Poslovni broj: P-1458/2023-10

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Draganu Ramljaku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DB iz [adresa], Ive Tijardovića 10, OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Srđanu Kalebota, odvjetniku u Splitu protiv tuženika "Raiffeisenbank Austria" d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69 OIB 53056966535, zastupana po punomoćniku Tadijani Čulav , odvjetnici u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 17. veljače 2025 u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnikom Srđan Kalebota odvjetnik u Splitu, na ročištu za objavu dana 31. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 418-50-3805886 od 22.11.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 23.513,14 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, isplati iznos od 1.641,35 Eura/12.366,73 kn, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi od 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svake pojedine uplate do isplate kako slijedi:

na iznos od:

11,72 Eura od 04.11.08.

0,42 Eura od 12.11.08.

0,02 Eura od 31.12.08.

16,17 Eura od 08.01.09.

0, 02 Eura od 31.01.09.

19,08 Eura od 03.02.09.

0,01 Eura od 28.02.09.

20,40 Eura od 06.03.09.

0,01 Eura od 31.03.09.

17,01 Eura od 07.04.09.

17,72 Eura od 04.05.09.

0,01 Eura od 31.05.09.

12,10 Eura od 04.06.09.

0,01 Eura od 30.06.09.

7,95 Eura od 10.07.09.

0,06 Eura od 31.07.09.

9,01 Eura od 10.08.09.

0,01 Eura od 31.08.09.

11,24 Eura od 04.09.09.

0,01 Eura od 30.09.09.

11,05 Eura od 13.10.09.

0,02 Eura od 31.10.09.

8,83 Eura od 02.11.09.

0,03 Eura od 30.11.09.

12,96 Eura od 08.12.09.

0,06 Eura od 31.12.09.

16,25 Eura od 05.01.10.

0,01 Eura od 31.01.10.

21,01 Eura od 11.02.10.

0,02 Eura od 28.02.10.

19,92 Eura od 11.03.10.

0,35 Eura od 31.03.10.

25,99 Eura od 07.04.10.

0,15 Eura od 30.04.10.

24,98 Eura od 11.05.10.

0,04 Eura od 31.05.10.

27,46 Eura od 10.06.10.

1,08 Eura od 30.06.10.

46,90 Eura od 12.07.10.

0,04 Eura od 31.07.10.

42,14 Eura od 06.08.10.

1,59 Eura od 07.09.10.

52,14 Eura od 07.09.10.

4,51 Eura od 20.09.10.

52,20 Eura od 11.10.10.

0,54 Eura od 31.10.10.

44,50 Eura od 10.11.10.

1,62 Eura od 30.11.10.

58,52 Eura od 10.12.10.

1,38 Eura od 31.12.10.

77,99 Eura od 10.01.11.

65,76 Eura od 08.02.11.

0,83 Eura od 28.02.11.

69,70 Eura od 08.03.11.

0,72 od 31.03.11.

63,74 Eura od 11.04.11.

0,52 Eura od 30.04.11.

65,03 Eura od 10.05.11.

1,85 Eura od 31.05.11.

88,08 Eura od 09.06.11.

1,39 Eura od 24.06.11.

91,28 Eura od 13.07.11.

2,54 Eura od 20.07.11.

3,50 Eura od 31.07.11.

111,85 Eura od 03.08.11.

5,23 Eura od 31.08.11.

99,07 Eura od12.09.11.

6,03 Eura od 30.09.11.

86,16 Eura od 11.10.11.

3,87 Eura od 31.10.11.

87,02 Eura od 10.11.11.

2,06 Eura od 30.11.11.

87,90 Eura od 07.12.11.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.283,18 eura sa zateznom kamatom od dana presuđenja 31. ožujka 2025., pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 17. travnja 2023 tužitelj je naveo:

Tužitelj je dana 22.11.2006., s tuženikom kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 418-50-3805886, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 23.513,14 CHF, isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika.

Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl. 7. Ugovora, vezao uz ovu valutu te je u čl. 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu 5,20 % godišnje ugovorivši u istom da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („odlukom o kamatnim stopama Kreditora“) bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati.

Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.

Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (kao četvrtotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (kao četvrtotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Na temelju dokumentacije iz ovog kredita tužitelj je izradio izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način do konačne otplate kredita, iznosi 1.641,35 Eura/12.366,73 kn.

Pribava knjigovodstvenih podataka po kreditu od tuženika po nalogu suda (otplatni planovi, knjig. kartice/promet po kreditu, pregled promjena kamatnih stopa, specifikacija uplata i ostalo)

Financijsko knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku radi utvrđenja neosnovano stečenog na ime ništetne odredbe o valuti.

Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da je nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak ništetna od samog početka, tj. od kada je ugovorena, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno, temeljem čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502. c ZPP-a te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora te ima pravni interes pa predlaže da sud donese slijedeću

2. U svom odgovoru na tužbu dana od 05. lipnja 2023 tuženik je naveo:

Tužitelj i tuženik su dana 22.11.2006.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 418-50-3805886 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 23.513,14 s redovnom kamatom od 5,20% godišnje, promjenjivom, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama i kamatom po dospijeću koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15,00 % godišnje, također promjenjiva. Ugovor je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF.

Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora.

Da je tuženik vodio računa o tužitelju kao klijentu, vidljivo je i iz samog Zahtjeva za kredit koji je ispunio i potpisao sam tužitelj i u kojem je isti, po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF između više ponuđenih.

Nakon što je tužitelj vlastoručno ispunio Zahtjev za kredit, tuženik i tužitelj zaključili su Ugovor o kreditu.

Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu).

Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Ugovaranjem valutne klauzule tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama.

Tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i

b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat utuženog iznosa ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja kao i na kamatu na svaki pojedini anuitet.

Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti!

Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu.

Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala.

Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje.

Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Slijedom navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan.

Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao ugovor o kreditu, prvi otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice, izračun pretplaćenog , pregled promjena kamatnih stopa, zahtjev za kredit te iskaz tužitelja D kao parnične stranke.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Stranke su popisale parnični trošak.

6. Iz ovako provedenog dokaznog postupka nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu, te da kredit nije konvertiran te da se radi o auto kreditu te da visina potraživanja nije sporna.

7. Iz ovako provedenog dokaznog postupak među parničnim strankama se ukazalo spornim da li tužitelj ima pravo potraživati razliku radi preplaćenog iznosa na ime promjenjive kamatne stope, i razlike u tečaju CHF.

8. Naime, tuženik ispravno navodi kako su stranke člankom 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, odnosno tuženika. Međutim, ta ugovorna odred-ba se ima smatrati nepoštenom, te podredno tome ništetnom, jer je klauzula nepoštenosti u predmetnom slučaju zadovoljena Posebno se napominje kako je ista suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da je njome prouzročena znatna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a na štetu tužitelja, budući bi isti morao u slučaju spora putovati u mjesto sjedišta tuženika te samim time snositi dodatne financijske troškove. Osim toga, isti nije bio u poziciji pregovarat io predmetnoj odredbi, nego mu je, obzirom je riječ o tipskom ugovoru, unaprijedila nametnuta od strane tuženika.

Županijski sud u Varaždinu, broj: Gž 1729/2019-2 od dana 29.11.2019.g.: “Kako je u konkretnom slučaju i po ocjeni ovog suda Ugovor kojeg su stranke zaključile bio unaprijed formuliran i to od strane tuženika, pravilan je pravni stav suda prvog stupnja da tužiteljica na sadržaj Ugovora nije imala nikakvog utjecaja, zbog čega sporna odredba o mjesnoj nadležnosti dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača zbog toga što bi ona radi ostvarenja svog prava morala putovati iz mjesta prebivališta u [adresa] u [adresa], gdje je sjedište tuženika, i što bi joj to uzrokovalo troškove i gubitak vremena te na taj način otežalo ostvarenje prava, dok isto ne vrijedi za tuženika, čije sjedište se nalazi u Rijeci.” Županijski sud u Dubrovniku, broj: Gž 1001/2019-2 od dana 12.2.2020.g.: "Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Bjelovaru…

