90.P-1215/2023
REPUBLIKA HRVATSKA
Trgovački sud u Zagrebu
Zagreb, Trg J.F. Kennedyja 11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, sutkinja Sandra Rotar, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, Zagreb, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik MPČ iz [adresa], radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 26. veljače 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja MP, odvjetničkog vježbenika, i zamjenice punomoćnika tuženika FP, odvjetničke vježbenice, s danom objave 31. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže s tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, da tužitelju, DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, isplati iznos od 8.598,91 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose i to:
0,49 EUR od dana 30. rujna 2006. do isplate
27,82 EUR od dana 31. listopada 2008. do isplate
29,84 EUR od dana 31. prosinca 2008. do isplate
34,73 EUR od dana 31. siječnja 2009. do isplate
36,88 EUR od dana 28. veljače 2009. do isplate
30,13 EUR od dana 31. ožujka 2009. do isplate
31,21 EUR od dana 30. travnja 2009. do isplate
22,42 EUR od dana 31. svibnja 2009. do isplate
14,92 EUR od dana 30. lipnja 2009. do isplate
16,60 EUR od dana 31. srpnja 2009. do isplate
20,92 EUR od dana 31. kolovoza 2009. do isplate
20,44 EUR od dana 30. rujna 2009. do isplate
16,32 EUR od dana 31. listopada 2009. do isplate
24,03 EUR od dana 30. studenoga 2009. do isplate
29,66 EUR od dana 31. prosinca 2009. do isplate
1.079,22 EUR od dana 11. siječnja 2010. do isplate
21,23 EUR od dana 31. siječnja 2010. do isplate
28,10 EUR od dana 28. veljače 2010. do isplate
37,13 EUR od dana 31. ožujka 2010. do isplate
35,16 EUR od dana 30. travnja 2010. do isplate
39,28 EUR od dana 31. svibnja 2010. do isplate
66,63 EUR od dana 30. lipnja 2010. do isplate
60,79 EUR od dana 31. srpnja 2010. do isplate
76,55 EUR od dana 31. kolovoza 2010. do isplate
71,48 EUR od dana 30. rujna 2010. do isplate
60,75 EUR od dana 31. listopada 2010. do isplate
1.327,20 EUR od dana 11. studenoga 2010. do isplate
45,20 EUR od dana 30. studenoga 2010. do isplate
85,08 EUR od dana 31. prosinca 2010. do isplate
70,96 EUR od dana 31. siječnja 2011. do isplate
76,08 EUR od dana 28. veljače 2011. do isplate
69,20 EUR od dana 31. ožujka 2011. do isplate
po stopi koja se određuje do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
II. Nalaže s tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, naknadi parnični trošak u iznosu od 2.688,26 EUR sa zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 12. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj u bitnome navodi da je između tuženika i korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj: 9011844942 (dalje u tekstu: Ugovor) od 30. kolovoza 2006. kojim je korisniku kredita NP odobren kredit u iznosu od 136.734,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je tužitelj s korisnikom kredita sklopio Ugovor o cesiji kojim je na tužitelja prenesena (cedirana) tražbina korisnika kredita, a radi se o tražbini preplaćenih iznosa koji su nastali kao posljedica ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta glavnice vezana uz švicarski franak, da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke utvrđeno da je tuženik u razdoblju od početka 2004. do kraja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe. Stoga zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.
2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je u bitnome ističe prigovor nepostojanja aktivne legitimacije na strani tužitelja jer su prava koja bi proizlazila iz potrošačkog ugovora sklopljenog između korisnika kredita i tuženika strogo osobne naravi koja pripadaju potrošačima (korisniku kredita) osobno te stoga nisu prenosiva, da pravo pozivanja na nepoštene i ništetne odredbe iz potrošačkog ugovora pripada isključivo potrošaču, da je s tuženikom sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. čime je korisnik kredita već restituiran, da tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita imao status potrošača, da tužitelj nije dokazao da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba o valutnoj klauzuli korisniku kredita bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja te ujedno ističe prigovor zastare.
3. Tužitelj je podneskom od 26. listopada 2023. postavio određen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.517,73 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 27. svibnja 2024. postavio konačan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.598,91 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne preplaćene iznose od izvršene preplate do isplate.
4. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o cesiji (list 7 do 11 spisa), I.Dodatak ugovoru o kreditu (list 12 i 13 spisa), otplatna kartica (list 14 do 20 spisa), plan otplate (list 21 do 28 spisa), II.Dodatak ugovoru o kreditu (list 29 i 30 spisa), plan otplate (list 31 do 38 spisa), knjigovodstvena kartica (list 39 do 54 spisa), pregled uplata (list 55 do 57 spisa), Ugovor o kreditu (list 58 do 62 spisa),nalaz i mišljenje vještaka (list 128 do 145 spisa), saslušanjem vještaka Darka Prpića (list 161 spisa), te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka NP (list 168 i 169 spisa).
5. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 dalje: ZPP) te je utvrdio da je konačno postavljen tužbeni zahtjev iz tužiteljeva podneska od 27. svibnja 2024. osnovan.
6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe toga Ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak u iznosu od 8.598,91 EUR.
