REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1294/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja BŽO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i II. tužitelja BŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koje zastupa Nada Magdić, odvjetnica iz Ogulina, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupa Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1248/2024-25 od 18. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1248/2024-25 od 18. srpnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odlučeno je sljedeće:

-u točki I. izreke, utvrđeno je da je odredba članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu broj 186-01/2007 sklopljenog dana 10.01.2007. godine između Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, i ĆŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koja glasi:

"U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.", nepoštena i ništetna;

-u točki II. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljima iznos od 3.949,27 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.04.2013. do isplate po stopi kako je to navedeno u točki II. izreke te presude sve u roku od 15 dana;

-u točki III. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljima iznos od 46.316,45 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine dijelove tog iznosa, koji dospijevaju od 31. ožujka 2008. do zaključno 30. travnja 2013. po stopi kako je to navedeno u točki IIII. izreke te presude sve u roku od 15 dana;

-u točki IV. izreke, naloženo je tuženici isplatiti tužiteljima troškove postupka u iznosu od 5.534,07 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 18. srpnja 2024. do isplate, po stopi kako je to navedeno u točki IV. izreke te presude sve u roku od 15 dana.

2. Tu presudu u cijelosti pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. i st.2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava. U žalbi, u bitnom, navodi da pobijana presuda ne sadrži razloge za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi te je suštinski neobrazložena jer se samo paušalno navodi utvrđenja iz „kolektivne presude“, bez da u svezi istih daje svoje zaključke i razloge za donošenje odluke. Navodi da sud uopće nije utvrđivao u čemu se sastoji tzv. značajna neravnoteža između tužitelja i tuženika nastala temeljem spornih ugovornih odredbi, i u čemu se to ogleda nesavjesnost banke prilikom ugovaranja predmetnih odredbi. Navodi da sud nije obrazložio zašto odbija prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije pa da se stoga niti ne može ispitati. Navodi da je ocjena suda kako se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo irelevantna za konačnu odluku budući da o valuti nije moguće pregovarati već se ta se ugovorna odredba može samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Navodi da sud nije naveo u čemu se sastoji nesavjesnost tužitelja kao ni u čemu se sastoji značajna neravnoteža, čime nije ispunjen konstitutivni element da se neka odredba proglasi nepoštenom, tj. ništetnom u skladu s odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Ukazuje da je sud primijenio pogrešnu metodologije pri izradi nalaza i mišljenja vještaka budući da je isti izvršen kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu i kunski kredit a što je protivno volji stranaka u trenutku njegovog sklapanja, budući da je bila ugovorena CHF valuta obveze i promjenjiva kamatna stopa. Ističe da je sud je pogrešno postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u kojem je uzeo u obzir samo pozitivne razlike anuiteta jer tako utvrđeni konačni iznos ne predstavlja stvarne razlike. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita ističe kako je ta odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva (transparentna) te iz tog razloga ne podliježe testu nepoštenosti. Navodi kako prvostupanjski sud odlučujući o tom dijelu zahtjeva tužitelja nije proveo test transparentnosti ni test nepoštenosti, da nije primijenio odredbe čl. 81. st.1. ZZP te čl. 84. i 85. ZZP kao ni čl. 50. ZOO o odredivosti činidbe, a osim toga da sud uopće nije cijenio navode i dokaze tuženika da mu prijevremenom otplatom kredita nastaje šteta, čime je pogrešno primijenio materijalno pravo te nije naveo razloge za takvu odluku pa se presuda niti u tom dijelu ne može ispitati. Ističe da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na tuženikov prigovor zastare kao i prilikom dosude tijeka kamata sukladno čl. 1115. ZOO, obzirom da bi dan otkad teku zakonske zatezne kamate trebao biti dan podnošenja tužbe. Osporava i odluku o parničnom trošku navodeći da se sud paušalno poziva na odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te primjenjuje izmijenjenu Tarifu i za razdoblje prije stupanja na snagu izmjena te da je takvim postupanjem povrijeđeno načelo zabrane retroaktivnosti na štetu tuženika a za takvo svoje stajalište sud ne navodi adekvatne razloge, stoga se takva presuda ne može ispitati.

Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. ZPP.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP a niti one koje žalitelj ističe. Sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, a ne postoje drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP. Suprotno žalbenim navodima tuženika presuda sadrži obrazloženje i glede aktivne legitimacije tužitelja jer je prvostupanjski sud u točki 1. obrazloženja jasno naveo da je tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani sadašnjih tužitelja neosnovan budući je predmetni ugovor o kreditu kao korisnik kredita zaključio ĆŽ, koji je preminuo **.**.2023. te su njegovim nasljednicima pravomoćnim Rješenjem o nasljeđivanju javnog bilježnika Ksenije Škrinjar iz Zagreba posl.br. O-3888/23 od 29.6.2023. proglašeni upravo tužitelji koji su preuzeli postupak u ovoj pravnoj stvari, pa su stoga žalbeni navodi tuženika da presuda ne sadrži obrazloženje o predmetnom prigovoru, u cijelosti neosnovani.

7. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tuženika sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (čl. 8. ZPP) te je pravilno primijenio materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi nepoštenom i ništetnom odredba članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu broj 186-01/2007 sklopljenog dana 10. siječnja 2007. između tuženika kao kreditora i ĆŽ kao korisnika kredita kojom je ugovoreno da je slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank, te zahtjev tužitelja da im tuženik isplati iznos od 3.949,27 EUR koji je stekao bez osnove na temelju navedene ništetne ugovorne odredbe, uvećano za zakonske zatezne kamate od dana stjecanja 30. travnja 2013. kao i zahtjev da im tuženik isplati i daljnji iznos od 46.316,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama kojeg je tuženik stekao bez osnove budući je u utuženom razdoblju, ovaj iznos naplatio od prednika tužitelja temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a pri čemu se pozivaju na pravna shvaćanja izražena u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.) te presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., poslovni broj: Rev-2221/2018.

9. U ovom postupku nije sporno da je između tuženika (tada Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditora i pravnog prednika tužitelja, sada pok. ĆŽ, kao korisnika kredita 10. siječnja 2007. sklopljen ugovor o kreditu, broj 186-01/2007, kojim je tuženik predniku tužitelja odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 222.400,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika, važećem na dan korištenja kredita, da je odredbama ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF te je utvrđena obveza otplate kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tuženika, te da je u članku 8. stavak 2. ugovoreno da je u slučaju prijevremene otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge banke. Također nije sporno da je kredit prijevremeno otplaćen 30. travnja 2013.

10. I u ovoj žalbenoj fazi postupka sporno je, jesu li ove ugovorne odredbe, navedenog Ugovora o kreditu kojima je između stranaka ugovorena valutna klauzula te naknada za slučaj prijevremene konačne i djelomične otplate kredita (članak 8. stavak 2.) ništetne i posljedično tome imaju li tužitelji osnovano pravo zahtijevati isplatu novčanog iznosa koji je tuženik od njihovog pravnog prednika naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO). Osim toga, sporna je visina tužbenog zahtjeva, aktivna legitimacija tužitelja kao i osnovanost tuženikova prigovora zastare.

11. Prvostupanjski sud je odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja, kao osnovan prihvatio tužbeni zahtjev zaključujući, u bitnom;

-da je pravni prednik tužitelja, sada pok. ĆŽ, sklopio ugovor o kreditu kao fizička osoba, da se radilo o stambenom kreditu te su sredstva kredita utrošena za kupnju stana koji se koristi za stanovanje pa da se radi o potrošačkom ugovoru;

- da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koje se primjenjuju utvrđenja iz odluka donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa;

-da tuženik tijekom postupka nije niti tvrdio da je prednik tužitelja kao potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora definiranih od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbi odnosno da je ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja;

- da je vještačenjem utvrđen iznos preplate anuiteta kredita uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu u iznosu od 46.316,45 EUR;

