Poslovni broj: XXXII P-835/2022

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U RIJECI

Frana Kurelca 3, Rijeka

SUD U RIJECI

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Martini Maršić, u pravnoj stvari tužitelja: 1. NE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2. ĆE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 3. DE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 4. JE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 5. FE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 6. UE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 7. ŽE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 8. OE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 9. ČE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 10. HE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 11. VE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 12. NEČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 13. RE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 14. FATIME SATTLER iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 15. AE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 16. ZE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 17. ĆEČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 18. BE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 19. GE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 20. ĐE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 21. CE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 22. LE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 23. EE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 24. SE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 25. IE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 26. KE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 27. TE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 28. ME iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 29. ŠE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 30. PE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 31. NH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 32. ĆH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 33. DH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 34. JH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 35. FH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 36. UH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 37. ŽH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 38. OH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 39. ČH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 40. HH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], Poslovni broj: XXXII P-835/2022

41. VH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 42. RH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 43. AH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 44. ZH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 45. BH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 46. GH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 47. ĐH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 48. CH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 49. LH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 50. EH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 51. SH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 52. IH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 53. KH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 54. TH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 55. MH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 56. DEČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 57. ŠH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 58. PH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 59. NM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 60. ĆM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 61. DM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 62. JM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 63. FM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 64. UM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 65. ŽM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 66. OM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 67. ČM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 68. HM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 69. VM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 70. RM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 71. MAGALLY N iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 72. AM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 73. JEČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 74. ZM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 75. BM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 76. GM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 77. ĐM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 78. CM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 79. LM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 80. EM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 81. SM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 82. IM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po upravitelju trgovačkom društvu Graditelj – stan d.o.o., a ovaj po punomoćniku Nikolu Kardumu, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika: GRADA RIJEKE iz Rijeke, Korzo 16, OIB 54382713192, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Danijela Kovačić i Jasenka Perković, odvjetnicama u Rijeci, radi utvrđenja, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 10. ožujka 2025. godine, u prisutnosti tužitelja CE i RE kao i punomoćnika stranaka, na temelju članka 335. stavka 6. Zakona o parničnom postupku, dana 31. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. O d b i j a s e tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Utvrđuje se da poslovni prostor br. 1 koji se sastoji od jedne prostorije i WC- a, ukupne površine 25 m2, koji se nalazi u prizemlju stambene zgrade na adresi [adresa] u [adresa], a koji je prostor u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci označen

Poslovni broj: XXXII P-835/2022

kao: „Suvlasnički dio s neodređenim omjerom - etažno vlasništvo (E-1): poslovni prostor broj 1 u prizemlju, koji se sastoji od dvije prostorije i WC-a, ukupne površine 25,00 m2, u zgradi [adresa]”, te upisan u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], predstavlja zajednički dio stambene zgrade na adresi [adresa] u [adresa], te se u zemljišnoknjižnom ulošku [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] određuje brisanje posebnog dijela nekretnine k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] označenog kao: „Suvlasnički dio s neodređenim omjerom – etažno vlasništvo (E-1): poslovni prostor broj 1 u prizemlju, koji se sastoji od dvije prostorije i WC-a, ukupne površine 25,00 m2, u zgradi [adresa]”.

2. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi prouzročeni parnični trošak sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se sukladno čl. 29. ZOO-a, za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.''

II. Tužitelji su dužni naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka od 3.125,00 EUR (slovima: tri tisuće sto dvadeset pet eura), u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbenim zahtjevom istaknutim u tužbi podnesenoj 23. lipnja 2022. godine, tužitelji zahtijevaju da sud po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom će utvrditi da poslovni prostor br. 1 koji se sastoji od jedne prostorije i WC-a, ukupne površine 25 m2, a nalazi se u prizemlju stambene zgrade na adresi [adresa] u [adresa], te je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci označen kao: 1. suvlasnički dio s neodređenim omjerom - etažno vlasništvo (E-1): poslovni prostor broj 1 u prizemlju, koji se sastoji od dvije prostorije i WC-a, ukupne površine 25,00 m2, u zgradi [adresa]”, te je upisan u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], predstavlja zajednički dio stambene zgrade na adresi [adresa] u [adresa], te ujedno odredi brisanje tog posebnog dijela nekretnine, a traže i naknadu parničnog troška.

2. U prilog tužbenom zahtjevu navode da su suvlasnici stambene zgrade u [adresa], na adresi [adresa], sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], dok je društvo Graditelj-stan d.o.o. upravitelj navedene stambene zgrade temeljem Ugovora o upravljanju stambenom zgradom. Opisuju da je tuženik upisan kao vlasnik posebnog dijela te stambene zgrade u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to 1. suvlasničkog dijela s neodređenim omjerom - etažno vlasništvo (E-1): poslovni prostor broj 1 u prizemlju, koji se sastoji od dvije prostorije i WC-a, ukupne površine 25,00 m2. Tvrdi da je tuženik upis vlasništva na navedenom posebnom dijelu ishodio bez valjanog pravnog temelja, u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora i to isključivo temeljem toga što se u tom postupku legitimirao kao pravni sljednik Stambenog poduzeća Rijeka, koje je na predmetnom poslovnom prostru navodno imalo pravo upravljanja. Tužitelji međutim drže da Stambeno poduzeće Rijeka nije bilo nositeljem prava upravljanja koje bi pretvorbom postalo pravo vlasništva, pa time tuženik nije niti mogao steći pravo vlasništva pretvorbom prava upravljanja na društvenom vlasništvu, a niti su za takvo stjecanje ispunjene ostale zakonske pretpostavke, posebice utoliko što predmetni poslovni prostor nikada nije bio u društvenom vlasništvu. Stav je tužitelja

Poslovni broj: XXXII P-835/2022

da sporni poslovni prostor predstavlja zajednički dio stambene zgrade na adresi [adresa], te je kao takav u suvlasništvu svih suvlasnika navedene stambene zgrade, a potvrda navedenog je i u samoj činjenici što u zemljišnim knjigama predmetni poslovni prostor prije tuženikovog spornog upisa nije niti egzistirao kao poseban dio zgrade. Smatraju da je stoga u postupku povezivanja zemljišnih knjiga i knjige položenih ugovora neosnovano uspostavljeno etažno vlasništvo na poslovnom prostoru, odnosno uspostavljeno je bez suglasnosti, tj. valjane odluke suvlasnika zgrade, isključivo voljom tuženika, koji nije stvarni vlasnik poslovnog prostora. Ističu da oni kao suvlasnici stambene zgrade, time i predmetnog poslovnog prostora, nikada nisu dali suglasnost za uspostavu etažnog vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, pa stoga nisu niti ispunjene pretpostavke da bi predmetni dio zgrade u zemljišnim knjigama i pravnom prometu postojao kao samostalna cjelina.

3. Tužitelji ukazuju da istaknuti tužbeni zahtjev ne predstavlja pravni lijek protiv zemljišnoknjižnog upisa kojim je povrijeđeno neko pravo nositelja jer da zemljišnoknjižna prava nisu predmet ovog postupka, pa negiraju da bi bila riječ o brisovnoj tužbi ili drugoj tužbi po Zakonu o zemljišnim knjigama, što je pravno stajalište tuženika. Drže i kako kvalifikacija predmetne tužbe po vrsti nije relevantna, jer je predmet spora određen tužbenim zahtjevom kakav je postavljen. Posebno naglašavaju da se ne radi o brisovnoj tužbi, prvenstveno jer predmet spora nisu formalnopravne pretpostavke upisa već nedostatak materijalnopravnih pretpostavki upisa tuženika, međutim sve i da jest riječ o tužbama iz Zakona o zemljišnim knjigama, opet ne postoji vremensko ograničenje za podizanje takve tužbe niti se na tuženika mogu primijeniti rokovi na koje se poziva, jer se ti rokovi odnose na tužbu protiv osobe koja bi svoje pravo izvela iz spornog prava, a u predmetnom slučaju tuženik nije dalje raspolagao vlasništvom na prijeporu. Neispravnim drže i stajalište tuženika o tome da su upis tuženika trebali osporavati u drugom postupku po prigovoru, odnosno prijavi, navodeći kako rokovi iz Zakona o zemljišnim knjigama nisu prekluzivni, pa tužitelji nisu ni u kom smislu prekludirani niti ograničeni rokovima, tim više što sam tuženik iskazuje da je riječ o brisovnoj tužbi, odnosno tužbi za ispravak, a koje niti jedna nisu ograničene rokovima za podizanje. Stav je tužitelja da rokovi što se odnose na brisovnu tužbu, odnosno tužbu za ispravak, nisu primjenjivi u konkretnom slučaju jer se odnose na zaštitu protiv osobe koja je izvela neko svoje pravo iz spornog upisa, što u konkretnom slučaju ne postoji, dok je tužba za ispravak vezana uz rokove brisovne tužbe pa tako i trogodišnji rok koji se navodi u kontekstu tužbe za ispravak može teći samo u određenim okolnostima kojih ovdje nema.

4. Pravno se određujući o predmetu spora navode kako ne traže pravnu zaštitu protiv zemljišnoknjižnog upisa koji ih vrijeđa, već protiv toga što je iz njihovog suvlasništva izvedeno pravo za tuženika bez ikakve pravne osnove u materijalnopravnom smislu, smatrajući kako okolnost što je ujedno riječ o stvarnom pravu drugog subjekta (u ovom slučaju tuženika) koje se upisuje u javne knjige, ne može utjecati na to da tužitelji kao osobe ovlaštene tražiti zaštitu imaju na raspolaganju manji opseg pravne zaštite nego što bi imali da je riječ o nekom drugom pravu koje se ne upisuje u javne knjige, a upis prava vlasništva na posebnom dijelu zgrade posljedica je toga što je jedan dio zgrade uspostavljen kao poseban dio, dakle nevaljani upis samo je naknadna posljedica povrede protiv koje se traži zaštita u ovom postupku. Navode i da etažiranje odnosno uspostava posebnih dijelova zgrade nema veze sa pitanjem vlasništva nekretnine na kojoj se provodi etažiranje, pa se stoga pitanje ovlaštenja na podizanje ove tužbe ne može vezivati ikakvim rokovima i ovlaštenjima

Poslovni broj: XXXII P-835/2022

koja se tiču zaštite od neistinitih upisa. Tužitelji zaključuju da protek vremena od pravomoćnosti rješenja o upisu – odnosno rješenja o povezivanju zemljišne knjige i knjige položenih ugovora, ne isključuje pravnu zaštitu tužiteljima, jer je riječ o potpuno drugom pravnom institutu, te da tuženik propušta dokazati materijalnopravne pretpostavke i valjanu pravnu osnovu svoga stjecanja, a umjesto toga dokazuje da su ispunjene formalne pretpostavke upisa u zemljišne knjige, odnosno postojanje rješenja o povezivanju zemljišne knjige i knjige položenih ugovora, koje nesporno postoji i nesporno ima svojstvo pravomoćnosti.

