cjelini. Posebno brinu o jačanju integriteta policije u cjelini. Prilikom ophođenja s ljudima, državnim tijelima, nevladinim organizacijama i drugim institucijama, u svom radu su principijelni, dosljedni, odlučni, ustrajni, pravedni, stručni, pristojni i korektni. Zanemarujući svojim postupcima odredbe važećih propisa da se policijski službenik KR nedolično ponašao, čime da je počinio teže povrede službene dužnosti iz toč. 1. i 2. izreke pobijanog rješenja, opisane odredbom članka 96. toč. 7. ZOP-a. kao „nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije".

18. Ocjena je ovog Suda da je u obrazloženju osporenog rješenja, kako se prethodno iznosi, na jasan i nedvojben način obrazloženo koji su razlozi uslijed kojih tuženik smatra da je tužitelj odgovoran za teže povrede službene dužnosti na način pobliže naveden u izreci prvostupanjskog upravnog rješenja te zbog čega tuženik drži da je tužitelj svojim postupanjem kritične zgode počinio teže povrede službene dužnosti iz čl. 96. toč. 7. Zakona (nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije).

19. Nadalje, tuženik je prilikom odlučivanja o primjerenosti vrste i visine disciplinske kazne, sukladno čl. 111. st. 1. Zakona naveo da je pravilno prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja vrste i visine disciplinske kazne imao sukladno čl. 111. stavka 1. ZOP-a u vidu težinu počinjenih povreda i nastale posljedice, stupanj odgovornosti policijskog službenika (namjera), okolnosti u kojima je povreda počinjena kao i otegotne i olakotne okolnosti na strani policijskog službenika. U odnosu na žalbene navode usmjerene na svrhu disciplinskog postupka i izrečene kazne, da se ističe kako na izbor disciplinske kazne primarno utječe samo djelo, tj. priroda i težina počinjene povrede službe dužnosti, na što da se potom nadovezuju i drugi elementi propisani čl. 111. st. 1. Zakona o policiji, koji da utječu na to da li će u konačnici kazna biti stroža ili blaža. Ponašanja koja predstavljaju teže povrede službene dužnosti da se međusobno razlikuju po stupnju neprihvatljivosti za policijsku službu, uslijed čega da se za povrede različite težine izriču različite vrste disciplinskih kazni. Svrha disciplinske kazne da je odgojni utjecaj na počinitelja i na ostale policijske službenike te osiguranja povjerenja građana u policiju. Slijedom navedenog, da to vijeće drži da su utvrđene pojedinačne disciplinske kazne, kao i jedinstvena disciplinska kazna-novčana kazna u visini od 10% od posljednje plaće koja je službeniku isplaćena za puni mjesec proveden na radu u trajanju od dva mjeseca (2x10%) u konkretnom slučaju primjerene težini i naravi počinjene povrede, kao i postizanju svrhe kažnjavanja, generalne i specijalne prevencije pa je, prema ocjeni ovog Suda, tuženik pravilno obrazložilo izbor kazne za teže povrede službene dužnosti (od onih propisanih gore citiranom odredbom čl. 110. st. 2. Zakona) pri čemu valja napomenuti da je tužitelju odmjerena najblaža od propisanih sankcija.

20. Dakle, u skladu s gore citiranom odredbom čl. 4. st. 2. ZUS-a, ovaj Sud ne može ulaziti u pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene, već samo u njezinu zakonitosti, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana, pa kako ocjena o zakonitosti odluke ovisi o kvaliteti danog obrazloženja to je u ovom upravnom sporu nedvojbeno utvrđeno da je tuženik valjano obrazložio razloge za donošenje rješenja kojim je tužitelju utvrđena odgovornost za teže povrede službene dužnosti kao i izbor disciplinske kazne koja je u navedenom primijenjena spram tužitelja.

21. Nadalje, što se tiče navoda kako je tuženik pogrešno ocijenio izvedene dokaze, kraj pravilno provedenog postupka, ovaj Sud u to ne može posebno niti ulaziti, jer je osporena odluka donesena primjenom slobodne ocjene, a svoju ocjenu provedenih dokaza je tuženik na valjan način i argumentirano obrazložio dajući i za svaki tužiteljev žalbeni navod iscrpno obrazloženje uslijed kojeg je donio upravo odluku sadržanu u izreci osporenog rješenja te pozivajući se i na obrazloženje prvostupanjskog upravnog rješenja na kojem je, radi nepotrebnog ponavljanja, utemeljio svoju odluku.

22. Slijedom navedenog, po ocjeni ovog Suda, niti ostali prigovori koje je tužitelj iznio u tužbi i tijekom ovog upravnog spora (koji su identični onim iznesenim u žalbi te pravilno ocijenjeni i otklonjeni u obrazloženju osporenog rješenja) nisu od utjecaja na drugačije presuđenje iz razloga jer je u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu tuženik donio zakonitu odluku u granicama svojih ovlasti i svrhe radi koje mu je takva ovlast dana, vodeći računa o težini kršenja propisa te prevenciji takvog ponašanja ubuduće, a za što je tuženik dao u cijelosti prihvatljivo

1 0

obrazloženje jer se i ovaj Sud u cijelosti slaže s time da je tužitelj svakako imao pravo podnošenja pritužbi, ali da je pri tom ipak valjalo voditi računa o načinu na koji su iste pisane te o odredbama Etičkog kodeksa policijskih službenika ("Narodne novine", br. 62/12, važećeg u to vrijeme) i to bez obzira na razinu uzrujanosti policijskog službenika.

23. Radi toga je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

24. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a, kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi svoje troškove, ako zakonom nije drukčije propisano, radi čega je tužiteljev zahtjev za naknadom troška valjalo odbiti iz razloga jer je njegov zahtjev odbijen i riješiti kao u izreci pod točkom II.

U Splitu, 31. ožujka 2025.

S U D A C

Sandra Ćoraš Gega

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. ZUS-a).

DN-a:

- opunomoćenici tužitelja Dori Ljevar, odvjetnici u Zagrebu, Fallerovo šetalište

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova, Upravi za ljudske potencijale, Službi disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskom disciplinskom sudu, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33

- u spis