- da su stoga ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene i posljedično tome ništetne, budući takvo pravno shvaćanje jasno proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su banke, pa tako i ovdje tuženik, postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj:96/03), točnije protivno čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tog zakona te kasnije protivno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to čl. 96. i 97 .tog Zakona te suprotno odredbi čl. 12. ZOO , pa je posljedično tome učinak tih pravnih shvaćanja, na temelju odredbe čl. 502.c ZPP i odredbe čl. 118. ZZP/07 valjalo primijeniti i u konkretnom slučaju s obzirom na razdoblje u kojem je ugovor o kreditu sklopljen, pa posljedično tome prvostupanjski sud, nadalje, zaključuje da tužiteljima pripada pravo zahtijevati isplatu onoga što je od njihovog pravnog prednika tuženik naplatio temeljem takvih ništetnih ugovornih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove pozivom na odredbe čl. 1111. ZOO te je tuženiku naložio isplatiti tužiteljima novčani iznos od 46.316,45 EUR utvrđen na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darka Prpić iz Darfin d.o.o. a koji iznos predstavlja preplatu, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita, sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja na temelju čl. 1115. ZOO, budući je tuženik koji je sastavio predmetni ugovor o kreditu, nepošteni stjecatelj preplaćenih iznosa od dana stjecanja.

11.1. Pri tome, prvostupanjski sud navodi kako nema zakonske osnove da se tužitelju od ukupno utvrđenih preplaćenih iznosa, temeljem utvrđenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli sadržanih u predmetnom ugovoru o kreditu, odbiju iznosi koje je tijekom otplate kredita eventualno manje platio iz osnova manjeg tečaja od tečaja utvrđenog u vrijeme isplate kredita, a sve imajući u vidu stajalište izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 677/23 od 13.2.2024.

11.2. Nadalje, prvostupanjski sud je kao neosnovan odbio tuženikov prigovor zastare potraživanja preplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zaključujući da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare te je zastara za zahtjev zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/1017, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 15. ožujka 2021. to do nastupa zastare nije došlo.

11.3. Prvostupanjski sud je prihvatio osnovanim i zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je nepoštena i ništetna odredba članka 8. stavka 2. predmetnog govora o kreditu kojem je uglavljeno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. imajući u vidu da tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, da tuženik paušalnim pozivanjem na svoje akte kao i Tarifu kojom je propisana visina te naknade ne dokazuje na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita čime je tuženik korisnika kredita doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed, po tuženiku pripremljenog ugovora što predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 i posljedično tome ništetnu prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03, pa je posljedično tome tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo predniku tužitelja, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, dužan vratiti tužiteljima tako primljeni iznos od 3.949,27 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate od dana plaćanja te naknade do isplate sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Pritom je kao neosnovan odbio tuženikov prigovor zastare zahtjeva za isplatu po osnovi navedene ništetne ugovorne odredbe pozivajući se na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Su- IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog pravnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, te budući da je ništetnost navedene ugovorne odredbe utvrđena (nepravomoćno) tek ovom presudom, zaključuje da zastara za restitucijski zahtjev nije niti počela teći.

12. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, te je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

13. Prije svega u odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, a kod kojeg tuženik ustraje i u žalbi, navesti je da je takav prigovor neosnovan. To stoga što su tužitelji kao nasljednici pok. ĆŽ stupili u pravni položaj svojeg prednika u pogledu svih njegovih prava i obveza, i to u trenutku njegove smrti, te su isti naslijedili potraživanje koje je njihov prednik imao prema tuženiku s osnova predmetnog ugovora o kreditu, jer se suprotno shvaćanju tuženika ne radi o strogo osobnom i neprenosivom pravu, pa su stoga tužitelji kao nasljednici pok. ĆŽ, legitimirani tražiti utuženu zaštitu u svezi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi a posljedično tome i isplatu novčanih iznosa.

14. Nadalje, u odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u dijelovima kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula a koji su utemeljeni na pravnim shvaćanjima izraženima u presudama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14.1 Pritom, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj 41/14., 110/15. 14/19.– dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

14.2. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe tuženika, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

14.3. Naime, tuženik je u ovom sporu mogao (tvrditi i) dokazivati da je predniku tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe na određivanje njegove novčane obveze, a što je temeljni preduvjet da bi potrošač uopće mogao informirano pregovarati s bankom o sadržaju ugovora, i da je prednik tužitelja kao potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora u kojem bi se slučaju radilo o informiranom pristanku. Međutim, tuženik tijekom postupka to nije dokazao kako je pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

14.4. U odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ističe da se tečaj valute objavljuje se na dnevnoj razini i da dostupan je svakom potrošaču, valja navesti kako navedeno među strankama nije sporno kao ni to da je odredba o valutnoj klauzuli u ugovoru o kreditu gramatički jasna, međutim, tuženik je znao, a predniku tužitelja nije objasnio da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na tečaj CHF-a, kao što je štitila tečaj kune u odnosu ne euro, a što je i uzrok tome da se kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu nije moglo kontrolirati, radi čega su se i iznosi anuiteta kredita koje je prednik tužitelja trebao plaćati znatno povećali pa je posljedično tome došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužitelja kao potrošača.