Prvostupanjskim rješenjem odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda kao neosnovan s obrazloženjem da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke, na koju se u prigovoru tuženik pozivao, ništetna. Pri tom se prvostupanjski sud pozvao na odredbu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine"96/03, dalje: ZZP) kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača s tim da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj,poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoj standardom ugovora trgovca, te odredbu članka 87. stavak 1. ZZP-a kojom je propisano da je takva, nepoštena ugovorna odredba ništetna. Zaključak o nepoštenosti ugovorne odredbe prvostupanjski sud temelji na činjenici

da o njoj stranke nisu posebno pregovarale, te da bi tužitelj, radi ostvarenja svojih prava, mora oputovati na sud u R. iz G. P., što bi iziskivalo dodatne troškove i gubitak vremena.”

Županijski sud u Splitu, broj: Gž 1550/2019-2 od dana 11.9.2019.g.:

“…kako je tužitelj Općinskom sudu Vinkovcima podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti(ništavosti) i isplate, a tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ističući da su odredbom članka 12. Ugovora o kreditu stranke ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, odnosno tuženika, a koje sjedište je u Zagrebu.

Po pravnom shvaćanju ovog suda, prvostupanjski sud je prihvaćajući prigovor mjesne nenadležnosti pogrešno primijenio materijalno pravo, i to baš odredbu članka 1. stavak 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Prema citiranoj odredbi smatrat će se nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Županijski sud u Rijeci broj: Gž 1318/2019-2 od dana 14.6.2019.g.:

“…Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj,a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca.U konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljene na unaprijed formuliranom obrascu,pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale te tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj.Prema stajalištu ovog suda, uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove.Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka.Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijskaklauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. -4. ZPP-a, kao što pogrešno zaključuje sud prvog stupnja.”

Županijski sud u Vukovaru, broj: Gž 848/2019-2 od dana 20.2.2020.g.:

“Žalba tuženika odbija se kao neosnovana…

Pobijanim rješenjem odbijen je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima. U ovom parničnom postupku tužitelj je podnio tužbu radi isplate zbog ništetnosti ugovornih odredaba prilikom sklapanja ugovora o kreditu. S obzirom da tužitelj ima prebivalište u [adresa] tužbu je podnio Općinskom sudu u Bjelovaru, Stalnoj službi u Križevcima.Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Bjelovaru,Stalne službe u Križevcima pozivajući se na članak 16. stavak 8. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 25. ožujka 2008. kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta banke - Općinskog suda u Rijeci. Tuženik se poziva i na odredbe članka 46. i 48. ZPP-ao opće mjesnoj nadležnosti suda. Protivno navodima tuženika iznesenim u žalbi pravilno je prvostupanjski sud odbio istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti.Za rješavanje ovog prigovora mjerodavna je primjena Zakona o zaštiti potrošača. Županijski sud u Dubrovniku, broj: Gž 896/2019-2 od dana 30.10.2019.g.: “Protiv tog rješenja tuženik je izjavio pravodobnu i dopuštenu žalbu i to kako se navodi u žalbi zbog svih žalbenih razloga (…), te traži da se žalba uvaži, te preinači pobijano rješenje nanačin da se prihvati prigovor mjesne nenadležnosti, ili podredno ukine, te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Žalba nije osnovana. Odlučujući o prigovoru tuženika kako u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud nije mjesno nadležan, jer da su stranke odredbom članka 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u sjedištu tuženika kao kreditora, dakle Općinskog građanskog suda u Z., osnovano je prvostupanjski sud primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13, 41714, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP) u kojem je između ostalih implementirana i smjernica 99/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, te je na taj način hrvatsko zakonodavstvo uskladilo sa pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača. Prema članku 49. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja su suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba.”Županijski sud u Dubrovniku, broj: Gž 908/2019-2 od dana 11.12.2019.g.:“Žalba se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Bjelovaru,Stalna služba u Čazmi…Rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi (…) odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti tuženika kao neosnovan.

