Poslovni broj: P-1134/2021-30
-
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zadru
Borelli 9, 23000 Zadar
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Maji Ivković, u pravnoj stvari tužitelja SŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po zastupan po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave dana 18. veljače 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja JŽ, odvjetničke vježbenice kod punomoćnika tužitelja Bože Vrkića, odvjetnika u Zadru, te zamjenika punomoćnika tuženika OŽ, odvjetničkog vježbenika kod Filipa Perića, odvjetnika u Zadru, te objave 31. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: „Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 138-50-3557222 zaključen između tužitelja i tuženika dana 06.srpnja 2006.godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužitelju iznos od 20.544,55 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni mjesečni iznos počevši od dospijeća pa do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:
− iznos od 205,72 EUR sa kamatom od 10.8.2006 godine
− iznos od 207,05 EUR sa kamatom od 8.9.2006 godine
− iznos od 205,72 EUR sa kamatom od 9.10.2006 godine
− iznos od 203,46 EUR sa kamatom od 10.11.2006 godine
− iznos od 205,06 EUR sa kamatom od 7.12.2006 godine
− iznos od 202,40 EUR sa kamatom od 10.1.2007 godine
− iznos od 201,47 EUR sa kamatom od 9.2.2007 godine
− iznos od 200,15 EUR sa kamatom od 9.3.2007 godine
− iznos od 199,48 EUR sa kamatom od 13.4.2007 godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 8.5.2007 godine
− iznos od 196,70 EUR sa kamatom od 12.6.2007 godine
− iznos od 194,97 EUR sa kamatom od 10.7.2007 godine
− iznos od 196,83 EUR sa kamatom od 10.8.2007 godine
− iznos od 198,02 EUR sa kamatom od 11.9.2007 godine
− iznos od 194,17 EUR sa kamatom od 11.10.2007 godine
− iznos od 195,90 EUR sa kamatom od 8.11.2007 godine
− iznos od 5,31 EUR sa kamatom od 30.11.2007. godine
− iznos od 202,40 EUR sa kamatom od 7.12.2007 godine
− iznos od 203,60 EUR sa kamatom od 9.1.2008 godine
− iznos od 206,52 EUR sa kamatom od 8.2.2008 godine
− iznos od 209,70 EUR sa kamatom od 7.3.2008 godine
− iznos od 208,37 EUR sa kamatom od 9.4.2008 godine
− iznos od 205,72 EUR sa kamatom od 8.5.2008 godine
− iznos od 207,71 EUR sa kamatom od 10.6.2008 godine
− iznos od 207,71 EUR sa kamatom od 9.7.2008 godine
− iznos od 204,13 EUR sa kamatom od 8.8.2008 godine
− iznos od 205,72 EUR sa kamatom od 9.9.2008 godine
− iznos od 212,36 EUR sa kamatom od 10.10.2008 godine
− iznos od 219,52 EUR sa kamatom od 10.11.2008 godine
− iznos od 212,36 EUR sa kamatom od 9.12.2008 godine
− iznos od 225,50 EUR sa kamatom od 12.1.2009 godine
− iznos od 227,49 EUR sa kamatom od 10.2.2009 godine
− iznos od 238,90 EUR sa kamatom od 11.3.2009 godine
− iznos od 229,61 EUR sa kamatom od 10.4.2009 godine
− iznos od 229,61 EUR sa kamatom od 8.5.2009 godine
− iznos od 228,28 EUR sa kamatom od 9.6.2009 godine
− iznos od 228,42 EUR sa kamatom od 10.7.2009 godine
− iznos od 224,83 EUR sa kamatom od 14.8.2009 godine
