Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-191/2024-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice CK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Draženu Oreškoviću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženice ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 21. veljače 2025., u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženice, te uz javnu objavu presude, 31. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. Ugovor o kreditu broj 5140060242- 60010445119/2005. od 30.svibnja 2005.g., a kojom odredbom je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti unaprijed, jednokratno naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga.
II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. st.2. Ugovora o kreditu broj 5140060242- 60010445119/2005. od 30.svibnja 2005.g., a kojom odredbom se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici Banke.
III. Nalaže se tuženici ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici CK, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 593,27 EUR-a (petstodevedesettrieura- dvadesetsedamcenti) zajedno sa zateznom kamatom koja kamata teče:
- na iznos od 171,46 EUR od 14. lipnja 2005.
- na iznos od 421,81 EUR od 20. svibnja 2021.
računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.
IV. Nalaže se tuženici ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici CK, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 375,00 EUR-a (tristosedamdsesetpeteura) sa zateznim kamatama koje teku od 31. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.
V. Odbijen je kao neosnovan tuženicin zahtjev za naknadu troška.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je, kao korisnik kredita, s tuženicom, kao kreditorom, dana 30. svibnja 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 5140060242-60010445119/2005. temeljem kojeg Ugovora tuženik kao kreditor odobrava tužitelju kredit u iznosu od 34.000,00 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Slavonske banke d.d na dan korištenja kredita, na rok od 17 godina. Tužiteljica je nakon provedene konverzije 20. svibnja 2021. prijevremeno u cijelosti otplatila tražbinu po predmetnom Ugovoru o kreditu. Člankom 6. predmetnog Ugovora ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratno i unaprijed naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 1% od ukupnog iznosa kredita, dok je čl. 8. st.2. Ugovora ugovoreno kako korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita u kojem slučaju je Banka ovlaštena zaračunati naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici Banke. Tuženik je prilikom isplate / korištenja kredita 14. lipnja 2005. tužitelju naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,80% iznosa kredita, odnosno u iznosu od 171,46 EUR, dok je na dan prijevremene konačne otplate 20. svibnja 2021. tužitelju naplaćena naknada na ime obračuna troška kod prijevremenog zatvaranja u iznosu od 421,81 EUR. Odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 5140060242-60010445119/2005. kojom je ugovoreno plaćanje naknade i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora kao i odredba čl. 8. st.2. Ugovora kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora ništetne su te je tuženik iste nezakonito naplatio. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni novčani iznos, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Sukladno citiranoj zakonskoj odredbi tuženik nije imao zakonsko uporište za naplatu naknade za obradu kredita, kao niti naknade za prijevremenu otplatu kredita, ovo posebno stoga što predmetnim Ugovorom o kreditu nije definirano na što se predmetne naknade odnose, niti koliko iste iznose kao i sukladno kojim parametrima se određuje njihova visina. Predmetne odredbe ugovora o kreditu tuženik je koristeći svoj položaj jače ugovorne strane proizvoljno nametnuo tužitelju tipskim ugovorom o kreditu, bez da je tužitelj o istima imao mogućnost pregovarati pri zaključenju ugovora o kreditu, a koje odredbe su imala za cilj pogodovati tuženiku. Naime, prilikom realizacije kredita tuženik je naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita u iznosu od 171,46 EUR, dok je pri otplati kredita naplatio tužitelju naknadu radi prijevremene otplate u iznosu od 421,81 EUR bez da je za isto imao zakonsko uporište i bez da je tužitelju učinio dostupnim kako parametre koji utječu na visinu naknada, tako i specifikaciju troškova koje je tuženik imao pri isplati kredita tužitelju, odnosno u trenutku prijevremene otplate, a koji troškovi bi se podmirivali predmetnim naknadama, na koji način je tuženik nepripadno stekao iznos od 593,27 EUR. Slijedom navedenog, predmetne odredbe su nepoštene, a time i ništetne i temeljem odredbe čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/2003, 46/2007 I 79/2007- dalje u tekstu ZZP ) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. istoga članka propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. S obzirom da se radi o tipskom unaprijed formuliranom ugovoru pripremljenom od strane banke - tuženika kao i da se o naknadi za obradu kredita, kao i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije moglo pojedinačno pregovarati, te da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi o naknadi iz čl. 6 Ugovora i naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 8. st.2. Ugovora to su stoga odredbe čl. 6. i čl. 8. st.2. Ugovora nepoštene odredbe sukladno čl. 81. st. 1. ZZP-a, te ništetne sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a. Ništetnost predmetnih ugovornih odredbi proizlazi i iz činjenice da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO/05, te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO/05, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove tuženik ima i koje sve troškove naplaćuje iz predmetnih naknada, te se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, time što je tuženik i jača ugovorna strana, takve ugovorne odredbe uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Ovakav pravni stav zauzet je i odredbom čl.3. Direktive Vijeća 93/13 od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koji stav potvrđuje i Sud EU odlukom u spojenim predmetima C-224/19 I C-259/19 i C-84/19 budući je Sud EU potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni. Sukladno navedenom, nedvojbeno je kako je tuženik od tužitelja neosnovano na osnovu ništetnih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita naplatio, odnosno stekao bez osnove iznos od 593,27 EUR.
1.1. Tijekom postupka, podneskom od 11. svibnja 2024. tužiteljica navodi da sama činjenica da je odredba o naknadi za korištenje kredita bila uočljiva u ugovornom tekstu ne znači da su tužitelj i tuženik o istoj pregovarali kao niti da je tuženik upoznao tužitelja koji su to posebni troškovi i u kojem iznosu tuženiku nastali u vezi sklapanja predmetnog Ugovora a koji bi se imali namiriti iz naknade za korištenje kredita. Predmetnu odredbu ugovora o kreditu tuženik je koristeći svoj položaj jače ugovorne strane proizvoljno nametnuo tužitelju tipskim ugovorom o kreditu, bez da je tužitelj o istoj imao mogućnost pregovarati pri zaključenju ugovora o kreditu, a koja odredba je imala za cilj pogodovati tuženiku. Kod realizacije kredita tuženik je naplatio naknadu za obradu kredita bez da je za isto imao zakonsko uporište i bez da je tužitelju učinio dostupnim kako parametre koji utječu na visinu naknade za obradu kredita, tako i specifikaciju dodatnih i posebnih troškova koje je tuženik imao pri isplati kredita tužitelju a koji troškovi bi se podmirivali predmetnom naknadom te se sukladno navedenom predmetna odredba ne može smatrati niti razumljivom. Prema odluci Europskog suda pravde od 30.travnja 2014.g. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4.st.2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorena odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno opći uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze a što u konkretnom slučaju tuženik nije učinio prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Nadalje, imajući u vidu činjenicu da je predmetna naknada određena u određenom postotku od iznosa realiziranog kredita, a što u biti znači da što su dužnici realizirali veće kredite isti će platiti i veću naknadu, jasno je za zaključiti da tuženik predmetnom naknadom nije podmirivao stvarne troškove s obzirom da nije odredio na što se isti odnose i kako se isti povećavaju razmjerno povećanju iznosa kredita, već je predmetnu naknadu odredio svojevoljno i proizvoljno u određenom postotku te na taj način sebi pribavio dodatnu imovinsku korist. Da se ne radi o posebnim i dodatnim troškovima koji su tuženiku nastali u vezi odobravanja kredita tužitelju proizlazi i iz navoda tuženika sadržanim u odgovoru na tužbu u kojoj tuženik jasno navodi kako je predmetnom naknadom podmirivao troškove svog redovnog poslovanja. Prvenstveno tužitelj ističe kako navedeni troškovi nikada nisu propisani niti jednim aktom kao troškovi koji se imaju namiriti iz naknade za obradu kredita, a posebno ukazujemo na činjenicu kako se radi o troškovima koji spadaju u redovno poslovanje tuženika te iste nikako ne može snositi tužitelj kao korisnik kredita s obzirom da se radi o troškovima poslovanja koje tuženik obavlja redovno u okviru svoje poslovne djelatnosti koja mu donosi dobiti te je takve troškove u obvezi snositi tuženik. Sukladno navedenom, a s obzirom da se radi o tipskom unaprijed formuliranom ugovoru pripremljenom od strane banke - tuženika kao i da se o naknadi za odobreni kredit nije moglo pojedinačno pregovarati, te da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe o naknadi iz čl. 6. Ugovora to je stoga odredba čl. 6. Ugovora nepoštena odredba sukladno čl. 81. st. 1. ZZP-a, te ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a. Nadalje, tužitelj navodi da nije bio upoznat o kakvoj se naknadi radi, odnosno koje dodatne usluge a koje ne ulaze u okvir redovitog poslovanja tuženika, tužitelj dobiva od tuženika i za koje plaća predmetnu naknadu. Također, tužitelj kao slabija ugovorna strana nije imao mogućnost prigovora niti utjecaj na sadržaj i uvjete ugovora o kreditu jer je tuženik kao jača ugovorna strana svojim položajem odredio kako sadržaj tako i uvjete predmetnog kredita, a ovo posebno stoga što je imao u vidu i koristio činjenicu da su tužitelju potrebna financijska sredstva do kojih može doći jedino realizacijom kredita. Ujedno, tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako predmetna odredba čl.6. Ugovora o kreditu nije utjecala značajnu neravnotežu među strankama, te smatramo kako su citirani navodi u potpunosti neosnovani. Da je tuženik koristeći se položajem jače ugovorne strane prouzrokovao neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana proizlazi upravo iz činjenice kako je isti koristeći se svojim položajem pri zaključenja predmetnog ugovora o kreditu ponudivši tužitelju sklapanje tipskog ugovora koji je u sebi već sadržavao odredbu o naknadi za korištenje kredita, a o kojoj odredbi se pri zaključenju ugovora nije pregovaralo, postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja te neosnovano stekao imovinsku korist na način da je od tužitelja pri realizaciji naplatio predmetnu naknadu bez da je tužitelj znao za koje stvarne troškove istu plaća i na koje se sve troškove predmetna naknada odnosi. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita koju je tuženik naplatio tužitelju temeljem čl.8. predmetnog Ugovora o kreditu tuženik navodi kako je predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, kako je tuženik informirao tužitelja o njegovoj obvezi plaćanja naknade kod prijevremenog povrata kredita te se predmetna odredba ne može smatrati nepoštenom. Ujedno, tuženik navodi kako je odredbom čl.1024. ZOO-a propisano da je korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je banka pretrpjela kao i da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po Ugovoru kredit trebalo vratiti u slučaju vraćanja kredita prije ugovorenog roka te kako je prijevremenom otplatom kredita banka pretrpjela štetu zbog toga što nije mogla naplatiti kamatu do dana kada je kredit po Ugovoru trebalo vratiti, ali da predmetna naknada za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja buduću, nedospjelu kamatu. U odnosu na navode tuženika koji se odnose na ocjenu nepoštenosti predmetne odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu kredita a kojima tuženik ukazuje kako je predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva tužitelj radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja . Nadalje, tužitelj se poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018 od 09. ožujka 2022. kojom je prihvaćena revizija tužitelja te je preinačena presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1990/2017-2 od 12. listopada 2017., na način da je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1261/2016-7 od 28. srpnja 2017. kojom je utvrđena ništetnom odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate kredita te je naloženo tuženiku platiti tužitelju naplaćenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Citiranom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrđeno je kako odredbe članka 1068. stavak 3. i 4. ZOO/91 ( sada čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO/05) predviđaju dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Sukladno navedenom Vrhovni sud Republike navodi kako je opravdano za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti) te da se s obzirom kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. Ovakav pravni stav zauzet je i odredbom čl.3. Direktive Vijeća 93/13 od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koji stav potvrđuje i Sud EU odlukom u spojenim predmetima C-224/19 I C-259/19. Nadalje, odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3231/2022 od 13. srpnja 2023. utvrđeno je kako u slučaju ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita nije bitna njezina odredivost, jer je takva naknada zabranjena kako Zakonom o obveznim odnosima, tako i Direktivama 2008/48 i 2014/17 o ugovorima o potrošačkim kreditima odnosno o stambenim potrošačkim kreditima koje se zrcale u presudama Suda EU i to prije svega u presudama C-383/18 i C-555/21, gdje se nedvojbeno utvrđuje da potrošaču ne smiju biti naplaćeni nikakvi dodatni troškovi kod prijevremene otplate kredita. Naime, banke imaju pravo u svakom kreditu na vraćanje glavnice kredita, na naplatu ugovorenih kamata te na naknade koje su stvarne, odnosno za koje postoji dokaz da je banka imala određene troškove pa ih je onda imala pravo i naplatiti. Kada je u pitanju prijevremena otplata kredita, potpuno je jasno da pritom banka ima pravo naplatiti preostalu glavnicu i kamatu koja je nastala do dana prijevremene otplate, ali nema pravo naplaćivati nikakvu dodatnu naknadu odnosno buduću nedospjelu dobit uslijed toga što je kredit otplaćen prijevremeno. U odnosu na prigovor zastare tužitelj ističe kako je ovakav prigovor tuženika u potpunosti neosnovan te upućujemo na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. kojim je VSTH zauzeo stajalište u odnosu na rok zastare restitucijskog zahtjeva nakon utvrđenja ugovornih odredbi, odnosno ugovora kako slijedi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." S obzirom na navedeno pravno shvaćanje VSRH, a imajući u vidu da je tužitelj u tužbenom zahtjevu prvotno postavio deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti određene ugovorne odredbe te kondemantorni zahtjev usmjeren na isplatu, odnosno restituciju plaćene naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita temeljem ništetne odredbe čl.6., i čl. 8., a koju naknadu je tužitelj po predmetnom ugovoru o kreditu na temelju ništetnih ugovornih odredbi naplatio tužitelju smatramo kako je istaknuti prigovor zastare u potpunosti neosnovan . Naime, sukladno shvaćanju VSRH zastarni rok restitucijskog zahtjeva u konkretnom predmetu početi će teći tek po pravomoćnosti presude kojom će biti utvrđena ništetnost predmetnih ugovornih odredbi. Neosnovano tuženik ističe kako osporava tijek zateznih kamata navodeći kako tuženik ne bi bio u obvezi platiti zakonske zatezne kamate prije podnošenja tužbe s obzirom da se isti u tom vremenskom razdoblju sukladno čl. 1115. ZOO-a ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Ovako postavljen zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata tužitelj temelji upravo na činjenici da je prilikom uplate naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik neosnovano stekao razliku više plaćenog na temelju ništetne odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Naime, tuženik je imovinsku korist temeljem naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita stekao na osnovu ništetne odredbe čl.6. i čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu a s obzirom da ništetnost ima pravni učinak ex tunc to se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem od dana naplate predmetnih naknada. S obzirom da je tuženik nepošten stjecatelj iz razloga što je novčani iznos koji se odnosi na naknadu za obradu kredita stekao na temelju nepoštenih pa samim time i ništetnih odredbi to tužitelj sukladno čl.1115. ZOO-a zakonski osnovano potražuje iznos zateznih kamata na iznos plaćene naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita od dana plaćanja istih.
2. U odgovoru na tužbu tuženica je u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini te je istaknula prigovor zastare. Prvenstveno, tuženik ističe kako u vezi s predmetnim ugovorom o kreditu tužitelj već vodi parnični postupak protiv tuženika pred Općinskim sudom u Osijeku, pod poslovnim brojem P-623/19. U tom parničnom postupku tužitelj potražuje isplatu s osnove ništetnosti odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U tom predmetu još nisu provedeni dokazni prijedlozi. Kako parnica između tužitelja i tuženika već postoji i to u odnosu na isti ugovorni odnos i pravnu materiju, tuženik predlaže ovaj parnični predmet spojiti radi zajedničkoga raspravljanja na spis P-623/19 kako bi se ubrzalo raspravljanje i smanjili troškovi postupka (čl. 313. Zakona o parničnom postupku). Tuženik ne spori da je njegov pravni prednik 30. svibnja 2005. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 5140060242- 60010445119/2005 (dalje: ugovor o kreditu). No, tuženik prvenstveno ističe da je u ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,00% iznosa kredita, stoga sporni čl. 6. ne podliježe testu nepoštenosti (članak 84. Zakona o zaštiti potrošača). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tužitelj je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,00% (ugovorna transparentnost). Dodatno, iako je ugovorom sporna naknada utvrđena u visini 1,00 % iznosa kredita, ista je naplaćena u visini 0,80 % iznosa kredita. Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Naprotiv, troškovi obrade kredita jasno su definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Nadalje, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03,dalje: ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nesporno je da se u ovom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati). Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem sporne naknade, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojao tuženikov propust. Tužitelj samo paušalno navodi da je ta odredba suprotna Zakonu o zaštiti potrošača jer je unaprijed formulirana od strane tuženika. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze. Također, tuženik naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti. Dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže. Predmetnim je ugovorom odobren i isplaćen iznos od 34.000,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu 0,80 %. Iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Tuženik ističe kako su neosnovani navodi tužitelja da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna. Nadalje, navodi da tužitelju nije dopušteno isticati ništetnost iste sukladno čl. 107. st. 2. Zakona o obveznim odnosima obzirom da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Slijedom iznesenoga, nesporno je da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba čl. 6. ugovora bila ništetna, niti tužitelj ima pravo na isplatu predmetnog iznosa. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, tuženik ističe kako, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, proizlazi kako je za nepoštenost odredbe potrebno da su ispunjene sljedeće pretpostavke da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tuženica navodi da joj prijevremenom otplatom kredita nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženica, za razliku od tužitelja, nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužna plaćati kamatu, čime joj nastaje šteta. Također, tuženik uslijed prijevremene otplate ostvaruje u tom trenutku neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta. Stoga je sredstva prisiljen položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank, i za to plaćati negativnu kamatu, čime mu također nastaje šteta. Nadalje, navodi da tuženicino pravo naplatiti spornu naknadu predstavlja protutežu tužiteljevom pravu prijevremeno otplatiti kredit. Tuženica ukazuje i na činjenicu da je zakonom propisana nužnost postojanja znatne neravnoteže, što u svakom slučaju nije ostvareno. Jedino zakonom određeno ograničenje u vezi s naknadom prilikom prijevremene otplate kredita propisano je u čl. 1068. st. 4. ZOO-a, kojim je određeno da se u naknadu ne mogu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Stoga tuženik napominje kako stvarna šteta koja je tuženiku nastala prilikom prijevremene otplate predmetnog kredita, opisana u prethodnoj točki ovog podneska, odnosno naknada koja je predviđena spornim čl. 8., ni na koji način nije povezana niti predstavlja buduću nedospjelu ugovornu kamatu koju bi tužitelj platio da je kredit nastavio otplaćivati sukladno ugovorenom datumu dospijeća. Tuženik prilaže ovjerene izjave g. AK, izvršnog direktora riznice tuženika te gđe. VK, voditeljice administracije kredita tuženika i to na okolnost nastanka i visine pretrpljene štete i troškova uslijed prijevremene otplate kredita. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja predmetnih naknada pa do isplate. Naime, sukladno čl. 214. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Iako predmetni slučajevi nisu identični, oni su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Stoga tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. Tuženik ističe kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja.
2.1. Tijekom postupka tuženica je u podnesku od 8. studenog 2024. navela da je iz predmetne simulacije razvidno da sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita, naplaćena 20.05.2021. u iznosu 3.178,16 kn / 421,81 EUR, ne predstavlja buduću nedospjelu kamatu jer bi kamata, u slučaju redovne ugovorene otplate, iznosila 6.227,14 EUR. Slijedom navedenoga, nema govora da bi predmetna naknada predstavljala iznos buduće, nedospjele kamate, već ona predstavlja naknadu štete koju tuženik trpi uslijed prijevremene otplate zbog nemogućnosti plasiranja novog kredita po istim tržišnim uvjetima. Samim time, ista nije niti ništetna. Tuženica dostavlja i izvadak iz Odluke o naknadama za usluge važeći u vrijeme prijevremene otplate, iz kojeg je razvidno da je sporna naknada bila određena rednim brojem 202, i to u visini 3,00 % od iznosa nedospjele glavnice, a minimalno 500 kn. Tuženik dostavlja i Odluku o naknadama za usluge tuženika koja se primjenjivala od 01.03.2005., odnosno u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao dokaz da je tuženica i u vrijeme ugovaranja sporne odredbe imala određenu visinu naknade za prijevremenu otplatu - tarifnim stavkom B.4.4. i to u visini 2 % od iznosa nedospjele glavnice, a minimalno 1.000,00 kn. Dakle, sporna je naknada bila određena i u trenutku sklapanja samog ugovora, ali i u trenutku prijevremene otplate kredita. Tuženica predlaže naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak postupka.
3. Na pripremnom ročištu održanom 21. veljače 2025. tuženica je navela da ostaje kod odgovora na tužbu, svih dosadašnjih navoda, da ne osporava visinu, ali da je pravna osnova sporna. Nakon toga, tužiteljica je odustala od dokaznog prijedloga za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.
4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao izvadak iz sudskog
1 0
registra (list spisa 7-13), Ugovor o kreditu br. 5140060242-60010445119/2005. (list spisa 14-21), izvadak iz Knjige položenih ugovora, [broj poduloška] za k. o. [katastarska općina] (list spisa 22), potvrda Javnog bilježnika (list spisa 23), Obavijest o otplaćenom kreditu od 9.6.2021. (list spisa 24), Isplatni nalog (list spisa 25), Pregled prometa za klijenta CK (list spisa 26-37 i 38-45), Specifikacija uplata (list spisa 46-47), Ovjereni prijevod Mišljenja Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u s engleskog na hrvatski jezik s dijelom dokumenta na engl. jeziku (list spisa 60-125), Izjava svjedoka PK (list spisa 126-128), Izjava svjedokinje VK (list spisa 129-132), izračun nedospjele kamate (list spisa 145-148), preslik transakcijskog računa potrošača (list spisa 149-159), Odluka o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria banke d.d. (list spisa 160-187) te je saslušao tužiteljicu.
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženice radi isplate iznosa od 593,27 EUR- a, a koji iznos je tužitelj isplatio tuženici po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita.
7. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, sporno je ima li tužiteljica status potrošača, te je li nastupila zastara utuženog iznosa.
8. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, kao niti to da je tužiteljica s tuženikom sklopila predmetni Ugovor o kreditu broj 5140060242-60010445119/2005
9. Iz izvatka iz sudskog registra (list spisa 7-13) proizlazi da je Hypo Alpe Adria bank d.d. pripojeno društvo Slavonska banka d.d., te da je Hypo Alpe Adria bank promijenila tvrtku u Addiko bank d.d.
10. Iz Ugovora o kreditu br. 5140060242-60010445119/2005. (list spisa 14-21) proizlazi da je, između ostaloga, člankom 6. ugovorena naknada za obradu kredita, a čl. 8. da je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita.
11. Iz Obavijesti o otplaćenom kreditu od 9.6.2021. (list spisa 24) proizlazi da 9. lipnaj 2021. tuženica obavijestila tužitelja da je kredit u cijelosti otplaćen.,
12. Iz Isplatnog naloga (list spisa 25) proizlazi da je tužitelju naplaćen trošak obrade kredita u iznosu od 1.291,86 kn, 14. lipnja 2005.
13. Iz Pregleda prometa za klijenta CK i Specifikacija uplata (list spisa 26- 37 i 38-45, 46-47) proizlazi da tužiteljicina otplata kredita po mjesecima, te da je tužiteljica 20. svibnja 2021. platila tuženici naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 3.178,12kn.
14. Tuženica je tijekom postupka u spis dostavila Izjavu svjedoka NK (list spisa 177-179) i VK (list spisa 87-90). Sud je navedene izjave ocijenio kao nevjerodostojne jer RK i VK nisu bile osobe koje su neposredno sudjelovale u sklapanju predmetnog ugovora, a što proizlazi iz samih Izjava, pa nemaju potrebna znanja o pregovorima s tužiteljicom u vezi s predmetnom odredbom ugovora o kreditu.
1 1
15. Iz dokumentacije koju je tuženica dostavila sudu a kojom je trebao dokazati da je tuženik tužiteljevom prijevremenom otplatom kredita trpio štetu ne proizlazi koju štetu je tuženik trpio prijevremenom otplatom kredita, odnosno na što se šteta odnosi. Dakle, navedenom dokumentacijom i to izračun nedospjele kamate (list spisa 145-148), preslik transakcijskog računa potrošača (list spisa 149-159), Odluka o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria banke d.d. (list spisa 160-187) tuženica nije dokazala štetu koju je trpjela.
16. U svom iskazu tužiteljica je navela da 2005. sklopila s tuženikom ugovor o kreditu na iznos od 34.000,00CHF na rok otplate od 17 godina. Kredit je otplatila novim kreditom koji je podigla 2021. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu naplaćena joj je naknada za obradu kredita koja je naplaćena sredstvima iz kredita. Isto tako, je bilo i s naknadom za prijevremenu otplatu kredita, koja je naplaćena prilikom dizanja novog kredita, odnosno nova banka je proslijedila Addiko banci navedena sredstva za navedenu naknadu. Nije imala mogućnost pregovarati o navedenim odredbama jer je Ugovor bio unaprijed spremljen, sve je bilo pripremljeno, nisu joj djelatnici banke obrazložili što čini visinu naknada odnosno kako su izračunali visinu naknade i na što se naknade odnose. Kada je otplaćivala kredit tek tada su joj rekli postotak naknade za prijevremenu otplatu kredita, ali prilikom sklapanja Ugovora nisu joj ništa obrazlagali. Kredit je digla da bih kupila stan za stanovanje. U to vrijeme nije imala OPG, obrt niti trgovačkog društvo, kao ni danas. Prije potpisivanja ugovora nije pročitala cijeli, bilo je puno stranica, a morala je staviti paraf na svaku stranicu. Nije imala primjedbi na sadržaj ugovora jer nije imala priliku jer ga nije ni pročitala. Nije uočila odredbe za naknadu za obradu kredita i za prijevremenu otplatu, jer nije pojedinačno čitala. Iz sadržaja ugovora nije mogla izračunati približno koliko bi naknada iznosila, i jedna i druga. Prilikom ugovaranja kredita u banci nije dobila nekakve brošure u kojima bi bila navedena koliko bi bila isplaćena naknada ili letke. Prilikom ugovaranja od banke nije tražila odluke o naknadama. Nije imala vremena čitati ugovor jer je bila gužva a bilo je i puno stranica. Nije moga uzeti ugovor i odnijeti kući da ga pročita.
16.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je detaljan, jasan, bez proturječnosti i nejasnoća.
17. Prije svega, potrebno je reći da iako je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila sa Slavonskom bankom d.d., a ne tuženicom, iz Sudskog registra proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek, od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 29. siječnja 2009.. Slijedom navedenog, Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo
1 2
preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 11. srpnja 2016., mijenja ime u Addiko banka d.d..
17.1. Slijedom navedenoga, budući da Slavonska banka d.d. ne postoji jer je pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koja je promijenila ime u Addiko banka d.d., Addiko banka d.d. – tuženica je pravni slijednik Slavonske banke d.d. i pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.
18. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužiteljica od strane djelatnika banke nije bila informirana o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita i naknade za obradu kredita, kao niti o iznosu navedenih naknada. Navedene odredbe o prijevremenoj otplati kredita i naknade za obradu kredita nisu bila jasne, razumljive i lako uočljive, jer nisu sadržavale parametre za određivanje njezine visine. Osim toga, tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno te naknade odnose, te o naknadama nije mogao pregovarati, a nije bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedenih naknada i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi. Banka je trebala tužiteljici obrazložiti koja je svrha i što čini naknade, te joj dati parametre za njihov izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.
19. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZZP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.
20. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.
21. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako b na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi se mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
1 3
22. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica, ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stana za stanovanje. Slijedom navedenog, a budući da tuženica, na kojoj je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača, nije dokazala,, a niti je učinila vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice (ili njezinog prednika) u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužiteljica, bila potrošač.
23. Isto tako, na tuženici je teret dokaza da je s tužiteljicom, odnosno njezinim prednikom, pojedinačno pregovarala o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i naknadi za obradu kredita, te o visini tih naknada. Osim toga, tijekom ovoga postupka tuženica nije dokazala, kako je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora, a s obzirom na sadržaj predmetne odredbe, mogla izračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita i naknadu za obradu kredita, i koji to troškovi čine navedeni iznos naknade. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nisu progovarali o navedenim odredbama o naknadi za obradu kredita i prijevremenoj otplati kredita.
24. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornim odredbama nije pregovaralo može se zaključiti da tuženica nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženica nije pregovarala s tužiteljicom o spornoj odredbi kako bi se uvjerila da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženica prilikom ugovaranja sporne odredbe postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
25. Isto tako, budući da iz iskaza tužiteljice proizlazi nije znala može li uopće prigovarati o navedenoj odredbi, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetnih naknada nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnim spornim odredbama ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.
26. Sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.
27. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019 odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača
1 4
korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi čl. 81., 82 i 90. ZZP-a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita i zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošača informirati o tome.
28. Dakle, s obzirom na to da se radi o kreditu za kupnju stana, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko spornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedenih naknada. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, ali tužiteljica (što proizlazi iz njezinog iskaza) nije mogla shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovornih odredbi, djelatnici banke tužiteljici nisu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužiteljicu bila nerazumljiva jer ista nije mogla sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti), a nije sadržavala niti parametre za određivanje visine (sukladno Odlukama i Tarifama banke).
28.1. Osim toga, potrebno je reći da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, kao niti na što se odnosi naknada za obradu kredita, pa stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koji je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti, tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).
28.2. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio nepoštenom odredbu čl. 6. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti unaprijed, jednokratno naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, te je nepoštena odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu kojom je propisano da se korisnik obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici banke. Stoga, nepoštene su navedene odredbe čl. 6. i čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, te primjenom čl. 81. st. 1. ZZP- a, su ništetne u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I. i II. izreke.
29. Budući da je odredba Ugovora o kreditu ništetna u čl. 6. i čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu u kojem su ugovorene predmetne naknade, to se te odredbe među strankama
1 5
ne mogu primijeniti i tuženica nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovore odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženica je dužna tužiteljici vratiti ono što je primila po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita i naknadu za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 14. lipnja 2005. u iznosu od 1.291,86kn/171,46 EUR-a, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je naplaćena 20. svibnja 2021. u iznosu od 421,81 EUR-a/3.178,12kn.
29.1. Na ukupni iznos od 593,27 EUR-a tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115.ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženica bila nepoštena pa je obvezna platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženica je nepoštena jer je povrijedila interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je za obradu kredita naplaćena 14. lipnja 2005. u iznosu od1.291,86kn/171,46 EUR-a, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je naplaćena je 20. svibnja 2021. u iznosu od 421,81 EUR-a/3.178,12kn, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga, odlučeno kao pod toč. III. izreke.
30. Nije osnovan tuženicin prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6. i 8. st. 2. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.
31. Potrebno je reći, da iako je tuženica predložila spajanje postupaka jer da se već pred ovim sudom vodi postupak tužiteljice protiv tuženice, a u vezi utvrđenja ništetnom odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, ovaj sud je odlučio da neće spojiti navedene postupke, jer je sud stava da se navedenim ne bi ubrzalo odlučivanje, tim više što u ovoj pravnoj stvari nije sporna visina, pa nije bilo potrebno vještačenje i rasprava je završena na jednom ročištu.
32. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu pa joj pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50 bodova sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 21. veljače 2025. u iznosu od 50 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, te trošak sastava podneska od 11. svibnja 2024. u iznosu od 50 bodova sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, što sveukupno iznosi 150 bodova, odnosno 300,00 EUR-a, uvećano za 25% PDV-a iznosi 375,00 EUR-a sa zateznim kamatama koje
1 6
teku od 31. ožujka 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. IV. izreke.
33. Budući da je tuženica u cijelosti izgubio u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. V. izreke.
Osijek, 31. ožujka 2025.
Sutkinja
Helena Topić Vuković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DOSTAVITI:
1. Pun. tužiteljice
2. Pun. tuženice