Odlučujući o prigovoru tuženika kako u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud nije mjesno nadležan, jer da su stranke odredbom članka 16. ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnostsuda u sjedištu tuženika kao kreditora, dakle Općinskog suda u Rijeci, osnovano je prvostupanjski sud primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača…Imajući u vidu stipulaciju sporne ugovorne odredbe članka 16. Ugovora o kreditu, suprotn onavodima tuženika, proizlazi da se radi o unaprijed po tuženiku formuliranoj odredbi ugovora o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo i kojim je tuženik za slučaj spora ugovorio mjesnu nadležnost suda vodeći se prvenstveno vlastitim interesima pa je takva odredba za tužiteljicu nepotrebno otegotna i kao takva uzrokuje znatnu procesnu neravnotežu među strankama.”

Županijski sud u Splitu, broj: Gž 1621/2016-1 od dana 25.4.2016.g.:

“Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda uSplitu…

Pobijanim prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu za suđenje u toj pravnoj stvari, istaknut od strane tuženika. Zaključno, sud uzima u obzir i činjenicu da je predmetni ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u Splitu, da je tužitelj osoba sa prebivalištem u [adresa], te ističe da bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta boravišta tužitelja i poslovnice u kojojj e ugovor zaključen, bilo protivno načelima ekonomičnosti i nepravično prema tužitelju. Ovaj sud je stava, da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca,tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP-a pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP- a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 51. ZZP-a, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača - tužitelja, zaista j tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.”

Županijski sud u Splitu, broj: Gž 2144/2019-2 od dana 16.10.2019.g.:“Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Kutini…Pobijanim prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Kutini kao neosnovan.Iz stanja u spisu predmeta proizlazi da je 15. svibnja 2019. tužitelj Općinskom sudu u Kutini podnio tužbu radi utvrđenja ništetnim odredaba članka 2. i 7. Ugovora o kreditu broj …sklopljenog 29. lipnja 2007., a da je tuženik u svom odgovoru na tužbu od 19. lipnja 2019. prvenstveno istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Kutini, navodeći da je u članku 12. spomenutog Ugovora o kreditu za slučaj spora predviđena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, pa da bi u konkretnom slučaju nadležan bio Općinski građanski sud u Zagrebu. Odlučujući o prigovoru tuženice, prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem istog odbio kao neosnovanog i to pozivom na odredbu članka 70. stavka 1. ZPP-a i članka 96. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 78/12. i 56/13.).

Takav stav prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud…” Županijski sud u Splitu, broj: Gž 2033/2019-2 od dana 25.10.2019.g.:

“Uvažava se žalba tužiteljice kao osnovana i preinačava rješenje Općinskog suda u Dubrovniku…Žalba tužiteljice je osnovana.

Iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica s tuženikom potpisala Ugovor o kreditu broj 818-50-4747282 solemniziran po Javnom bilježniku A. S. iz D. pod brojem Ov-4605/08 7. ožujka2008., a člankom 13. ugovorena je mjesna nadležnost suda u Zagrebu. Međutim, prema stavu ovog suda takva ugovorena klauzula predstavlja nepoštenu odredbu ugovora.

U tom smislu valja upozoriti na Direktivu 93/13 EEZ Vijeća (dalje Direktiva 93/13) od 5.travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, koja je u cijelosti implementirana u hrvatski pravni sustav.

Navedenom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelj pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana, te da suprotno načelu savjesnosti poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.”