14.5. Na pravilnost odluke nije od utjecaja ni pozivanje tuženika na odredbu iz članka 22. ZOO prema kojoj je dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Naime, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna zato što bi bila protivna prisilnom propisu, već zato što je nepoštena iz razloga jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu između ugovornih strana na štetu pravnog prednika tužitelja.

14.6. Pri tome, u odnosu na pravilno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti navedenih ugovornih odredbi kojima je između stranaka u postupku ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima, valja istaknuti da je takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u cijelosti podudarno sa pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženim u odluci poslovni broj: Rev 2221/2018- 11 od 3. rujna 2019., pa je i iz tog razloga žalbu žalitelja u tom dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.

15. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe, ona je ništava od svog početka (ex tunc).

15.1. Prema odredbi 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15.2. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, utvrđenje ništetnosti ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle sve što je naplaćeno povrh iznosa glavnice i kamatne stope utvrđene u trenutku sklapanja ugovora.

15.3. Prvostupanjski sud je stoga pravilno odlučio o zahtjevu tužitelja za isplatu novčanog iznosa od 46.316,46 EUR zaključujući da je temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između prednika tužitelja i tuženika, tuženik nezakonito od prednika tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu utvrđenom vještačenjem - kao razliku između preplaćenih iznosa po osnovi tečaja u odnosu tečaj na dan korištenja kredita - i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa sukladno odredbi čl. 323. st.1. u vezi s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan platiti tužitelju.

15.4. Konačno, neosnovano tuženik u žalbi prigovara metodologiji pri izradi nalaza i mišljenja vještaka, ističući prigovore koje je isticao i tijekom prvostupanjskog postupka, navodeći kako je bilo potrebno vještaku naložiti da sačini obračun imajući u vidu promjenjivu kamatnu stopu na kunske kredite koje su važile u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu jer se u protivnom dovodi potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. Naime, žalitelju valja ukazati, da sud nije ovlašten revidirati ugovor o kreditu na način da izmijeni sadržaj nepoštene ugovorne odredbe, niti na način da ju svede na pravičnu mjeru niti na način da se primijene dispozitivne odredbe nacionalnog prava, već nepoštenu odredbu samo može izuzeti iz primjene (proglasiti ništetnom). S obzirom da je u konkretnom slučaju odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom pri izračunu preplate pravilno je uzet u obzir početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita, pa kako tužitelji u ovom postupku niti ne potražuju razliku za više plaćene kamate, to je iznos preplate pravilno izračunat kao razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke umanjen za razliku s osnova razlike kamatne stope, po srednjem tečaju banke važećem na dan valute u odnosu na anuitete prema obračunu banke, umanjen za razliku s osnova razlike kamatne stope, po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita.

16. Vezano uz žalbene tvrdnje tuženika da je iz izračuna preplate trebalo oduzeti iznose koji predstavljaju tzv. negativnu tečajnu razliku kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF no što je bio u vrijeme isplate kredita, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da za to potraživanje tuženika ne postoji pravni osnov. Naime, plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog prednik tužitelja nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Osim toga, kako tuženik tijekom postupka nije postavio odgovarajući zahtjev glede utvrđenog iznosa negativne razlike niti je istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja, kraj činjenice da hrvatski pravni sustav ne poznaje prijeboj ex lege, kao niti uvjetni prijeboj to sud nema ovlaštenja samoinicijativno prebiti utvrđenu negativnu razliku od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja slijedom čega su žalbeni navodi žalitelja istaknuti u tom pravcu neosnovani.