− iznos od 227,62 EUR sa kamatom od 16.9.2009 godine
− iznos od 225,63 EUR sa kamatom od 9.10.2009 godine
− iznos od 228,28 EUR sa kamatom od 19.11.2009 godine
− iznos od 227,62 EUR sa kamatom od 8.12.2009 godine
− iznos od 232,40 EUR sa kamatom od 12.01.2010. godine
− iznos od 234,92 EUR sa kamatom od 09.02.2010. godine
− iznos od 234,26 EUR sa kamatom od 10.03.2010. godine
− iznos od 238,24 EUR sa kamatom od 12.04.2010. godine
− iznos od 241,02 EUR sa kamatom od 10.05.2010. godine
− iznos od 248,19 EUR sa kamatom od 10.06.2010. godine
− iznos od 254,56 EUR sa kamatom od 08.07.2010. godine
− iznos od 246,73 EUR sa kamatom od 10.08.2010. godine
− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 10.09.2010. godine
− iznos od 257,48 EUR sa kamatom od 07.10.2010. godine
− iznos od 258,81 EUR sa kamatom od 19.11.2010. godine
− iznos od 273,54 EUR sa kamatom od 21.12.2010. godine
− iznos od 278,05 EUR sa kamatom od 12.01.2011. godine
− iznos od 266,24 EUR sa kamatom od 11.02.2011. godine
− iznos od 268,76 EUR sa kamatom od 09.03.2011. godine
− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 08.04.2011. godine
− iznos od 277,79 EUR sa kamatom od 20.05.2011. godine
− iznos od 285,35 EUR sa kamatom od 10.06.2011. godine
− iznos od 294,78 EUR sa kamatom od 12.07.2011. godine
− iznos od 322,12 EUR sa kamatom od 09.08.2011. godine
− iznos od 291,99 EUR sa kamatom od 19.09.2011. godine
− iznos od 282,57 EUR sa kamatom od 12.10.2011. godine
− iznos od 282,17 EUR sa kamatom od 17.11.2011. godine
− iznos od 283,63 EUR sa kamatom od 15.12.2011. godine
− iznos od 291,19 EUR sa kamatom od 17.01.2012. godine
− iznos od 292,12 EUR sa kamatom od 09.02.2012. godine
− iznos od 292,79 EUR sa kamatom od 07.03.2012. godine
− iznos od 290,66 EUR sa kamatom od 12.04.2012. godine
− iznos od 293,85 EUR sa kamatom od 23.05.2012. godine
− iznos od 291,99 EUR sa kamatom od 20.06.2012. godine
− iznos od 290,66 EUR sa kamatom od 17.07.2012. godine
− iznos od 291,46 EUR sa kamatom od 13.08.2012. godine
− iznos od 286,68 EUR sa kamatom od 13.09.2012. godine
− iznos od 290,66 EUR sa kamatom od 19.10.2012. godine
− iznos od 291,99 EUR sa kamatom od 15.11.2012. godine
− iznos od 290,66 EUR sa kamatom od 10.12.2012. godine
− iznos od 292,12 EUR sa kamatom od 10.01.2013. godine
− iznos od 286,95 EUR sa kamatom od 21.02.2013. godine
− iznos od 289,34 EUR sa kamatom od 19.03.2013. godine
− iznos od 291,99 EUR sa kamatom od 20.04.2013. godine
− iznos od 282,17 EUR sa kamatom od 16.05.2013. godine
− iznos od 284,42 EUR sa kamatom od 12.06.2013. godine
− iznos od 280,84 EUR sa kamatom od 10.07.2013. godine
po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 6. srpnja 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.”
II. Usvaja se kao osnovan podredni tužbeni zahtjev kako slijedi:
1. Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovor o kreditu broj:
138-50-3557222 koji su stranke zaključile dana 6. srpnja 2006. slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune a koje promjene su nastupile nakon 06.srpnja 2006.godine pa na dalje.
2. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 2.604,01 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:
− iznos od 0,61 EUR sa kamatom od 31.8.2006 godine
− iznos od 0,76 EUR sa kamatom od 30.9.2006 godine
− iznos od 0,42 EUR sa kamatom od 31.10.2006 godine
− iznos od 9,63 EUR sa kamatom od 31.10.2008 godine
− iznos od 12,56 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine
− iznos od 14,68 EUR sa kamatom od 31.01.2009. godine
− iznos od 15,63 EUR sa kamatom od 28.02.2009. godine
− iznos od 13,00 EUR sa kamatom od 31.03.2009. godine
− iznos od 13,50 EUR sa kamatom od 30.04.2009. godine
− iznos od 9,48 EUR sa kamatom od 31.05.2009. godine
− iznos od 6,51 EUR sa kamatom od 30.06.2009. godine
− iznos od 7,30 EUR sa kamatom od 31.07.2009. godine
− iznos od 8,86 EUR sa kamatom od 31.08.2009. godine
− iznos od 8,73 EUR sa kamatom od 30.09.2009. godine
− iznos od 7,15 EUR sa kamatom od 31.10.2009. godine
− iznos od 10,11 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine
− iznos od 12,49 EUR sa kamatom od 31.12.2009. godine
− iznos od 15,87 EUR sa kamatom od 31.01.2010. godine
− iznos od 15,09 EUR sa kamatom od 28.02.2010. godine
− iznos od 19,68 EUR sa kamatom od 31.03.2010. godine
− iznos od 18,81 EUR sa kamatom od 30.04.2010. godine
− iznos od 20,50 EUR sa kamatom od 31.05.2010. godine
− iznos od 35,18 EUR sa kamatom od 30.06.2010. godine
− iznos od 31,34 EUR sa kamatom od 31.07.2010. godine
− iznos od 41,39 EUR sa kamatom od 31.08.2010. godine
− iznos od 38,20 EUR sa kamatom od 30.09.2010. godine
− iznos od 33,07 EUR sa kamatom od 31.10.2010. godine
− iznos od 43,89 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine
− iznos od 57,66 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine
− iznos od 47,91 EUR sa kamatom od 31.01.2011. godine
− iznos od 51,33 EUR sa kamatom od 28.02.2011. godine
− iznos od 46,98 EUR sa kamatom od 31.03.2011. godine
− iznos od 47,76 EUR sa kamatom od 30.04.2011. godine
− iznos od 66,22 EUR sa kamatom od 31.05.2011. godine
− iznos od 68,02 EUR sa kamatom od 30.06.2011. godine
− iznos od 83,44 EUR sa kamatom od 31.07.2011. godine
− iznos od 75,52 EUR sa kamatom od 31.08.2011. godine
− iznos od 66,85 EUR sa kamatom od 30.09.2011. godine
− iznos od 65,92 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine
− iznos od 65,25 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine
− iznos od 69,38 EUR sa kamatom od 31.12.2011. godine
− iznos od 72,99 EUR sa kamatom od 31.01.2012. godine
− iznos od 73,47 EUR sa kamatom od 29.02.2012. godine
− iznos od 70,98 EUR sa kamatom od 31.03.2012. godine
− iznos od 72,66 EUR sa kamatom od 30.04.2012. godine
− iznos od 73,81 EUR sa kamatom od 31.05.2012. godine
− iznos od 71,88 EUR sa kamatom od 30.06.2012. godine
− iznos od 72,39 EUR sa kamatom od 31.07.2012. godine
− iznos od 70,93 EUR sa kamatom od 31.08.2012. godine
− iznos od 67,79 EUR sa kamatom od 30.09.2012. godine
− iznos od 71,14 EUR sa kamatom od 31.10.2012. godine
− iznos od 72,75 EUR sa kamatom od 30.11.2012. godine
− iznos od 71,62 EUR sa kamatom od 31.12.2012. godine
− iznos od 65,30 EUR sa kamatom od 31.01.2013. godine
− iznos od 70,67 EUR sa kamatom od 28.02.2013. godine
− iznos od 71,14 EUR sa kamatom od 31.03.2013. godine
− iznos od 69,04 EUR sa kamatom od 30.04.2013. godine
− iznos od 62,50 EUR sa kamatom od 31.05.2013. godine
− iznos od 62,33 EUR sa kamatom od 30.06.2013. godine
− iznos od 63,94 EUR sa kamatom od 31.07.2013. godine
po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 6. srpnja 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje
r i j e š i o j e
I. Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku tužitelja od 1. ožujka 2024.
II. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od iznosi 2.000,82 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se preko dosuđenog odbija zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj SŽ u tužbi podnesenoj 11. lipnja 2021. navodi da su stranke dana 6.srpnja 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj: 138-50-3557222 kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 23.439,49 CHF. Spomenutim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 5,20 % (čl. 2 ugovora). Tuženik je, s obzirom na odredbe cit. Ugovora jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na što je tužitelj usmeno prigovorio dok je kasnije promijene vršio bez da o tomu obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način tako da tužitelj nije ni imao mogućnosti za prigovor. Tužitelj je, istina, kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene tako da mu je od početno ugovorene rate rata znatno porasla međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelja ostali su bez ikakvog rezultata. Ni sa jednom promjenom tužitelj se, dakle, nije usuglasio. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite što je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja ( popularno nazvano Lobora na CHF).Od početka 2009. godine Libor neprestano pada tako daje tada kamatna stopa na CHF bila 0,53 % pa je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu tuženik je tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tomu nisu zakoniti ni zbog slijedećih razloga: ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Nenavođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope, bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe što je protivno čl. 97. st. 1. alineja 10. i 11. Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje su protivne čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača su prema čl.102. toga zakona ništetne. Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužiteljice. Kako to tuženik nije činio to je njegovo postupanje suprotno čl. 296. ZOO. Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl. 82 st. 1. alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa se takva odredba sukladno čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je protivna čl. 110 st. 1. i 2. alineja 8. te čl. 111. st. 1. i 2. alineja 1. Zakona o zaštiti potrošača. U svakom slučaju, nepoštena praksa je prema čl.108. Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Osim što je, dakle, nepoštena i samim time ništetna odredba u citiranom ugovoru o promijeni kamatne stope što je, u konačnici, utvrđeno od strane Trgovačkog suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi to je, također, utvrđeno i da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna. Sve ovo, ponavlja se, utvrđeno je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu pod posl.br. P- 1401/12. Takvo postupanje tužene strane, dakle ugovaranje ništetnih odredbi, suprotno je odredbama Direktive 93/13/EEZ naročito odredbi čl. 3 st. 1. i čl. 5. citirane Direktive. Zbog naprijed navedenog, a kako predmetni ugovor ne može opstati bez ništetnih odredbi, cijeli je ugovor ništetan što je, uostalom, utvrdio i Europski sud za ljudska prava u odluci doneseno u predmetu C-118/17, C-260/18 u identičnoj pravnoj stvari.
2. Tuženik Raiffeisenbank d.d. Austria je u svom odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Nadalje navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Trgovačkog suda pod posl.br. P-1401/12 u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. U povodu te presude u međuvremenu su donijete i dvije presude Visokog trgovačkog suda i to presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13. lipnja 2014., kao i na presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. Dakle, predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe. U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Davora Miškovića, pod brojem OU-433/2006, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998, 16/2007) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tužitelju u datom trenutku bilo poznato. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za nju mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako ista zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 360. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja.
3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i pročitao: potvrdu (l.s. 5), otplatni plan (l.s. 6-8), Ugovor o kreditu broj broj: 138-50-3557222 od 6. srpnja 2006. (l.s. 10- 42), nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Majde Korljan (l.s. 78-82), te je saslušan tužitelj u svojstvu stranke (l.s. 141-142).
4. Glavni tužbeni zahtjev je neosnovan.
4.1. Podredni tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu broj 138-50- 3557222 od 6. srpnja 2006. i isplate ukupnog iznosa isplaćenog kredita ili podredno utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli tog ugovora, te isplata onog iznosa kojeg je tuženik nepripadno stekao zbog promjene u tečaju CHF, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.
6. Tužitelj je podneskom od 1. ožujka 2024. (l.s. 97-102), nakon dostavljenog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke precizirao tužbeni zahtjev kao u izreci ove presude (l.s. 95-99).
6.1. U odnosu na protivljenje tuženika preinaci tužbe, sud je takvu preinaku dopustio. S obzirom na to da je financijsko vještačenje u ovoj pravnoj stvari provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka te kako su nove činjenice odlučne za izračun pojedinačno plaćenih iznosa, a i ukupnog iznosa, utvrđene tek po provođenju financijskog vještačenja, to je sud zaključio da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, slijedom čega je sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a dopustio preinaku tužbe kao u točki I. izreke rješenja.
7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 138-50-3557222 od 6. srpnja 2006. utvrđeno je da je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.439,49 CHF obračunato prema srednjem tečaju banke tuženika na dan korištenja kredita. Ugovorena kamatna stopa na dan zaključenja Ugovora o kreditu iznosila je 5,20 % godišnje. Rok otplate kredita je 84 (osamdesetčetiri) mjeseca, a Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora, odnosno banke važeće na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je sastavni dio ugovora o kreditu. Mjesečni anuitet prema početnom otplatnom planu je iznosio 333,50 CHF. Prema otplatnom planu dospijeće prvog anuiteta je dana 31. kolovoza 2006. Odobreni kredit u iznosu od 23.439,49 CHF isplaćen je dana 11. srpnja 2006. u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 108.461,08 kn po srednjem tečaju koji je iznosio 1 CHF = 4,627280 HRK.
8. Iz financijskog vještačenja vještaka Majde Korljan proizlazi da je uslijed povećanja tečaja u odnosu na početni tečaj nastala preplata anuiteta u ukupnom iznosu od 19.619,89 kn/ 2.604,01 EUR i to u razdoblju od početka otplate kredita do 31. srpnja 2013. uzimajući u izračun samo pozitivne razlike po prijedlogu tužitelja ukupno iznosi.
8.1. Iz iskaza tužitelja SŽ proizlazi da je na potpisivanje dobio već unaprijed sastavljen od strane banke i nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora. Poznat mu je pojam valutne klauzule i promjenjivane kamatne stope, ali bez obzira na to u trenutku potpisivanja ugovora nije očekivao da bi se mogao dogoditi ovakav rast rata otplate. Njemu kod zaključenja tog ugovora nisu objašnjene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a pogotovo mu nije rečeno da bi rata otplate mogla znatno varirati u visini. Ovo je bio kredit za auto, a imao je i drugi kredit za stan. Nije imao opciju podizanja kredita u drugoj valuti već mu je kao jedina opcija ponuđen predmetni ugovor. Nije očekivao kao ni drugi da će valuta švicarsko franka varirati u visini, te je mislio da će se ta valuta držati kao i druge valute. Nema otvoren obrt na svoje ime, a niti je imao poslovni udio u nekom društvu.
9. Među parničnim strankama je sporno da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", da li su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne te da li to dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i koji iznos obeštećenja pripada tužitelju, kao i da li je osnovan prigovor zastare.
9.1. Pogrešno tuženik smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kao niti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presude Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., jer je u tom sporu koji se vodio između ostalog i protiv tuženika, predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (CHF), te na ugovornu odredbu kojom je banci omogućeno jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud (tako i ŽS SB, Gž-508/2018-2 od 23. travnja 2019., ŽS ZG, Gž- 6053/17-2 od 6. ožujka 2018.). Osim toga, i sam zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi, dakle, zakonodavac je proširio utjecaj presude iz kolektivnog spora i na parnice zbog isplate, a što je ovdje predmet spora.
9.2. Za navesti je da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv tamo tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke je preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
9.3. Nadalje za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima je i tuženik, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.
9.4. Međutim odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U- III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 – 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt
-575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014 u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i p promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
9.5. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.