Županijski sud u Rijeci, broj: Gž 2066/2017-2 od dana 25.11.2018.g.:

Rješenjem suda prvog stupnja u točki I. izreke sud prvog stupnja oglasio se mjesno nenadležnim u toj pravnoj stvari.

Protiv tog rješenja žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalba je osnovana. Osim toga, sud u Rijeci, čija je mjesna nadležnost određena ugovorom je od prebivališta tužitelja udaljen više od 400 km.

Prema stajalištu ovog suda, uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročen a od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. -4.ZPP-a, kao što pogrešno zaključuje sud prvog stupnja.” Županijski sud u Puli, broj: Gž 26/2020-2 od dana 3.2.2020.g.:“Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Koprivnici…Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda, kao neosnovan odbijen je prigovor tuženika kojim je prigovorio mjesnoj nadležnosti prvostupanjskog suda.

9.Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, u ovom postupku u kojem tužitelj zahtjeva da se utvrde ništetnima određene odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao njegovog davatelja, prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je odredba čl. 16. navedenog Ugovora kojom je između stranaka u postupku ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu banke (tuženika) nepoštena, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora o kojoj nije posebno pregovarano i na sadržaj koje tužitelj nije mogao utjecati, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja izaziva znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, kao potrošača.

10. U odnosu na navode tuženika kako je ugovor o kreditu solemniziran te kako je javni bilježnik zasigurno objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, za naglasiti je kako je Visoki trgovački sud u svojim presudama već utvrdio da javni bilježnik prilikom solemnizacije ne ispituje razumijevanje smisla i posljedica svake pojedine ugovorne odredbe, već isključivo razumijevanje smisla i posljedica pravnog posla – dakle, ugovora u cjelini.

11.Osim toga, predmetnim je presudama utvrđeno da solemnizacija nije odlučna za ocjenu jesu li ugovorne odredbe ništetne jer su one ništetne od samog početka. Nadalje, sasvim je neživotno i nelogično za očekivati da javni bilježnik, kao pravnik po struci, zaista i sam razumije konkretna djelovanja, rizike i mogući učinak faktora koji su zapravo utjecali na kreditnu zaduženost, odnosno visinu obveze korisnika kredita – tužitelja. Dakle, za zaključiti je da javni bilježnik nije mogao upozoriti tužitelja na nešto čega ni sam nije mogao biti svjestan, odnosno da mu nije mogao objasniti smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi (kao što su odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli),kada ih – za pretpostaviti je, obzirom da nije ekonomski stručnjak – ni on sam ne razumije. Tako

1) Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, broj: Pž 6632/2017-2 od dana 14.6.2018.g.:

“Iz citiranih odredaba proizlazi da, ako korisnik kredita izjavi da mu ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju nije jasan odnosno da ga ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati. Stoga, javne bilježnike u ovom postupku nije potrebno saslušavati na okolnost da su potrošačima korisnicima kredita u švicarskim francima objasnili smisao i posljedice ugovora i uvjerili se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji …” Još jedan razlog zbog kojeg se tužitelj protivi prijedlogu za saslušanjem javnog bilježnika leži u vrlo jednostavnoj činjenici koja je vezana uz protek vremena. Naime, jednostavno nije za očekivati da će se ovaj (ili bilo koji drugi) javni bilježnik zaista sjetiti trenutka solemnizacije točno ovog Ugovora o kreditu, posebice kada se uzme u obzir činjenica da je od tada prošlo više od 15 godina (!) te da je u tom periodu na području cijele Republike Hrvatske, a pogotovo u Zagrebu, sklopljen ogroman broj vrlo sličnih ugovora. Budući da se prema odredbi čl. 49. st. 2. ZZP-a smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana odstrane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj (kao što je to ovdje slučaj), teret dokazivanja da tomu ipak nije tako prelazi na tuženika. Tužitelj dodatno ističe da nije imao utjecaj niti na jednu odredbu Ugovora o kreditu, pa tako niti na sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

