Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Vinkovci, Trg B.J.Šokčevića 17

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-390/2022-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Ivani Božić Pišćak, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Martini Alagić, odvj. u Vukovaru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535, zastupana po odvj. iz OD Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 4.ožujka 2025.g. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Ivana Kalauz, odvjetnika u Vinkovcima, i zamjenika punomoćnika tuženika Hrvojke Čolaković, odvjetnice u Vinkovcima, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 31.ožujka 2025.godine, radi ništetnosti ugovora i isplate, dana 31.ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 198-50-4360430., od dana 05.09.2007. godine, kojeg su sklopili tužitelj CC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535., da tužitelju CC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 2.999,22 eura (slovima: dvijetisućedevetstodevedesetdevet eura i dvadesetdva centa) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 1,92 eura od 31.01.2008. godine pa do isplate,

- 3,85 eura od 29.02.2008. godine pa do isplate,

- 7,17 eura od 31.03.2008. godine pa do isplate,

- 2,19 eura od 30.04.2008. godine pa do isplate,

- 0,22 eura od 31.05.2008. godine pa do isplate,

- 2,68 eura od 30.06.2008. godine pa do isplate,

- 1,39 eura od 30.09.2008. godine pa do isplate,

- 17,58 eura od 31.10.2008. godine pa do isplate,

- 6,73 eura od 30.11.2008. godine pa do isplate,

- 20,53 eura od 31.12.2008. godine pa do isplate,

- 22,65 eura od 31.01.2009. godine pa do isplate,

- 23,60 eura od 28.02.2009. godine pa do isplate,

- 21,81 eura od 31.03.2009. godine pa do isplate,

- 22,34 eura od 30.04.2009. godine pa do isplate,

- 18,14 eura od 31.05.2009. godine pa do isplate,

- 15,04 eura od 30.06.2009. godine pa do isplate,

- 15,87 eura od 31.07.2009. godine pa do isplate,

- 17,50 eura od 31.08.2009. godine pa do isplate,

- 17,35 eura od 30.09.2009. godine pa do isplate,

- 15,71 eura od 31.10.2009. godine pa do isplate,

- 18,80 eura od 30.11.2009. godine pa do isplate,

- 21,28 eura od 31.12.2009. godine pa do isplate,

- 24,80 eura od 31.01.2010. godine pa do isplate,

- 24,00 eura od 28.02.2010. godine pa do isplate,

- 28,78 eura od 31.03.2010. godine pa do isplate,

- 27,87 eura od 30.04.2010. godine pa do isplate,

- 29,64 eura od 31.05.2010. godine pa do isplate,

- 44,97 eura od 30.06.2010. godine pa do isplate,

- 41,81 eura od 31.07.2010. godine pa do isplate,

- 51,44 eura od 31.08.2010. godine pa do isplate,

- 48,11 eura od 30.09.2010. godine pa do isplate,

- 42,76 eura od 31.10.2010. godine pa do isplate,

- 1.512,33 eura od 01.11.2010. godine pa do isplate,

- 828,36 eura od 01.11.2010. godine pa do isplate,

do 30.6.2011. godine po stopi od 14% godišnje; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećenjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. [adresa], OIB: 53056966535, da naknadi tužitelju CC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.925,00 eura (slovima: tisućudevetstodvadesetipet eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31.ožujka 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka, preko dosuđenog iznosa od 1.925,00 eura, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate, koja tužba je zaprimljena kod ovog suda 19. listopada 2022 g.,. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom zaključio ugovor o kreditu broj 198-50-4360430 od 05.09.2007.g, u iznosu od 26.579,76 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora važećem na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 mjeseca. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 315,80 CHF, te sa ostatkom glavnice od 6.743,43 CHF koji dospijeva sa zadnjom ratom kredita. Navedenim ugovorom o kreditu ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva, a utvrđuje se jednostrano odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja se sa početnih 5,49 % godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja.

1.1. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju nije pruženo dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Tečaj CHF u odnosu na kunu skočio je tijekom otplate kredita u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Također i kamatna stoga koja je ugovorena kao promjenjiva tijekom otplate kredita u više navrata se mijenjala na štetu tužitelja. O navedeni ugovornim odredbama nije se pojedinačno pregovaralo te tuženik kao trgovac nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedene odredbe su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.2. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4.7.2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. Stoga tužitelj ustaje tužbom protiv tuženika sa zahtjevom da mu tuženik isplati iznos od 20.000,00 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.01.2009. godine, kao i troškovima postupka, te da sud utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 198-50-4360430., od dana 05.09.2007. godine, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Čini nespornim navode tužbe da su tužitelj i tuženik dana 05.09.2007.g., zaključili navedeni ugovor o kreditu 198-50-4360430 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 26.579,76 CHF s redovnom kamatom od 5,49 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Nadalje, navodi kako tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da ga upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora. Tužitelj je između više ponuđenih valuta vlastoručno odabrao valutu CHF nakon čega je zaključen Ugovor u valuti CHF. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Osim naprijed navedenih prigovora, tuženik je istakao i prigovor zastare potraživanja. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove, jer tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Završno, ističe da se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati.

3. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu (list 5- 9 spisa), izračun 8list 10 spisa), otplatnu tablicu i plan otplate (list 11-16 spisa), knjigovodstveni (list 17-19 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 24.siječnja 2025, (list 39-43 spisa), te je pročitan iskaz tužitelja sa ročišta održanog dana 13.veljače 2025. (list 51-52 spisa).

4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

5. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio Ugovor o kreditu dana 05.09.2007.g. broj ugovora: 198-50-4360430, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 26.579,76 CHF prema srednjem tečaju Kreditora važećem na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 mjeseca, da je čl. 2. Ugovora ugovorena redovna kamata od 5,49 % godišnje koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, te da je člankom 7. ugovorena valutna klauzula kojom je određeno da se kredit u iznosu od 26.579,76 CHF otplaćuje u 84 mjeseca. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu, te da se radi o kreditu, za kupnju vozila.