9.6. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
9.7. Dakle, nakon donošenja pravomoćnih odluka u postupku pokrenutom tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja ''Udruge Potrošač'' protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, pojedinačni tužitelji (potrošači) raspolažu sudskom odlukom kojom je riješeno prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama banaka. Restituciju preplaćenih iznosa potrošači mogu ostvariti podnošenjem individualnih tužbi u restitucijskim parnicama u kojima će od poslovnih banaka tražili isplatu na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo odnosno tražiti razliku nastalu promjenom tečaja CHF-a za koji je bila vezana glavnica.
9.8. Polazeći od navedenih utvrđenja ovaj sud zaključuje da su odredbe čl. 3. i 6. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži kriterij koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti nerazumljiva je i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje ZZP).
9.9. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. ZZP-a bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP-a bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP-a bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
10. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 6. predmetnog ugovora, a kreditor tužitelja u obavijesti nije naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope. Iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope od 19% (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa NN 153 od 03.11.2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena.
11. Ovakav način utvrđivanja načina promjene kamatne stope navedenim presudama, a i u ovom postupku je utvrđen kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega je ovaj sud taj dio ugovora utvrdio ništetnim pravnim poslom.
11.1. Polazeći od toga da je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju tog dijela ugovora u ovom slučaju primio, pa je shodno tome, a u skladu s odredbom čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje: ZOO) sud prihvatio i zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa nastalog zbog promjene kamatne stope.
12. Nadalje, na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba iz čl. 2. kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
12.1. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a što je u svom iskazu izjavio i sam tužitelj.
12.2. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. K tome, kad se uzme u obzir da su ugovori o stambenim kreditima kao predmetni ugovor u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.
13. Ocjenjujući ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli (čl. 7.) predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelju kao potrošaču zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.
14. Stoga je sud u skladu s odredbom čl. 323. st.1. ZOO/05 prihvatio i zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos koji je primila uslijed promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu.
14.1. Dakle, iz nekoliko naprijed navedenih odlomaka je razvidno da je sud neprijeporno utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, slijedom čega je prihvatio osnovanim podredni tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu utvrđenja ništetnosti i isplate, dok je glavni tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim.
14.2. Naime, iako su presudom u kolektivnom sporu i u ovoj pravnoj stvari utvrđene ništetnima odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, to ugovor o kreditu ne čini ništetnim u cijelosti obzirom jer i bez tih odredbi ugovor može opstati. Budući da su prema odredbi članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora. Ovakvo stajalište je izraženo i u presudu Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/2017-10. Slijedom navedenog, sud je odbio kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja.
15. Za istaći je da je tuženik na okolnost pregovaranja o sadržaju kredita, te je li tužitelj obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja CHF predložio saslušanje djelatnika tuženika AŽ od kojeg dokaznog prijedloga je odustao.
16. Na koncu, neosnovano tuženik osporava tužitelju pravo potrošača i primjenu odluka donesenih u kolektivnom sporu. To stoga što se presude iz kolektivnog spora naprijed citirane direktno odnose na tužitelja kao potrošača, što je već naprijed navedeno, te se tužitelj ima pravo pozivati na iste odluke. Tužitelj je ugovor o kreditu sklopila kao potrošački ugovor, te se smatra potrošačem u smislu odredbe čl. 5. točke 15. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113,09, 78/12, 56/13, 41/14), jednako kao i sukladno odredbi čl. 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i upravo iz razloga što se radi o potrošačkom ugovoru je i sklopljen pod uvjetima navedenim u tom ugovoru. Što se tiče svojstva potrošača tužitelja valja reći da iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a iz iskaza tužitelja, koji sud ocjenjuje uvjerljivim i životnim, te mu vjeruje, proizlazi da je kredit koristio za kupnju automobila, dok tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno, a u spisu nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, pa je tuženikov prigovor vezano za status potrošača tužitelja, ocijenjen neosnovanim.
17. Stoga je temeljem provedenih dokaza utvrđeno da je banka tuženik uslijed promjene tečaja više obračunala tužitelju 2.604,01 EUR.
18. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
19. Na kraju je istaći da je tuženik u odgovoru na tužbu istakao i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi neosnovanim kako će niže biti obrazloženo.
20. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok od pet godina kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
21. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tužiteljevu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule. Kako je predmetna tužba podnesena 11. lipnja 2021. to proizlazi da predmetno potraživanje tužitelja s osnova nepoštenog ugovaranja valutne klauzule nije u zastari obzirom da od trenutka pravomoćnosti naprijed citirane odluke do utuženja nije protekao zastarni rok od 5 godina.
22. Što se tiče prigovora mjesne nenadležnosti kojeg je istaknuo tuženik, navesti je da je neosnovan taj prigovor. Naime, obzirom da je predmetni ugovor zaključen na unaprijed formuliranom obrascu kojeg je sačinio tuženik kao trgovac, to se u smislu čl. 81. st. 2. ZZP presumira da se o njegovim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Zbog navedenog tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na sadržaj tog ugovora, pa prema tome ni na odredbu kojom je u slučaju spora ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora, dakle suda u Zagrebu, a koju odredbu je tuženik kao jača ugovorna strana očigledno sastavio u namjeri da si u slučaju spora osigura mjesnu nadležnost suda po njegovom izboru. Imajući u vidu i da je prebivalište tužitelja u [adresa], gradu koji je udaljen od suda ugovorene mjesne nadležnosti, zbog čega bi za tužitelja nastali znatni troškovi dolaska na sud, za zaključiti je da je spomenuta ugovorna odredba nepoštena, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa se ne radi o valjanom sporazumu o mjesnoj nadležnosti u smislu čl. 70. st. 1. ZPP, zbog čega je odlučeno kao u toč. I. izreke ovog rješenja.
23. U odnosu na prigovora radi prebijanja kojeg je tuženik istaknuo u pogledu glavnog tužbenog zahtjeva, navesti je da nije bilo mjesta odlučivanju o tuženikovom prigovoru jer je glavni tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
24. Slijedom iznijetog je glavni tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan, dok je eventualni tužbeni zahtjev tužitelja usvojen u cijelosti, sve kao u izreci ove presude.
25. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP budući da je tužitelj u cijelosti uspio s eventualnim tužbenim zahtjevom, i to prema VPS eventualnog tužbenog zahtjeva od 2.604,01 EUR, prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23), i to za: sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7.1.), sastav obrazloženih podnesaka od 28. listopada 2021., 20. svibnja 2022., 13. ožujka 2023. po 100 bodova za svaki podnesak (Tbr. 8.1.), sastav podneska od 1. ožujka 2024. 25 bodova (Tbr. 8.4.), za pristup na ročište od 9. ožujka 2023. i 18. veljače 2025. po 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9.1.), ukupno 625 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR i PDV od 25 % iznosi 1.562,50 EUR, čemu treba pridodati plaćeni predujam financijskog vještačenja u iznosu od 398,17 EUR, plaćenu sudsku pristojbu na tužbu i presudu od 40,15 EUR, što ukupno iznosi 2.000,82 EUR, dok se preko dosuđenog odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška.
25.1. Ovaj sud nije priznao tužitelju zatražen trošak za sastav podneska od 27. lipnja 2022. i 31. listopada 2024. jer nije bio nužan i potreban za vođenje ovog postupka sukladno čl. 155. st. 1. ZPP, te za sastav podneska od 22. travnja 2022. jer ne prileži spisu, te zatraženi iznos od 667,63 EUR na ime sudske pristojbe na tužbu i presudu, jer je tužitelj platio sudsku pristojbu na tužbu od 40,15 EUR koji mu je iznos naprijed dosuđen, a nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe na presudu jer nije više obveznik plaćanja pristojbe sukladno čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama.
U Zadru, 31. ožujka 2025.
Sutkinja
Maja Ivković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, u roku od 15 dana od dana objave odluke, a o njoj odlučuje županijski sud.
DNA:
-Tužitelju po punomoćniku
-Tuženiku po punomoćnicima
