REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Povrv-5437/2021-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marku Duku, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja HT PRODUKCIJA d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 23, OIB: 35196605159, zastupanog po punomoćniku Tihomiru Zecu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženice CL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 20. veljače 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženice osobno, dana 31. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Ukida se u cijelosti na snazi platni nalog sadržan u rješenju u ovrsi javnog bilježnika Joze Rotima iz Zagreba, posl. br. OVRV-2028/2021. od 09.06.2021.godine.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

U ovoj pravnoj stvari tužitelj (ovrhovoditelj) je podnio ovršni prijedlog temeljem kojeg je izdano rješenje o ovrsi broj gornji. Od tuženice (tada ovršenice) temeljem vjerodostojne isprave zahtjeva isplatu iznosa glavnice i plaćanje troškova ovršnog postupka.

Tuženica je prigovorila ovom rješenju navodeći da je pretplatnički ugovor potpisan zahtjevom za zasnivanje pretplatničkog ugovora 01.02.2017. na trajanje od dvije godine. Ugovorna obveza isplaćena je na vrijeme te je korisnik/ovršenik nakon isteka ugovora nastavio koristiti uslugu Evo-tv, no zbog neplaćanja mjesečnih rata nakon isteka ugovorne obveze, pružatelj usluge prekinuo je izdavanje usluge u mjesecu svibnju 2020. godine. Novi Evo-tv reciver (digitalni prijemnik) koji je pružatelj usluge slao ovršeniku u ljetnim mjesecima 2020. godine nikad nije preuzet od strane ovršenika, te je Hrvatskom poštom vraćen nazad pošiljatelju, o čemu je pružatelj usluge morao imati saznanja. Navela je da je kao korisnica isplatila pružatelju usluge iznos od 430.49 kn za sve isporučene neplaćene usluge do dana uskraćivanja usluge odnosno iskopčanja usluge Evo-tv u mjesecu svibnju 2020. godine.

Ovršni iznos u cijelosti je utemeljen na nepostojećem dugu nastalom nakon mjeseca svibnja 2020. godine odnosno nakon isteka pretplatničkog ugovora te nakon isključenja usluge u mjesecu svibnju 2020. godine, na što pružatelj usluge nema pravo. Predlaže sudu da u potpunosti odbaci rješenje o ovrsi jer je dug nepostojeći te pravno neutemeljen, te da naloži tužitelju plaćanje svih sudskih troškova i troškova javnog bilježnika proizišlih iz postupka.

Zbog navedenog je prigovora postupak dalje upućen na rješavanje kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

Radi razjašnjenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u: izvod iz poslovnih knjiga, obavijest, račune, rješenje o ovrsi, prigovor, karticu analitičkog knjigovodstva, iskaz odnosno argumentaciju tužiteljice.

Druge dokaze sud nije izvodio temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07 i 84/08 – dalje: ZPP), uz činjenicu da je riječ o sporu male vrijednosti.

Valja reći, da je temeljem odredbe čl. 219.st.1. ZPP-a, svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze suprotne strane, što znači da svaka stranka treba dokazivati istinitost tvrdnje o postojanju činjenica koje su za nju povoljne pa u situaciji kada stranka nije podastrla sudu dovoljno adekvatnih dokaza kojom se utvrđuje činjenica na koju se ista poziva u svoju korist sud izvodi zaključak da ta činjenica nije dokazana te da navedena tvrdnja nije točna.

Ocjenjujući izvedene dokaze sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, te odredbama zakona.

Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da predmetno rješenje o ovrsi valjalo ukinuti u cijelosti ukinuto u cijelosti.

Prvenstveno je sud raspravio pitanje potraživanja koji je istaknula tuženica na ročištu dana 20. veljače 2025. godine, a koji nije osnovan sudeći po datumima dospijeća na računima i datumu podnošenja ovršnog prijedloga 11. listopada 2021. godine (čl. 232 Zakona o obvezni odnosima).

Nadalje, u ovom postupku odlučuje se tome da li će platni nalog kao sastavni dio rješenja o ovrsi, ostati na snazi ili ne. Platni je nalog pendentan do odluke suda odnosno do dovršetka parničnog postupka pa će se, već o rezultatima postupka, održati na snazi ili neće.

Što se tiče osnovanosti i visine utuženog potraživanja, situacija je slijedeća: tuženica tvrdi da se potraživanje tužitelja odnosi na račune za neplaćanje mjesečnih rata, a koje je ona platila, dok tužitelj tvrdi da se isti odnose na naknadu za "nepovrat uređaja".

Bez obzira na očitu gramatičku nepravilnost oko formulacije ovog argumenta, sud zaključuje da tužitelj tvrdi da tuženica navodno nije vratila uređaj (digitalni TV prijemnik), pa da bi imao pravo na naknadu za isto temeljem Općih uvjeta poslovanja. Ovaj prigovor tuženice je osnovan.

Prvo, nedokazana je i sporna tvrdnja tužitelja da tuženica navodno nije vratila uređaj, jer je ona sama na ročištu za glavnu raspravu dana 20. veljač2 2025. godine jasno iskazala da je uređaj vratila i kako je to učinila ne zna zašto bi išta morala platiti

Tužiteljska strana niti jednom jedinom riječju taj iskaz nije osporila (l. 87) – argumentum a contrario, sud vjeruje tuženici i zaključuje da je uređaj ipak vraćen tužitelju suprotno njegovim navodima u podnesku od dana 25. siječnja 2022. godine.

Drugo, iznosi koji su navedeni u računima koji su dostavljeni kako bi potkrijepili brojke u "izvodu iz poslovnih knjiga" 8l. 4) i l. 32 i 34, su što se tiče visine potpuno nejasni. Naime, po tvrdnji tuženika odnose se na "nepovrat uređaja" – takva stavka piše na računu br. 08/20 (l. 32), no na računu 09/20 to ne piše (l. 34) tako da nije jasno na što se isti uopće odnosi u visini od 1,40 kuna. Osim toga, nije niti jasno temeljem čega je tužitelj uopće naveo osnovni iznos od 287,20 kuna (bez PDV-t a) kao naknadu za "nepovrat uređaja" odnosno kako je uopće došao do tog iznosa ( a tuženica kao neuka stranka odnosno laik osporava sve, dakle i visinu potraživanja), tim više što tužitelj tvrdi da se i drugi račun (za 1,40 kuna) odnosi na istu osnovu potraživanja (iako to nije razvidno kako smo naprijed vidjeli).

Ako je tome možda i tako, onda izgleda da tužitelj arbitrarno ispisuje iznose na računima za ista potraživanja ali u različiti iznosima, bez ikakve mogućnosti provjere valjanosti takvog postupanja od strane suda. Prema tome, niti po ovom kriteriju ne može se platni nalog održati na snazi, a drugačije shvaćanje bi značilo da bi sud bezpogovorno trebao vjerovati istinitosti utuženih iznosa, što sud niti ne može niti ne smije učiniti, dapače suprotno - sve se mora moći provjeriti – sve uz činjenicu da je teret dokazivanja u ovom postupku upravo na tužitelju (čl. 219 ZPP-a).

Završno, valja imati u vidu da je tužbeni zahtjev za novčanu isplatu takav kakav jest, izražen u novčanoj jedinici – u kunama, a koja novčana jedinica u trenutku održanja ročišta za zaključenje glavne rasprave (na kraju 2025. godine) nije više na dugo na snazi, odnosno riječ je o nepostojećoj valuti.

Tužitelj nije izvršilo preračun u valutu euro, niti je zatražio isplatu u eurima (ili je zaboravio ili je očekivao da bi valjda sud to trebao učini umjesto njega), s time da je to isključivo njegova dispozicija na koji sud ne može i ne smije utjecati.

U konkretnom slučaju tužitelj kao vjerovnik od tuženika zahtijeva ispunjenje obveze, a dužnik bi bio dužan ispuniti onako kako ona glasi sukladno odredbi čl. 342. Zakona o obveznim odnosima. Drugim riječima, ovaj sud bi - u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva naložio tuženiku isplatu utuženog potraživanja u kunama koje više nisu novčana jedinica koja je vrijedi u Republici Hrvatskoj, jer tužitelj nije izvršio promjenu istoga u aktualnu valutu, odnosno u euro, a ovaj sud može odlučivati jedino u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva (čl. 2 ZPP-a).

Valja i dodati, da se u ovom trenutku - u mjesecu ožujku 2025. godine, više ne može tražiti pred sudom sa uspjehom tražiti potraživanje u kunama (sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), već jedino u službenoj valuti €, a sukladno navedenom zakonu prestalo je i dvojno iskazivanje valuta u prijelaznom razdoblju do uvođenja eura 14. dana 1. mj. ove godine, jednako kao što se niti u jednoj trgovini u Republici Hrvatskoj ne može vršiti plaćanje u kunama. Drugačije tumačenje nije niti moguće jer bi to značilo prihvaćanje i nagrađivanje tužiteljeve pasivnosti i u postupcima u trajanju od npr. 15 godina ili više, što je besmisleno.

Kako dakle tužitelj u ovom postupku traži isplatu jedino u kunama, slijedom čega je obveza tuženice koji bi joj sud naložio (kada bi prihvatio tužbeni zahtjev) neizvršiva i shodno tome, nemoguća, to je time i iz tog razloga tužbeni zahtjev neosnovan jer se sud kreće isključivo u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 2 Zakona o parničnom postupku (ista situacija bi bila i da je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev u bilo kojoj drugoj nepostojećoj valuti, npr. kunama iz doba NDH).

Tužitelj u svakom slučaju ima profesionalnog punomoćnika, koji je zasigurno znao (ili bi morao znati) da se novčana isplata može naložiti samo u eurima kao valuti koja je na snazi u Republici Hrvatskoj i u kojoj se jedino može naložiti isplata.

Stoga sud na navedenu problematiku nije skretao posebno pažnju punomoćniku tužitelja, jer bi tuženica takvu radnju suda sasvim sigurno ionako protumačio kao nedozvoljenu pomoć suda tužiteljskoj strani (jer je posljedica takvog propusta procesni neuspjeh tužitelja a uspjeh tuženika), i uredno tražila izuzeće raspravnog suca zbog "nedozvoljene pomoći" tužitelju, što se u nekoliko navrata već i događalo (SIC!).

Posljedično u smislu odredbe čl. 269. Zakona o obveznim odnosima nametanje takve nemoguće obveze tuženiku nije dopušteno, uz to što sud zasigurno nije računovodstveno tijelo i nije dužan baviti se računovodstvenim preračunavanjima u valutu euro u korist tužitelja (tako i stavovi drugostupanjskih sudova sukladno aktualnoj sudskoj praksi).

Slijedom navedenog, posljedično je valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i platni nalog i troškove ovršnog postupka ukinuti, kao i zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka, u smislu odredbe čl. 152 ZPP-a, s obzirom da je izgubio ovu parnicu.

U Zagrebu, dana 31. ožujka 2025. godine

Sudac:

Marko Duk

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja može se podnijeti žalba Županijskom sudu, u roku od 8 dana, sukladno Zakonu o parničnom postupku. Žalba se podnosi putem ovoga suda, pismeno u 3 primerka. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10 i 11 ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (članak 467. st. 1. ZPP-a).

DNA

1. pun. tužitelja – uz naplatu sudske pristojbe na odluku €13,28

2. tuženici