12. U odnosu na više puta istaknute navode tuženika glede (općenite) dopuštenosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope tužitelj ističe da su isti trivijalni i suvišni, budući da tužitelju niti jednom dijelu tužbe nije niti tvrdio drugačije. Međutim, tužitelj tvrdi da je ništetna konkretna ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope (jednostranom odlukom tuženika,bez ugovaranja bilo kakvih parametara i kriterija promjenjivosti), kao i odredbe kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka, budući da tuženik nije informirao tužitelja o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Također, tužitelj kategorički negira da je tuženik putem svojih djelatnika upoznao tužitelja s rizicima vezanim uz valutu švicarskog franka kao i navode tuženika da je tužitelj imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja o valuti i visini kamatne stope. Nastavno na navode iz tužbe koji se odnose na nerazumljivost spornih ugovornih odredbi kod kojih navoda tužitelj ostaje u cijelosti – dodatno se ističe da je presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017, kao i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja joj je prethodila,

utvrđeno sljedeće:

“U primjeni odredbe članka 84. ZZP/03 odnosno 96. i 99. ZZP/07 i tumačenja tih odredaba u duhu prakse suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik koji je sklapanjem ugovora s određenim ugovornim odredbama preuzeo i znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega kao individualnog potrošača moguće proizaći,vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu“.Uvidom u presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike broj: Revt 249/14-2 od dana9.4.2015.g. razvidno je sljedeće: “Terminologija koja je korištena u svim odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnos ina promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna je visoko stručna i kao takva j eona razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva.

Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnost i njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.

13.Polazeći od navedenog, izvjesno je da unošenje u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako su to činile tužene banke u spornom razdoblju je bilo suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su 1.-7.tužene banke sklapale sa potrošačima u spornom razdoblju, bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok oni ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Dakle na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena a niti odrediva. Ne samo to, radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv. Kada se ovome doda u postupku utvrđena činjenica da službenici 1. -7. tuženih banaka prilikom pregovaranja odnosno pri sklapanju ugovora o kreditu, korisnicima kredita nisu na njima razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi oni kao potrošači mogli spoznati učinke koji će za njih u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi, onda se nameće zaključak da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.“

Pored navedenog pravnog shvaćanja Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, tužitelj napominje da se i u konkretnom slučaju radilo o standardnom Ugovoru o kreditu, unaprijed pripremljenom od strane tuženika te tužitelj faktički nije imao nikakve mogućnosti pregovora oko sporne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope u skladu s jednostranom Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Stoga je jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja

Ugovora o kreditu, dok nije ni približno mogao ocijeniti zašto, kako te u kojem će se smjeru tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. U konkretnom slučaju, tužitelju - kao potrošaču koji sasvim sigurno ne posjeduje stručna znanja iz područja ekonomije i financijskog tržišta - nisu izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak svih faktora koji utječu na njegovu kreditnu zaduženost, niti u predugovornoj fazi niti u trenutku sklapanja samog ugovora.

14. Tužitelj, nadalje, ističe kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan jer je tužba podnesena dana 17. travnja 2023 prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za stjecanje bez osnove u odnosu na sve iznose preplate proizašle, kako s osnova ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i odredbi o valutnoj klauzuli. Naime, za novčane zahtjeve po osnovi ništetne promjene kamatnih stopa zastarni rok je počeo teći donošenjem pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13dana 13.06.2014.g., a za istovrsne zahtjeve po osnovi ništetne promjene tečaja donošenjem pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 dana 14.06.2018.g.Prethodno je pokretanjem postupka kolektivne zaštite u gore navedenim predmetima prekinuta zastara za sve dospjele iznose nakon mjeseca travnja 2007.g. te stoga za niti jedan utuženi

iznos nije nastupila zastara.

Takvo stajalište zauzeo je VSRH u odluci broj Rev-2245/17 od dan 20.03.2018.g., iz čega je upravo razvidno kako o zastari u ovoj pravnoj stvari nema govora.

15. U svom iskazu tužitelj DB je naveo:

Mogu kazati da 20006 god ja sam, odlučio kupiti osobni automobil te sam otišao u Auto kuću Gašperov u Splitu i odlučio sam kupiti osobni automobil marke Renault Megane. automobil sam htio kupiti na kredit jer nisam imao novca,. Tada su mi u Auto kući Gašperov kazali da oni rade isključivo s bankom tuženika. Oni su pripremili sve vezano za kredit , nakon toga sam ja otišao u poslovnicu tuženika gdje me je dočeo već unaprijed napisani ugovor i ugovor je zaključen dana 22.11.2006 god a radilo se o iznosu od 23,.000,00 CHF . Mogu kazati i to da sam ja taj ugovor pročitao a djelatnik banke koji je obrađivao ugovor me nije upozorio na rizike promjenjive kamatne stope i valutne klauzule aj au to vrijeme nisam znao , što su pojmovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule . Ja sam samo znao da je tečaj CHF do tada bio stabilan. Mogu kazati i to da se ne mogu sjetiti da li je meni javni bilježnik pročitao ugovor , Isto tako mogu kazati i to da je meni početna rata bila nekih 2.000,00 kn da bi narasla na nekih 3.000,00 kn.Kredit je bio na 5 god i ja sam istoga otplatio 2011. god. Ne mogu se točno sjetiti što mi je banka slala na kućnu adresu a vezano za promjenu tečaja i promjene kamatne stope i tečaja CHF a li znam da mi je nešto slala. Mogu kazati da sam ja uzeo ovaj automobil za osobne potrebe. Mogu kazati da u vrijem kada sam otplaćivao kredit ja nisam imao imao prijavljen obrt nit udjel u trgovačkom društvu. Na posebno pitanje pun. tuženika da li je tužitelj tražio pojašnjen je od djelatnika banke što su pojmovi promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Tužitelj odgovara da nije i z razloga što ja nisam ekonomske struke nego sam pomorac. Na posebno pitanje pun.tuženika da li je tužitelj mogao mijenjati odredbe ugovore i tražiti izmjenu pojedinih odredbi. Tužitelj odgovara da nije niti sam ih mogao mijenjati jer se radilo o tipskom ugovoru. Na posebno pitanje pun. tuženika da li je tužitelj tražio da zaključi ugovor u nekoj drugoj valuti u eurima ili kunama. Tužitelj odgovara da nije iz razloga što su mu auto kući kazali da oni imaju samo kredite u valuti CHF.

16. Sud u cijelosti poklanja vjeru iskazu tužitelja DB iz kojeg iskaza nedvojbeno proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru , da se nije moglo pregovarati o pojedinim odredbama ugovora te da tužitelj nije bio upozoren ni na rizike valutne klauzule niti promjenjive kamatne stope.

17. Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

18. Odluka o trošku temelju se na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP_a a isti troškovi se sastoje od sastava tužbe 100 bodova, sastava podneska od 16.10.2024-100 bodova, zastupanje na ročištu od 24.10.2024-100 bodova, zastupanje na ročištu od 16.12.2024-50 bodova, zastupanje na ročištu od 17.02.2025-100 bodova, pristupa na ročište za objavu-50 bodova, odnosno ukupno 500 bodova što uz vrijednost boda s paušalom od 2,00 eura daje iznos od 1.000,00 eura uvećano za 25% PDV-a te sudskih pristojbi tužbe 33,18 eura pa zbrajajući te iznose dolazi se do iznosa od 1.283,18 eura.

U Splitu, 31. ožujka 2025.,

S U D A C

DRAGAN RAMLJAK

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud u Splitu u 3 primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun.tuženika

- u spis