5. Tužitelji tvrde kako iz dokaza koje dostavlja tuženik – dokumentacije o davanju u zakup predmetnog poslovnog prostora, ne proizlaze potrebne materijalnopravne pretpostavke u vidu pravnog sljedništva koje zakon traži, a također ti ugovori pokrivaju vremenski period znatno kasniji od onoga u kojem se razmatraju pretpostavke iz članka 370., odnosno članka 360. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a koje moraju biti kumulativno ispunjene da bi se ova odredba o pretvorbi prava upravljanja mogla primijeniti. U tom smislu navode kako zakon traži pravno sljedništvo, a pod time ne podrazumijeva posjedovni slijed koji nastaje pukom tradicijom, i što nije moguće nadomjestiti rješenjem o upisu u bilo kakvom zemljišnoknjižnom postupku, pa tako niti u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora. Smatraju da rješenje o povezivanju nije osnova stjecanja prava vlasništva jer nema konstitutivni učinak i predstavlja samo modus stjecanja, koji bez valjanog titulusa ne može ostvarivati učinke, već se treba tretirati jednako kao bilo koje rješenje o upisu u zemljišnu knjigu, što rješenje o povezivanju u svojoj osnovi i jest. Tužitelji naglašavaju da pravomoćnost rješenja o povezivanju zemljišne knjige sa knjigom položenih ugovora nije prepreka vođenju ovog postupka, a niti su tužitelji kao osobe ovlaštene za vođenje ovog postupka ograničene bilo kojim rokovima, a osporavaju da je tuženik sveopći sljednik svih onih pravnih osoba koje su se u nekom trenutku pojavljivali kao zakupodavci prijepora, kao i da je prijeporni poslovni prostor poseban dio zgrade koji je kao takav mogao biti valjano uspostavljen bez prethodne odluke odnosno očitovanja volje suvlasnika zgrade, sukladno odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima o poslovima izvanredne uprave. Tvrde i kako se kao osobe koje su prijepor imale u posjedu pojavljuju razne pravne osobe, pa i Stambeno poduzeće Rijeka, no koje nije bilo nositeljem prava upravljanja, korištenja i raspolaganja koje bi prenijelo na Skupštinu Općine Rijeka koja se, u dokumentaciji koju podastire tuženik, pojavljuje kao naredni zakupodavatelj prijepora. Stoga, stav je tužitelja da tuženik prema tome nije bio nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja, koje je jedino pravo iz kojeg je moglo nastati pravo vlasništva, a to stoga jer mu ga Stambeno poduzeće nije moglo prenijeti jer ga samo nije imalo, a nije ga stekla izvorno na drugi način. Prema tužiteljima, sama činjenica davanja u zakup, ne podrazumijeva postojanje prava upravljanja, jer davanje u zakup može proizlaziti iz pukog posjedovanja prostora bez ikakve pravne osnove, a upravo je o tome u konkretnom slučaju i riječ. Naglašavaju i da Pravilnik o povezivanju ne predstavlja osnovu stjecanja prava vlasništva, ponavljajući da tuženik, odnosno njegovi navodni prednici, nisu bili nositelji prava upravljanja, korištenja i raspolaganja koje je jedino pravo koje je moglo biti preoblikovano u pravo vlasništva. Zaključno predlažu usvajanje tužbenog zahtjeva uz obvezivanje tuženika na naknadu parničnog troška.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu i kasnijem tijeku postupka osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Drži da su tužitelji podnijeli brisovnu tužbu, odnosno tužbu za ispravak, neovisno o tome što prvi dio tužbenog zahtjeva sadrži deklaratorni zahtjev

Poslovni broj: XXXII P-835/2022

na utvrđenje da poslovni prostor predstavlja zajednički dio stambene zgrade, jer daljnjim sadržajem tužbenog zahtjeva traže brisanje tog posebnog dijela nekretnine. Tuženik opisuje da je upis prava vlasništva tuženika izvršen na temelju rješenja Općinskog suda u Rijeci posl. br. RZ-157/16 od 31. kolovoza 2018. donesenog u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora, te da tužitelji nisu ovlašteni u ovome postupku tražiti brisanje posebnog dijela iz zemljišne knjige. Naglašava da su tužitelji protiv rješenja ovoga suda od 31. kolovoza 2018. imali pravo podnijeti prijavu ili prigovor ako su smatrali da upis u zemljišnu knjigu koji je određen prethodno citiranim rješenjem treba izbrisati, i to u roku od 30 dana od primitka rješenja, nakon čega bi sud održao raspravu povodom podnesene prijave ili prigovora, no što tužitelji nisu učinili. Citirano rješenje stoga je postalo pravomoćno i kao takvo provedeno je u zemljišnim knjigama. Poziva se i na članak 205. Zakona o zemljišnim knjigama koji regulira tužbu za ispravak navodeći kako tužitelji u trogodišnjem roku nisu podnijeli niti tužbu za ispravak, obzirom da je upis prijepornog posebnog dijela nekretnine na temelju prethodnog rješenja od 9. srpnja 2018. izvršen dana 27. srpnja 2018. godine pod posl.br. Z-29962/18, pa je rok za podnošenje tužbe za ispravak i brisovne tužbe radi brisanja predmetnog posebnog dijela iz zemljišne knjige istekao dana 27. srpnja 2021., a ova je tužba podnesena tek 23. lipnja 2022., tj. nakon proteka prekluzivnih rokova propisanih Zakonom o zemljišnim knjigama zbog čega je valja odbaciti.

7. Osporava i tvrdnje tužitelja o tome da bi ishodio upis predmetnog posebnog dijela nekretnine bez valjanog pravnog temelja, kao i da prednik tuženika nije bio nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja prijeporom. Tvrdi da je u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora, zemljišnoknjižnom sudu dokazao svoje pravo vlasništva na poslovnom prostoru, što tužitelji tada nisu osporavali. Stav je tuženika da je pravo vlasništva poslovnog prostora stekao od svoga pravnog prednika, koji je njime upravljao sukladno tada važećem Zakonu o poslovnim zgradama i prostorijama, tj. davao predmetni poslovni prostor u zakup pravnim osobama radi obavljanja njihove djelatnosti. Poziva se na članak 370. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kojim je propisano je da nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru postaje vlasnikom tog posebnog dijela, s time da se vlasništvo posebnog dijela nekretnine neodvojivo povezuje s određenim suvlasničkim dijelom te nekretnine sukladno odredbama stavka 3. i 4. istog članka, odnosno prema odredbi članka 360. istog zakona, prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja su se danom stupanja na snagu istog Zakona (dana 1. siječnja 1997.) pretvorila u pravo vlasništva sveopćeg pravnog sljednika pretvorbom njihovog nositelja, u konkretnom slučaju u pravo vlasništva Grada Rijeke, kao jedinice lokalne samouprave i uprave. U tom smislu poziva se na članak. 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi („Narodne novine“ br. 90/92, 94/93 i 117/93), te Sporazum o preuzimanju nekretnina, pokretnina, financijskih sredstava, te prava i obveza dosadašnje Općine Rijeka, kojim je Grad Rijeka preuzeo u vlasništvo sve one nekretnine - građevinska zemljišta i zgrade, koje se nalaze na području Grada Rijeke, a koje su bile na korištenju dotadašnje Općine Rijeka, te je slijedom navedenog preuzeo u vlasništvo i predmetnu nekretninu od strane svog pravnog prednika Općine Rijeka. Posebno napominje da je prijeporni poslovni prostor davan u zakup fizičkim i pravnim osobama od strane tuženika i njegovih pravnih prednika neprekidno od 1974. godine do danas, te se trenutno koristi kao atelje za stvaralački rad umjetnika, a ranije se koristio kao prostor trgovine i uredski prostor.

Poslovni broj: XXXII P-835/2022

8. Tuženik posebno osporava tvrdnje tužitelja da poslovni prostor predstavlja zajednički dio stambene zgrade u [adresa], te da je potvrda navedene tvrdnje u činjenici da u zemljišnim knjiga sporni poslovni prostor nije bio upisan kao posebni dio, odnosno nije egzistirao kao poseban dio zgrade prije tuženikovog upisa. Ovo iz razloga što činjenica što poslovni prostor nije upisan u zemljišne knjige kao posebni dio nekretnine, ne predstavlja prepreku da se poslovni prostor upiše u zemljišne knjige u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora, pod uvjetom da su ispunjene pretpostavke propisane odredbama Pravilnika o povezivanju zemljišne knjige i knjige položenih ugovora za upis neupisanih posebnih dijelova u zemljišne knjige, te da je upravo upravitelj zgrade kao zastupnik suvlasnika podnio prijedlog za povezivanje zemljišne knjige i knjige položenih ugovora kojim između ostalog predlaže da se upišu neupisani dijelovi predmetne zgrade koji predstavljaju poslovni prostor u prizemlju, te stanove br. 39 i 48, sve to kao etaže s neodređenim omjerima. Tuženik se poziva na odredbu članka 5. citiranog Pravilnika prema kojem potvrda o posebnim dijelovima koju je sačinio upravitelj sadržava popis svih posebnih dijelova i pripadaka zgrade koja je predmet postupka, neovisno o tome postoje li u trenutku izdavanja potvrde podaci o vlasniku, i popis vlasnika posebnih dijelova, odnosno osoba u čiju korist se predlaže upis prava vlasništva ili kojega drugoga knjižnog prava. Ukazuje i da je u postupku povezivanja što se vodio pod posl. br. RZ-157/16 ovaj sud utvrdio da su ispunjene sve pretpostavke za upis prijepornog posebnog dijela u zemljišne knjige, kao i za upis prava vlasništva u korist tuženika, a tužitelji kao suvlasnici citirano rješenje nisu pobijali pravnim lijekom, niti su u zakonskom roku podnijeli nadležnom sudu tužbu za ispravak upisa, pa stoga niti ne postoji pravno sredstvo kojim tužitelji sada mogu ishoditi brisanje predmetnog posebnog dijela, i brisanje prava vlasništva upisanog u korist tuženika na istome.

9. Stav je tuženika da tužitelji nisu dokazali da upisani poslovni prostor zapravo nije poslovni prostor, već je zajednički dio stambene zgrade na adresi [adresa], u [adresa], a ovu činjenicu nisu isticali niti u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora. Smatraju da vođenjem konkretnog postupka dolazi do povrede načela res iudicata, jer je ovaj sud u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora što se vodio pod posl. br. RZ-157/16, već pravomoćno utvrdio da predmetni prostor predstavlja posebni dio zgrade - poslovni prostor, u vlasništvu tuženika, protiv koje odluke tužitelji nisu koristili pravne lijekove. Tvrdnje tužitelja o tome da se u konkretnom slučaju ne radi o brisovnoj tužbi ni tužbi za ispravak, već o tužbi na utvrđenje, drži paušalnim i neutemeljenim jer traže brisanje upisa posebnog dijela nekretnine iz zemljišne knjige, pa je apsurdno tvrditi da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju odredbe Zakona o zemljišnim knjigama, odnosno da nije riječ o tužbi prema odredbama Zakona o zemljišnim knjigama. U tom smislu ističe da je postupak povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora poseban zemljišnoknjižni postupak reguliran odredbama Zakona o zemljišnim knjigama i Pravilnikom o povezivanju zemljišne knjige i knjige položenih ugovora i upisu vlasništva posebnog dijela nekretnine, u kojem su tužitelji mogli protiviti se upisu predmetnog prostora kao posebnog dijela nekretnine u zemljišnu knjigu, tvrditi da je riječ o zajedničkom dijelu zgrade, zahtijevati da se suvlasnici upišu kao vlasnici predmetnog posebnog dijela, osporavati upis prava vlasništva tuženika i slično, no ništa od navedenog nisu učinili, a nakon donošenja rješenja nisu niti u roku od 30 dana podnijeli prijavu ili prigovor ako su smatrali da upis u zemljišnu knjigu treba izbrisati ili izmijeniti. Posebice ukazuje da je iz ugovora o zakupu od 4. listopada 1974., 10. lipnja 1983. i 30. svibnja 1988. razvidno je da je zakupodavac prijepora nakon Stambenog poduzeća Rijeka bila

Poslovni broj: XXXII P-835/2022

Skupština općine Rijeka čiji je sljednik upravo tuženik. Zaključuje da sporni prostor ima funkciju poslovnog prostora kao posebnog dijela nekretnine barem od 1974. godine, otkada datira najstariji tuženiku raspoloživi ugovor o zakupu, pa je jasno da nije imao funkciju zajedničkog dijela zgrade u navedenom periodu, a nema takvu funkciju ni danas. Drži stoga neutemeljenim tvrdnje tužitelja da je riječ o zajedničkom dijelu zgrade, pa pored prvotnog odbacivanja tužbe, podredno predlaže njezino odbijanje uz obvezivanje tužitelja na naknadu parničnog troška.

10. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, sud je na glavnoj raspravi proveo dokaz saslušanjem tužitelja RE i CE, uvidom u ovosudni predmet posl. br. Rz-157/16, kao i čitanjem svih isprava priloženih spisu, nakon čega je glavna rasprava zaključena sukladno članku 304. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01,117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, u nastavku teksta: ZPP) jer je prema ocjeni ovoga suda predmet raspravljen u dovoljnoj mjeri za donošenje odluke. Prijedlog tužitelja za provođenjem dokaza očevidom lica mjesta i građevinskim vještačenjem odbijen je kao neosnovan. Ove dokazne prijedloge tužitelji su istaknuli u svrhu dokazivanja može li sporni poslovni prostor, kako je to navedeno u zemljišnim knjigama, predstavljati samostalnu uporabnu cjelinu. Međutim, sud ih je cijenio suvišnim, obzirom da tužitelji u parnici spornim čine tužiteljevo pravo vlasništva na prijeporu, odnosno postojanje prava korištenja, raspolaganja ili upravljanja u korist pravnog prednika tuženika, kao i iz drugih razloga koji će se iznijeti u nastavku obrazloženja ove presude. Što se pak tiče prijedloga tužitelja da se na zakazanom ročištu provede i dokaz saslušanjem drugih tužitelja koji nisu pristupili ročištu zakazanom za 10. ožujka 2025. godine, treba istaknuti kako je sud prilikom upućivanja poziva za tu glavnu raspravu, pozvao punomoćnika tužitelja izvijestiti o zakazanom ročištu tužitelje, pozivom na članak 268. stavak 2. ZPP, jer će se na zakazanom ročištu provesti dokaz saslušanjem stranaka, uz upozorenje da će se ročište provesti s prisutnim strankama. Prema tome, tužitelji su imali mogućnost pristupiti na zakazao ročište, a svojom odlukom odlučili su da na ročište pristupe jedino tužitelji RE i CE, za koje su držali da su najpozvaniji zastupati njihove stranačke interese. Time su se ujedno prema ocjeni ovoga suda odrekli prava na svoje vlastito saslušanje, no sve i da je ovaj zaključak suda pogrešan, saslušanje preostalih tužitelja bilo bi suvišno iz razloga kako slijedi.

11. Naime, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

12. Naime, u ovom postupku sud je iz iskaza tužitelja RE i CE, kao i iz dostavljenih isprava te predmeta posl. br. Rz-157/16 utvrdio slijedeće:

- da je tuženik u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnica posebnog dijela nekretnine, 1. suvlasničkog dijela s neodređenim omjerom (etažno vlasništvo E-1), u naravi poslovnog prostora broj 1 u prizemlju, koji se sastoji od dvije prostorije i WC-a, ukupne površine od 25,00 m2 u zgradi [adresa], sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica], stambenoj zgradi kbr. 11 i 11/A [adresa], od čega stambena zgrada kbr. 11 i 11/A u [adresa] i dvorište od 246 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kako to proizlazi iz priloženog zemljišnoknjižnog izvatka,

Poslovni broj: XXXII P-835/2022

- da je tuženik kao vlasnik opisanog posebnog dijela nekretnine upisan temeljem rješenja Općinskog suda u Rijeci posl. br. Rz-157/16 od 9. srpnja 2018. godine, ispravljenog rješenjima istog suda i poslovnog broja od 31. kolovoza 2018. godine i 23. studenog 2018. godine, kojim je izvršeno povezivanje zemljišne knjige i knjige položenih ugovora, a u kojem postupku je povezana ukupno 71 etaža, odnosno sve jedinice nebodera na adresi u

[adresa],

- među strankama ne bi trebalo biti prijeporno da protiv rješenja o povezivanju zemljišne knjige i knjige položenih ugovora stranke nisu izjavljivale prigovor, odnosno prijavu,

- u tom postupku upravitelj stambene zgrade S.O. Graditelj je kao upravitelj stambene zgrade u [adresa], na adresi [adresa] i 11a, u ime i za račun svih suvlasnika podnio prijedlog za provedbu postupka povezivanja knjige položenih ugovora i zemljišne knjige, u kojem je utvrdio da se u predmetnoj zgradi nalazi 1 poslovni prostor i 70 samostalnih uporabnih cjelina, od kojih je njih 69 upisano u knjigu položenih ugovora, dok jedan stan nije upisan u knjigu položenih ugovora kao ni sporni poslovni prostor,

- u prijedlogu za povezivanje upravitelj stambene grade je u ime i za račun svih suvlasnika, tužitelja i tuženika u ovom postupku, izuzev Republike Hrvatske, dostavio popis stanova i poslovnog prostora s naznačenim površinama, vlasnicima i brojem poduloška (za stanove upisane u poduloške), pa je tako za poslovni prostor broj 1 u prizemlju naveo da se radi o prostoru površine 25,00 m2, čiji vlasnik je tuženik Grad Rijeka,

- među strankama ne bi trebalo biti prijeporno niti da je ovdje tuženik Grad Rijeka u postupku povezivanja zemljišne knjige bio zastupan po istom punomoćniku kao u ovom postupku, gdje je podneskom od 21. lipnja 2018. godine istaknuo da je Grad Rijeka upravljao predmetnim poslovnim prostorom, dostavivši kao dokaz o tome govore o zakupu koje dostavlja i u tijeku ove parnice, navevši kako od izgradnje zgrade njome upravlja Skupština Općine Rijeka koja započinje s davanjem prostora u zakup pravnim osobama radi obavljanja njihove poslove djelatnosti, pa se ne radi o imovini nekadašnjeg GDP "Primorje", niti o imovini Republike Hrvatske, a što Republika Hrvatska u tom postupku nije osporavala,

- nadalje, neprijeporno je da je u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora, upravitelj S.O. Graditelj iz Rijeke, izdao potvrdu od 18. lipnja 2018. godine kojom je potvrdio da se u zgradi sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], nalaze samostalne uporabne cjeline među kojima i poslovni prostor 1 u prizemlju površine 25,00 m2, vlasništvo tuženika Grada Rijeke,

- da je iz povijesnog izvatka iz zemljišnih knjiga za k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (list 134-138 spisa), vidljivo da je od 1960. godine upisano društveno vlasništvo, s time što je 1968. godine upisano pravo korištenja Građevnog poduzeća Primorje,

- među strankama ne bi trebalo biti prijeporno, a to proizlazi i iz iskaza tužitelja RE, da je upis prava korištenja nekadašnjeg Građevnog poduzeća Primorje bio samo formalne prirode. Naime, riječ je o nekadašnjem socijalističkom društvenom poduzeću koje je kao što je to poznato građanima Rijeke, gradilo čitava stambena naselja u Rijeci, no samo nije raspolagalo stanovima već su stanarska prava u novosagrađenim naseljima grada, kakvo je uostalom i područje Kantride gdje se nalazi Poslovni broj: XXXII P-835/2022

neboder u kojem se nalazi sporni poslovni prostor, poduzeća Grada Rijeke dodjeljivala svojim radnicima, pa je tako i majka tužitelja RE, kako tužitelj navodi, svoje stanarsko pravo na stanu kojeg će otkupiti od tuženika, dobila od tadašnje Riječke banke gdje je radila, te je tužitelj zajedno s obitelji 1968. godine po izgradnji i uselio u dovršeni neboder,

- nadalje, među strankama ne bi trebalo biti prijeporno niti da je upravo tuženik poslovni prostor davao u zakup trećim osobama, za što je primao zakupninu, s time što je sporno otkad je to tuženik činio i na kojem pravnom temelju.

13. Osim toga, među strankama ne bi trebalo biti prijeporno niti da je tuženik trenutni posjednik prijepora. Ono što je sporno jest je li tužba u ovoj pravnoj stvari dopuštena, s obzirom da tužitelji kao suvlasnici preostalih dijelova nekretnine nisu koristili pravni lijek - prijavu ili prigovor protiv rješenja o povezivanju, je li njihova tužba zastarjela, odnosno je li osnovana. U tom smislu prijeporno jest je li na tuženika prešlo pravo korištenja, upravljanja ili raspolaganja spornim poslovnim prostorom.

14. U odnosu na prvo prijeporno pitanje, ističe se da tužitelji protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci posl. br. Rz-157/16 od 9. srpnja 2018. godine, ispravljenog rješenjima istog suda i poslovnog broja od 31. kolovoza 2018. godine i 23. studenog 2018. godine nesporno nisu izjavili prijavu ili prigovor kao posebni pravni lijek, odnosno nisu podnijeli tužbu za ispravak.

15. Tužitelji su u ovom postupku izričito istaknuli kako njihova tužba ne predstavlja niti brisovnu tužbu, niti tužbu za ispravak, već tužbu kojom žele zaštititi svoje pravo vlasništva na dijelu zgrade koju drže zajedničkom svim suvlasnicima, a to je sporni poslovni prostor.

16. Međutim, poslovni prostor broj 1 utvrđen je kao samostalna uporabna cjelina u postupku povezivanja zemljišnih knjiga i knjige položenih ugovora, a njegovim vlasnikom utvrđen je tuženik. Tužitelji ukoliko su smatrali da sporni poslovni prostor ne udovoljava zahtjevima da bi se smatrao zasebnom suvlasničkom cjelinom, u smislu posebnog dijela nekretnine, trebali su prije svega izjaviti prijavu ili prigovor u roku od 30 dana od primitka rješenja Općinskog suda u Rijeci posl. br. Rz-157/16 od 9. srpnja 2018. godine, ispravljenog rješenjima istog suda i poslovnog broja od 31. kolovoza 2018. godine i 23. studenog 2018. godine, povodom čega bi zemljišnoknjižni sud održao raspravu. Sukladno Zakonu o zemljišnim knjigama, u slučaju da zemljišnoknjižni sud ne bi usvojio prijavu ili prigovore tužitelja, tužitelji bi kao daljnji pravni lijek protiv tog rješenja imali mogućnost podnošenja tužbe za ispravak u smislu članka 205. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" br. 63/19, 128/22, 155/23 i 127/24, dalje: ZZK), na koju se supsidijarno primjenjuju odredbe o brisovnoj tužbi. Dakle, pravni put protiv rješenja o povezivanju zemljišne knjige i knjige položenih ugovora je izričito propisan, to je prvo obveza podnošenja prijave ili prigovora zemljišnoknjižnom sudu, a potom u slučaju odbijanja prigovora od strane zemljišnoknjižnog suda, podnošenje tužbe za ispravak o kojoj odlučuje parnični sud.

17. U konkretnom slučaju tužitelji kako sami tvrde ne podnose tužbu za ispravak, a nesporno je da na podnošenje te tužbe nisu niti ovlašteni s obzirom da prethodno zemljišnoknjižnom sudu nisu podnijeli prigovor protiv rješenja o povezivanju. Uostalom, sam tužbeni zahtjev kako ga tužitelji postavljaju, niti sadržajno ne odgovara tužbi za ispravak. Na ovom mjestu tužiteljima valja ukazati i kako je u

Poslovni broj: XXXII P-835/2022

postupku povezivanja sukladno članku 14. stavku 5. Pravilnika o povezivanju zemljišne knjige i knjige položenih ugovora i upisu vlasništva posebnog dijela nekretnine ("Narodne novine" br. 60/10 i 121/13), u slučajevima kada neupisani vlasnik raspolaže ispravama koje nisu podobne za upis u zemljišnu knjigu, ali iz kojih proizlazi vjerojatnost da je opravdan prijedlog za upis njegovog vlasništva, zemljišnoknjižni sud ovlašten donijeti odluku o tome na raspravi prema pravilima pojedinačnog ispravnog postupka, s time što ovlaštenja zemljišnoknjižnog suda na pozivanje osoba i koje nisu upisane kao vlasnici posebnih dijelova u zemljišnoj knjizi, odnosno knjizi položenih ugovora, a koje je sud utvrdio uvidom u priložene isprave kao osobe koje polažu prava na određenom posebnom dijelu, odgovarajućom primjenom odredbe članka 120. ZZK, proizlazi iz članka 9. točke 1. Pravilnika. Tako se u zemljišnu knjigu mogu upisivati i sljednici nekadašnjih neupisanih prava korištenja, upravljanja i raspolaganja na nekretninama društvenopravnih osoba, bez obzira bili oni jedinice lokalne samouprave kao što je tuženik, pravne osobe ili pak fizičke osobe.

18. Međutim, u ovoj parnici koja nije tužba za ispravak, i bez prethodno podnesenih pravnih lijekova kojima se ispituje zakonitost postupanja zemljišnoknjižnog suda unutar zemljišnoknjižnog postupka, ovaj sud niti ne može raspravljati o tome je li zemljišnoknjižni sud pravilno upisao kao posebni dio sporni poslovni prostor, odnosno je li tuženik njegov vlasnik, kako je to utvrđeno u tom složenom zemljišnoknjižnom postupku.