16.1. Pri tome, valja navesti da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. izrazio pravno shvaćanje prema kojem u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita, pa je stoga neosnovano pozivanje tuženika na presude Županijskih sudova koje su donesene prije citirane presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. prosinca 2023.

17. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud je pravilno tužiteljima dosudio zakonsku zateznu kamatu na pojedine mjesečne iznose preplate od izvršenog plaćanja do isplate pozivom na odredbu čl. 1115. ZOO. Naime, imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nesavjestan stjecatelj zbog čega mora platiti i zateznu kamatu po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO od dana stjecanja, jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada.

18. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Uvažavajući navedeno pravno shvaćanje, te činjenicu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10), valja zaključiti da do dana podnošenja predmetne tužbe 12. ožujka 2021. zastara restitucijskog zahtjeva tužitelja s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nije nastupila.

19. Prvostupanjski sud je pod točkama 18. do 26. obrazloženja naveo razloge na temelju kojih nalazi ništetnom odredbu članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu kojom je uglavljeno da je u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., a koje i ovaj sud prihvaća kao pravilne.

19.1. Prvostupanjski sud je suprotno žalbenim navodima tuženika proveo test transparentnosti i test nepoštenosti te je pravilno zaključio da je predmetna odredba nejasna i nerazumljiva jer na temelju iste prednik tužitelja nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade i koliko će iznositi njegova obveza u slučaju prijevremene otplate kredita jer to ovisi isključivo o odluci tuženika, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a tuženik nije dokazao, niti to tvrdi u žalbi, da bi se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo što je bio dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03, pa stoga nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koju u žalbi ukazuje tuženik.

19.2. Osim toga i prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod točkom 8) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, a što je upravo i konkretni slučaj.

19.3. U odnosu na žalbene navode tuženika mu je uslijed prijevremene otplate kredita nastala šteta navesti je da bi tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete (čl. 1024. st. 3. ZOO) odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe (čl. 1024. st.4. ZOO) ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

19.4. Naime, tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništetnoj odredbi.

19.5. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

19.6. Naime, u situaciji kao što je ovopredmetna - u kojoj se tuženik u potpunosti nedokazano i nekonkretizirano pozivao na činjenicu nastanka štete kod prijevremene otplate kredita - naknada za takvu otplatu se ne može definirati kao ništa drugo nego kao nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata - izmakle dobiti, a što se protivi odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO (v. Rev 112/2018).

20. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud utvrdio ništetnim i tu ugovornu odredbu i obvezao tuženika vratiti tužitelju plaćeni iznos po tom osnovu od 3.949,27 EUR, temeljem čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu

21. Pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je odbio kao neosnovan i prigovor zastare potraživanja jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako do donošenja ove drugostupanjske presude prvostupanjska odluka nije postala pravomoćna, to nije niti počeo teći zastarni rok.

22. Glede pozivanja na odluku ovog suda posl.br. Gž-311/2018 žalitelju je ukazati kako je ta odluka ukinuta rješenjem VSRH posl.br. Gž-904/2024 od 27. kolovoza 2024.

23. Suprotno žalbenim navodima tuženika, i odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita, jer je po svojoj osnovi pravilno utemeljena na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP a po svojoj visini pravilno je odmjerena sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.).

23.1. Tuženik, osporavajući odluku o trošku, navodi da je prvostupanjski sud na odvjetničke radnje primijenio jedinstvenu vrijednost boda Tarife, nevezano za vrijednost boda važećeg u trenutku poduzimanja pojedine radnje, čime je povrijedio načelo zabrane retroaktivnosti.

23.2. Budući je glavna rasprava u ovoj pravnoj stvari zaključena je 27. svibnja 2024. nakon čega je sud donio odluku o tužbenom zahtjevu i troškovima postupka, to je prvostupanjski sud pravilno, i za radnje poduzete prije stupanja na snagu Tarife, priznao tužitelju trošak prema vrijednosti boda od 2,00 EUR, a što je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-562/2024-2 od 7. svibnja 2024., pa je žalba tuženika i u tom dijelu neosnovana.

24. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

25. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen budući tuženik nije uspio sa žalbom (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st.1. ZPP).

Pula - Pola, 31. ožujak 2025.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković