Republika Hrvatska
Općinski sud u Vinkovcima
Trg bana Josipa Šokčevića 17
32100 Vinkovci
Poslovni broj: P-286/2023-30
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Ivani Božić Pišćak, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ivani Jurčević, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Addiko bank d.d. Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, zastupan po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., iz Zagreba, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 19.veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Ivane Jurčević, odvjetnice u Vinkovcima, te Odvjetničke vježbenice AA, u uredu zamjenika punomoćnika tuženika Željke Radoš Radičević, odvjetnice iz Osijeka, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 31.ožujka 2025. radi utvrđivanja ništetnosti i isplate, dana 31.ožujka 2025.godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj 5140030250-27000054335/2006 sklopljenog 22.5.2006. između tužitelja i tuženika, ovjerenog po javnom bilježniku Mirodaru Kovač, Vinkovci, Trg bana J. Šokčevića 1, 23.5.2006. pod brojem: OV-11215/2006, u dijelu gdje je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika.
II. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba članka 3. toč. 4. Ugovora o kreditu broj 5140030250-27000054335/2006 sklopljenog 22.5.2006. između tužitelja i tuženika, ovjerenog po javnom bilježniku Mirodaru Kovač, Vinkovci, Trg bana J. Šokčevića 1, 23.5.2006. pod brojem: OV-11215/2006, u dijelu gdje je ugovoreno da se kredit otplaćuje jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.
III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužitelju UA, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], razliku anuiteta nastalih uslijed povećanja tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita u iznosu od 3.100,41 eura (slovima: tritisućesto eura i četrdesetjedan cent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i to:
na iznos od 5,01 eura od 01.11.2008. do isplate,
na iznos od 5,93 eura od 01.1.2009. do isplate,
na iznos od 7,02 eura od 01.2.2009. do isplate,
na iznos od 7,79 eura od 01.3.2009. do isplate,
na iznos od 6,26 eura od 01.4.2009. do isplate,
na iznos od 6,07 eura od 01.5.2009. do isplate,
na iznos od 4,13 eura od 01.6.2009. do isplate,
na iznos od 2,28 eura od 01.7.2009. do isplate,
na iznos od 2,93 eura od 01.8.2009. do isplate,
na iznos od 4,29 eura od 01.9.2009. do isplate,
na iznos od 3,51 eura od 01.10.2009. do isplate,
na iznos od 2,75 eura od 01.11.2009. do isplate,
na iznos od 4,50 eura od 01.12.2009. do isplate,
na iznos od 6,15 eura od 01.1.2010. do isplate,
na iznos od 7,90 eura od 01.2.2010. do isplate,
na iznos od 7,44 eura od 01.3.2010. do isplate,
na iznos od 10,37 eura od 01.4.2010. do isplate,
na iznos od 9,62 eura od 01.5.2010. do isplate,
na iznos od 11,09 eura od 01.6.2010. do isplate,
na iznos od 19,40 eura od 01.7.2010. do isplate,
na iznos od 17,51 eura od 01.8.2010. do isplate,
na iznos od 24,61 eura od 01.9.2010. do isplate,
na iznos od 20,87 eura od 01.10.2010. do isplate,
na iznos od 18,05 eura od 01.11.2010. do isplate,
na iznos od 26,61 eura od 01.12.2010. do isplate,
na iznos od 31,70 eura od 01.1.2011. do isplate,
na iznos od 27,89 eura od 01.2.2011. do isplate,
na iznos od 28,45 eura od 01.3.2011. do isplate,
na iznos od 25,71 eura od 01.4.2011. do isplate,
na iznos od 26,56 eura od 01.5.2011. do isplate,
na iznos od 35,87 eura od 01.6.2011. do isplate,
na iznos od 37,17 eura od 01.7.2011. do isplate,
na iznos od 47,48 eura od 01.8.2011. do isplate,
na iznos od 43,74 eura od 01.9.2011. do isplate,
na iznos od 37,91 eura od 01.10.2011. do isplate,
na iznos od 36,87 eura od 01.11.2011. do isplate,
na iznos od 36,25 eura od 01.12.2011. do isplate,
na iznos od 38,32 eura od 01.1.2012. do isplate,
na iznos od 40,59 eura od 01.2.2012. do isplate,
na iznos od 40,66 eura od 01.3.2012. do isplate,
na iznos od 39,23 eura od 01.4.2012. do isplate,
na iznos od 39,81 eura od 01.5.2012. do isplate,
na iznos od 40,66 eura od 01.6.2012. do isplate,
na iznos od 39,74 eura od 01.7.2012. do isplate,
na iznos od 39,82 eura od 01.8.2012. do isplate,
na iznos od 38,97 eura od 01.9.2012. do isplate,
na iznos od 37,41 eura od 01.10.2012. do isplate,
na iznos od 39,32 eura od 01.11.2012. do isplate,
na iznos od 40,01 eura od 01.12.2012. do isplate,
na iznos od 39,74 eura od 01.1.2013. do isplate,
na iznos od 36,94 eura od 01.2.2013. do isplate,
na iznos od 38,88 eura od 01.3.2013. do isplate,
na iznos od 39,32 eura od 01.4.2013. do isplate,
na iznos od 38,45 eura od 01.5.2013. do isplate,
na iznos od 35,87 eura od 01.6.2013. do isplate,
na iznos od 34,27 eura od 01.7.2013. do isplate,
na iznos od 35,69 eura od 01.8.2013. do isplate,
na iznos od 36,67 eura od 01.9.2013. do isplate,
na iznos od 39,16 eura od 01.10.2013. do isplate,
na iznos od 37,79 eura od 01.11.2013. do isplate,
na iznos od 38,41 eura od 01.12.2013. do isplate,
na iznos od 38,91 eura od 01.1.2014. do isplate,
na iznos od 38,80 eura od 01.2.2014. do isplate,
na iznos od 39,78 eura od 01.3.2014. do isplate,
na iznos od 39,28 eura od 01.4.2014. do isplate,
na iznos od 38,30 eura od 01.5.2014. do isplate,
na iznos od 37,86 eura od 01.6.2014. do isplate,
na iznos od 38,06 eura od 01.7.2014. do isplate,
na iznos od 39,29 eura od 01.8.2014. do isplate,
na iznos od 40,54 eura od 01.9.2014. do isplate,
na iznos od 40,43 eura od 01.10.2014. do isplate,
na iznos od 41,06 eura od 01.11.2014. do isplate,
na iznos od 41,97 eura od 01.12.2014. do isplate,
na iznos od 41,60 eura od 01.1.2015. do isplate,
na iznos od 41,91 eura od 01.2.2015. do isplate,
na iznos od 959,20 eura od 23.2.2015. do isplate,
i to za razdoblje od 01. studenog 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koju propisuje čl. 1. st. 1. t. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23) za ostale odnose, sve to u roku od 15 dana.
IV. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 5140030250-27000054335/2006 sklopljenog 22.5.2006. između tužitelja i tuženika, ovjerenog po javnom bilježniku Mirodaru Kovač, Vinkovci, Trg bana J. Šokčevića 1, 23.5.2006. pod brojem: OV-11215/2006, u dijelu gdje je ugovorena naknada u iznosu 1,50 %, a naplaćuje se unaprijed.
V. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 isplatiti tužitelju UA, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], po osnovi naknade za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) iznos od 163,17 eura (slovima: stošezdesettri eura i sedamnaest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 24. svibnja 2006. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koju propisuje čl. 1. st. 1. t. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23) za ostale odnose, sve to u roku od 15 dana.
VI. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba članka 9. Ugovora o kreditu broj 5140030250-27000054335/2006 sklopljenog 22.5.2006. između tužitelja i tuženika, ovjerenog po javnom bilježniku Mirodaru Kovač, Vinkovci, Trg bana J. Šokčevića 1, 23.5.2006. pod brojem: OV-11215/2006, u dijelu gdje je ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita sukladno poslovnoj politici tuženika.
VII. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 isplatiti tužitelju UA, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada) iznos od 82,99 eura (slovima: osamdesetdva eura i devedesetdevet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23. veljače 2015. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koju propisuje čl. 1. st. 1. t. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23) za ostale odnose, sve to u roku od 15 dana.
VIII. Odbija se kao neosnovan, zahtjev tuženika za utvrđivanje tuženikovog potraživanja prema tužitelju s osnova potplaćenih iznosa zbog tečajnih razlika iznesen u prigovoru radi prebijanja i to u iznosu od 295,00 eura.
IX. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb,
Slavonska avenija 6, isplatiti tužitelju UA, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.800,00 eura (slovima:tisućuosamsto eura) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućim od dana presuđenja tj. 31.ožujka 2025. do isplate, a sve to u roku od 15 dana.
X. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 1.800,00 eura, kao neosnovan.
O b r a z l o ž e n j e
1. Tužitelj je kod ovog suda podnio tužbu zaprimljenu dana 06. lipnja 2023.g. protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Tužitelj u tužbi navodi da je sa pravnim prednikom tuženika odnosno Slavonskom bankom d.d. Osijek, kasnije Hypo Alpe Adria Bank d.d., kao kreditorom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006, ovjeren po javnom bilježniku Mirodaru Kovaču, Vinkovci, Trg bana J. Šokčevića 1 pod brojem: OV-11215/2006 od 23.5.2006., kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 17.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed formuliran i standardiziran i sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi , a koja kamata je na dan sklapanja predmetnog Ugovora iznosila 4,30 %, a što je regulirano člankom 4., kao i odredbu kojom se otplata kredita veže uz valutu u CHF, a što je regulirano člankom 3. toč. 4. na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Predmetni Ugovor o kreditu sadrži i odredbu o tzv. ulaznoj naknadi, a što je regulirano člankom 7., kao i odredbu o tzv. izlaznoj naknadi, a što je regulirano člankom 9. Nakon sklopljenog Ugovora o kreditu tečaj švicarskog franka je u odnosu na hrvatsku kunu vrlo brzo porastao, te je konstantno povećavan što je tužitelju uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih anuiteta kredita i u velikoj mjeri otežalo plaćanje kredita. Također, tuženik je tijekom trajanja ugovorne obveze u više navrata jednostrano mijenjao ugovorenu kamatnu stopu.
1.1. Nadalje navodi, da su predmetni Ugovor o kreditu parnične stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu, te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te jednostranoj promjeni kamatne stope, na koji način je doveo tužitelja, kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Pri tome je za istaknuti kako je u vrijeme realiziranja spornog kredita tuženik agresivno reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu EUR, te je uz zavaravajuće reklame i isticanje da se radi o povoljnoj ponudi koja se nudi na akciji, sa nižim kamatnim stopama u odnosu na kredite u EUR, bez naknade za obradu kredita i samo do određenog roka, kod tužitelja stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici koju se ne smije propustiti. Također, tuženik je tužitelja držao u uvjerenju kako je valuta CHF sigurna valuta, nije ga upozorio na moguću učestalost promjene tečaja niti na faktore koje utječu na kretanje tečaja.
1.2. U odnosu na ovakvo ponašanje tuženika (i ostalih banaka) udruga Potrošač je podnijela tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača što je rezultiralo donošenjem presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od dana 04.7.2013. godine. Navedena presuda je nakon dugotrajne pravne borbe potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13 od dana 13.6.2014. godine, te broj: Pž-6632/2017 od dana 14.6.2018. godine, tako da je sada pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.6.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošaća korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako što je, na način suprotan zakonu, ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.
1.3. Tužitelj se u ovoj tužbi, stoga, poziva na pravna utvrđenja iz gore navedenih presuda, sve temeljem mogućnosti koju pružaju odredba čl. 502.c ZPP-a u pogledu proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude, te relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača o tom pitanju.
1.4. Tužitelj zaključno ukazuje kako nesporno ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredbi predmetnog kredita koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, jednostranu promjenu kamatne stope, te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje (točke I., II., III. i IV. tužbenog zahtjeva), posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO-a).