19. Stav je ovoga suda, da onog trenutka kada je u zemljišnu knjigu tuženik upisan kao vlasnik posebnog dijela nekretnine – spornog poslovnog prostora broj 1 površine 25,00 m2, tužitelji koji se nisu koristili pravom na podnošenje prigovora protiv rješenja kojim je taj upis određen, kao pravnim sredstvom određenim sa lex specialis, Zakonom o zemljišnim knjigama, mogu tražiti prestanak vlasništva na posebnom dijelu jedino sukladno odredbama Glave 4., Odjeljka 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( "Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 94/17 - službeni pročišćeni tekst, 152/14 i 81/15 - službeni pročišćeni tekst, dalje: ZVDSP) koji uređuje načine prestanka vlasništva na posebnom dijelu nekretnine. Tužba tužitelja prema tome nije nedopuštena, no tužitelji su u isticanju razloga zbog kojih traže brisanje predmetnog posebnog dijela iz zemljišne knjige, ograničeni razlozima iz članaka 94. do 99. ZVDSP. Brisanje iz zemljišne knjige kao posebnog dijela, nesporno dovodi do prestanka vlasništva posebnog dijela nekretnine.

20. Poslovni prostor broj 1 kao posebni dio nekretnine utvrđen je u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora, pa ako su tužitelji smatrali da za to nisu ispunjeni uvjeti jer taj poslovni prostor predstavlja zajednički dio zgrade, ne zadovoljava pretpostavke da bi se mogao smatrati posebnim dijelom nekretnine ili pak iz drugih razloga, tada su te argumente prije svega bili pozvani istaknuti u postupku gdje su postojanje i upis posebnog dijela utvrđeni.

21. Članci 94. do 99. ZVDSP uređuju načine prestanka vlasništva na posebnom dijelu nekretnine. Tako članak 94. ZVDSP određuje da vlasništvo posebnoga dijela nekretnine prestaje ako stan ili druga samostalna prostorija koja je bila predmetom toga vlasništva trajno prestane biti prikladna za samostalno izvršavanje suvlasnikovih ovlasti, a s time ujedno prestaje i vlasništvo sporednih dijelova. Međutim, tužitelji u ovom postupku ne tvrde da bi poslovni prostor broj 1 u

Poslovni broj: XXXII P-835/2022

vremenu od donošenja rješenja o povezivanju do podnošenja tužbe pretrpio ikakve promjene, a kamoli one koje bi uzrokovale propast predmeta, odnosno učinile ga neprikladnim za samostalno izvršavanje suvlasnikovih ovlasti. To na koncu ne proizlazi niti iz iskaza saslušanih tužitelja RE i CE, koji potvrđuju da se sporni prostor godinama koristi kao poslovni prostor, kao uredske prostorije, potom trgovina mješovite robe te konačno umjetnički atelje. Tužitelji ne spore njegovu površinu, činjenicu da prostor ima sanitarni čvor (wc) te da je u cijelosti pogodan za obavljanje zakupa za više različitih djelatnosti. Na koncu, tužiteljima se ponovno treba skrenuti pozornost da su sami putem upravitelja, podnijeli sudu prijedlog za povezivanje u kojem su ujedno u popisu posebnih dijelova kao posebni dio nekretnine naveli poslovni prostor broj 1 gdje su kao predloženi upis vlasništva naveli upravo tuženika Grad Rijeku, a što je zemljišnoknjižni sud i prihvatio. Prema tome, tužitelji su u postupku povezivanja držali da je predmetni poslovni prostor zasebni dio nekretnine u vlasništvu tuženika, slijedom čega je upravitelj izdao i potvrdu da taj poslovni prostor predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu kako je to ranije obrazloženo. Ukoliko su tužitelji smatrali da tuženik nema vlasničkih prava na ovom dijelu nekretnine, nejasno je zašto bi predložili upis prava vlasništva tuženika, kao i zašto bi tužitelji trpjeli da tuženik godinama ubire zakupninu od prostora koji je zapravo, kako sad tvrde, u njihovom vlasništvu.

22. Vlasništvo posebnog dijela nekretnine može prestati brisanjem na temelju odreknuća, no tuženik se prava vlasništva posebnog dijela koji je predmet postupka nije odrekao (članak 96. ZV). Tuženik nije prestao biti ni suvlasnik nekretnine, nije isključen iz suvlasničke zajednice, niti se protiv njega u tom smislu vodio postupak, pa je jasno da u konkretnom slučaju ne postoji niti jedan od zakonom određenih razloga za prestanak vlasništva na posebnom dijelu nekretnine tuženika.

23. Prema tome, već samo iz ovih razloga tužbeni zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan.

24. Međutim, sve i kada ove tvrdnje suda ne bi bile isprave i kada bi se uzelo da se o tužbi tužitelja ima raspraviti na način da se utvrdi je li tuženik sljednik ovlaštenog nositelja nekadašnjeg prava korištenja, tužiteljima se ističe slijedeće.

25. Iako tuženik nije u zemljišnim knjigama bio upisan kao nositelj prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja, to konkretnom slučaju ne znači da nositelj ovih prava nije bio u konkretnom slučaju. Tužitelji naime ne tvrde da bi sporni poslovni prostor bio dan na upravljanje, korištenje ili raspolaganje tadašnjem Građevnom poduzeću Primorje, već potvrđuju da se čitava zgrada nalazila u režimu stanarskog prava koje se dodjeljivalo radnicima tadašnjih riječkih poduzeća.

26. U tom smislu ukazuje se da je tuženik u predmetu posl. br. Rz-157/16 u spis priložio izvješće Stambenog poduzeća Rijeka, OOUR Stambeno gospodarenje broj: II/3-37-127/74 od 4. listopada 1974. godine upućeno Financijskom sektoru Stambenog poduzeća Rijeka, prema kojem se obavještavaju da se dosadašnji korisnik poslovnih prostorija koje su navedene kao "zajednička prostorija" u [adresa], a sastoji se od jedne prostorije u površini od 28 m2, prestala koristiti te se dodjeljuje zakupcu "Autoprevoz" Mostar OOUR – Teretni saobraćaj, Poslovnica Rijeka, prema Ugovoru o zakupu broj 2738, od 4. listopada 1974. godine, a o čemu je obaviješten, između ostaloga i kućni savjet zgrade na adresi [adresa] (list 39 spisa posl. br. Rz-

Poslovni broj: XXXII P-835/2022

157/16). Prema tome, ta isprava potvrđuje kako je to uostalom iskazivao i tužitelj RE, da je prostorija koja je služila kao okupljalište mladih, počela se iznajmljivati uz plaćanje zakupnine nekoliko godina nakon što će stanari useliti u nju, točnije 1974. godine. Stambeno poduzeće Rijeka bilo je kao što je općepoznato, javno komunalno poduzeće koje je tijekom razdoblja SFRJ organizirano kao organizacija udruženog rada, a upravljalo je stambenim fondom u društvenom vlasništvu na području grada Rijeke. Sukladno Zakonu o stambenim odnosima ("Narodne novine" br. 52/74., 51/85.), uređene su nadležnosti stambenih pouzeća u poslovima upravljanja, održavanja i raspodjele stanova u društvenom vlasništvu, s time što se tužiteljima napominje da je u ugovoru o zakupu od 4. listopada 1974. godine (list 91-93 spisa), što ga je Stambeno poduzeće Rijeka sklopio s Autoprevozom Mostar, OOUR Teretni saobraćaj, Predstavništvo Rijeka, navedeno da je Stambeno poduzeće Rijeka nosilac prava davanja u zakup poslovnih prostorija (u društvenom vlasništvu što je prijeporni poslovni prostor nesumnjivo bio).

27. Prema tome, tuženik je putem svog pravnog prednika Stambenog poduzeća Rijeka od 1974. godine pa dalje donosio odluke o tome tko će biti zakupoprimac spornog poslovnog prostora, sklapajući ugovore o zakupu sa Autoprevozom Mostar – OOUR teretni saobraćaj predstavništvo na vrijeme od 1. listopada 1974. godine (ugovor o zakupu od 4. listopada 1974. godine na listu 91-93 spisa), a s istim zakupoprimcem je Skupština Općine Rijeka – Komisija za davanje u zakup poslovnog prostora dana 10. lipnja 1983. godine sklopila novi ugovor o zakupu poslovnih prostorija br. 05704/1345 (list 89-90 spisa), te potom novi dana 10. lipnja 1985. godine (list 87-88 spisa) i 30. svibnja 1988. godine (list 85-86 spisa). Dakle, očito je da je tuženik i neposredno kao nositelj prava korištenja na ovom dijelu nekretnine u društvenom vlasništvu, sklapao ugovore o zakupu. Grad Rijeka je sklopio ugovore o zakupu s društvom Autoprijevoz – Rijeka 4. ožujka 1994. godine (list 83-84 spisa), a ovaj prostor se cijelo vrijeme, počevši od 1974. godine koristio kao uredski prostor.

28. Tuženik je novi ugovor o zakupu sklopio 1. veljače 1996. godine s društvom Kalisto d.o.o. (list 81-82 spisa), s time što je namjena prostora bila trgovina mješovite robe i mesnih prerađevina, a od 23. srpnja 2008. godine u zakupu poslovnog prostora je KM koji tamo ima svoj atelje (ugovor o zakupu na listovima 50-52 spisa), s time što posljednji ugovor između tuženika i imenovanog datira s 24. rujna 2018. godine (listovi 59-63 spisa).

29. Pritom treba posebno napomenuti da je prilikom prvog davanja u zakup prostora tijekom 1974. godine SIZ u oblasti stanovanja na području [adresa] i Radna organizacija Stambeno gospodarenje Rijeka sastavio nalaz o funkcionalnosti, namjeni i veličini poslovnog prostora u kojoj je utvrdio da je prizemni poslovni prostor površine 24 m2, samostalni prostor, da je društveno vlasništvo, sastoji se od jedne prostorije i WC-a, reguliranog zakupnog odnosa s Autoprevoz Mostar (list 43 spisa Rz- 157/16).

30. Prema tome, tuženik je i prema stavu ovoga suda dokazao da je bio nositelj prava korištenja, upravljanja i raspolaganja spornog poslovnog prostora počevši najmanje od 1974. godine pa dalje. Odredbom članka 370. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima određeno je da vlasništvo na posebnom dijelu zgrade (etažno vlasništvo), a isto tako i pravo raspolaganja na posebnom dijelu zgrade u društvenom vlasništvu, stečeno na temelju prijašnjih propisa, od stupanja na snagu

Poslovni broj: XXXII P-835/2022

tog zakona predstavlja vlasništvo posebnih dijelova nekretnine, kako je uređeno odredbama ZVDSP, pa se prosuđuje po njima, ako prijelaznim odredbama nije što posebno određeno, dok je stavkom 2. propisano da nositelj prava raspolaganja na posebnom dijelu zgrade postaje vlasnikom toga posebnoga dijela, s time da se vlasništvo posebnoga dijela nekretnine neodvojivo povezuje s određenim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine po odredbama stavka 3. i 4. ovoga članka.

31. Tuženik je dakle, učinio izvjesnim da je upis njegova prava vlasništva posebnog dijela – poslovnog prostora broj 1 u zemljišne knjige, upisan u postupku povezivanja zemljišnih knjiga i knjige položenih ugovora osnovan, jer je prethodno stekao pravo vlasništva ovog posebnog dijela nekretnine, imajući u vidu izvanknjižno pravo raspolaganja, kao i pretvorbu do koje je došlo temeljem čanka 370. u vezi članka 360. ZVDSP. Kako tužitelji nisu s uspjehom doveli u sumnju ispravnost ovog zaključka, to je njihove preostale dokazne prijedloge valjalo odbiti kao neosnovane jednako kao i čitav tužbeni zahtjev, te presuditi kao u izreci.

32. O parničnom trošku odlučeno je primjenom čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP, pri čemu se sud vodio troškovnikom tuženika te vrijednošću predmeta spora od 13.405 EUR / 101.000,00 kn, kao i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, dalje: Tarifa).

33. Tuženik opravdano zahtijeva naknadu parničnog troška od po 500,00 EUR za sastav odgovora na tužbu i podneska od 11. srpnja 2024. godine (Tbr. 8/1 Tarife), dok mu za pristup profesionalnog punomoćnika ročištima održanim 21. svibnja 2024. godine, 27. rujna 2024. godine i 10. ožujka 2025. godine pripada nagrada od po 500,00 EUR-a za svako ročište, odnosno ukupno 2.500,00 EUR, što uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25 % čini 3.125,00 EUR koliko je tuženik i zatražio.

34. Iz izloženih razloga presuđeno je kao u izreci.

U Rijeci, 31. ožujka 2025.

S u t k i n j a:

Martina Maršić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u dovoljnom broju istovjetnih primjeraka za sud i sve stranke postupka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Poslovni broj: XXXII P-835/2022