6. Uvidom u otplatni plan po predmetnom ugovoru o kreditu nesporno je utvrđeno da se tijekom otplate kredita u nekoliko navrata mijenjala visina ugovorene kamate koja je sa početnih 5,49% godišnje rasla do 7,75% godišnje u jednom razdoblju, te da se istodobno mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu, tako da se visina mjesečnog anuiteta povećavala.

7. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

7.1. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj.

9. Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je da je Ugovor o kreditu sklopio 2007. godine. Kredit je bio za kupnju vozila, za osobne potrebe. Iz Auto kuće su ga uputili na tuženu banku, koja u to doba nije bila njegova banka. U banci je sklopio ugovor o kreditu, u valuti CHF, iz razloga što mu u drugoj valuti nije niti bio ponuđen. Bankar s kojim je sklopio ugovor nije mu objasnio rizike vezane za sam ugovor. Prilikom sklapanja ugovora nije razumio značaj valutne klauzule, niti mu je itko pojašnjavao ovaj pojam, samo su mu rekli da je ugovor s promjenjivom kamatom, međutim u vrijeme sklapanja ugovora nije znao da bi rata kredita mogle toliko rasti. Nije bio svjestan da će se rata toliko mijenjati s obzirom na ove termine. Navodi, da nema obrt niti je član trg. društva. Ugovor o kreditu je pročitao, napominje da se radilo o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora, te nije imao mogućnost pregovarati o pojedinim odredbama ugovora. Nadalje navodi da se sjeća početne rate kredita, koja je bila oko 1.400 kuna, a kasnije je rata narasla na 2.500,00 kuna, anuitete je plaćao redovno, osobno, a kredit je otplaćen prijevremeno.

9.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 6. istog Ugovora određeno da isti kredit služi za kupnju novih vozila marke Škoda.

9.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

9.3. Prema odredbi čl. 138.A. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema odredbi čl. 140. ZZP/07 odnosno članka 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknade štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

9.4. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

10. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

11. Analizirajući sporne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 26.579,76 CHF i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju Banke kreditora važećem na dan dospijeća, odnosno primjena valutne klauzule, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačene odredbe nisu razumljive, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, a što je suprotno odredbi čl. 4. ZOO-a (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

11.1. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu. Upravo zbog tog razloga stav je suda da je ista odredba ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, zbog čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti u odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.C. Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

12. S obzirom na navedeno nesporno je da je ništetna odredba u dijelu gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem deviznom tečaju Banke kreditora važećem na dan dospijeća.

13. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope provedeno je vještačenje po vještaku Tomislavu Borković iz Vinkovaca, koji u svom nalazu navodi da su tužitelj i tuženik tužena Privredna banka Zagreb d.d. kao Kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj 198-50- 4360430 kojim se tužitelju stavlja na raspolaganje iznos od 26.579,76 CHF protuvrijednosti u HRK po važećem srednjem tečaju kreditora na dan isplate po predmetnom ugovoru o kreditu, sa rokom otplate 84 mjeseca. Dio glavnice kredita u iznosu od 19.836,33 CHF otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima i to 84 jednaka mjesečna anuiteta s dospijećem početnog anuiteta u iznosu od 315,80 CHF dana 31.10.2007. godine. Preostali dio glavnice kredita u iznosu od 6.743,43 CHF dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu zajedno s posljednjim anuitetom otplate kredita.

14. Ukupan iznos razlike (više plaćenih) anuiteta nastalih uslijed povećanja tečaja tijekom trajanja otplate po kreditu broj198-50-4360430 utvrđen je u visini od 2.999,22 eura.

15. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 12. veljače 2025 g. uskladio sa nalazom vještaka, dok tuženik nije posebno isticao primjedbe na nalaz vještaka.

16. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Borković iz Vinkovaca, cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da iznos koji je tužitelj platio na temelju ništetne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule iznosi 2.999,22 eura, a koji iznos tužitelj i potražuje po konačno uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 12. veljače 2025.g.

17. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 2.999,22 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude.

18. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

19. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO- a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

20. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnesena 19. listopada 2022. g. to znači da potraživanje tužitelja radi isplate s osnova ugovorene valutne klauzule nije obuhvaćeno zastarom.

21. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. st. 1. i 2. ZPP. Stoga je sud tužitelju je priznao za sastav tužbe 100 bodova sukladno tbr. 7. t. 1., za pristup na tri ročišta, priznato je po 100 bodova za svako ročište sukladno tbr. 9. t. 1., za sastav podneska od 05.06.2023 kojim se tužitelj očitovao na navode tužitelja, te od 12.02.2025. kojim se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještaka priznato je po 100 bodova sukladno tbr. 8. t. 1., za pristup na ročište za objavu presude priznato je 50 bodova sukladno tbr.9. toč.3., odnosno za sve poduzete radnje u postupku ukupno 650 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura, iznosi 1.300,00 eura te je obračunat PDV u iznosu od 325,00 eura sukladno tbr.42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Također tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu 300,00 eura, tako da ukupno priznati troškovi tužitelja iznose 1.925,00 eura.

22.1. Tužitelju nije priznat trošak podnesaka od 03.01.2025. kojim tužitelj dostavlja obavijest o plaćenom trošku predujma za vještačenje jer navedeni trošak sud ne cijeni opravdanim.

22.2. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Vinkovcima, 31.ožujka 2025.godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. tužitelj po punomoćniku Martini Alagić, odvj. u Vukovaru

2. tuženik po punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o., u Zagrebu