Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj P-65/2024

OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU

Ulica Andrije Hebranga 9, Metković

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, po sucu Damiru Ujduru, u pravnoj stvari tužiteljice MS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Sandra Wagner, odvjetnica u Metkoviću, Andrije Hebranga 6, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 47, radi ništetnosti i naplate, nakon zaključene glavne rasprave dana 24. veljače 2025. godine u nazočnosti tužiteljice i zamjenika punomoćnice tužiteljice KS, odvjetničkog vježbenika kod odvjetnice Sandre Wagner, dana 31. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 256-48/2008 kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao banka, sklopili dana 5. lipnja 2008. g. i solemnizirali, dana 5. lipnja 2008. godine kod javnog bilježnika Vedrana Plećaša, pod br. OV-1929/08 i članka 2. Aneksa br. 1 uz Ugovor o kreditu broj: 256-48/2008 kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 23. svibnja 2012. godine i solemnizirali dana 24. svibnja 2012. godine kod javnog bilježnika Ante Barbića pod posl. brojem:OV-5963/2012 u dijelu kojim je izmijenjen članak 3. Osnovnog ugovora.

II. Nalaže se tuženiku da na ime ukupnog iznosa preplate po predmetnom kreditu isplati tužiteljici iznos od 512,83 EUR uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate, a koje se od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015. g. određuju po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. g. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %, koje na pojedine novčane iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 13,14 EUR počevši od 14. siječnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,16 EUR počevši od 02. veljače 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,16 EUR počevši od 12. ožujka 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,16 EUR počevši od 15. travnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,16 EUR počevši od 12. svibnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,16 EUR počevši od 10. lipnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,16 EUR počevši od 09. srpnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,16 EUR počevši od 14. kolovoza 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,16 EUR počevši od 11. rujna 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,16 EUR počevši od 09. listopada 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,17 EUR počevši od 11. studenog 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,17 EUR počevši od 09. prosinca 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,17 EUR počevši od 14. siječnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 13,18 EUR počevši od 09. veljače 2010.g. do isplate,

- na iznos od 13,17 EUR počevši od 10. ožujka 2010.g. do isplate,

- na iznos od 13,18 EUR počevši od 13. travnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 13,19 EUR počevši od 11. svibnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 13,18 EUR počevši od 11. lipnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 13,19 EUR počevši od 13. srpnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 13,19 EUR počevši od 10. rujna 2010.g. do isplate,

- na iznos od 13,19 EUR počevši od 11. studenog 2010.g. do isplate,

- na iznos od 13,19 EUR počevši od 10. prosinca 2010.g. do isplate,

- na iznos od 13,19 EUR počevši od 12. siječnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 13,19 EUR počevši od 10. veljače 2011.g. do isplate,

- na iznos od 13,19 EUR počevši od 09. ožujka 2011.g. do isplate,

- na iznos od 13,19 EUR počevši od 18. siječnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 13,20 EUR počevši od 18. siječnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 13,20 EUR počevši od 10. veljače 2012.g. do isplate,