1.5. Dalje, tužitelj ističe da je odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 i članka 96. st. 1. ZZP/07 propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
1.6. I u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i u odnosu na jednostranu promjenu kamatne stope sudovi su u postupku povodom kolektivne tužbe zauzeli stav da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama koje su potrošačima nametnute jednostranim odlukama banaka o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Pri tome, sudovi su rješavali pitanje jesu li sporne ugovorne odredbe bile jasne, lako razumljive i uočljive. Utvrđeno je da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, međutim iste prosječnom potrošaču nisu bile razumljive, te je na te odredbe primijenjen test nepoštenosti koji je pokazao da svaki pojedini tuženik prije sklapanja, u vrijeme sklapanja i u vezi sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
1.7. Tužitelj ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatama odnosno njihovim stopama (jednostrane odluke banke), tečajnim listama banke, kao ni drugim dokumentima (otplatni plan, knjigovodstvena kartica, specifikacija uplata) i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji joj tuženik mora vratiti, a radi se o podacima koje je tuženik, prema sadržaju građanskopravnog odnosa i prema Općoj uredbi o zaštiti podataka EU 2016/679, dužan dati tužitelju i to bez naknade. Budući da tužitelj ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do potrebnih podataka i prije nego što se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu zahtijeva ovom tužbom, podnosi stupnjevitu tužbu, temeljem čl. 186 b st. 1 i 2 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, - nastavno ZPP).
1.8. Iz svega gore navedenog jasno je da su i ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i one koje se odnose na mogućnost da tuženik jednostrano promjeni kamatne stope, kao i odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi ništetne, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 322. ZOO-a. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO-a), slijedom čega je tužitelj ovlašten postaviti i kondemnatorni zahtjev za isplatu.
1.9. Tužitelj je predmetni kredit otplatio u cijelosti, ali je tijekom razdoblja otplate kredita zbog jednostranog povećanja ugovorene kamatne stope i porasta tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu preplatio iznos kredita kako je to predviđeno prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Stoga tužitelj predlaže provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje kako bi se utvrdila visina pretplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj također predlaže da se sudski vještak očituje o tome koliki iznos je tužitelj platio tuženiku kao jednokratnu naknadu (ulaznu/izlaznu) i kojeg datuma. Tužitelj zadržava pravo nakon provedenog vještačenja specificirati i postaviti konačni tužbeni zahtjev, sve sukladno čl. 186 b st 4. i 5 ZPP-a.
1.10. Nakon provedenog vještačenja podneskom od 13. siječnja 2025. tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka Mate Ivanović iz Županje od 06. prosinca 2025.g.
2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivio tužbenom zahtjevu, osporavao je sve činjenične navode tužbe i iznesena tumačenja tužitelja, te ističe prigovor zastare. Prije svega tuženik je isticao prigovor da je tužitelj Ugovor o kreditu zaključio sa prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. koja nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, a što onda po tuženiku znači da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz istih presuda s obzirom da za Slavonsku banku d.d. nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF. Posebno tuženik ističe da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 i Pž-6632/17 u ovom postupku, a na temelju čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, i to prije svega jer smatra da se na pravna utvrđenja iz istih presuda dopušteno pozivati samo u parnicama za naknadu štete. Nadalje smatra da je bez obzira na postojanje pravomoćnih presuda donesenih povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača nužno u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi sve okolnosti a koje se odnose na odredbe konkretnog Ugovora o kreditu da bi se u skladu sa čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača eventualno moglo utvrditi da li su takve odredbe nepoštene odnosno ništetne. Pri tome se tuženik poziva da je prema čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik ovlašten dokazivati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo i da zbog toga takve odredbe ne bi bile nepoštene a time i ništetne. Posebno tuženik ističe da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu, a za koje tužitelj predlaže da se utvrde ništetnim, jasne, lako uočljive i razumljive i da zbog toga nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost.
2.1. Tako tuženik ističe da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu s obzirom da je tužitelj mogao birati da li želi uzeti kunski kredit, kredit vezan uz euro ili pak uz valutu CHF, a da je upravo tužitelj donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF, odnosno da je prilikom zaključenja konkretnog Ugovora o kreditu tuženik u cijelosti postupao u skladu s čl. 301. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama.
2.2. Nadalje, i u odnosu na odredbu Ugovora o kreditu koja regulira primjenu valutne klauzule tuženik smatra da se radi o poštenoj odnosno dopuštenoj odredbi Ugovora o kreditu koja sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF. Posebno navodi da je valutna klauzula dopuštena i odredbom čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.
2.3. Predmetne odredbe Ugovora o kreditu po tuženiku nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer je takvo ugovaranje bilo uobičajeno u bankarskom poslovanju, a tuženik je aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja CHF.
2.4. Nadalje, navodi da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao i naknade za obradu kredita, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati.
2.5. Na pripremnom ročištu održanom kod ovog suda dana 02. listopada 2024.g. tuženik izjavljuje prigovor radi prijeboja u visini od 295,00 eura na ime eventualno utvrđenih negativnih razlika s time da tuženik pridržava pravo naknadno specificirati isti i to nakon provedenog vještačenja.
3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 8-14 spisa), zahtjev sa potvrdom o primitku (list 15-17 spisa), dokumentaciju (list 278-319 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 6.prosinca 2024. (list 332-340 spisa), pročitan je iskaz tužitelja sa zapisnika od 28.siječnja 2025., (list 449-450 spisa), dopunu nalaza i mišljenja vještaka od 28.siječnja 2025, (list 453 spisa).
4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:
4.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s sa pravnim prednikom tuženika odnosno Slavonskom bankom d.d. Osijek, kasnije Hypo Alpe Adria Bank d.d., kao kreditorom dana 22.5.2006 sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006, ovjeren po javnom bilježniku Mirodaru Kovaču, Vinkovci, Trg bana J. Šokčevića 1 pod brojem:
OV-11215/2006 od 23.5.2006., kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 17.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatu koja je čl. 4 navedenog Ugovora, određena kao promjenjiva u skladu sukladno jednostranoj odluci tuženika, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,30% godišnje. Ugovoren je rok otplate kredita od 10 godina. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan plaćanja. Nesporno je da se radi o stambenom kreditu za adaptaciju kuće. Člankom 7. Navedenog ugovora o kreditu regulirano je da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu (prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga) u visini od 1,50 % jednokratno unaprijed, kao i sve troškove u svezi javnobilježničkih i sudskih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove.
4.2. Uvidom u otplatni plan po predmetnom ugovoru o kreditu nesporno je utvrđeno da se tijekom otplate kredita u nekoliko navrata mijenjala visina ugovorene kamate koja je sa početnih 4,30% godišnje rasla do 6,75% godišnje u jednom razdoblju, te da se istodobno mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu, tako da se visina mjesečnog anuiteta povećavala.
4.3. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.
4.4. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
5. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, kao i odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika, kao i da li je potrebno uzeti u obzir kako pozitivne tako i negativne tečajne razlike.
6. Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je da je sporni Ugovor sklopio 2006.godine, kredit je bio namjenski, stambeni za adaptaciju kuće. U tuženoj banci sklopio je ugovor o kreditu, koja je tada bila njegova banka, budući mu je to tada, a kako mu je rečeno u banci bilo najpovoljnije, odnosno objašnjeno mu je da je u tom trenutku sklapanje kredita u švicarcima povoljno i sigurno. Bankar s kojim je sklopio ugovor nije mu objasnio rizike vezane za sam ugovor, to je tada po njegovim riječima bilo najsigurniji kredit sa najpovoljnijom kamatom. Ugovor je vjerojatno bio na već pripremljenom obrascu, te nije imao mogućnost pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, u smislu njihovog mijenjanja. Ne zna šta znače termini valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, niti mu je to pojašnjeno u banci. Prilikom sklapanja ugovora nitko mu nije objasnio da će morati plaćati naknade tzv. ulazne i izlazne, te nije pregovarao o odredbama koje govore o ovim naknadama niti je imao mogućnost utjecati na njihovu visinu, odnosno nije niti znao da bi imao takvu mogućnost. U banci mu nije pojašnjenja struktura tzv. izlazne naknade odnosno koje ona troškove obuhvaća. Odgovara da mu javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora nije ništa objašnjavao, samo je ovjerio ugovor. Ne može se sjetiti visine ulazne i izlazne naknade. Prilikom sklapanja ugovora objašnjeno mu je da će morati platiti izlaznu naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita. Kredit je otplatio prije vremena, a ne sjeća se iznosa izlazne naknade. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu radio je u policiji. Navodi da nema obrt niti je član trg.društva. Sjeća se da je početna rata kredita bila oko 800,00 kuna, a kasnije je narasla na 1200-1300 kuna. Kredit je plaćao osobno, redovno, i kredit je otplaćen.
6.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 2. istog Ugovora određeno da isti kredit služi za adaptaciju kuće.
6.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.
7. Prema odredbi čl. 138.A. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema odredbi čl. 140. ZZP/07 odnosno članka 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknade štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.
8. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbi čl. 3., 4., 7. i 9. Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i koje se odnose na ugovaranje otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, kojom je ugovorena naknada od 1,50 % od iznosa kredita, a naplaćuje se jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, kao i kojom je ugovorena naknada vezano za mogućnost prijevremene otplate kredita prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici Banke, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
9. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.
10. Analizirajući sporne odredbe čl. 3., 4., 7. i 9. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 17.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, odnosno primjena valutne klauzule, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačene odredbe čl. 3., 4., 7. i 9. Ugovora nisu razumljive, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, a što je suprotno odredbi čl. 4. ZOO-a (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01). Slijedom toga, navedene odredbe o promjenljivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.
11. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da su sporne odredbe članka 3., 4., 7. i 9. Ugovora unaprijed formulirane i da dakle nisu bile podložne nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na iste odredbe. Upravo zbog tog razloga stav je suda da su odredbe članka 3., 4., 7. i 9. Ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, zbog čega su iste i ništetne sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti u odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.C. Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.
11.1. Nadalje, provedenim dokaznim postupkom sud je utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz članka 7. i 9. Ugovora o kreditu, budući da su te odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te kroz to povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Naime, ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita je nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 102. u svezi s člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz da je zaista imao administrativne troškove dokumentacije, troškove osoblja i sl. ili da je imao gubitak na ime rizika poslovanja vezano uz promjene aktivne i pasivne stope te je navedenom ugovornom odredbom tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, u smislu čl. 81 st. 4 Zakona o zaštiti potrošača. Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije ništetna sama po sebi, jer tako proizlazi i iz Direktive 2008/48/EEZ. Odnosno, ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca. Člankom 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18-nastavno ZOO) propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan unaprijed o tome obavijestiti banku, a stavkom 3. istog članka propisano je da je u navedenom slučaju korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako je davatelj kredita pretrpio, pa je stoga sud odlučio kao pod IV. I VI izreke presude.
12. Sud ocjenjuje neosnovanim prigovor tuženika da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja iz presude koja je donesena povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača obzirom da za Slavonsku banku d.d. Osijek nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezanih za način ugovaranja valutne klauzule i promjene kamatne stope. Naime, kao što je naprijed navedeno nesporno je da je kolektivna tužba za zaštitu interesa potrošača podnesena 2012., kada Slavonska banka d.d. Osijek nije postojala kao zaseban pravni subjekt, budući je ista tijekom 2008. pripojena Hypo Alpe-Adria Banci d.d. Zagreb koja je kao takva sudjelovala u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača, a potom ista od 2016. nastavlja poslovati pod nazivom Addiko Bank d.d. Zagreb.
12.1. Uzimajući u obzir pravne učinke pripajanja koji su regulirani odredbom čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj: 11/93, 34/99, 121/99, 55/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19), odnosno da upisom pripajanja u sudski registar u kojem je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, to onda proizlazi da je tadašnja Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb kao prednik ovdje tuženika preuzela sva prava i obveza tadašnje Slavonske banke d.d. Osijek, pa tako i obveze koje eventualno mogu nastati temeljem utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu koji je predmet ovoga spora.
12.2. Sve ovo naprijed navedeno potvrđuje činjenične navode tužbe da je i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek prilikom zaključenja potrošačkih kredita u istom razdoblju koristila identičan obrazac ponašanja kao i sve druge tužene banke, odnosno kao i sama Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb kojoj je kasnije pripojena Slavonska banka d.d. Osijek, zbog čega se u ovom konkretnom slučaju mogu također na odgovarajući način primijeniti sva utvrđenja iz presude koja je donesena povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.
13. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Mati Ivanović iz Županje, koji u svom nalazu navodi da su tužitelj i tuženik ugovorili kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 17.500,00 CHF sa rokom otplate 10 godina i kamatnom stopom 4,30 %, a početni iznos anuiteta 179,85 CHF primjenom srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, odnosno dana 24.05.2006. godine u visini 4,683420 kuna za 1 CHF iznosi 842,31 kuna. Kredit je odobren za adaptaciju kuće. Ugovor je zaključen s rokom otplate od 10 godina
14. Vještak nadalje navodi da je ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. pozitivne razlike i iznosi 3.100,41 eura. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na smanjenje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna smanjenja tečaja CHF-a, odnosno promjene na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. negativne razlike i iznosi -119,61 eura. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na promjenu tečaja CHF- a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadne promjene tečaja CHF-a, odnosno promjene na više i na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita iznosi 2.980,80 eura. Uvidom u predmetnu dokumentaciju vidljivo je da je tuženik, odnosno Banka obračunala i naplatila trošak prilikom podmirenja kredita u cijelosti i to dana 23. veljače 2015. godine u iznosu od 625,31 kuna, odnosno 82,99 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije. Iz dopune nalaza i mišljenja od 28. siječnja 2025.g. proizlazi da je tužitelj dana 24. svibnja 2006. godine platio naknadu u iznosu od 262,50 CHF koja primjenom srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita u visini 4,683420 kuna za 1 CHF iznosi 1.229,40 kuna, odnosno 163,17 eura primjenom fiksnog tečaja konverzije, i to na ime tzv. ulazne naknade.
14.1. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 17. veljače 2025.g uskladio sa nalazom vještaka. Glede primjedbi tuženika da je financijsko knjigovodstveni vještak u svom nalazu i mišljenju trebao uračunati i potplaćene iznose-negativne vrijednosti, valja istaći kako sud postupa i odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, pa kako je tužiteljica tražila izračun visine preplaćenog dijela kredita po osnovi tečajne razlike nastale uslijed povećanja tečaja za CHF prema HRK radi valutne klauzule kredita vezane za CHF, to je dakle ovaj sud odlučio u granicama tužbenog zahtjeva, dakle za preplaćene iznose.
14.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Mate Ivanović cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 3.100,41 eura, te na temelju ništetne odredbe o ulaznoj naknadi iznos od 163,17 eura, a na temelju ništetne odredbe o izlaznoj naknadi iznos od 82,99 eura to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, koja regulira vraćanje kod stečenog bez osnove, a koja se odgovarajuće primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude. Tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari glasi na isplatu, a tužitelj je kao dokaz da je preplatio iznose predložio vještačenje kojim je to i utvrđeno. Tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti je izjavio prijeboj tražbina, pa da bi sud uzeo u obzir i iznose utvrđene vještačenjem kojima je tužitelj platio manje i za isto umanjio dosuđene iznose. Plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečega što nije primio. (Županijski sud u Vukovaru Gž- 205/2022-4 od 13. prosinca 2022. godine)
15. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja.
15.1. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO- a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.
15.2. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnesena 06. lipnja 2023.g. to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom.
15.3. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, treba navesti kako je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Odjela dana 30. siječnja 2020. godine donio pravno shvaćanje po kojem zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je s obzirom na navedeno očito kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan.
15.4. Kako je ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na naknadu radi obrade kredita i naknadi za prijevremenu otplatu utvrđena ovom presudom, to proizlazi da nije protekao zastarni rok u kojem je tužitelj mogao zahtijevati vraćanje iznosa koji je plaćen temeljem ništetne odredbe ugovora, zbog čega je isti prigovor tuženika ocijenjen neosnovanim.
16. Prigovor prijeboja istaknut od tuženika sud je odbio kao neosnovan jer nije osnovano potraživanje tuženika prema tužitelju. Što se tiče eventualnog potraživanja tuženika spram tužitelja istaknutog u prigovoru radi prebijanja, a radi plaćanja anuiteta po tečaju nižem od početnog isto nije osnovano. Plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku. Prigovor prijeboja je onda neosnovan i s osnova naknade štete. (Županijski sud u Dubrovniku posl. br. Gž- 725/21-3 od 25.09.2024.g.)
16.1. Osim toga eventualno potraživanje tuženika je u zastari. Prigovor radi prebijanja je istaknut na pripremnom ročištu održanom kod ovog suda dana 02. listopada 2024.g., što uz opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima znači da su u zastari sva potraživanja dospjela prije 14.06.2014.g. što su sva potraživanja navedena u prigovoru prijeboja. Podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ima učinka na prekid zastare samo za potraživanja potrošača prema bankama čija su prava i interesi povrijeđeni sklapanjem kredita s nepoštenim ugovornim odredbama.
17. Tuženik se u podnesku od 05. veljače 2025.g., protivio preinaci tužbenog zahtjeva, kako je to učinjeno podneskom tužitelja. Tuženik ističe kako sukladno čl.3. Zakona o parničnom postupku tužitelj bio dužan već u tužbi naznačiti vrijednost predmeta spora. Međutim, tužitelj je u konkretnom slučaju postupak pokrenuo stupnjevitom tužbom u smislu odredbe članka 186.b ZPP-a, uz obvezu da će po pribavi podataka od tuženika i provedenog financijskog vještačenja urediti tužbeni zahtjev na način da će zatražiti određeni iznos, što je i učinio podneskom od 17. veljače 2025. g. Važno je naglasiti da je stupnjevita tužba izuzetak od pravila da tužbeni zahtjev mora biti određen već u tužbi (čl. 186. st. 1. ZPP-a). Ovakvom tužbom se omogućuje utuženje tražbina čija visina, količina ili neki drugi sadržaj tužitelju nisu sasvim poznati, zbog toga što mu te podatke tuženik kojem su ti podaci poznati ili dostupni odbija priopćiti ili mu uskraćuje uvid u njih. Tužbeni zahtjev stupnjevite tužbe je slojevit, ostvaruje se u dva stupnja: u vidu tzv. manifestacijskog zahtjeva za polaganje računa ili davanje pregleda određene imovine i u vidu određenog zahtjeva za ispunjenje dugovane činidbe. Prilikom podnošenja stupnjevite tužbe sudu samo manifestacijski zahtjev već u tužbi treba biti određen, a tužitelj će konačni i određeni zahtjev postaviti nakon što tijekom postupka tuženik položi račun ili nakon što tužitelj na drugi način prikupi potrebne podatke. Kako je tužitelj podneskom od 17. veljače 2025.g. postavio konačni kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa pobliže označenih u izreci, time, suprotno tvrdnji tuženika, nije s neodređenog iznosa u tužbi s naznačenom vrijednosti predmeta spora od 2.500,00 eura povećao tužbeni zahtjeva na iznos od 3.183,40 eura, jer se radi o dva različita zahtjeva, od kojih je jedan nenovčani- manifestacijski, a drugi kondemnatorni na isplatu konkretno određenog iznosa, koji je specificiran nakon nalaza i mišljenja vještaka.
17.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iz zapisnika sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. proizlazi, da u je predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, odnosno radi se o slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.
18. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.
19. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužitelju za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.800,00 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na 3 ročišta kod suda (02.10.2024., 28.01.2025 i 17.02.2025.) svako ročište po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav 3 obrazložena svaki po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), te pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr.9 t.3), koje radnje ukupno nose 750 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eura, iznosi 1.500,00 eura što uz odobren trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 1.800,00 eura.
19.1. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.
19.2. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, i to troška sastava 3 podneska, podneska od 30.12.2024. g., budući u istom ponavlja navode sa pripremnog ročišta održanog dana 02.10.2024.g., zatim podneska od 13.01.2025 kojim specificira tužbeni zahtjev, budući mu je dosuđen trošak podneska od 17.02.2025.g., kojim je također specificiran tužbeni zahtjev, te trošak podneska od 27.01.2025.g. koji sud ne cijeni opravdanim niti potrebnim za vođenje parnice.
Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
U Vinkovcima, 31.ožujka 2025. godine.
Sudac
Ivana Božić Pišćak
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.
Dostaviti:
1. tužitelj po punomoćniku Ivani Jurčević, odvjetnici u Vinkovcima
2. tuženik po punomoćnici Iris Šanjug, odvj. u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., iz Zagreba