7. U postupku nije bilo sporno da su tuženik i NP sklopili Ugovor o kreditu, kako se to navodi u tužbi.
8. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Svrha ugovora je bila namjenska, a radilo se o stambenom kreditu za kupnju stana korisnika kredita. Navedene činjenice sud je utvrdio i na temelju iskaza svjedoka M kojega je u tom dijelu ocijenio istinitim i uvjerljivim upravo stoga što je sukladan navedenim ispravama. Tuženik je Ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca. Neosnovano tuženik navodi da je s korisnikom kredita sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. čime da je korisnik kredita već restituiran. Naime, Dodatak je sklopljen 14. siječnja 2010. samo u odnosu na prijevremenu djelomičnu otplatu kredita.
9. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) sud je utvrdio da su korisnik kredita NP i tužitelj sklopili taj ugovor 3. lipnja 2023. U čl. 2. toga Ugovora je ugovoreno da M ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju ništetnih odredbi Ugovoru o kreditu sklopljenog s tuženikom. Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača te se njihova narav ne protivi ustupu, dok je primatelj pravna osoba koja nije potrošač. Dakle, tuženik neosnovano ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi tražbini strogo osobne naravi.
10. Presudom ovoga suda br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pod točkom 2. njezine izreke, uz ostalo je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba ovdje tuženika (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 5. njezine izreke.
11. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak te u dijelu utvrđenja da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
12. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
13. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.
14. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: Zakon o zaštiti potrošača) je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
15. Navedena pravomoćna presuda P-1401/12 primjenjuje se u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a na ovaj parnični postupak neovisno o tome što ga nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Ovo stoga jer ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik VP. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.
16. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO), jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.
17. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili NP i tuženik. Taj Ugovor o kreditu sklopljen je upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli, a koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima. Tuženik nije dokazao da je u pogledu ovog konkretnog ugovornog odnosa potrošač NP dobio sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Navedeno je sud utvrdio i na temelju iskaza svjedoka NP kojem je sud povjerovao kao životnom i uvjerljivom jer iz njegova iskaza ne proizlazi da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo, da je tuženik potrošaču dao sve potrebne informacije te da je potrošaču bila lako razumljiva odredba o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno da mu je bio lako razumljiv rizik ugovaranja upravo te valutne klauzule s obzirom na usporedbu tečaja CHF prema kuni koji je bio puno nestabilniji od tečaja EUR prema kuni. Stoga se utvrđenja iz presude P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na ovaj Ugovor o kreditu, neovisno koja je bila njegova svrha. Kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak, već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između NP i tuženika po ocjeni suda također nepoštene i ništetne.
18. Visina potraživanja u vidu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule utvrđena je financijskim vještačenjem u ukupnom iznosu od 8.598,91 EUR. Iz nalaza i mišljenja vještaka također proizlazi i da razlika između anuiteta valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 346,81 EUR. Navedeni nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio jer je vještak u cijelosti postupio sukladno zadatku koji mu je odredio sud, jer je dan po stručnoj osobi nakon izvršenog uvida u cjelokupnu dokumentaciju spisa i jer u konačnici nikakvih primjedaba stranaka na taj nalaz i mišljenje nije bilo. Naime, tuženik nije prigovorio nalazu i mišljenju vještaka u matematičkom smislu, već je istaknuo da su njegove primjedbe pravne prirode, na što je vještak na ročištu 25. rujna 2024. izjavio da se na iste ne može očitovati.
19. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO- a. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika je po osnovi navedenih ništetnih odredbi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a vratiti tužitelju iznos od 8.598,91 EUR.
20. U odnosu na zatezne kamate valja reći da prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 5. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja i to na pojedinačne iznose od kojih se sastoji ukupna tražbina čiju isplatu tužitelj zahtijeva tužbenim zahtjevom, i to po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje na odnose izvan trgovačkih ugovora.
21. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći prvoga dana iza dana 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna, dakle 15. lipnja 2018. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 12. lipnja 2023., dakle unutar općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu.
22. Vještak je u nalazu i mišljenju na prijedlog tuženika zasebno iskazao negativne razlike u iznosu od 346,81 EUR, za koje međutim tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja. U svezi s navedenim negativnim razlikama sud utvrđuje da plaćanjem određenih anuiteta po tečaju koji je bio niži od početno ugovorenog tečaja, izvršenim od strane korisnika kredita, korisnik kredita nije ništa primio niti je stekao bez osnove pa stoga na tuženikovoj strani nije ni nastala nikakva tražbina prema korisniku kredita odnosno prema tužitelju koja bi eventualno mogla biti predmet prijeboja.
23. Slijedom prednjih utvrđenja tužbeni zahtjev je utvrđen djelomično osnovanim, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.
24. Tužitelju u trošak parničnog postupka valja priznati trošak sastava tužbe po Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/2023, dalje: OT) u iznosu od 200,00 EUR, sastav podnesaka od 26. listopada 2023., 16. studenoga 2023. i 27. svibnja 2024., svih po Tbr. 8/1 OT u iznosu od 200,00 EUR po podnesku, zastupanje na ročištima 16. travnja 2024., 25. rujna 2024., 3. prosinca 2024. i 26. veljače 2025., sva po Tbr. 9/1 OT u iznosu od 200,00 EUR po ročištu te na ročištu za objavu po Tbr. 9/3 OT u iznosu od 100,00 EUR, što zajedno iznosi 1.700,00 EUR, porez na dodanu vrijednost u iznosu od 425,00 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 300,00 EUR, sudska pristojba na tužbu 131,63 EUR i na presudu u iznosu od 131,63 EUR, što sveukupno iznosi 2.688,26 EUR, na koji iznos tužitelju teku zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.
Zagreb, 31. ožujka 2025.
Sudac
Sandra Rotar
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.