- na iznos od 13,20 EUR počevši od 27. veljače 2012.g. do isplate,

- na iznos od 13,21 EUR počevši od 27. veljače 2012.g. do isplate,

- na iznos od 13,20 EUR počevši od 27. veljače 2012.g. do isplate,

- na iznos od 13,21 EUR počevši od 27. veljače 2012.g. do isplate,

- na iznos od 13,20 EUR počevši od 27. veljače 2012.g. do isplate,

- na iznos od 13,21 EUR počevši od 27. veljače 2012.g. do isplate te,

- na iznos od 11,89 EUR počevši od 27. veljače 2012.g. do isplate,

sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 966,36 EUR, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate - po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi kako je sa tuženikom, tada pod tvrtkom (nazivom) Hypo Alpe-Adria-Bank sklopila dana 5. lipnja 2008. godine Ugovor o kreditu broj: 256- 48/2008, koji ugovor je solemniziran dana 5. lipnja 2008. godine od strane Vedrana Plećaša, javnog bilježnika u Zagrebu pod brojem: OV-1929/08, a temeljem kojeg Ugovora je tužiteljici odobren namjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 110.000,00 EUR-a prema srednjem tečaju za EUR, tečajne liste Banke važećem sa tuženikom, tada pod tvrtkom (nazivom) Hypo Alpe-Adria-Bank sklopila dana 23. svibnja 2012. godine Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu broj: 256-48/2008 kojim Aneksom su izmijenjeni članci 3. i 4. osnovnog ugovora na dan korištenja kredita. U članku 3. Ugovora o kreditu navedeno je da se na naprijed navedeni iznos kredita obračunava kamatna stopa 6,30 % dekurzivno godišnje, a člankom 6. Ugovora određeno je da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta Banke, dok je člankom 2. Aneksa broj 1 uz Ugovor o kreditu broj: 256-48/2008 izmijenjen članak 3. i određena kamatna stopa od 6.45% dekurzivno godišnje te da je kamatna stopa promjenjiva. Dakle, naprijed navedenim odredbama-kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene redovne kamate. Drugim riječima, predmetnom odredbom koju je sastavio tuženik i na koju tužiteljica nije imala apsolutno nikakav utjecaj određeno je samo da visina kamatne stope zapravo ovisi isključivo o odluci Banke - tuženika (dakle, jedne ugovorne strane), bez da su pritom precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, odnosno bez da su utvrđene bilo kakve pojedinosti glede promjene kamatne stope. Slijedom navedenog, ta veoma važna ugovorna odredba (kojom je zapravo određena cijena) sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu i članku 2. Aneksa broj 1. uz Ugovor o kreditu je potpuno nerazumljiva tužiteljici, posebice kada se uzme u obzir da je ista zapravo prosječni potrošač, koja ne posjeduje stručna znanja iz područja ekonomije i bankarskog poslovanja. Ovdje valja naglasiti i da je presudom Europskog suda od 30. travnja 2014. god. u predmetu C-26/13 određeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva -a što u konkretnom slučaju znači da su tužiteljici u ugovoru morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora i općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, temeljem čega bi tužiteljica mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Prema odredbi čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između stranaka je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Nadalje, ističemo da se, sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO/05), kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. To zapravo znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana a što tuženik sasvim sigurno nije činio kada je, koristeći tužiteljičin nepovoljniji položaj, ugovorio promjenjivu kamatnu stopu sukladno vlastitoj odluci, a bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi promjena kamatne stope. Budući da je promjenjivost kamatne stope, a što je nesumnjivo jedna od ključnih ugovornih odredbi, ovisila isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Naime, jednostranim određivanjem promjena kamatnih stopa, bez ugovaranja dakle, potpuno bilo kakvih egzaktnih kriterija, odnosno parametara izbjegavajući utjecaj druge ugovorne strane na cijenu tuženik, kao vjerovnik, je zapravo jednostrano određivao obvezu tužiteljice, kao dužnika. S druge pak strane, tužiteljica nije mogla niti otprilike predvidjeti promjenu kamatne stope (cijene), a samim time niti ekonomske posljedice koje iz takvih promjena za nju proizlaze. Isto tako, tužiteljica nije mogla niti provjeriti pravilnost promjene nakon što je do nje već došlo. Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Osim što je ništetna na temelju pozitivnih propisa o zaštiti potrošača, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz naprijed navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva. Naime, odredbom čl. 269. st. 2. ZOO/05 jasno je određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Nadalje, sukladno odredbi čl. 272. st. 1. ZOO/05 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi - a što ovdje nije slučaj. Da je ugovorna odredba kojom je na prethodno opisani način ugovorena promjenjivost redovne kamatne stope nepoštena i ništetna nedvojbeno je utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu. Citiranim presudama, donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača. Nadalje, presudom Europskog suda od dana 20. rujna 2017. godine u predmetu broj C-186/16 utvrđeno je da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Dodatno i opetovano se ističe kako se prema odredbi čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju ponavljamo upravo je o tome riječ, obzirom da je Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tužena sklopila s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužiteljica nije imala nikakav utjecaj niti joj je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Odredbom st. 1. istog članka određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, ogleda se prvenstveno u činjenici što je ugovaranjem ovakvih odredbi neizvjestan iznos glavnice kojeg je tužiteljica, kao potrošač, (bila) dužna vratiti tuženiku. Štoviše, zbog predmetnih odredbi (kao i zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika) neizvjesna je i cijena, budući da se i kamata plaća u kunskoj protuvrijednosti iste valute - EUR. Ovdje valja naglasiti utvrđenje Visokog trgovačkog sud RH iz kolektivne" presude P2-6632/17 a to je da banka (pa tako i ovaj tuženik) po logici stvari ovakve odredbe i njihove posljedice razumije, a tužiteljica (kao potrošač) ih ne razumije te čak i nije svjesna da ih ne razumije, jer su joj na prvi pogled jasne pa misli da je preuzela samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Inače, ustaljeno je stajalište Europskog suda da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (trgovce - u konkretnom slučaju Banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Tužiteljica u ovom postupku predlaže, dakle, utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika pa temeljem odredbe čl. 323. ZOO/05 - od tuženika potražuje preplaćene iznose po tom osnovu. Prema mišljenju tužiteljice, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu koja je vrijedila na dan korištenja (isplate) kredita. Obzirom da tužiteljica zbog proteka vremena ne može decidirano reći na koji točno dan joj je isplaćen odobreni iznos kredita, a imajući u vidu da ista ne posjeduje dokumentaciju iz koje je to sa sigurnošću vidljivo - predlaže se Sudu naložiti tuženiku dostavu podatka o datumu isplate kredita. Prije pokretanja ovog postupka tužiteljica se obratila tuženiku sa zahtjevom za izdavanjem dokumentacije koja je potrebna radi određivanja visine tužbenog zahtjeva. Međutim, tuženik nije udovoljio naprijed navedenom zahtjevu, odnosno nije dostavio dokumentaciju koju je tužiteljica tražila, iako traženu dokumentaciju zasigurno posjeduje te ju je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati tužiteljici. Obzirom da tužiteljica, dakle, u ovom trenutku ne raspolaže dokumentacijom (osim Ugovora o kreditu) temeljem koje bi bilo moguće utvrditi visinu novčane tražbine čiju isplatu zahtjeva ovom tužbom, ista objektivno nije u mogućnost postaviti određeni tužbeni zahtjev za isplatu u smislu njegove visine. Stoga se pozivom na odredbu čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku predlaže Sudu naložiti tuženiku dostavu tražene dokumentacije, nakon čega će tužitelj (po provedbi financijsko-knjigovodstvenog vještačenja) točno odrediti visinu tužbenog zahtjeva, kao i tijek pripadajuće zakonske zatezne kamate koja teče od uplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do konačne isplate. Tužiteljica u ovom trenutku može samo pretpostaviti da je riječ o tražbini u iznosu ne manjem od 5.000,00 kn pa je u tom smislu i naznačena možebitna vrijednost predmeta spora. Slijedom navedenog tužiteljica predlaže sudu prihvatiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tužitelj osnov tužbenog zahtjeva obrazlaže kolektivnim presudama iz slučaja „Franak" odnosno presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13. Tuženík prvenstveno ističe kako niti jedan od gore navedenih pravnih izvora nije primjenjiv u predmetnoj pravnoj stvari prvenstveno iz razloga što se navedene presude ne odnose na ugovor o kreditu one vrste i naravi kakav su sklopile stranke u ovom predmetu. Tužitelj nema pravnu osnovu tražiti isplatu pozivajući se na pravno shvaćanje zauzeto u kolektivnom sporu povodom tužbe udruge Potrošač, budući da je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu odobren s valutnom klauzulom u EUR, a u kolektivnom sporu je predmet raspravljanja bio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Naime, kod ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u EUR je nastala specifična situacija koja je uzrokovana porastom tečaja EUR-a te je iz navedenog razloga pokrenut kolektivni spor. Stoga su sva utvrđenja koja su sudovi u navedenom sporu zauzeli usko vezana uz problematiku kredita denominiranih u EUR. Očito je stoga da se tužitelj neosnovano poziva ne primjenu navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Također, okolnost da su u presudama u kolektivnom sporu (a koje nisu primjenjive na ovaj predmet) odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi proglašene nepoštenima te da je utvrđeno da je time povrijeđen kolektivni interes potrošača, ne znači i da su, bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja, sve odredbe o promjenjivo kamatnoj stopi u svim pojedinačnim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2002 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu takva ugovorna odredba smatrale bi se nepoštenom ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Stoga je tuženik u pojedinačnom postupku, u skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakoni o zaštiti potrošača dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, zbog čega takva odredba u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona ( zaštiti potrošača ne bi bila nepoštena, a time niti ništetna. Tuženik uvodno ističe kako je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora (kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze, u potpunosti postupao sukladan svim važećim kogentnim propisima. Tuženik je postupao sukladno važećem Zakonu o bankama. Naime, člankom 172. stavkom 2. navedenog zakona propisana je obveza banaka učiniti dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Također člankom 173. propisana je obveza banaka učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a bankama je ostavljena i mogućnost drugačije obavještavanja potrošača o svim relevantnim informacijama. Konačno, člankom 175. stavkom 2. određena je obveza banaka obavijestiti potrošača o promjeni kamatne stope putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Svih navedenih zakonskih obveza tuženik se u potpunosti pridržavao. Tuženík je postupao i sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, te je od stupanja na snagu istog zakona, potrošače obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope te im uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, a sve sukladno članku 308. stavku 1. navedenog zakona. Ujedno, tuženik je sukladno čl. 307. gore navedenog zakona izradio i javno, na svojim internetskim stranicama, 1. siječnja 2011. godine objavio „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.". Navedenom metodologijom jasno su definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Parametri se poimence odnose na referentnu kamatnu stopu, kreditni rizik države i fiksnu maržu. Metodologijom je također jasno navedeno pojašnjenje svakog pojedinog parametra, datumi na koje tuženik utvrđuje promjene istih kao i informacija o načinu provjere vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača, tužitelja. Tuženik se u cijelosti pridržavao i odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine određuje u članku 59. obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati i cit. „odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti". Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine mijenja gore navedenu odredbu, i to u članku 74. utoliko što pored gore navedenog sadržaja, ugovor mora sadržavati i cit.: „U slučaju kada nije moguće izraziti efektivnu kamatnu stopu, pisani ugovor mora sadržavati odgovarajuću obavijest potrošaču koja mora sadržavati najmanje obavijest o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se oni mogu izmijeniti." Predmetni Ugovor o kreditu sadržava pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti. Tuženik je u potpunosti poštovao sve odredbe prava zaštite potrošača, te iste nikako ne mogu imati za svrhu opravdavanje tužiteljevog nesavjesnog postupanja na štetu tuženika. Niti stari niti novi Zakon o zaštiti potrošača ne propisuje da je tuženik kao banka trebao imati egzaktne parametre, već pretpostavke, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama uvjete, a što je tuženik i ispunio (kako je gore obrazloženo). Tuženik, dakle, sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. S tim u vezi tuženik ukazuje na mišljenje dr. sc. DS, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kako cit. Zakon o potrošačkom iu promjenjivih kamata u potrošačkim što što je s onim dogovorima koji su vrijedili i prije nego je stupu kreditima. Pitanje je potrošačkom kreditiranju. Postavlja se, dakle, pitanje kako je trebalo tumačiti te dogovore i što je trebalo i još uvijek treba primijeniti glede tih dogovora. Odgovor na to pitanje često se lakonski shvaća sa sadašnjih pozicija, sa pozicija sada je to tako pa je uvijek trebalo biti tako. Iskustvo nama poredbenih prava pa i našeg prava pokazuje da je pravo u velikoj mjeri više razvoj iskustva nego neke mehaničke logike. Dakle, ono što je u određenom vremenskom periodu nepošteno konkretno danas sa stajališta Zakona o potrošačkom kreditiranju! - ne mora biti nepošteno i sa stajališta vremena kad je bilo dogovoreno." („Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala" iz: zbornika Tradicionalno XXIX. savjetovanje aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb, 2014.g.). Konačno, ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, ugovorena kamatna stopa iz predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu, sukladno članku 269. stavak 2. i članku 272. Zakona o obveznim odnosima. Odredivost kamatne stope ogleda se u tome da su postojale pretpostavke za određivanje iste, a da ni u kojem slučaju kamatna stopa nije mogla prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu. Dakle, ugovaranjem promjenjive kamatne stope, tužitelj je nesumnjivo pristao na promjenjivost iste za koju je jasno određeno da se mijenja odlukom tuženika kao banke, a što je istome pojašnjeno, te koja će se kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope. Stoga je ista i u skladu s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, tuženik je očigledno imao samo gore navedene zakonske obveze, a koje je sve poštovao, stoga mu se ne može na teret stavljati navodno ugovaranje ništetnih odredbi u Ugovoru o kreditu. Tuženik dalje ističe kako se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom sukladno odredbi iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe kako se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Podredno, tuženik ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno članku 84. ZZP 2003. odnosno članku 99. ZZP 2007., nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Naime, niti sam tužitelj ne čini spornim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva, dok o razumljivosti iste u konkretnom slučaju evidentno svjedoči činjenica da je tužitelj Ugovor o kreditu potpisao, te da mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu. Tuženík ističe da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Također, poslovna praksa tuženika je prije sklapanja ugovora o kreditu s korisnikom kredita temeljito pročitati sve ugovorne odredbe i pojasniti smisao i posljedice ugovora. U svrhu dokazivanja navedenog, tuženik predlaže saslušanje radnika tuženika koji je s tužiteljem pregovarao o uvjetima kredita i istome objasnio smisao i posljedice odredbi Ugovora o kreditu, a kako bi dokazao da se u konkretnom slučaju o predmetnoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pregovaralo, odnosno da je ista bila pojašnjena tužitelju. Osim samim potpisivanjem Ugovora, tužitelju je još jednom, prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Dakle, javni bilježnik je provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi. Pored toga, tuženik ističe i kako je javni bilježnik prilikom solemnizacije sukladno članku 57. Zakona o javnom bilježništvu ugovornim stranama protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio im pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze, utvrdio kako su im iste jasne i razumljive te se uvjerio o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Također, javni bilježnik je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu i članku 230. Zakona o parničnom postupku, javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javnih isprava, što znači da je sadržaj javne isprave istinit, odnosno da je istinito ono što se u njoj potvrđuje ili određuje. S obzirom na navedeno, sud uzima da sadržaj javne isprave odgovora pravoj volji stranaka sve dok onaj tko osporava istinitost javne isprave ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona. Predmetni Ugovor o kreditu ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, stoga je protivno samom smislu solemnizacije utvrđivati ništetnost istog. Tako i Vrhovni sud RH, u odluci poslovni broj Rev 895/2003 od dana 9. veljače 2005. solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njezine stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma niti za pobojnost ovoga (...). Navodi tužitelja posve dovode u pitanje pravnu sigurnost pri sklapanju ugovora, ako niti solemnizacija ne bi proizvodila oizvodila učinak u pravnom prometu, odnosno kada bi ista izgubila osnovní smisao. Također, Vrhovni sud RH i u presudi Revt-249/14-2 od dana 9. travnja 2015. godine navodi da: (...) korisnici kredita očito javnim bilježnicima nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora." Pri tome tuženik ponovno jasno ukazuje na činjenicu da tužitelj nije iskazao svoje dvojbe pri potpisivanju akta o solemnizaciji, tužitelj naknadno navodi da istome odredbe Ugovora ipak nisu određene, a sve na štetu tuženika. Nadalje, i Hrvatska narodna banka kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, pa tako i tuženika, u svojem očitovanju navodi da banke potrošačima uobičajeno svoje kredite i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu - kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke. Tuženik ističe da bi posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način kako zahtijeva tužitelj dovela do posljedica kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, što nije bila volja ugovornih strana. Naime, prava volja ugovornih strana je bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, što je razvidno iz ugovorne odredbe u kojoj je na jasan, precizan i nedvosmislen način utvrđeno i ugovoreno da je tuženik ovlašten promijeniti kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Tužitelj je očito dobrovoljno pristao na zasnivanje navedenog ugovornog odnosa, odnosno na sklapanje Ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, te ni u jednom trenutku nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita, a niti je prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koje je tuženik slao tužitelju u skladu sa zakonskim obvezama. Štoviše, tužitelj je konkludentno prihvaćao izmjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja i to plaćanjem mjesečnih anuiteta bez ikakvih prigovora. Iz takvog postupanja tužitelja proizlazi zaključak da mu je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila prihvatljiva i da je želio ostati u takvom ugovornom odnosu. Tuženik posebno naglašava kako i sve da je ništetna odredba o promjenjivosti kamatne stope, a što se osporava iz ranije iznesenih razloga, tužitelj pogrešno zaključuje kako bi tužitelj imao pravo na isplatu iznosa razlike plaćene po promjenjivim kamatnim stopama u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu iz Ugovora o kreditu. Naime, na zahtjev tužitelja tuženik je odobrio moratorij po predmetnom Ugovoru o kreditu, a u odnosu na koji je sklopljen Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu. Upravo tim aneksom stranke (tužitelj i tuženik) su suglasno u čl. 2. ugovorile početnu kamatnu stopu od 6,45% Prema tome, ne može se smatrati da je kamatna stopa od 6,45% određena jednostranom odlukom tuženika, već je ista ugovorena suglasnom voljom stranaka. U skladu sa svime iznesenim, tuženik u cijelosti osporava da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu bila ništetna, s obzirom na to da je ugovaranje promjenjive kamatne stope nesumnjivo odgovaralo stvarnoj volji ugovornih strana te je, suprotno tužiteljevim navodima, predmetni Ugovor o kreditu sadržavao sve pretpostavke pod kojima se kamatna stopa mogla izmijeniti, odnosno tuženik je pri sklapanju istoga postupao sukladno svim važećim prisilnim propisima, a posljedično čemu činidba iz predmetnog Ugovora o kreditu zadovoljava sve kriterije poštenosti, dopuštenosti i odredivosti. Iz navedenog razloga tuženik u cijelosti osporava i tužiteljev izračun navodno stečenog bez pravne osnove. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik nadalje ističe da čak i kad bi sud ustanovio da je odredba Ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope ništetna, učinci takve ništetnosti ne bi bili da se ima primjenjivati ona redovna kamatna stopa koja je početno ugovorena u Ugovoru o kreditu (jer bi isto značilo da je sama odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, odnosno da je kamatna stopa fiksna, što nedvojbeno nije tako) nego bi bilo potrebno odrediti početnu referentnu kamatnu stopu s kojom bi se mogla usporediti kamatna stopa mijenjana od strane tuženika. Pritom, tuženik ističe da bi takva početna kamatna stopa (sukladno općim načelima obveznog prava) trebala biti kamatna stopa koju su vjerovnici redovito naplaćivali u sličnim ugovornim odnosima, odnosno razumna kamatna stopa. Primjerice, tuženik smatra bi se kao takva početna kamatna stopa mogla primijeniti prosječna kamatna stopa banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom sukladno javno dostupnim podacima objavljivanim u biltenima Hrvatske narodne banke. U tom slučaju, tužitelj bi imao pravo samo na razliku između takve početne kamatne stope i kamatne stope kako je tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjana odlukama tuženika ako bi takva razlika uopće postojala! Svako suprotno tumačenje, tuženik ponavlja, bilo bi suprotno nespornoj činjenici da je promjenjiva kamatna stopa valjano ugovorena između tuženika i tužitelja. U suprotnom, ukoliko bi ovaj sud zaključio da je odredba Ugovora o kreditu sadržana samog ugovora, obzirom da u Ugovoru o kreditu uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Nesporno je naime da sama ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope nije ništetna. Tuženik se protivi tužiteljevom prijedlogu za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem jer isti nije dokazao pravni osnov svoga tužbenog zahtjeva. Ukoliko bi Naslovni sud usvojio navedeni dokazni prijedlog, a kojem se tuženik protivi, stav je tuženika da bi se navedeno vještačenje trebalo provesti na način da se kao početna kamatna stopa banaka na kunske kredite s kamatna stopa, primijeni prosječna valutnom klauzulom, sukladno gore istaknutoj argumentaciji. Sve kada bi Naslovni sud utvrdio ništetnost dijela ugovorne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope tuženik ističe prigovor zastare osporavanih potraživanja tužitelja koja su sadržana u tužbenom zahtjevu. Naime, ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora, a ne tek od utvrđenja ništetnosti te obveza vraćanja danog na temelju ništene odredbe i/ili ugovora dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti tj. tada počinje tijek zastare za vraćanje toga ispunjenja. S obzirom da se na vraćanje danoga na temelju ništetne odredbe primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina. Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odbiti tužitelja sa zahtjevom za naknadom troškova postupka i naknaditi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate u roku od 15 dana od dana donošenja presude. Predlaže se da Naslovni sud gore navedeno primi na znanje i shodno tome postupi.

3. Tužiteljica je u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, podneskom od 29. siječnja 2025. uredila tužbeni zahtjev pod točkom II, kao u izreci ove presude.Tuženik se usprotivio ovako postavljenom tužbenom zahtjevu navodeći da je tužiteljica podneskom od 29. siječnja 2025., u nedopuštenoj fazi postupka, odnosno u fazi glavne rasprave, nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, prvi puta odredila visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 512,83 EUR. Navedeno postupanje tužiteljice je protivno prisilnim propisima parničnog postupka budući da sukladno čl. 186. Zakona o parničnom postupku, obvezan sadržaj tužbe jest određeni zahtjev u pogledu glavne stvari. Jedina iznimka od obveze postavljanja određenog tužbenog zahtjeva pri podnošenju tužbe, a prije zaključenja prethodnog postupka, propisana je čl. 186.b Zakona o parničnom postupku u vidu instituta stupnjevite tužbe.

3.1. Tužitelj je tužbu uredio u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka koje je provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka. Pri tom se ističe kako je zaključkom Vrhovnog suda RH broj Su IV -162/2021 od 26. studenog 2021. izražen stav VSRH kako je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

4. Punomoćnici stranka su popisali parnični trošak.

5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi čitanjem i pregledavanjem: Ugovora o kreditu broj 256-48/2008 (list 6 - 9 spisa), zk izvatka (lista 10 spisa), Anexa ugovora o kreditu (lista 11 - 12 spisa), Metodologije promjene kamatne stope (list 24 - 25 spisa), Obavijesti o promjeni kamatne stope (list 71 spisa), otplatnog plana (list 72 -73 spisa), specifikacije uplata (list 75 - 77 spisa), pregled prometa za klijenta (list 78 - 84 spisa), nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije (list 88 - 96 spisa) te saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice da se utvrde ništetnima: ugovorna odredba iz čl. 6. Ugovora o kreditu br. 256-48/2008, od 5. lipnja 2008. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika i čl. 2. Aneksa br. 1. uz Ugovor o kreditu br. 256-48/2008 od 23. svibnja 2012. pa od tuženika potražuje novčani iznos od 512,83 koji je po tim osnovama preplatio uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.

7. Među strankama nije sporno da su tužiteljica i prednik tuženika (tada Hypo Alpe- Adria- Bank d.d.) zaključili 19. kolovoza 2005. god. Ugovor o kreditu, broj 256-48/2008, na temelju kojeg je tužitelju odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 110.000,00 EUR prema srednjem tečaju za EUR Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, s kamatom od 6,30 % dekurzivno godišnje. Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, o kojim povećanjima je tuženik obavještavao tužitelja, da je otplata kredita vezana je uz valutnu klauzulu u EUR i to na način da se mjesečni anuitet u iznosu od 680,88 EUR ima plaćati u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju (tada) Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke, počevši od 5.lipnja 2008. godine (čl.3.), da je Banka u slučaju promjene situacije na tržištu ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Banke, a da tužitelj kao korisnik kredita prihvaća primjenu i sve kasnije izmjene i dopune Odluke o kamatnim stopama( čl.6.), što je utvrđeno i uvidom u navedeni ugovor. Nije sporno ni da je kredit po Ugovoru u cijelosti otplaćen 12. rujna 2011.godine.

8. Sporno je jesu li navedene ugovorne odredbe sadržane u čl. 6. Ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika nepoštene i ništetne, sve u smislu odredbe čl. 81, čl. 82, 84, 87 st. 1 i 2 i čl. 90 Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) ,tj. odredbe čl. 96 i čl. 97 ZZP/07 te suprotne odredbama Zakona o obveznim odnosima, je li posljedično navedenoj tužiteljici pričinjena šteta postupanjem tuženika i u kojem iznosu, ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenih iznosa, ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje ove tužbe, primjenjivost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka, te je li nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja.

9. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 3 Poslovni broj: 9 Gž-683/2020-2 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08

- ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje: ZPP) sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

10. Tužiteljica MS, saslušana kao parnična stranka je iskazala kako je u Hypo Alpe-adria-bank što je danas Addiko Bank d.d. 2008. godine sklopila ugovor o kreditu. Prilikom razgovora o kreditu nju su djelatnici banke uvjeravali da su uvjeti u njihovoj banci najbolji te nije imala nikakvu mogućnost pregovaranja u smislu visine kamate a ni drugih odredbi ugovora već joj je od strane banke ponuđen ugovor koji je banka pripremila te je bilo po principu "uzmi ili ostavi". Početna rata znatno je narasla što je onemogućilo normalno vraćanje kredita pa je stoga 2012. godine podigla drugi kredit radi zatvaranja ovog iz 2008. godine. Ponovno joj nitko nije ništa objašnjavao niti je mogla pregovarati o odredbama iz ugovora. Tijekom trajanja ugovora o kreditu nitko je nikad nije obavještavao niti objašnjavao zašto joj rata toliko raste i zašto se kamatna stopa toliko mijenja. Misli da se službenica sa kojom je pregovarala zvala M. Kao što je rekla po zanimanju je medicinska sestra te se smatra prosječno ekonomski educiranom međutim ne može reći da posjeduje znanja o ekonomskim kretanjima na višem nivou, a niti ju je o bilo čemu od strane banke itko informirao. Kredit je podigla iz razloga obnove odnosno dovršetka stambene kuće u kojoj i dan danas živi.

10.1. Ocjenjujući iskaz tužiteljice sud je istog u cijelosti prihvatio kao neposredno uvjerljiv, logičan i u skladu sa materijalnim dokazima u spisu.

10.2. Iz sadržaja Ugovora o kreditu broj 256-48/2008, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu EUR, jasno proizlazi da se zahtjev tužiteljice kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom zahtjevu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke te u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj EUR, pa tužiteljica sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno pravo banke da jednostranom odlukom, bez objektivnih parametara, izmijeni kamatnu stopu.

11. Naime, TSZG je u navedenoj odluci utvrdio da je i tuženik, između ostalih, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i odredbe kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača točnije protivno čl. 81, 82 i 90 (NN 96/03) te kasnije protivno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96 i 97 tog Zakona te suprotno odredbama čl.12. Zakona o obveznim odnosima (¨Narodne novine¨ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u nastavku: ZOO).

11.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu u kojem je pravomoćno utvrđeno da je tuženik, između ostalih banaka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka, odnosno od trenutka kada su postale sadržaj standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje ZZP) čitavo vrijeme dok se koriste.

11.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na tuženika kojom je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojim se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača.

12. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

13. Nije sporno da je tuženik obuhvaćen odlukom u kolektivnom sporu, pa je sud na temelju čl. 502 c ZPP-a i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 naprijed citiranog Zakona, a slijedom toga i obvezan primijeniti utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu a tužiteljica se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe.

14. Tvrdnja tuženika da tužitelj nema ovo pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin "parnicama radi naknade štete", kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je bit ove parnice u kojoj tužiteljica zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi kamatne stope i da joj se isplati šteta koja joj je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne kamatne stope. Odredbe čl. 502 c st. 1 ZPP-a i čl. 118 ZZP-a govore o postupcima naknade štete pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046 ZOO-a i umanjenje nečije imovine.

14.1. U konkretnom slučaju, riječ je dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni. U odlukama VSRH br. Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. god. i Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. god, je VSRH iznio jasno i nedvojbeno shvaćanje o direktnom učinku kolektivnih presuda. Dakle, u odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Trgovačkog i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a radi čega je taj prigovor neosnovan.

15. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje traže zaštitu. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. U konkretnom slučaju nije sklopljen kredit s valutnom klauzulom u CHF, pa se navedena presuda u kolektivnom sporu ne bi primjenjivala na kunske i eurske kredite, ali se mogu primijeniti argumenti iz te presude. Naime, ukoliko je utvrđeno da je kod kredita u CHF jednak način određivanja promjenjive kamatne stope ništetan odnosno nepošten, onda u jednakoj situaciji to vrijedi i za kredite vezane za valutu Eur.

17. Razlog ništetnosti ugovornih odredaba u konkretnom slučaju jest što se prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, tako da tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora, nije mogla niti približno ocijeniti zašto niti u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa.

18. U presudi Suda EU - presude broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuo je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

19. Stoga je po mišljenju ovoga suda, da u situaciji, kada su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo niti je ona mogla utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

20. Ovaj sud je analizirao pravednost spornih odredaba u smislu sustava zaštite potrošača uspostavljenog Direktivom 93/13, koji se temelji na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca u pogledu pregovaračke snage i razine obaviještenosti, u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27).

21. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) je bio na snazi do 6. kolovoza 2007.g., od kada je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07.) koji je izmijenjen i dopunjen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13.) vrijedio do 8. travnja 2014. stupanja na snagu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/2014., 110/2015. i 14/2019.).

21.1. Članak 3. st. 1 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/2003,79/2007) definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

21.2. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) važećem u vrijeme zaključenja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača nepoštena ugovorna odredba je ništava.

21.3. Postupanje u skladu s čl. 62. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača obavještavanjem potrošača nakon sklapanja ugovora o zajmu o svakoj promjeni godišnje kamatne stope ili bilo kojeg drugog troška, u razumnom roku nakon izvršene promjene nema utjecaj na ništavost ugovorne odredbe.

21.4. Prema čl. 29. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. godine isti se ne primjenjuje na kredite sklopljene do tada osim u slučajevima iz čl. 2. kojim se između ostalih definiraju pojmovi: „potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja“, „ugovor o kreditu, u smislu ovoga Zakona, je ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka“ i „potrošačko kreditiranje je pravni posao kojim se jedna ugovorna strana obvezuje drugoj staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a druga se ugovorna strana obvezuje plaćati ugovorene kamate, odnosno ugovorene naknade, te iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, kao svaki drugi pravni posao, koji je po svojoj gospodarskoj biti jednak ovome pravnome poslu“.

22. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. Sud je utvrdio kako nije osnovan prigovor zastare kojeg ističe tuženik. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo je na sjednici od 30. siječnja 2020. god. pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, dok je na sjednici održanoj 31. siječnja 2022. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u EUR u kojem je povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u EUR, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“

U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

* Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„

3. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2).

* Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u EUR odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u EUR odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u EUR) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

24. Slijedom navedenog u konkretnom slučaju zastara tužiteljevog potraživanja počela je teći tek pravomoćnošću naprijed citirane presude Trgovačkog suda u Zagreb donesene povodom kolektivne tužbe potrošača, pa do podnošenja predmetne tužbe 31. svibnja 2019. nije protekao opći rok zastare od pet godina, jer za stjecanje bez osnove nije određen drugi rok zastare (članak 225. ZOO/05).

25. Iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora uz primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristao da plati iznos koji ovisno o odluci banke i tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici

Hrvatskoj, i to iznos koji može i je s vremenom znatno rastao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to zbog odluke tuženika na koje nije mogao utjecati a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine.

26. Za odluku u ovoj pravnoj stvari relevantna je cijena o kojoj su stranke pregovarale i na istu po objektivnom kriteriju pristale, a to je u ovom slučaju po ocjeni suda jedino inicijalno ugovorena kamatna stopa od 6,30 % godišnje i iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužitelju i na koji iznos je primijenjen tečaj EUR koji je vrijedio na dan isplate, za koju je tužiteljica kao potrošač znala u trenutku sklapanja ugovora i na nju kao točno određenu pristala, pa tvrdnje tuženika da se time fiksira kamatna stopa, protivno činjenici da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, nisu utemeljene. Naime, stranke jesu ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, no pri tome nisu na valjani način odredile kriterije promjene iste, dapače tužiteljica kao potrošač uopće nije jasno i potpuno informiran o rasponu kretanja kamatne stope kao cijene zajma, pa da bi ista pristala na takvu cijenu i način mijenjanja iste. U situaciji kada je jedini ugovoreni parametar, kao jasan i potpun kriterij, ugovorena određena stopa i tečaj, isti predstavlja osnovu potraživanja stranaka, a sud nije ovlašten ugovorni odnos stranaka regulirati na način da sam određuje kriterije i elemente ugovora, a koji nisu ugovoreni između stranaka, što bi predstavljala situacija u kojoj bi sud određivao kamatnu stopu prema kriterijima koji nisu sastavni dio ugovora o kreditu. O navedenim konkretnim iznosima i parametrima je tužiteljica kao potrošač jasno informirana, pa je slijedom navedenog, na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem, te je sudskoj vještakinji Stefani Gardašanić dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita uz primjenu kamatne stope od 6,30 % godišnje kroz cijelo vrijeme otplate kredita.

27. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Stefani Gardašanić iz Dubrovnika od 21. studenog 2024. (list 88-96 spisa), proizlazi da prema dokumentaciji u spisu, razlika (pozitivna razlika) između iznosa koje je tužitelj stvarno platio primjenom promjenjive kamatne stope te iznosa koji bi bio dužan platiti da je kamatna stopa ostala u visini početno ugovorene stope 6,30% godišnje, a tečaj EUR u odnosu na HRK isti kao na dan korištenja (isplate) kredita, iznosi 512,83 EUR.

27.1. Vještakinja je jasno i precizno, na temelju Ugovora o kreditu br. 256-48/2008, kartice prometa po kreditu i otplatnog plana izradila svoj nalaz i mišljenje pa je sud isti prihvatio jer je dan prema pravilima struke, znanosti i iskustva.

27.2. Prigovori tuženika su pravne prirode dok tuženik nema posebnih prigovora financijske prirode , iste ovaj sud drži neosnovanim, jer je vještakinja svoj nalaz i mišljenje sačinila u skladu s uputom suda.

28. Zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski je zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema jednostranoj promjeni kamatne stope tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi stoga tužiteljici pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a sve sukladno odredbi čl. 1111 ZOO.

29. Naime, čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir da je upravo tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te je bio svjestan sadržaja predmetnog ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje, sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, time i trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnog dijela odredbi Ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih, pa je na temelju čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma, pa tužiteljica ima pravo na iste kako je navedeno u izreci presude.

30. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/2012 od 19.12.2012. , NN 103/2014 od 27.8.2014., NN 118/2014. od 3.10.2014. i NN 107/2015 od 7.10.2015. - dalje:Tarifa).

30.1. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe, sastava podneska od 29. siječnja 2025., zastupanja na ročištima održanim 22. travnja 2024., 24. veljače 2025. u iznosu od po 100,00 EUR, dakle ukupno 400,00 EUR plus pripadajući PDV 25% 100,00 EUR. Ovome se ima pridodati i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, te pristojbe na tužbu 39,82 EUR i presudu 26,54 EUR, dakle u ukupnom iznosu od 966,36 EUR.

31. Sud je tužiteljici na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 31. ožujka 2025. do isplate, s obzirom na to da je tužiteljica istu tražila, a tumačenjem čl. 29. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017 i 131/2020) proizlazi da sud može u ovršnoj ispravi odrediti plaćanje kamate na parnični trošak, jer ova presuda predstavlja ovršnu ispravu u smislu čl. 23. Ovršnog zakona.

32. Zbog svega izloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Metković, 31. ožujka 2025.

S u d a c :

Damir Ujdur

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Sandra Wagner, odvjetnica u Metkoviću, Andrije Hebranga 6

2. Odvjetničko društvo Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 47

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte